Arhiva za Travanj, 2011

Black Rain (1989)

Posted: Travanj 18, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer

Koliki ste fan filmova u kojima se pojavljuje jedan loose canon od policajca/tajnog agenta/specijalca? Pitanje je na mjestu jer odgovor vam može odrediti koliko bi vam neki naslov mogao biti zanimljiv. Crna Kiša je teška artiljerija, vrhunski glumci, vrhunski redatelj, priča koja spaja Istok i Zapad, poprilično dobre akcije, ali opet, film je imao tek skromni odjek u kinima te tako-tako mišljenje publike/kritike. Gdje se napravilo pogrešno skretanje? Iako na prvi pogled djeluje kako je konačni učinak filma nepravedni pobačaj, malo dublji pogled na stvari otkriva da to i nije posve bez razloga. Pratite me na putovanju u zemlju izlazećeg sunca…. moglo bi vam čak biti i zanimljivo.

Nick i Charlie su dva njujorška policajca, pravi dečki, tvrdi i sposobni, koji igrom slučaja svjedoče ubojstvu lokalnog yakuza tipa od strane drugog tipa. Tipa ulove, ali samo da bi shvatili kako ga moraju izručiti u Tokyo. Gdje im pobjegne. Kako naši dečki nisu ona vrsta koja se podvijena repa vraća kući, tako će i ovdje, na nepoznatom području krenuti u malo samostalnog istraživanja ne bi li popravili početni dojam.

Mala škola klišeja – Nick je tip policajca koji je A) razveden, B) bez love, C) pod istragom da prima mito, D) opaki igrač koji ne šmeka pravila…- jedina sretna okolnost što ga glumi Michael Douglas, koji zna dvije-tri o glumi inače bi to bilo jako blizu negledljivog. No, sad ga kritičare jako hvale, posebice taj njegov nastup u ovom filmu, no sve je to malo pretjerivanje, njegov nastup nije toliko kvalitetan koliko je poletan i energičan, što je opet dobro, treba vjerovati materijalu u kojem se nalaziš iako nemaš što posebno napraviti s njim. Andy Garcia je imao još manje toga za napraviti sa svojim likom, ali jednako tako ima poletan nastup te njegov Charlie bez muke postaje simpatičan lik, dobra protuteža macho pojavi Douglasa. USA dečke bez muke u svemu pretječe Ken Takakura, njegov lik em je kompleksniji, em je njegova izvedba donijela potrebne finese pri portretiranju nekoga tko je odrastao na tradiciji, ali se mora prikloniti i novijim metodama rada. Dečkima društvo pravi gospođa Spielberg, Kate Capshaw, koja je i najslabiji dio međunarodnog tima, iako joj u obranu ide i to što joj je lik sporedni, te u cijelosti nerazrađen. Iza kamere je stajao Ridley Scott, čiji je vizualni stil filma uvelike prepoznatljiv, no već viđen – Blade Runner (inspiracija je bio Japan, Azija i te stvari) a tek pri kraju se malo odvaja od neona i prikazuje malo oriđiđi japanske arhitekture.

Sljedeća stvar. Sjećate se pitanja s početka teksta? Dolazimo do njega. Ono što je posebno iritantno u ovom filmu jeste toliko banaliziranje japanskog policijskog sustava i stvaranje kartonske slike kako bi oni radije da slučaj ostane nerazriješen nego napravili nešto kontra tradicije. OK, to je jebeno iritirajuće jer tako stvari vide holivudski scenaristi. Posebice je loš dio gdje je potreban odmetnuti američki policajac da bi se stvari pokrenule s mrtve točke. Kad vidim natpis gdje se govori kako je ovo film koji govori o japanskoj kulturi zapitam se jel itko uopće zna kako izgleda japanska kultura. Ne shvatite to krivo, akcija je besprijekorna, no preporučljivo je stvari na ekranu gledati izvan kulturološkog konteksta jer on – ne postoji. Japanci su jednako tako mogli biti zamjenjeni bilo kojim narodom i gledali bi isti film. Likovi koji su klišej do klišeja (izuzmite dobre glumačke izvedbe iz toga) pojednostavljeno gledanje na ne drugačiju kulturu, naivno forsiranje da američki lik spasi dan – još uvijek mislite da je film bez razloga podcijenjen? Nećete promašiti ako ga pogledate (i to ne jedanput) jer ima u njemu stvari koje su dobre, poletne glumačke izvedbe, malo macho frajerstva (to je stari Mick i dobro mu leži biti loose canon) stimulirajući soundtrack (by Hans Zimmer) – dobro je to uloženo vrijeme, ali ne očekujte prosvijetljenje ili da naučite stvar dvije o Japanu. Zapad upoznaje Istok po pravilima i gledištu Zapada.


 

IMDb

Trailer

 

Danas je jako dobar dan, zar ne? Upalim ja tako televizor i čekam presudu generalu Gotovini, naivno mislim kako bi se čak mogla zalomiti i nekakva pravda.  Koji naivac, ne? General je dobio 24 godine zatvora, ali je uz njega osuđeno sve živo i neživo, od pokojnog predsjednika Tuđmana do branitelja koji su sudjelovali u ratu. Svi smo mi jedna velika zločinačka organizacija, jebomepas ako sam se danas probudio i očekivao ovakav rasplet. I, pazi vamo, sudac treba dan-dva odmora da mu se malo emocije smire. Muka je osuditi cijelu naciju kao zločince, jednostavno moraš suosjećati s čovjekom, ne radi se to svaki dan. I to je bilo za doručak. Strah me pomisliti što bi moglo biti za večeru. Bezuvjetna predaja, možda? Ponuda prvorođene djece na žrtvenom odru? Opcija je bezbroj, kako smo krenuli, sve djeluju čisto logično. I sad samo čekam da uleti nekakvo političarsko lice koje će reći da treba u potpunosti surađivati s haškim sudom, da treba poštovati pravdu, jel’te.

Kako bi to rekao legendarni Boris Dvornik “ne dam politiku u svoju butiku”, da ne pomislite kako će ovo odjedanput postati politički blog, ali ovo sam morao napisati, malo izbaciti paru iz svojeg sistema, znate. Ironično je to što sam o ovom filmu htio jučer pisati (ali mi se nije dalo, previše posla, premalo radnih sati i tako to) a danas dođe skoro ko naručen. Jer, Jack Ryan, poznati filmski junak, ovdje je dežurna budala koja naivno vjeruje kako njegova država, predsjednik i vladajući moroni znaju što je najbolje. Dobar je i film, ali zgodno je primjetiti. Jer, tko pita malog čovjeka što on misli, ne? Naši su vladajući moroni vjerovali kako rade dobru stvar (što vladajući moroni obično vjeruju) time što će izručiti sve naše generale tamo nekim drugim moronima kojima je do našeg rata stalo koliko i do lanjskog snijega. Oni su ne samo izjednačili stvar nego smo postali i negativci. Hell yeah. Sad nam nedostaje jedan Ryan koji će ispičkati cijelu administraciju i napraviti reda. Na filmu takva sranja uvijek upale. Bi li u stvarnosti?

US vladajući moroni jednostavno nemaju pametnijeg posla, pa idu sami sebi tražiti neprijatelje. Ovaj put nisu Rusi, nisu Kinezi, nisu ni Talibani (godina proizvodnje je 1994), pa će za tu svrhu dobro doći i kolumbijski narko karteli. Predsjednik, pun pravedničkog gnjeva, pokreće akciju, pičkasto se ograđujući od nje, savjetujući i ostalima da naprave sličnu stvar. Jack Ryan naivno uljeće u posao ni ne znajući u što je uletio, ali to je ipak vladajuća US klika, pa im vjeruje. S druge strane imamo tim specijalaca koji efikasno rješava važnija uporišta narko-kartela sve dok ne budu otkriveni. Točnije, njihova vlada ih ostavi na milost i nemilost tamošnjem lokalnom patronu kako bi izgladili političke nesuglasice. Ryan prekasno shvaća da je cijela stvar farsa, no kako su američki dečki tamo preko sedam gora i planina, on pokreće akciju spašavanja, a onda ide mano a mano fajt s, ni više ni manje, nego s US Predsjednikom i vladajućim moronima koji su stvar na početku i sjebali.

Jeste kad čitali Toma Clancya? Čovjek voli pisati. Ne romane, hebene tomove od romana, pri čemu ni Neposredna Opasnost nisu iznimka od tog pravila. Onaj dio vezan uz ekranizaciju, Ryan je u tom romanu sporedni lik, njegova uloga je tek u završnici, koja ima neke sličnosti s filmom, a kako bi ovo ipak bio film o njemu, ubačen je u cijelom nizu scena gdje ga inače nema (atentat u Kolumbiji je prošao bez njega u knjizi). No, Jacku Ryanu ovo nije prvo pojavljivanje na ekranu, prvo se natezao s tajnom ruskom podmornicom u The Hunt For Red Octobar, a onda je izmjenjivao metke s irskom republikanskom armijom u The Patriot Games. Nakon svega, u trendu pomlađivanja, pojavio se i u četvrtoj instalaciji The Sum Of All Fears, čime je Ben Affleck službeno postao najslabiji Ryan. Ali, vezano uz Opasnost… Clancy nikad nije volio Forda kao tumača njegovog lika. Uvijek je govorio da je prestar. A Clancy voli biti kurva u trendu, zato se Ryan službeno pomladio u nekim romanima (točnije, ulogu junaka je preuzeo Ryanov sin koji se zove, pazi vamo, Jack Patric Ryan junior) a kad su krenule glasine kako je CIA operativac u njegovim romanima John Clarke (glumili ga William Daffoe i Liev Schreiber) zanimljiva figura za koji film tipa Jason Bourne/James Bond – nema beda, napisao je i pokoji nastavak samo s njim. Ali, nakon što je Ford uspješno podigao Indianu Jonesa iz mrtvih, trač kaže da mu je opet došla ponuda za zaigra Ryana. I godište odgovara, taman da bude predsjednik (kao u romanu) – stvar se nije pomakla dalje od trača. A što se tiče njegovog dijela povijesti kao Ryan… oba filma su bolji komadi špijunsko/akcijske pucačine/špijunaže. Opasnost… vodi za par dužina jer ima jednu poprilično opširnu priču koja je jako dobro predstavljena, scenaristički je  pošteno skraćen i napravljen dinamičnijim nego bi bila sama knjiga, a nema ni previše praznog hoda. Glumci su korektno odradili svoj posao, Ford u raspoloženom izdanju, postoji jedna dobra akcijska sekvenca (spomenuti atentat u Kolumbiji) a ima još nekoliko vatrenih obračuna radi kojih ga se ne može samo tako strpati u koš hladnoratovke spike koja je obična znala ispasti dosadnije nego je trebala. A i cijela je ta ideja intrigantna, tiho razriješiti neka važna svjetska pitanja (kao, recimo, demoliranje haškog suda jer mu je svrha zakurac). Film se može nazvati i inteligentnijom zabavom, što se ovih dana baš i ne snima, a to je uvijek dobar plus. Tko nije gledao, američki odgovor na Jamesa Bonda čeka dostupno (što bi rekao kolega Dragonrage) na svim mogućim izvorima.

Passenger 57 (1992)

Posted: Travanj 13, 2011 in Akcija, Wesley Snipes

IMDb

Trailer

 

Otkako je John McLean imao jako loš dan u zatvorenom Nakatomi tornju, genijalci u Hollywoodu kao da su se natjecali koji će smisliti originalnije mjesto za radnju u koju bi mogli utrpati čovjeka koji je tamo u krivo vrijeme, grupu jako zločestih negativaca i ujedno biti kreativni pri šorama, pucnjavama i eksplozijama. OK, bilo je tu svega i svačega, ali se par derivata izdvojilo kao…zanimljivi uratci. Putnik 57 ide pod ove malo uspješnije, da ne kažem kreativnije jer to baš i nije (prije 9/11 oteti putnički avion mogla je svaka šuša) i to je ono najzanimljivije što se njega tiče. Ostatak je već viđeno jer…

John Cutter je stručnjak za zračni terorizam, otmice zrakoplova i spriječavanje istih, koji se, igrom slučaja pronađe u istom avionu kao i Charles Rane, naš negativac dana. Rane je, pazi vamo, stručnjak za otmice. Što ste mislili? Da će tip mirno sjediti u lisicama? Njegovi kompanjoni bez pol muke otmu avion i sve se čini picikato dok…Cutter ne počne raditi svoju stvar, tj. mlatiti teroriste i preuzimati natrag avion.

Kako nedavno rekoh, Wesley Snipes mi je zanimljiv koliko i okružje u kojem se nalazi. Teško da se može pogriješiti kad se ima recpet koji sačinjava putnički avion, ubercool negativac ( Bruce Payne – šteta što ga nije bilo više u boljim filmovima) naramak njemu sličnih ( sexy Elizabeth Hurley je jedna od pomagača) puno šore u malim i skučenim prostorima te nekoliko dobro režiranih kaskaderskih akrobacija (Cutter se vraća natrag u avion tako što visi na prednjim kotačima aviona koji uzlijeće, fuck yeah). Ono gdje se može pogriješiti jeste napraviti film predvidljivim. Pazi vamo, kratka povijest likova. Rane je tip koji je zlogalsni hijacker putničkih aviona i oni ga sprovode u zatvor – putničkim avionom. Cutter je stručnjak za zračni terorizam i spriječavanje istog – posve slučajno se pronađe u situaciji gdje je njegova ekspertiza – jedino što može spasiti dan. Netko je zaboravio prvo pravilo Die Hard filmova – junak mora biti average Joe tip junaka, koji se jednostavno pronađe na krivom mjestu u krivom vremenu, a zlikovce raspižđuje time što – improvizira. Koliko je Rane dobar u otimanju aviona jer ih poznaje, toliko je Cutter dobar u sjebavanju situacije radi istog razloga – tu se malo ubija suspens.

Ono što je ustvari dobro ovdje…film ne komplicira, što je bila jedna od mana Under Siege. “Mi ćemo sad otići do palube E kako bi zatvorili ventil b35, pa ćemo se vratiti natrag do palube, ŽNJ, jer kad teroristi krenu palubom D, doći će…” kužite što želim reći, ne. Kad se dogodi sranje, Cutter nalema prvog tipa i onda radi najlogičniju stvar, spušta avion na tlo izbacivanjem goriva. Kratko, jasno i slatko. To ga čini jako pitkim materijalom za gledanje. Na tlu imamo malo naganjanja s tipovima, a onda se stvari vraćaju natrag u avion, gdje nema ničega posebnog osim što Cutter nalema sve koji mu stanu na put. Shvaćajući da ni nemaju nekog materijala za mudrovanje, autori su sve to napravili preglednim, jednostavnim i time (vjerujem, slučajno) napravili posve gledljiv fim. I to ne samo gledljiv već je u svojim danima bio hit i te kakav (15 milja uloženo, oko 50 ostvareno) što će reći da je publika također bila posve zadovoljna Die Hard premisom, a Snipes si je obezbijedio jedan naslov po kojem će ga se svaki gledatelj s naglaskom na akciju rado sjećati (kvragu, čak ga i ja tamo volim gledati, a nije mi nešto posebno kao pojava). Sat i pol (i to s odjavnom špicom te glazbom koja je X puta korištena i u našim političkim emisijama) neobavezne zabave. Trebalo je i to znati napraviti.

Lone Wolf McQuade (1983)

Posted: Travanj 12, 2011 in Akcija, Chuck Norris

IMDb

Trailer

 

Što? Mislili ste da se među ovim mojim amaterskim piskaranjem neće pronaći i pokoja riječ o čovjeku koji može sve? Što da vam kažem, mislili ste krivo. Pravio sam reda u kolkeciji, vrijeme darivanja tehnološkog viška i odvajanja onog što vrijedi, te slučajno naišao na ovaj naslov. Novo gledanje, ima zanimljivih stvari za pisanje o njemu, a kako se vrijeme upravo pogoršava, rekoh da malo ubijem vrijeme. A što se tiče starog Chucka…njega volite ili ne volite, nema neke sredine i hoću-neću. Meni je čovjek simpa, jedan od filmskih štemera koji na ekran dolaze s velikim Š jer…Chuck zna znanje, pa iako je snimio oho-ho toga što je na rubu negledljivog, povremeno bi mu zaletio pokoji…hmmmm…zanimljiviji naslov (namjerno izbjegavam reći kvalitetniji) te mu karijera nije bila čisti miš-maš. Ako pak ne volite čovjeka koji može brojati do beskonačno – dvaput, zaobiđite ovaj tekst, definitivno nije za vas.

Radnja, pitate. Teksas ranger J.J McQuade kroz zemlju usamljene zvijezde (iliti Texas) širi pravdu na svoj…unikatni način. Sve dok ne naleti na malo tvrđi orah, švercera oružjem i kriminalnog masterminda. Prvi pokušaj da ga privede pravdi završi katastrofalno, no onda naš junak dobiva drugu šansu, da to napravi inkognito, s par pomoćnika, off the record. A naš krimos, da malo poveća uloge, otme rangerovu kćer te je odvede u svoje bazu negdje preko ili uz Rio Grande. Konačni obračun neizbježan.

Chuck Norris i David Carradine imaju glavnu riječ, jedan je kao lik mitskog sveameričkog junaka odličan, drugi je kao kriminalni boss tako-tako, Carradine je to odradio rutinski. Priča je zanimljiva, pretjerivanje i big time reklama za rangere, ali tko pita, važno je da ima nekakvog smisla, da je pregledna i da ima puno pirotehnike, šore, emocija…svega utrpanog. Njima dvojici društvo pravi Robert Beltran iliti za one koji poznaju Star Trek universum (među njima sam, priznajem) prvi časnik Chakotey iz Voyagera. Stvar koja će vas zasigurno iritirati (jer mene je) što glavnog lika SVI zovu Ranger, pa čak i žena (bivša, kako bi bilo drugačije) te mu ime čujete možda dva puta u cijelom filmu. Ono što bi vas moglo pozitivno iznenaditi jeste – soundtrack. Main Title bez greške u sjećanje zove Ennia Morriconea te njegov legendarni zvižduk, no i ostatak je poprilično…poticajan za ovakvu vrstu filma. Šore su režirane pristojno (trivija kaže da je Carradine dobio žuti karton od Chucka kad mu je išao nešto propovijedati o borilačkim vještinama i kad ga je počeo udarati malo jače na setu te da nije puno nedostajalo da dobije i crveni), akcija je nadasve korektna (kultna scena kad našeg junaka zakopaju živog, a on kresne par dodatnih konjskih snaga u svojem Fordu Broncu i izleti van) i po svim mjerilima akcijskog filma, ovo je jako pristojan uradak, dapače Chuckov najbolji (ja sam više tip za Code Of Silance). Ne vjerujete? Ima toga još vezano uz film.

Ovdje Chuck po prvi put pokazuje svoj “drugi” izgled. Do tada je bio califonija beach boy s plavom kosom i bez brade, a ovaj, malo žešći (i bolje mu pristaje) postati će njegov trade mark za many, many godina što dolaze. Također, film je bio box office uspješnica. Ne uznemiravajte se, na 5 milja nabacio je 13 zarade, što ga čini jezivim uspjehom za svoje vrijeme. Ono najvažnije, film je postao okosnica za Chuckovu popularnu, ili omraženu (kažem vam, nema sredine kod njega) seriju; Walker, Texas Ranger. Lik Walkera će uskrsnuti u tri dodatna TV filma, kao i ekstra pojavljivanje u dvije srodne serije, da bi se cijela ta priča oko mitskih junaka zaokružila time da Chuck i u stvarnosti postane – Ranger. Doduše, tek počasni, radi svega što je napravio za promociju dotičnih, ali, hej, tko se od nas može time pohvaliti. Kako to već ide s velikim junacima, tj. odjašu u zalazak sunca, tako je i Chuck završio svoju karijeru, no zato će zauvijek živjeti u našim sjećanjima kada se kao jako cool štemer obračunavao s jako necool kriminalcima. Ako vas uhvati nostalgija – Lone Wolf je dobro mjesto za početak prisjećanja kako se to nekad radilo.

The Hunter (1980)

Posted: Travanj 11, 2011 in Akcija, Steve McQueen, Thriler

IMDb

Trailer

 

Kad je riječ o lovcima na ucijene, dva filma mi odmah dolaze u sjećanje. The Hunter i Scottov Domino. Ono što je zanimljivo, oba naglašeno reklamiraju kako su rađena po knjigama/pričama stvarnih osoba, ono što je još zanimljivije, oba imaju veze s stvarnim faktama koliko i ja s istraživanjem tamne strane Mjeseca, a ono što je nevjerojatno – filmovi ne valjaju. Domino je doslovce negledljiva Scottova papazjanija (koja je, navodno, bila njegova dream projekt) jezive montaže i nerazumljive priče koja toliko ulazi u pretjerivanje da je jedino prava Domino mogla biti sretna što se mogla hvaliti kako ju je glumila Keira Knightley, a ako je suditi po gledanosti, bila je i jedina koja ga je gledala. The Hunter jeste malo bolji film, ali samo zato što je smirenije režije, donekle zabavan, staromodnog pristupa temi i zato što je posljednji film legende Stewea McQueena. Sve ostalo, bolni prosjek.

O nekoj priči ovdje nema govora, radi se o nizu nepovezanih dogodovština lovca na ucjene Papa Thorsena, a kako bi se ipak moglo nazvati filmom, povremeno se pojavi jedan uobičajeni psiho koji prvo nadzire Thorsena, pa bane da mu prepadne ženu, te na kraju završni obračun – jedine stvari koje su zajedničke, plus nekoliko zajedničkih scena s ostalim ukućanima gdje kao da navraća kad odradi posao.

Papa Thorsen u McQueenovoj izvedbi nije ni blizu pravog Thorsena, stariji je (onda) bio od njega dvadeset i kusur godina te jedno 40 kila lakši (pravi Thorsen se pojavljuje u jednoj sceni kao barmen) a prikazan je dopadljivo, kao netko tko se bavi napetim poslom zato što mora, i zato što mu ide od ruke. Njegovi susreti s kriminalnim jedinkama su kao iz stripa, nijednom ne naleti na sličnu osobe već su svi totalne različitosti, a susreti su ispunjeni velikom dozom komičnosti. Najveći geg je što lik kojeg McQueen glumi ne zna – voziti. Ipak, da to sve ne bude obična komična papazjanija, ima tu ponešto i akcije, neloše režirane, jedna fora potjera između Trans-Ama i – kombajna te solidna količina dobre stare fizičke šore, kao i pucnjave. Na kraju balade, to je jedan kupus, ali šarmantan kupus koji neće nikoga posebno preopteretiti pri gledanju (poželjno je da bude popodnevno vrijeme, ugodan sunčani dan, a vi umorni od radnog dana) jer neće baš nešto ni oduševiti. A postoji i jedna tragična strana cijele priče, nevezana uz same filmove. Ralph Papa Thorsen i Domino Harvey su u stvarnosti poginuli. Thorson desetak godina nakon filma od podmetnute bombe, a Domino jedva nešto pred izlazak njezina filma (ustvari ga nikad nije vidjela montiranog kako treba) od predoziranja. Vjerujem da su imali zanimljive živote. Šteta što filmovi nisu ispali bolje.

Faster (2010)

Posted: Travanj 10, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer

 

Napraviti pošten film osvete zahtjeva pravo malo umijeće. S jedne strane većina redatelja pazi da obje strane budu zadovoljne, kako publika, tako i kritika, a ponajviše cenzori koji ne vole besmisleno nasilje. To u konačnici dovede do toga da od početne ideje bude jako malo toga. Svjetli primjer kako se neke stvari rade jeste Taken, gdje Liam Nesson lupa glave lijevo i desno, a kritičari uživaju (o publici ne treba ni govoriti, film je okrenuo 100 milja u kinima). Što me nekako dovodi do uljeza numero dva na ovim stranicama, iliti, novi film koji mi je privukao pažnju. Nije da se radi o jednom od onih uradaka koji će vam promijeniti životna uvjerenja, ali radi se o naslovu koji, na prvom, mjestu vraća Dwayna Johnsona tamo gdje bi trebao biti – na putu da nekoga pošteno nalupa.On ustvari ima sreće u filmskoj karijeri, čovjek je simpatičan, jedan od onih koji se znaju uklopiti u zamalo svaki žanr. Doduše, to je malo predoslovno shvatio te je u posljednje vrijeme snimao sranja (da to tako kažem) namjenjena obzirnijoj (obiteljskoj) publici, odlučujući prošle godine kako je više došlo vrijeme više da nekoga pošteno razbije. I film ima miris i okus nekog drugog filmskog vremena, onog kad su ekranom harali Charlie Bronson i Clint Eastwood.  A radi se i o dobrom filmu. Ne shvatite to krive, živo me zaboli tko se ne slaže s tim, ali film je pravi kick ass uradak i Dwayne se ispričao za gluposti tipa Tooth Fairy. Hilly billy Bob Thornton je opet ponudio jedan posve zanimljiv lik (čovjek zna glumiti, što drugo reći), tu je i zgodna Carla Gugino (starije je bolje i kako to već ide) ima prave šore, ima još bolje pucnjave, a ni soundtrack nije za odbaciti. Treba vam nešto više od toga? Pogledajte drugi film.

Nekim redom rečeno, Dwayne izlazi iz zatvora, hoda do neke nabrijane pile s četiri kotača, malo se vozi te ulazi u nekakav ured i KA-BUM, bljedoliki tip koji izgleda kao da se boji vlastite sjene završi mrtav, s ventiliranom glavom. Nema tu puno filozofije, ali to je početak i ne možeš da se ne priupitaš koji se kurac upravo dogodio. The Rock je postao killer srednje staleži? Morgen, priča ide dalje. Billy Bob i zgodna Carla su naš istražiteljski duo, oni nas informiraju kako je Dwayne prije deset godina sudjelovao u pljački banke, on, njegov brat i neki tip. Kvaka je da su kriminalce sjebali drugi kriminalci. Brat i tip završe mrtvi, Dwayne dobije metak u glavu, ali preživi. Deset godina kasnije, naš junak nema moralnih kočnica i payback is a bitch.

Onaj uvodni dio, da treba znati napraviti pošten film osvete…pa stvar je u tome da nijedan, ni Faster, a ni Taken, nisu htjeli riskirati s publikom te su zato vlastitim junacima dali dobar motiv za osvetu. Kad je nepravda počinjena, pravda treba biti isporučena – i samo je taj razlog jedina stvar koja malo narušava integirtet cjeline. Ono što je dobra stvar jeste – Dwayne.

Njegov je lik kao tornado, uragan, nezaustavljiva sila koja ne samo da pali mostove iza sebe već iz raznosi s prevelikom količinom C4 eksploziva (slikovito pričano) i, što je the best, on je u toj ulozi savršen. Nakon raznih prenemaganja u obiteljskim komedijama, Dwayne gušta u razbijanju i ubijanju ljudi. Naravno, stvar je u vašem senzibilitetu, ako volite tipove dva s dva, teško oružje i žestoki fajt…Faster je film za vas.  Usprkos činjenici da je razlog osvete podložan gledateljevom suosjećanju, fokus se pametno skreće na likova plaćenog hitmana koji ima problema s vlastitim poslom te Billy Boba, koji pak ima svojih emocionalnih problema. Tri strane, tri lika, zajednička radnja. Do završnice. Pitko, s jednim twistom na kraju (malo providan, ako ćemo iskreno) i dobrim starim štemerajem od kojeg moderni filmovi bježe kao vrag od svete vode. Čovjeku dođe da nakon ovoga pomisli kako za Hollywood još uvijek ima neke šanse, ne?

 

Amaterski Film – Etida (2011)

Posted: Travanj 10, 2011 in Amaterski film

IMDb
Scottish Trailer
Western Trailer
WW II Trailer
Making Off…

 

Sjećate se nedavnog pitanja može li se snimiti akcijski film za nula kuna? Što kažete da malo podignemo uloge? I na stol bacimo pitanje: može li se epski film snimiti za nula kuna? Odgovor bi trebao biti zanimljiv, i da i ne. Etida nije klasični epski film na što bi se prvo moglo pomisliti, ali ima nekoliko različitih vremenskih razdoblja u kojima se radnja odigrava te priču koja u svemu odstupa od ustaljene hr. kinematografije. Neki će reći, nije to ni posebno teška stvar, hr.kinematografija odavno sve svoje karte polaže na komorne drame koje nitko ne gleda, ali koje osvajaju nagrade na festivalima. Super. Imamo nagrade. Imamo li publiku koja bi otišla u kino pogledati domaći film? Nemamo. Nedavno naletjeh na članak o tome kako je jedan novinar doslovce razapet što se usudio javno postaviti pitanje zašto je jedan Lukas Nola dobio 4 milje i nešto sitno za film koji će se odlično uklopiti u niz kojim se do sada predstavljao – nikakva gledanost, a nije isključen ni podsmijeh. Čovjek je postavio pravo pitanje. Veza, poznanstvo ili, narodski rečeno – nekakva štela? Nije ni bitno, to je samo ilustracije radi, uvertira u ovo o čemu je naslov.

Osobno, volim dobru parodiju, a volim i dobru posvetu. Etida je miks od obje strane. Većina radnje koje se odigrava bez muke se može povezati s nekim, vjerujem, svima poznatim naslovima – od Amadeusa, pa do Spašavanje Vojnika Ryana. Posveta je dobra, doslovce prekrasno uspjela na nekim dijelovima i vjerujem da će svima koji pogledaju film na lice doći osmjeh i ono – čovječe, znam taj film. Tu svaka sličnost i prestaje, priča je drugačija. Koncipirana je kao niz poveznica kroz drugačija vremenska razdoblja, što do sada niste u našem filmu vidjeli. Slavni Mocart dobiva nalog da napiše glazbeni ep, on poseže za škotskom pričom, u podmornici se sluša glazba koju je Mocart skladao… shvatili ste kako to funkcionira, ne? Koliko uspjela zamisao, ima tu i manje uspjelih stvari. Najamnje dvije priče su nategnute u tim povezivanjima, s detaljima koji nemaju previše veze s ostatkom, a kako iskreno govorimo – fukcioniraju kao prikaz maštovitosti (western priča), napravljene u nepostojećim uvjetima, ali gledano s narativne strane, potpuno su suvišne. Pozitivna strana je što su zabavne, pa ih nije muka gledati, ali, najbolje funkcioniraju one s jakim poveznicama jedna s drugom – škoti, WW II, Mocart i podmornica (koja je i najbolji prikaz kako se stvari rade bez par milja kuna budgeta) – plus što postoji završnica koja se odigrva u ludnici, a detalji koje tamo zapazite jednostavno moraju podsjetiti na Privedite Osumnjičene i Kyser Soze spiku. To ste nekad vidjeli u našem filmu? Nisam ni mislio.

Ipak, koliko god da je scenografija, način snimanja, efekti, montaža i uvjerljivost dobro ispali, ono što je problem – gluma, ili izostanak iste u dobrim komadima radnje. OK, pretjerivanje u izgovoru zna biti zabavno, no ne uvijek. Ako ste osjetljivi na amatere koji ni ne skrivaju da su amateri, onda bi vas neke stvari mogle naživcirati, ali ako ste za dobar smijeh – onda će vas neke stvari i zabaviti. Ja sam malo osjetljiv na dijalog u svim filmovima, pa je tu bilo svega, od dobre zabave pa do poklopanja po ušima pri nekim govorima – ali nije da se ekipa nije trudila. Možda namjerno ili posve slučajno, tamo gdje je gluma najslabija, sve ostalo je puno jačeg intenziteta. Borba Škota, WW II rat i podmornica (western priča mi je najbolje sjela po svemu, prava doza italijano špageti pretjerivanja s dobrom koreografijom) čime se napravila dobra kompenzacija. Koliko uspješna, pogledajte film i donesite vlastiti sud.

Za kraj, još jedna netipična anomalija koju ne viđate svaki dan. Making Off dokumentarac. Kada bih bio malo sarkastičniji, mogao bih zapitati trebaju li naši profesionalni filmovi uopće making off dokumentarce kad u njima ima jako malo toga što može djelovati atraktivno, no ovaj mi je sjeo gotovo bolje od samog filma (to sam ja, takve stvari su mi oduvijek fascinantnije od samog uratka) jer dečki su ispali profesionalniji nego bi to bilo tko očekivao. Svaka priča ima svoje zašto, kako i zato, a najzanimljivije su mi ispale one koje u sebi imaju rekvizite, akciju i “specijalne efekte” jer, koliko su informativni o samom filmu, toliko sve to može dobro doći nekome tko želi napraviti nešto, a budget mu iznosi – nula kuna. Ambicija ne mora poznavati granice (ako nemaš tenk – izgradi ga) i kapa do poda na idejama, kao i na izvedbi istih. Što reći, dva sata i nešto dobre, kvalitetne zabave, nikako propustiti.



IMDb

Trailer (openinig title)

 

OK, dosta je bilo s novijim štemerima, vrijeme da se vratimo natrag malo na klasiku. Čuli kad za Mike Hammera? Hard boiled štemer numero uno što se toga tiče, nastao iz pera pisca Mickey Spillanea te postao poznat po televizijskoj seriji (koja se u 80-ima vrtila i na našoj televiziji) gdje ga je glumio Stacey Keach. Hammer je za mene poznata građa, pogotovo ona u pisanom obliku, jer ne možete pisati o privatnim deksterima i ne ukrstiti put s nekim od romana iz te njegove serije. Naši su stari znali što je dobro, pa je nekad davno edicija “Trag” krimi-romana objavila par njegovih naslova, koji su mi, eto, ostali u nasljeđe. I zabavni su, na jedan onako jednostavan način, puno muške spike, puno sisatih ljepotica, puno viskija i mnogo više mrtvih tipova. Hammerova 45-ica nikad nije zakazivala. Što se tiče filmskog svijeta, tu sam malo slabiji, bijah klinac kad je išla serija, a kad su se prije koju godinu puštali filmovi sklepani iz te serije, nisu bili nešto posebno poticajni. Ali, ovaj mali biser mi je bio stalno u sjećanju kao zabavan flick. Muka za pronaći, puuuno torenata prehodano i puno rapidshare stranica razvaljeno, no ondje je…pronađoh ga i pogledah ponovo nedavno. Dojmovi? Hammer još uvijek razvaljuje. Morao je, ovo je štemeraj s početka 80-ih, tada su štemeri znali kako se to radi.

Kada mu netko ubije dugogodišnjeg prijatelja, privatni dekster M.H neće žaliti napora da pronađe njegovog ubojicu. Klupko ucjene, ubojstava se polako razmotava dok M.H otkriva kako stvari nikad nisu onakvima kakvima se čini na prvi pogled.

“Ja, Porota” možda jeste klasični hard boiled komad stare akcije i krimića, no za Hammera je predstavljao jedan pokušaj da se stari junak integrira u novo (tadašnje) doba. Romani datiraju u 40-im godinama, Hammer je veteran WW rata, nosili su se šeširi, kaputi i tako to. Naš junak je veteran vijetnamskog rata, ne nosi šešir i ne nosi kaput, a vozi i noviji auto. Izuzev toga, ostale stvari su identične. Što je mana i prednost. S jedne strane, zna se što se može očekivati, Hammer je gubica, cool, brz na jeziku, samouvjeren preko svake mjere, nema labavo stil načina života. Ženski likovi su “baby, doll i sugar” (probajte danas baciti takvu spiku – rezultati bi trebali biti zanimljivi) i ako je to vaša furka, nema promašaja. Negativci su ravno iz romana (za neke novije klince – ko iz strpa) ovdje su da budu ubijene, namlaćeni i verbalno preveslani.

Ono što je mana – to je toliko zastarijelo (bilo čak i za 80-te) da ponekad ispada nenamjerna komedija. Hammer kao takav bi popio metak samo tako (iako, nije da u filmu nisu pokušali napraviti baš to) te bi završio svoju karijeru na prvim razvaljenim vratima. Likovi su nerazrađeni, ako držite do tih stvari, i jednodimenzionalni pa ne očekujte ništa (jer samo tako se sve to može gledati) posebno. Ono što je zanimljivo, krimi-zaplet nije loš. To je stara škola, gdje je krimić bio krimić, dosta dijaloga, dosta tragova, dosta istraživanja (onog klasičnog, obijanja pločnika) bez nekih CSI bullshit spike. Da su likovi nešto bolje integrirani u tadašnju stvarnost, bio bi još zabavniji filmić. Znači, ispod početne površnosti, očekujte zanimljivo priču – danas više nema takvih stvari, Hammer, Sam Spade i Phillip Marlowe su izumrli dinosauri kojih se sjećaju tek neki.

Kad je izašao, film je bio dočekan mlako. Što radi nabrojanih stvari, što radi samog pokušaja da se klasika malo modernizira, a ni Armand Assante nije dobio nekakve posebne hvalospjeve. Ipak, Assante je gubica, jedan od onih glumaca koji su gubice čak i da na glas čitaju telefonski imenik, a kao Hammer ima sve potrebno. Dobar tjelesni izgled, dobar hard boiled izgled (o,da, trodnevna brada i mamurluk dolaze u paketu), ima onu sirovu karizmu kakvu imaju, oh, Lance Henricksen, recimo, i akcija mu dobro leži. Danas je jednostavno genijalan u toj ulozi (iako, nemam ništa protiv ni Stacy Keacha), nešto kao priča o vinu i godinama koje prolaze. Krimić stare škole, par glumaca koji imaju neke od svjetlijih trenutaka, zaplet koji ne udara na prvu loptu… neka posve drugačija vremena. Možda vam se svidi, možda ne, ne znate dok ne probate.


IMDb

Trailer

Jean Claude Van Damme nikad nije prešao na službenu A listu dobrih i cijenjenih glumaca, ali početkom devedesetih došao je jako blizu da napravi taj neslužbeni transfer triptihom kojeg svaki jači poznavatelj akcijske povijesti jako dobro poznaje. Hard Target, Universal Soldier i Timecop – ima netko da nije čuo za ove naslove? Podcijenjeni, ne baš slavno dočekani od kritike, financijski višestruko isplativi, zanimljivih pozadine – El Dorado za neobavezno piskaranje o filmovima. Kako pravila nalažu, valja krenuti od početka, tj. prvog koji je Van Dammea dovukao na radar malo jačih filmskih igrača jer u njemu, osim onog posve očitog, ima i onih drugih, malo manje zanimljivh stvari, ali da ne kažete kako vas ne informiram i o raznim trivijalnostima za koje jako malo ljudi zna. So, here we go…

New Orleans, grad vječite zabave i dobrog provoda, ima i svoju tamniju stranu. Grupa plaćenika organizira lov na ljudske mete. Kad kćer od jedne najednom bane u grad tražiti svojeg nestalog oca, stvari postaju malo kompliciranije. No, zgodna dama neće dugo biti sama u svojoj nevolji, pomoći će joj samozatajni mornar imenom Chance. Kako je to priče ne sudi knjigu po koricama, naš mornar je ustvari opaka bivša vojna živina, spretna s oružjem, još spretnija bez njega, a plaćenici s početka radnje dobivaju jedan uzbudljivi lov kojeg bi mogli pamtiti…ako ostanu živi.

Danas je to kultni film, bez pardona, jedan akcijski naslov koji neće razočarati čak ni pri višestrukom gledanju, ali u vrijeme izlaska bio je – onako, ne baš nešto posebno eksponiran. Možda radi izostanka interneta i sličnih veselih stvari, ali kad usmena predaja radi dobro za neki naslov, onda znaš i da je nešto novo na zapadu. Redatelj John Woo nije bio na zapadu toliko poznat kao danas, točnije, ovo mu je bio prvi film rađen za amerikaniš tržište. No, imao je reputaciju kao jedan Mocart što se tiče akcije te koreografije u svojim filmovima, a i Quentin Tarantino ga je promovirao kao svojeg uzora. Hmmm, Quentin je pokupio Oscara za Reservoir Dogs, pa su to bile zanimljive vijesti, ali kako je amerikaniš tržište skeptično prema novotarijama, čovjek se tek trebao dokazati. No, Woo ne bi ni vidio USA da ga nije tamo dovukao Van Damme te mu omogućio da uopće počne razmišljati o nekakvoj internacionalnoj karijeri (i sad nek netko kaže da čovjek nema nos za dobre poslove). Jedini problem, Woo-u nitko nije rekao da Ameri, koliko god prihvaćali egzotiku kao nešto možda dobro, također vole imati stvari pod svojom kontrolom, ali o tome malo kasnije.

Sami film – vizualno najbolji Woov film. Da ne bude pogreške, prebacio je sve one stvari koje su mu bile drage (i postale popularne nakon premijera) na jednu gomilu – tako likovi koriste dva pištolja, bacacnje stvari nekome u lice (tipa kanta benzina) obleka sačinjena od dugačkog crnog kaputa, slow motion radnja, koreografija tučnjava i pucnjave naspram kojih su se dotadašnji amerikaniš filmovi činili sterilnima i drvenima. Scenaristički je malo zakočen, već kad govorimo iskreno, jer pomalo tanku priču popunjava dugačkim (cool) scenama i dugačkim (cool) kadrovima glavnih likova čime se baš i ne dobiva osjećaj da radnja ima nekakvu brzinu već se dosta toga temelji na vizualnoj poslastici (nešto kao Woo-ov Hard Boiled – koji je gotovo cijeli jedna dugačka pucnjava i makljaža) a od glume nema ni G.

Never the less… film ne bi bio ni blizu statusa kakvog ima da nije raspoloženog casta. Van Damme je naš dežurni junak, njegova čista suprotnost jeste dežurni negativac Lance Henicksen (tko nije čuo za njega nega odmah prestane ovo čitati) a podršku mu pravi (tada) mlađahni Arnold Voslooo (kasnije poznat i kao mumija Immhotep) i vidi se da dečki doslovce guštaju u svojim rolama. S neba je pala i Yancy Butler, naša mlada, zgodna i ko Crvenkapica naivna junakinja te doprinjela da ne moramo gledati samo muške kako mjere koji ima dužeg (pištolje, jel’te) i nije napravila loš ulazak na velika platna (iako je kasnije doslovce nestala s istih) – te jedino što se može ovdje malo prigovoriti – bespomoćne dame u nevolji već su onda bile out, a Woo je samo potvrdio da mu prikazivanje ženskih junaka – ne leži. A kako se za dobrim konjem velika prašina diže, nije ni “Teška Meta” bez svojih urbanih legendi.

Odavno se šuškalo kako je u svojem originalnom trajanju film bio nešto duži, ali da su dežurni amerikaniš dužebrižnici uzeli cenzorske škarice u svoje ruke i napravili par preinaka, tj. natjerali su Woo-a da ih napravi jerbo takvo nasilje ne prolazi baš kod njih. Zahvaljujući kolegi Dragonrageu što mi je davnih dana poslao originalni directors cut (iako to nije službeni naziv izdanja, radi se o verziji koja je tek sklepana kako je originalno zamišljena, s glazbom iz drugih filmova i time codom) te sam time nahranio svoje akcijom gladne potrebe, moram reći i da i ne tom izdanju. Scene su proširene, neke izmjenjene, nasilnije i žešće – to da, ali jednako tako su neki djelovi nepotrebni (prisjećanja glavnog lika na sve poginule prije nego krene raditi račun – klasični obrazac u John Woo filmovima – od čega su ga Ameri izliječili) jer dodatno zadržavaju radnju na – nepotrebnim stvarima. Ali, da, urbana legenda je istinita, postoji ta duža verzija i ako ste malo jači maher za torente, rapidshare i ine, može se pronaći.

Trivijalnost za kraj. Kako je Woo na teži način naučio da će rad u USa imati svojih posljedica (cak-cak cenzorskih škarica) – ako niste znali, u filmu glumi i scenarist filma. Chuck Pfarrer je lik kojeg negativci love na samom početku filma. Zanimljivost? Tip je u stvarnosti bivši SEAL, vođa tima, stani, pani bad ass vojničina koja je postala scenarist, a ono što se nabraja u filmu kao stvari koje je lik Chancea zaslužio u svojoj službi, ovaj ih je lik zaslužio uistinu (piši ono što poznaješ, ne) – a jedan od njegovih scenarističkih “nedjela” je i Barb Wire (1996) kojega je nedavno spomenuo kolega Dragonrage na svojem blogu. OK, znam da je to sitnica, ali da budete informirani. Za kraj – jedan od najpopularnijih Van Dammeovih filmova (iako ne i najbolji), Woo-ov najzabavniji film u koji je uspio ubaciti sve one vizualne poslastice koje su mu donijele popularnost (ali nije ni njegov najbolji film), box office uspješnica (na uložnih 18 milja donio oko 80 milja) kultni naslov i nezaobilazna lektira za sve one koji cijene akcijski film kao takav. Trebam reći nešto više?

Out For Justice (1991)

Posted: Travanj 7, 2011 in Akcija, Steven Seagal, Thriler

IMDb

Trailer

Steven Seagal. Znam, ZNAM, neki već prekreću očima, a neki se sa sjetom vraćaju u dane djetinjstva. A, priznajmo, bili su to dani. Dođeš u školu, neki lik te počne malteretirati i ti mu održiš lekciju o pravilima lijepog ponašanja kopirajući tada žarećeg i palećeg Seagala. Ah, ti dani. Dobro, nismo ovdje da pričamo o tome. Iz principa odbijam gledati nove Seagalove naslove, ne da mi se trošiti vrijeme na njih. Koliko vidim, čoek se svim silama trudi pokopati svaki atom nekadašnje karijere koju je imao. I to radi strastveno, onako, muški. No, početni dio njegove karijere je zanimljiv, dapače, moglo bi se reći i fascinantan jer snimio je nekoliko filmovi koji i dan danas fukcioniraju kao švicarske urice, a vrijeme im uopće nije naškodilo. Out For Justice ide u taj niz, ali ne zahvaljujući samo Segalu, ima tu više stvari koje ovaj film čine prihvatljivim za gledanje više od jednog puta. Pa, opet nekim redom rečeno…

Gino je žestoki murjak iz Brooklyna i koji ima tek običan dan dok njegov kompić iz djetinjstva ne popizdi i počne smicati ljude u pol bijela dana. Na Ginu je da ga pronađe i zaustavi.

Filmovi koji imaju kratki vremeski okvir za radnju obično znaju funkcionirati bolje nego nešto epski dugotrajno, naši junaci se igraju lovice u svega dva dana, čime se automatski dobiva na dinamici, osjećaj stalnog pokreta, a ako je scenarist maštovit, i dosta toga povezanog u jednu radnju. Naš Stevo jeste ono što stalno glumi, opaki tip koji rukama, nogama, bilijarskom kuglom i pištoljem rješava frkovite situacije, na toj strani svijeta ništa novo. Ali, ovo niste očekivali da slijedi, zar ne, ali netko pametan ga se sjetio postaviti u onu poziciju kad ne može izgubiti već samo profitirati. Seagal i partnersto na filmu ne funkcioniraju. Jest, ima primjera kad je radio i to, ali rezultati su ispali…traljavo. Seagal je u ovim mlađim danima bio stroj za akciju, samostalan i sila koja ide naprijed, partnerstvo bi takvo što samo zaustavilo. I imao je karizmu, što jest jest, kojih stotinjak kila manje i bio je slika i prilika frajera koji zna znanje. Zanimljivo, na početku je izbjegavao neke klišeje o neprilagođenosti junaka. Sam, ali integriran u okolinu. Kao i u prvijencu, Abow The Law, Seagal je dio zajednice, poznaje ljude, ljudi poznaju njega…jedna velika hrpa…poznanika. I u tim danima, 80-te i dio 90-ih, jedno se vrijeme gledalo postaviti lika u okružje koje poznaje kako bi dobio na uvjerljivosti. Često je to ispadalo bolje od zamišljenog. Zato je naš junak Gino žandar iz kvarta, tip kojeg svi poznaju, pa ga ili vole, ili ne vole, ovisi na koga naleti. Zanimljiv pokušaj karakterizacije.

I dramski naboj. Iskreno, netko očekivao to pronaći u Seagalovom filmu? Istina, toga nema puno, ali tip kojeg love jeste njegov frend iz djetinjstva, poznaje mu roditelje, izlazio mu je sa sestrom…susjedstvo, kužite. I tu ima malo klasične priče o ispravnosti toga što radi, neispravnosti toga što ne radi, jedna anomalija koja, kao i u Abow The Law, ima dobar dio pokretačke snage za radnju. Ipak, da se ljudi ne uplaše, ima tu i onog finog klasičnog fajta. Oš u mesnici, oš u baru, Seagal sve smlati. Koga briga, tada je bio majstor koji ne koristi dublera sa vlastite pokrete. I vidi se da je čovjek imao (ima ga i danas) znanje o borilačkim vještinama. Za kraj je ipak ostavljen klasični obračun, sačmarica, pištolj…pravo u duhu urbanog kriminalističkog filma. Parirao mu je William Forsythe, glumac za kojeg znate da ga znate, ali mu ne znate ime i parirao mu je dobro, ali čista šteta što mu je lik čisti psiho, i to one kartonske vrste bez imalo karakterizacije. A njih dvojicu je trebalo imati pod kontrolom. Pokojni redatelj John Flynn nikad nije prešao na A listu redatelja, ali je bio tip koji je znao znanje. Već je spomenut ovdje (redatelj Best Sellera) a da vidite kako je tip znao režirati anomalije koje se ističu u karijerama glumaca u filmografiji mu stoje Stallonev Lock Up i osnovno gradivo za svakog tko voli filmove osvete, Rolling Thunder s Tommy Lee Jonesom. Kvaliteta, jednostavna i sirova koja se danas cijeni više nego u doba nastanka. Zaključak? Seagal je u ovom filmu dobio odlično podjeljene karte. Čvrst redatelj, dobar scenarij (OK,OK, nije da nema nekih mana) uloga koja mu je pristajala kao ruka i rukavica, pošteni fajtovi koji su dušu dali za njegove tadašnje mogućnosti i ugodna doza puškaranja kako bi sve strane bile zadovoljne. Tražite nešto više od toga? Onda gledate pogrešnu vrstu filma.