Arhiva za Ožujak, 2011


IMDb

Trailer

 

Sjećate se Rolliea i Lea, zabavnog dvojca koji se našao u problemima zato što je jedan stručnjak za specijalne efekte povjerovao mutnom vladinom tipu da radi dobru stvar ako iscenira nečije smaknuće? Pa, taj je dvojac zaintrigirao publiku, pokupio simpatije te od malog B filma napravio ugodan hit koji danas ima kultni status, a čiji sadašnji status čeka zeleno svjetlo za remake. U ono vrijeme, sljedeći logični korak bio je – nastavak. Iako samo zrno manje uspješan nego prethodnik, film i nije dočekan s oduševljenjem. Zašto? Jeste čuli za onu poznatu narodnu da nastavci nikada nisu kao originali? Pa, ima nešto u tome.

Rollie je u mirovini, povukao se iz filmskog svijeta i sad mlati tešku lovu izrađujući sofisticirane igračke. Tip uživa u tome što radi, ima novu djevojku i posvjenog sina. Što može krenuti loše? Još jedna nema-nikakvih-problema policijska akcija. Ovaj put bivši muž od njegove bolje polovice traži njegovu pomoć pri hvatanju jako zločestog manijaka. Stvar djeluje jednostavno, no onda ne bi gledali ovaj film. Jer, sve krene naopako i bivši stvarno postane bivši, kao mrtav. Ubojica, nepoznat. Razlog, napoznat. Ali, velika je urota (opet) u igri. Tko će popiti sve negativno. Rollie, naravno. I već kad se čini da će i on postati bivši, dolazi Leo kao konjica i spašava dan. Leo ima bar, uživa u mirovini, ali još uvijek je žandar i pol te ne treba puno da njih dvojica krenu otpetljavati klupko zavjere koja uključuje jednog starog lopova na samrti, njegovog pomoćnika i kolekciju jako, jako (jako) vrijednih zlatnika.

Ako vam je sadržaj malo mutan, on to doslovce i jest. Priča počinje kao klasični copy-paste originala, ali radi jedan gadni zaokret prema drugom smjeru. Nategnutom smjeru, da budem iskren i sve što spašava radnju jeste odlična kemija glavnog dvojca. Brown, kao tipični ausie (batalite Gibsona i Crowea, ovo je lik kod kojeg su išli na nastavu) i Leo kao tipični boli-me-uho-za-sve amerikanac sasvim su dovoljni da pokriju preočite rupe. A one su…pa, ne toliko velike koliko očite. Prva (i ona najveća) jeste što se radnja vuče na izvornik, gotovo identičan scenarij početka i nije tako dobra stvar. Drugo, kako je publika fino reagirala na efekte kojima Rollie zeza zločeste ljude, ovdje su još pojačani. Dio u supermarketu, gdje Rollie složi home made bombu od svega jestivog zove u sjećanje Stevu Segala, ali onaj dio gdje se Rollie mlati s negativcem koristeći električnog lutka koji duplira njegove pokrete su…apsolutno neočekivani vrhunac kreativnog uzleta. Šteta samo što ostatak nije tako inspirativan jer da bude različit (već kad je početak isti) autori su zaokretom u radnji napravili i dobru i lošu stvar. Dobra je što ostatak nema veze s originalom, ali loše je što nema veze s prvim, više trilerskim dijelom filma. Nestali Vatikanski zlatnici, urota u crkvi, stari lopov koji skriva tajnu…Dan Brown je negdje zapisivao crtice za svoje romane.

Ipak, koliko god da je slabiji od prethodnika, film je miljama (šta miljama, nekoliko svjetlosnih godina) udaljen od smeća kakvo se danas sklepava i prodaje pod nešto dobro. Iako je doživio uspjeh na blagajnama, pa čak se susreo i s nekim dobrim kritikama (uglavnom su sve bile više-manje pozitivne, ali bez oduševljenja) nerazrađeni materijal ”dvojke” je zaustavio daljnji razvoj priče. Ali, Rollie i Leo nisu u cijelosti nestali. Prebacili su se na područje telelvizije (Brown i Dennehy nisu glumili svoje originale) te živjeli kroz dvije sezone zanimljive (iako ne baš i nešto posebne) serije. Dobra ideja, zanimljivi likovi…dva filma koji se bez muke mogu pogledati u bilo koje vrijeme.

A View To a Kill (1985)

Posted: 31 ožujka, 2011 in Akcija, Avantura, James Bond

IMDb

Trailer

 

Roger Moore mi nikad nije bio posebno zanimljiv materijal kao James Bond. Eto, rekao sam to na glas, spreman sam za linčovanje. Nije da ga ne volim, ima ono nešto simpatično na njemu što je uvijek bilo zabavno, komičarski talent mu je neosporan, ali kad se radi o ulozi ubojitog tajnog agenta…ne prolazi. Njegovi Bondovi su mi prolazni, dapače, oni koji su malo bolje napravljeni (For Your Eyes Only) su mi vrh avanturističkog opusa serijala, i gotovo šteta što ga nisu napravili malo ozbiljnijim, izbacili onaj humoristični štih jer osobno mislim da bi to bilo puno bolji filmovi. Ali, ja volim old stuff materijal, pa da nabacim koju riječ i o ovom naslovu jerbo sam nekako krenuo sve to nanovo pregledavati. Bez voznog reda, kako mi koji dođe pod ruku.

Bond ovaj put ima inteligentnog neprijatelja, Max Zorin, bilgejtovski tip negativca, čipovi, kompjuteri, i glavni zli plan jeste potopiti silikonsku dolinu te zavladati tržištem mikročipova.

Zašto je ovaj naslov zanimljiv? Ima tu više stvari, a dogodilo se i nekoliko oproštaja radi kojih film, iako slabiji od ostatka serijala, ima neku kvalitetu. Barem sentimentalnu, ako ništa drugo, no nećemo biti izbirljivi. Ono očito, ovo je zadnji Mooreov Bond. I dogodio se malo prekasno. Timothy Dalton je trebao uskočiti u njegove cipele (uskočio je film kasnije) ali su producenti odlučili igrati na sigurno i još jednom surađivati s Mooreom. Problem je što se na njemu vidi nakupljeni staž, godine su već bile u igri te umjesto poletnog, ubojitog i zavodljivog agenta, Moore prečesto djeluje kao da je izašao iz mirovine da odradi ekipi uslugu. Preočita upotreba kaskadera poništava onaj magični učinak uvjerljivosti na ekranu (Dalton je osobno zajahao krov đipa i odradio muški scenu na Gibraltaru) a i kad vidimo Moorea…vidi se i studio. Koliko će vas to iritirati…ovisi o vama. Dalje.

Chris Walken je ovdje glavni zločko i nije loš. Ništa ni posebno, ako ćemo iskreno, genijalan, ima čoek i boljih uloga, ali nije ni najgora karika krda poznatih koji su odigrali negativce u serijalu. Također, s njegovim Zorinom smo se oprostili i od megalomanskih negativaca koji žele vladati svijetom. Doduše, to ovdje baš i nije slučaj, ali plan je dovoljno doktor evilovski da se može mjeriti s velikim dečkima. A danas je to stvarno smiješna stvar, prvi čipovi su bili….pa prvi čipovi, zavladati tim tržištem iz današnje perspektive djeluje kao komedija. Ili ćemo biti blaži, pa reći dvadesetogodišnji plan unaprijed. Zorin je, kad se sve zbroji, zabavan negativac, plus prirodna karizma Chrisa Walkena… ma, prolazi, za dobra stara vremena. Ali, koliko god da su producenti bili vješti kreatori cijelog serijala, tu su pravi eksperti za pronalaženje onih koji ne znaju glumiti, toliko dobri da bi im RTL pozavidio na tome. Dakle, Grace Jones, znate je, ne? Visoka, crna, amazonski tip žene. I pojma nema o glumi, a da bude bolje, ima par scena gdje se to zahtjeva. Ima bodove zato što je jedan od onih klasično prepoznatljivih hanchmana i bilo bi bolje da nije ni progovorila. Ista stvar ide na jednog od Charlies Angels cura, Tanya Roberts. Čisti, sirovi antitalent, a scenarij je u tim danima bio inovativan…oko 70 puta kaže “Oh, James…” – i od toga smo se oprostili s ovim filmom, ženski su likovi počeli sazrijevati te dobivati na zanimljivosti. Također, brzo oko se traži, dvije scene ima i jako mlađahni Dolph Lundgren kao KGB agent. Cast je, kad se sve zbroji, šaren.

Ono što Bond film čini Bond filmom pokraj glumaca…akcija. Neobično, ali ovdje je gotovo suzdržana. Možda radi Mooreovih godina, možda radi same priče, možda radi malog budgeta (cijeli Bond serijal nije oko 15 godina mjenjao uloženu lovu – pametna odluka, svi su bili poprilični hitovi s obzirom na uloženo) ali uglavnom je izostala neka veća pirotehnika. Ima akrobacija na snijegu, ima tu i malo vatre, čak i jedna potjera vatrogasnim vozilom, ali ne izmiče se dojam da su malo… spušteni kriteriji. Ali, ono što iskupljuje neke stvari jeste završnica na Golden Gate mostu. Jednom davno sam pročitao da se Moore tom scenom dostojastveno oprostio od serijala i to stvarno drži vodu.  Biti toliko dugo na vrhu nije mala stvar, a svođenja obračuna na neku osobnu razinu postaje sastavni dio daljnjih nastavaka. Inovacija za koju nisu ni mislili da bi mogla biti uspješna.

U konačnici…zabavan film. Malo zbrkan radnjom, glumački loš i dotrajan, pun stvari koje su rekle zbogom odmah nakon njegove premijere…ali ne može se poreći da nema nekog šarma. To je i dalje James Bond, a on, što već i vrabci na grani znaju, može sve. Pa čak preživjeti i osrednji komad filmske povijesti.

Freejack (1992)

Posted: 31 ožujka, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer

 

Jednostavno obožavam čudne SF recepte i filmove koji ispadnu od toga. Pazi vamo, Mick Jagger, Anthony Hopkins, Rene Russo, Emilio Estevez, budućnost, bjegunac od zakona, putovanje kroz vrijeme, virtualna stvarnost…može li bizarnije od toga. I opet se zahtjeva brzo oko jer u jednom dijelu glumi i tadašnja Jaggerova bolja polovica hot supermodel Jerry Hall. Mislim, može li uvrnutije od toga? Ili, da budem onako muški iskren, zgodnije od toga. Kronološkim rasporedom pričano…

Alex je mlad i prav vozač formule kojega čeka blistava budućnost. Ovo shvatite doslovno, blistava znači baš to, čeka ga bliski susret s zidom i ka-bum iskustvo velike plamene lopte. Ali, Alex, nije mrtav jer smo u budućnosti. Ovdje je, očito, najbolji posao krađa tik pred smrt mladih i zgodnih tijela kako bi stara i ružna tijela mogla živjeti vječno. Oh, da, downlouda se um u novo tijelo i live long and prosper. Vođa ekipe koja to radi jeste Vacnedek, tip koji baš i ne trpi zezanciju, ali kojeg i ne možemo mrziti previše jerbo njegov mutan karakter sugerira na svašta. Ali, Alex uspije pobjeći i postaje neka vrsta Richarda Kimblea iz budućnosti, bjegunac. Kojeg ama baš svi love. Jedni da dovrše ono što je započeo zid, a drugi da ga iskoriste za novi um. Jerbo, the big kahuna Hopkins jeste taj koji treba njegovo tijelo. Tu je i Rene kao djevojka od našeg junaka, sad malo starije izdanje, ali, što se kaže, godine nose iskustvo, a naš Alex još uvijek trza na nju. Virtualni techno bable, puno ispaljenih metaka, jedna dobra potjera…kao veliki praznik za sve filmoljubce čudnih mješavina.

Dobro ili loše, pitanje je sad. Pogledah ovaj naslov davno i ostao mi u sjećanju kao nešto posve solidno za razbibrigu. Pogledao ga sinoć ponovo i nastavlja živjeti u sjećanju kao solidan naslov za razbibrigu. Zašto? Dobro pitanje. Film ima stvarno inspirativan izbor glumaca (iako je Estevez poprilično promašen izbor za glav. junaka jer djeluje bebasto) i po njihovoj se izvedbi doslovce vidi da su imali opušteni dan na poslu. Hopkins je sporedni lik, da to odmah raščistimo, i samo njegova šarmantost je dovoljna da vam bude prihvatljiv. Jagger se doslovce zahebava u svim scenama, ali čoek ima nešto glumačkog talenta. Ništa vrijedno Oscara, ali daleko je da nam bude muka od njegova nastupa. Rene…je Rene, zgodna ženska glavnog junaka i njezin je nastup isti kao i u svim ostalim filmovima. Znači, cast nam ne para oči i uši. Priča, pitate. Evo par stvari i o njoj.

Priča je toliko…spaljena da je i dobra. Ono što nije tako sjajno jeste što vuče poprilične sličnosti s Fordovim hitom The Fugitive (i to nije slučajno). Ali sve ostalo toliko graniči s trashom da se može opisati i kao entuzijastični kreativni polet, ovdje je to granični slučaj i ovisi u kakvom ste odnosu s SF-ovima koji prikazuju nekakvo društvo budućnosti. Tu ima i jedan mali LOL trenutak jer radnja budućnosti se odigrava u — 2009! Iako su oni gradski slamovi sasvim realna stvar, oni autići koji izgledaju kao bubamare su malo…previše. I virtualna skretnica, glavni future objekt u filmu… fora, ali ja se qurtza/palca razumijem u virtualni SF pa je moguće da to nekome bude i pusti-me-da-vrisnem-od-muke detalj. Ono u što se razumijem jeste puškaranje. Ono staromodno, pištolj, automat, hrpa metaka. Prolazno, ništa inovativno, ali ni zadnje smeće. Čak i filmska potjera djeluje sasvim ugodno (ipak je u film slupano 40 milja dolara) tako da, postoje sve vrste vizualnih poslastica koje služe svrsi i radi radnje. Zaključak, ništa što će vam promjeniti životna uvjerenja, ali nećete ni požaliti 100 minuta čiste razbibirge. Treba li tražiti više?


IMDb

Trailer

Neki dan slučajno upalim televizor da vidim malo što se događa u svijetu kako me ljudi ne nazivali neinformiranim i, posve slučajno, (ili se radilo o karmi) naletim na uvodnu špicu Pod Opsadom 2. Rekoh sam sebi, sjest ću i pogledati minutu-dvije jerbo sam slab na starog Seagala iz mlađih dana, tek toliko da pogledam jer film, ruku na srce, nisam pogledao ima već pet godina. Čak ću pregmiti i to što ga pušta RTL, izdržat ću taman do prvih reklama, a onda idem dalje… Da skratim priču, pogledao sam ga cijelog. Opet. Pa, rekoh sam sebi, već kad sam ga pogledao, u neko dogledno vrijeme ću nešto i napisati o njemu jerbo… naslov je kao stvoren za ove stranice. Bivša zvijezda, podcijenjeni nastavak… predivno. Kako to već kod mene ide…

Casey Rybeck, ex navy seal, i povremeni kuhar, ovaj put na putovanju je vlakom, a društvo mu pravi nećakinja, odlaze sa sprovoda Caseyeva brata i, iako su si oni jedina obitelj, nekako nisu povezani. Bilo kuda, nevolja svuda, teroristi s high tech zaleđem odluče oteti vlak za svoje zle planove i na našem kuharu je da im ih poremeti.A usput i sredi odnose s nećakinjom.

Tri godine ranije, kad se pojavio prvi Under Siege, dogodilo se nekoliko zanimljivih stvari. Prva je ona da je Seagal dobio prvi pravi punokrvi hit, zarada od oko 160 milja, druga je da se radilo o filmu koji reciklira Die Hard recept, teorirsti+zatvoreni prostor+zajebani pojedinac = ispao je posve dobar film kojeg su i kritičari znali pohvaliti. Treće, Casey Ryback nam je bio zgodan lik, posebice one fore oko toga što je kuhar (istina, i SEAL specijalac, ali je primarno bio kuhar) a za Seagala je postao ono što je za Willisa John McLeane. Netko uopće sumnjao da će to dobiti nastavak? Što dovodi do određenog problema. Kako, dovraga, snimiti nastavak, pronaći ponovo zatvoreni prostor i napraviti da to na nešto sliči? Bile su dvije opcije u igri: avion i vlak. Zašto je prva otpala? Zato što je Seagal već snimio Executive Decision (1996) i prpustio priliku da polomi koju ruku teroristima koji su zauzeli putnički avion tako da je vlak ostao – jedini izbor. I nije to tako loša premisa, ima nešto u tim dugačkim linijama vožnje, komforno opremljenim vlakovima, krajoliku koji je uistinu spektakularan. Problem jedan riješen. Problem dva. Priča.

Ono što je i najlošija stvar u Opsadi 2 jeste priča. OK, mogu progutati teroriste, mogu progutati i to im je vlak bio potreban kako ih ne bi otkrili (vrijeme kad GPS nije bio dio svakog električnog aparata) – ali ne mogu baš provariti kako to – djetinjasto – igleda. Opak satelit koji izaziva potrese, a sami opaki stroj izgleda ko da ga je slagao Grunf iz grupe TNT. Također, toliko su se bojali odvojiti od originala da su cijele sekvence doslovce kopirane – konfederacijska soba gdje đenerali i ostali ini sjede za okruglim stolom i mudruju. Nedopustivo za jedan nastavak čiji je budget 60 milja (25 više od originala). Ono što vrijedi spomenuti ovdje jeste – akcijske scene. Osobno, najdraži dio, onaj kad our man Casey napada lokomotivu. Vanjski kadrovi, balansiranje po krovovima pokretne kompozicije, dobra staromodna pucnjava na sve strane – takve stvari izvlače nastavak na razinu podnošljivosti. Ali, hej, ja volim vlakove i radnju na njima tako da, ne shvaćajte me zaozbiljno. To ono zaigrano dijete progovara iz mene. Vrijedi spomenuti i cijeli niz efektinih eksplozija napravljenih preko minijatura, jako dobar materijal za akcijski film. Prava je šteta što se nije malo više uložilo u razradu bolje priče. Ako ste pomislili da je sve to bilo iscipelarito na smrt od strane kritičara i publike… pomislite tu pomisao ponovo. Film je u konačnici okrenuo 110 milja zarade, a nisu ni kritičari bili nešto previše strogi, čime je Seagal okrenuo još jedan posve pristojan hit u karijeri (i gotovo posljednji) i nekako mi je sablasno slušati njegove ideje kako bi napravio i treći dio. Ruku na srce, treći dio je zvučao i zanimljivo kad se u priči nalazio i redatelj originala, Andrew Davis (The Fugitive) kvalitetan redatelj (mora biti kad je uspio napraviti dva najbolje Seagalova filma), no stvari su postale bizarne kad je Seagal počeo kominjati nešto o nekakvim alienima i tome da naš omiljeni Karapanđa Ryback ode u – svemir.  Čovjek se sigurno šalio. Morao je. Ili je bio napušen. Nema drugog pojašnjenja. Znači, “dvojka” jeste slabija od “jedinice” ali još uvijek nekoliko svjetlosnih godina od smeća kakvo Seagal snima danas. Dovoljna preporuka.


IMDb

Trailer

Kada je tamo daleke 1978 godine mladi, entuzijastični i kreativni redatelj John Carpenter snimio horor film imena Halloween, nitko nije mogao ni sanjati kakav će to uspjeh postati. Ne samo u financijskom smislu, već i u onom filmskom pošto se radilo o prvom naslovu koji će udariti temelje modernog slasher podžanra kakvog danas poznajemo. Da stvar nije trebala biti uspješna govori i sam Carpenter, pojašnjavajući da uopće nije imao pojma da mu film zarađuje ozbiljne novce (koje on osobno, radi lošeg ugovora, nije ni vidio) sve dok nije slučajno vidio naslov u novinama. No, njegova kreativnost nije tada prvi put ugledala svijetlo dana, već se susreo s pozitivnim vibracijama publike i kritike kada je izašao njegov Assault on Precinct 13, modernizirana verzija vestern klasika Rio Bravo. Ljubav za vesternima nikad nije napustila Carpentera, a prvu pravu priliku da snimi nešto što će barem vizualno podsjećati na to događa se 1998 godine kad izlaze prve najave kako će se, tada već kultni redatelja horor filmova (što i nije najpoštenija titula jer dio opusa mu je izravno u SF vodama) uhvatiti u koštac s vampirima i lovcima na iste. Koliko to čudno zvučalo, Carpenter se u dotadašnjoj filmografiji nikad nije pozabavio s ikonama horor žanra te je vijest bila dočekana s velikim očekivanjima, posebice zato što je prije toga napravio ne tako uspješan nastavak Escape from L.A, nakon čega se s razlogom moglo postaviti pitanje nije li vrijeme velikog majstora prošlo. A što je moglo uopće poći po zlu? Vampiri su oduvijek bili zanimljiva roba za horor filmove, lovci na iste nisu imali baš neku svoju prođu ako iz jednadžbe izuzmemo Abrahama Van Helsinga, a disfunkcionalne grupe zanimljivih ljudi oduvijek su bili Carpenterov motiv kroz skoro cijeli njegov opus.

Priča nas upoznaje s Jackom Croweom, lovcem na vampire, jednim od onih žestokih, cool, pravih rasnih frajera kakvi se ne viđaju često. Njegov tim slayera sličan je njemu, gruba muška skupina koja voli ubijati vampire, dobro tulumariti nakon toga, pa još malo ubijati vampire. Nakon što unište gnijezdo krvopija negdje u pustopoljinama Novog Meksika, Crow i njegova grupa dožive neugodni susret s glavnim vampirom, većina tima bude poubijana, a sam Crow jedva izvuče živu glavu iz tog sukoba. No, to nije problem. Problem je kako mu je smješteno, glavni vampir zna njegovo ime, njegovu prošlost, te stvari koje su poznate samo njegovim poslodavcima. Ono što drugi ne znaju jeste da je naš Jack otporna živina koja neće samo tako podviti rep već koristi ostatke svojeg tima i kreće u nemilosrdnu potjeru za vampirom koji je možda uzrok svog vampirizma. No, vampiri nisu jedini oko kojih se treba zabrinjavati jer u ljudskom dijelu priče postoji nekoliko jedinki koje su spremne napraviti sve za vječni život, a prodati svoje ljude nije nikakva cijena za taj cilj.

Da bi se razumjela dinamika filma treba imati na umu motive koji se provlače kroz Carpenterove filmove. Njega, naime, ne zanimaju vampiri kao takvi, onaj tko uzme pogledati film s očekivanjima kako je to još jedna priča obrađena na već toliko načina, doživjet će iznenađenje. Glavni fokus je na Crowu i ubojicama vampira, znači ljudima. Ne treba biti nikakvo iznenađenje što je Jack Crow takav frajer kakav je (Snake Plissken, Napoleon Willson, R.J MacReady…itko?) jer Carpenter voli takvu vrstu junaka; oštre, britke, bez kompromisa, s bad ass stavom i u sukobu sa svime što hoda na dvije noge. Vampiri su ovdje tek nužno zlo koje mora postojati kako bi naše junake stavilo u nepovoljnu situaciju, nešto kao bezlična ulična banda koja napada policijsku postaju ili horda zombija koja okružuje crkvu gdje počiva Princ Tame… Prebacivši fokus na glavnog lika, Carpenter radi film koji nije svojstven vampirskom žanru, ali zato gubi na dinamici, i to se događa u toliko navrata da film postaje pravo neuravnotežen. Obračun, malo bezidejnosti, obračun, malo cool dijaloga, malo bezidejnosti, pa opet malo cool dijaloga… shvatili ste, ne? A mora se reći da mu ni odabir glumaca nije nešto posebno pomogao.

Jack Crow je James Woods (ili obratno) jedan od onih karizmatičnih pojava koja bi i čitanje telefonskog imenika napravila zanimljivim. S njegove strane nema problema, uloga je takva da se zahtjeva pojava, s karizmom koja će biti veća od života. A Woods zna i glumiti, pa se to sve sretno uklopilo kao ruka i rukavica. Danijel Baldwin, jedan od braće s ergele Baldwinovih, nažalost, nije ni blizu Woodsovog ranga, što ga čini nesretnim odabirom jer u njegovom se dijelu trebalo nalaziti poprilično dobre stare – glume, s kojom Baldwin i nema neke veze. Sheryl Lee, općem gledateljstvu najpoznatija kao Laura Palmer iz Twin Peaksa također nije najsretniji izbor jer je Carpenter njoj i Baldwinu namijenio ljubavnu priču koju oni jednostavno ne mogu uvjerljivo dočarati. I to ne jednu od ovih modernih ljubavnih priča, tipa Sumrak, već jednu klasičnu, staromodnu, o ljubavi koja se pronađe među onima koji su odbačeni od svijeta. Jedini pravo emocionalni trenutak događa se pri kraju, kad se Baldwin i Woods rastaju, uz Woodsovo obećanje kako mu daje tri dana prednosti, te da će ga onda loviti i ubiti, a intenzitet toga trebao se provlačiti kroz cijelu radnju. S boljim glumcima, to bi bio pravi emocijski rollercoster, koji bi dodao na težini kod dijelova gdje se likovi sukobljavaju bilo s vampirima, bilo sami međusobno.

No, iako se s emocijama baš i ne slaže, Carpenter je u vizualnom dijelu filma kao riba u moru. Koristeći horor okružje tek kao osnovu za radnju, njemu je draže snimiti jedan pošteni muški film, koji u svemu odiše nekim starijim vremenima kad su muškarčine umjesto vampira lovili indijance…ili sami sebe. Njegova strast za vestern filmovima je više nego očita, što Vampire također izdvaja od sličnih uradaka. To je i dvosjekli mač ujedno. Vampiri nisu film za široki krug gledatelja, iako koristi komercijalne elemente, oni su ovdje tek po definiciji komercijalnog, a ne u svrhu da privuku publiku, što ga čini punokrvnim autorskim uratkom kakve smo navikli dobivati od Carpentera. Pa čak i ako je neuravnotežen radnjom, opterećen prosječnom glumom, pokazuje da je stari majstor u to vrijeme bio u zavidnoj formi te da nije mario da od svojeg uratka napravi box office uspješnicu (u konačnici je zarada bila ravna budžetu – oko 20 milja) već da snimi film kakvog oduvijek želi snimiti. Teško da se može reći kako u tome nije uspio, ali ujedno treba naglasiti kako nije posve ni uspio. Ako vas zanima nešto drugačije od onoga što se prezentira kao klasični horor film vampirske tematike, onda su Vampires pun pogodak, ali ako tražite nekakve razrade među likovima, boljoj povezanosti cijele cjeline, onda ovo nije film za vas. Za one koji prate, vole i gledaju filmove kultnog redatelja, film predstavlja gotovo samu srž onoga što su temelji njegovih uradaka, što nije mala stvar, ostati tako vjeran samome sebi, no ne može se oteti dojmu da je vremenski to već malo zastarjelo. Stara škola, koliko dobra, toliko i loša.


IMDb

Trailer

 

Neobična prometala su bila tema nekoliko zanimljivih naslova, počevši tamo još odkako je Clint Eastwood krao supertajni ruski mlažnjak, preko ubojitog Blue Thunder helikoptera, pa do tajne ruske podmornice s nečujnim pogonom. U taj niz vrijedi ubrojiti i Stealth, film o avionu kojeg pokreće novi oblik umjetne inteligencije, ali to su već moderne vode jer između ona prva tri spomenuta, uglavio se i jedan – auto. Ideja, iznenađenjima nikad kraja, kultni redatelj John Carpenter (scenarij i priča). Ono po čemu je film postao poznat, jednom od onih automobila za obaranje brzinskih rekorda, uopće nije bila glavna radnja jer cijeli plot leži na leđima jednog mission impossible zapleta, provaljivanja u mjesto u koje je nemoguće provaliti. Čudni su putovi kultnih ostvarenja.

Sam Quint je lopov, jedan od onih koji se bave međukorporacijskom špijunažom i, tako kažu, dobar je u tome što radi. Sve dok ne napravi pogrešan korak i ne zaglavi u bezizlanoj situaciji. Jedini način da osigura ukradeno vlasništvo jeste da ga sakrije u prototip jurilice na četiri kotača. Ali, peh, taman kad treba povratiti ukradenu robu, auto mu ispred nosa popali zgodna Nina. Nina radi za Rylanda, the gazdu, koji voli egzotične aute te ih sprema u dva visoka staklena tornja. Nina i Gazda se baš i ne ljude jer je i ona njegovo vlasništvo, doslovce, ali joj zato za oko zapne odvažni stranac koji ima plan, pogađate, provaliti u tornjeve.

Prvo da predstavimo igrače. Tommy Lee Jones, Linda Hamilton i Robert Vaughn. Može li bolje od toga? Tommy Lee je u svojoj uzlaznoj fazi, predzvijezdano doba kad nije bio toliko eksponiran, cijenjen i hvaljen i svojim nastupom pokazuje onaj kvalitet glumca koji može jednostavno sve. Istina, njegov lik je pomalo šablonski, tough man, zajebani igrač od dobrih replika, ali treba imati karizmu da se to odigra i ne izgleda smiješno. Linda nam je onda bila svima draga radi Terminatora, a ovdje je odradila jednu jako sličnu ulogu, ženski lik koji se ne srami emocija, ali ni uzimanja oružja u ruke, te da ne govorim o tome kako bih joj uvijek dao da mi popali auto… jer izgleda dobro za upravljačem (nemam nečistih misli, naravno). A Vaughn je prava mjera za uglađenog the gazdu koji voli svašta pomalo, s jednom sitnom izraženom crtom nastranosti. Ima tu i nijansi sivog u nečijem karakteru, što je dobra stvar, ali uglavnom su svi jednostavni, dobro odglumljeni i ugodni za gledati. Trebate više od toga? Mission impossible zapleti su uvijek dobra stvar, posebice za ovaj žanr, malo akcije, mala avanture i Carpenter nije napravio loš posao. Tako imate sve one vezane sitnice koje idu uz to: promatranje, planove, vratolomne upade… cijeli paket, a kako je mjesto više realno nego nemoguće utvrđeno, dio radnje koji uopće ne opterećuje. A između toga…stvari. Hoćete potjeru s autima? Ima i toga. Hoćete jednu cool tučnjavu gdje Tommy Lee na cool način sjebe negativce? Ima i to. Nedostaje vam malo ljubavnih iskri među junacima? Nema brige, ima i toga. Sve to jeste razlog zašto je film,pa…dobar. A što se tiče prometala na četiri kotača? Pa, ne možeš napraviti nešto posebno s njim kad nema cool gadgete kao Blue Thunder, ali mu možeš dati jednu stvarnu prepoznatljivu scenu – skakanje iz jednog tornja u drugi. Jebiga, ako nitko nema pojma o ovom filmu, to mu je sigurno poznato. Jednostavne stvari, jednostavni zapleti, dobri glumci…recept za kultne filmove? Možda. Svakako pali da takvi filmovi budu jednostavno…zabavni.

Dillinger (1973)

Posted: 28 ožujka, 2011 in Akcija, Kriminalistički

IMDb

Trailer

 

Michael Mann je vjerovao da može snimiti dobar film o Johnu Dillingeru. Ubacio je Johnnya Deppa i Christiana Balea, izmjenio par povijesnih činjenica, snimio pravi muški film i pritom negdje izašao iz tračnica. Film je sve samo ne dobar (iako nije jeziva katastrofa) i nikako nije pogodio bit onog klasičnog gangsterskog nadmetanja i puškaranja iz legendarnih “tommygun” strojnica. S druge strane, John Millius je također vjerovao da može snimiti dobar film o Dillingeru i isto bio djelomično u pravu. Zašto? Radi par stvari.

Ova verzija potječe iz doba kad su Bonnie and Clayde poharali svijet, želja da se napravi podjednako uspješan uradak vidljiva je iz svakog dijela radnje. Dillingerov lik (kao i njegovih pomagača)  napravljen je u maniri romaničnih grubijana kakve svi volimo gledati na velikom ekranu; on je gospodin, on je drski zgodni vrag koji slama ženska srca, on je legenda i sve što napravi vodi prema neizbježnom kraju, pri čemu se od publike očekuje da osjeća tugu i žaljenje. S jedne strane takav pristup nije ništa novo, Milliusov Dillinger ima veze s pravim Dillingerom koliko i Pennov film s pravima Bonnie & Claydom, već viđeno, ali upravo takvo nenametljivo forsiranje pobija činjenicu da film ima pravu atmosferu, poprilično točne rekonstrukcije nekih događaja (iako ni Millius nije mogao bez prekrajanja činjenica koje mu nisu odgovarale za idealiziranu sliku buntovnog lopova) i sasvim solidnu glumu. Ukratko, Dillinger i co. su odmetnici, posljednji pravi slobodni ljudi, junaci, a FBI zlo modernog doba. Pri tome je zaboravljeno kako je Dillinger bio jednostavno okrutni ubojica koji nije birao žrtve, a do običnog puka mu je bilo stalo ko do lanjskog snijega. I to forsiranje da nam se junaci svide se osjeti, kao i kod nedavnog Mannovog filma.

Ipak, Millius zna što čini dobar film o takvim junacima. Okružje u kojem se Dillinger kreće nije ni otmjeno, kao ni fansy, redneck likovi jedva da znaju pričati, svi su naružani do zuba, a kada krene puškaranje ne biraju se strane. Doduše, i u njima ima prekranja povijesnih istina, ali se osjeti da se ciljalo prema nekakvoj autentičnosti. U maniri herojstva, svaki lik ima svoj posljednji otpor, onako, junački, kao revolveraši, ne posustaju do zadnje minute, hrabro i odvažno umiru… Ne bi išlo. FBI je Dillingerove ljude poubijao ko bjesne cucke, od kojih većina nije znala ni što ih je snašlo, a u njihovu rešetanju nije bilo romantike. Čak je i Dillinger popio šest komada u leđa kad je pokušao pobjeći, a ne suprotstaviti se. Sve to ruši dojam jer likovi, koliko god da su isforsirani, imaju ono nešto što ih čini zanimljivim, lokacije su odlične, duh vremena savršeno uhvaćen u kadru i oduvijek mi je ovaj naslov bio bolji nego Bonny & Clayde. Još uvijek se čeka film koji će prikazati Johna Dillingera kakav je u stvarnosti bio.


IMDb

Trailer

 

Do you feel lucky, punk? Divna rečenica, instant kultni materijal za svakodnevnu upotrebu kad se nađete u mrkoj situaciji i želite ostaviti dojam, šteta bi je bilo ostaviti samo za jedan film. Kao i lik kultnog inspektora Callahana, tvrdoglavog žandara koji probleme rješava Magnumom 44 već kad se pokazao tako uspješnim u prvom filmu i kojeg je publika odmah zavoljela. Dvije godine nakon originala pred javnosti se pojavio nastavak sage o svojeglavom inspektoru, ali nastavak samo u svojstvu toga da se vratio lik Callahana, dok je ostatak posve nova priča. Naravno, Clint Eastwood je ponovio svoju ulogu (teško da bi netko drugi i mogao nositi onu pištoljčinu i ne ispasti smiješan) i tu leže prednosti novog materijala.

Ovaj put, išlo se na drugačiji pristup. Više nemamo jednog manijaka kojeg moramo trpiti cijeli film već cijelu grupu manijaka, one vrste koja nosi policijsku odoru. Iako se pojmovi policijska brutalnost i lik Callahana slažu kao ruka i rukavica, sad je stvar malo…kompliciranija. Nova vrsta negativaca ima plemenite namjere, očistiti grad od svega zlog što hoda ulicama i nekako se ne može reći da to nije dobra ideja. Magnum 357, zrno među oči, sljedeći, molim. Ali, ipak je sve to izvan zakona, a Callahan još uvijek vjeruje u pravdu i red te ne treba previše da se nađe ispred usmjerene cijevi. I to ne samo jedne. I, naravno, slučaj se može razriješiti samo njegovim metodama, ako je netko ikada sumnjao u to.

Osobno, ovo mi je najbolji nastavak u cijeloj sagi. Da, da, znam da je original po kvaliteti miljama daleko, a ističe se i režija Dona Siegela, sve je to jasno, odavno napisano i zaključeno. Ali, jedan je jedan, a čeiri su četiri, što bi se reklo u narodu, a četiri negativca znači i opasno više puškaranja. I tu dolazimo do nečega što ja volim nazivati “realnim pogledom” na pravo stanje stvari. Redatelj Ted Post je druga liga (koji je surađivao s Eastwoodom prije na Hang Em High (1968) redatelja, ali mu to nećemo previše zamjeriti jer nije ni original posve cijepljen protiv drveno režiranih sekvenci, a ni priča (kojoj je kumovao i John Millius) nija najsjajnije zaokružena. Točnije, može i raspodijeliti na dva dijela. Glavna priča i sekvence u kojima Harry upada u nevolje i koristi pištoljčinu kao alat za zaradu kruha svakdašnjeg. Što nije loše, ali cjelina ispada krivudava jer do druge polovice filma, gdje se kockice počinju slagati, ima i nenamjernog praznog hoda. Koji uglavnom završava puškaranjem, što malo pobija neki realni efekt. Harry tako postaje materijal od kojeg se stvaraju stripovi, i ovisi o tome jeste li skloni stripovima ili ne da bi vam se takav pristup filmu svidio. No, ima to i svojeg šarma, poneki dijalozi su pravo nadahnuti (CURA – što cura treba napraviti da završi u tvojem krevetu? HARRY – pokucati na vrata) a tko ne voli vidjeti da zadnji ološ kuša vlastitu metodu rada. I puškaranje. Dobro napravljeno, vestern štih (samo s odijelima) i zanimljiva upotreba klasičnih obrazaca (šutljivi tip, ogavni desperadosi) i puuuuno ispucanih metaka.

Clint vodi kolo, to se zna, a ekipu mladih i nabrijanih osvetnika predvodi grupa zanimljivih televizijskih faca. David Soul (originalni Hutch iz Starsky&Hutch) pa Tim Matheson (West Wing) i Robert Ulrich (hrpa tv serija). Istina, nedostaje im minutaže da bi njihovi razlozi za akcije koje rade dobile dublji smisao, no, koga briga. Dečki djeluju kao dobra ekipa (i kvalitetna, ako je suditi po daljnim karijerama) i zanimljivo ih je vidjeti na početku holivudskog puta. Daklem, Clint, hrpa mladih, puno puškaranja, vestern obrazci, puno dobrih on linera, Clint (znam, znam, ali on se može brojati i dva puta) i ne posve antipatična priča (koja debelo kritikuje rad policije i zastarijele pravosudne sustave) stvaraju zanimljivu cjelinu. Samostalne kvalitete i odvojene od nasljeđa originalnog filma.


IMDb

Trailer

 

Pravila su napravljena da bi se kršila, ne? Stoga, imamo prvog uljeza među ovim stranicama, novi film, još uvijek miriši na svježe kino platno, a ovdje je samo zato što me A) zaintrigirao i B) zato što mi se svidio. Tužite me, ipak sam samo običan gledatelj. No, to je ujedno i dobra stvar jer novi filmovi me u pravilu ne oduševljavaju nešto posebno, još manje u toj mjeri da bih sjeo i napisao ponešto o njima. Pametni komentari mi baš ne leže, volim pojednostavniti stvari.

Novi zajednički projekt tandema Tony Scott / Denzel Washington držim na oku odkako je najavljen. Njihova posljednja suradnja s rimejkanjem Pelhama 123 me i nije nešto posebno oduševila, ali Scott i Denzel kod mene imaju produženi kredit. Jedan jer je stari akcijski vuk, koji ima više dobrog nego lošeg u karijeri, a drugi jer je, pa iskoristiva persona. Doduše, malo precjenjena u posljednje vrijeme, ali još se drži. Jednostavnim riječnikom, ukrcajte se i da krenemo na malu vožnju.

Dvojica strojovođe, jedan vlak izvan kontrole i akcija zaustavljanja koja oduzima dah. Vjerujte mi, pokušao sam sadržaj malo rastegnuti, ali to je to, krajnja granica. Da ne bude zabune, to nije loša stvar, dapače. Sjećate se filma Speed? Keanu kao specijalac vs Dennis Hooper vs pomahnitali bus? Pitanje; naoružani terorist ima taoca, što ćeš napraviti? Odgovor – izbaciti teroristu. Istu stvar radi Scott, ovaj vlak kreće na brzi izlet radi glupe ljudske pogreške, a ne radi teroriste koji nema što pametnije raditi nego hebati amere. A znate što je još bolje? Naši glavni junaci su obični šljakeri koje susrećemo svakodnevno kad ulazimo u bilo koji vlak. Folk people, radnička klasa, shvatili ste osnovno, ne? I njih dvojica (drugi dio tandema je Chris “Star Trek” Pine) imaju svoje probleme, jednoga zeza što se malo razišao s boljom polovicom, a drugi broji dane do prisilnog umirovljenja. I onda protutnji kompozicija from hell i njihova šljakerska pozadina dolazi do izražaja. Jer, tko će bolje zaustaviti takvo nešto od onih koji svaki dan rade s takvim stvarima. Dečki okreću svoju lokomotivu, pedal to the medal  i, đihaaaaa, srebrenko, akcija kreće.

Stvar je inspirirana stvarnim događajem. To niste znali, zar ne? O, da, sličnu vratolomiju su napravili stvarni dečki s stvarnim vlakom. Istina, uz nešto malo manje pirotehnike, ali u osnovi su prošli kroz cijeli proces propalih planova do konačnog uspjeha. A Scott je stari i mudri vuk, zna da publika neće samo tako progutati pirotehniku ako ne ponudi i pozadinu. Zato u prvom dijelu nema ničega posebno atraktivnog (jedan sudar) već polako zida napetost i prije nego toga budemo svjesni, hopla, napeto pratimo stvari. I Scott nam onda već servira over the top stvari, vožnja vlaka na dva kotača, spremnici goriva na najgorem zavoju (yeah, right) i to jednostavno prolazi zato što gledamo kako naša dva šljakera ulaze u onu suludu bezidejnost da sve prolazi. Tako je tu i publika jer dio radnje se prenosi preko televizijskih kamera (ipak je ovo doba reallitya, molim lijepo) uplašena lica (među kojima je i lice bolje polovice našeg mladog šljakera), svi navijaju, napetost se reže nožem…ne, shvatili ste. Film postaje luđačka vožnja lunaparkom i fakat je nevjerojatna. Ako pustite koju suzu uzbuđenja, nemojte se sramiti, to je radi dobro obavljenog posla.

Sami film je pretrpio relativni neuspjeh na box officeu, jedva da je vratio uloženo na matičnom tržištu, s par desetaka zarađenih u svijetu. Doduše, oko 160 milja i nije tako loše, ali ipak je to fail. Ima čak i pozitivne kritike, sve je pohvalno dobro monirano, ona vrsta filma koja ima sve što treba da bude uspješna, ali… Ipak, pobačaj. Pojašnjenje – sjećate se izbačenog teroriste iz jednađbe? On nedostaje. Nedostaje jedna globalna prijetnja finom američkom življu da film bude uspješan. Jer, željezničarski šljakeri nisu junaci ma što god da naprave, ako nekoga ne zaustaviš metkom i tako spasiš american way of life, nisi ništa ni napravio. Radi ratova u pola svijeta, jedan odbjegli vlak djeluje kao lokalna stvar, gotovo nevažna. Doooobro, tako ja to vidim, viđenje ne mora nužno biti i točno. Ali, zanimljivo je. Kao teorija. Jer, film, koliko sam upoznat s domestičkom situacijom, nećete gledati u lokalnim kinima. Valjda i našim distributerima trebaju teroristi, globalna prijetnja, svemirci…what ever, da se prisile prikazati nešto domaćim gledateljima. Osobno gledište, obični šljakeri sasvim su dobri junaci. Hell yes!

Judgment Night (1993)

Posted: 27 ožujka, 2011 in Akcija, Emilio Estevez, Thriler

IMDb

Trailer

 

Moram otvoreno priznati…nikad nisam bio preveliki fan Hillovih “Ratnika Podzemlja”. Ne shvatite to krivo, radi se o dobrom filmu, a imam i velik respekt naspram Hilla kao redatelja (ili barem prema početnom dijelu njegove karijere) no nikako mi nije sjeo onaj šareni background uličnih bandi koje se u svojem šarenom izdanju kreću po urbanoj sredini i imaju sto problema pri povratku u svoj kvart. S druge strane, cijeli taj koncpet mi ima potencijala za još pokoju dobru priču. Što me zaobilazno dovodi do ovog teksta. Urbana sredina, izgubljena grupa, uporni progonitelji, sto muka za doći do poznatog područja – zvuči poznato, zar ne? Ali, statusi ova dva filma su kao neba i zemlja, što znači, “Noć Odluke” je materijal koji se svakako treba pojaviti na ovim stranicama. Možda nekoga i zaintrigira.

Grupa frendova šarolikih karaktera odluči otići na nogometnu utakmicu, no naprave krivu odluku i skrenu s glavnog puta. Što ih dovede u ono područje grada koje, kako to već ide, nije baš najpogodnije za bezbrižno vozikanje. Slučajno svjedočivši kako lokalni krimić ubije nekog tipa,naša grupa se pronađe u bijegu, u nepoznatom području, okružena stvarima s kojima nikad prije nisu imali posla. A dom im je tamo preko sedam dolina i sedam planina.

Nekoliko zanimljivih stvari je povezano s ovim filmom. Prva, jer treba to izvesti, jeste ona da redatelj Stephen Hopkins nikad nije prešao na službenu A listu redatelja, a ima jedan impresivni niz uglavnom bezrazložno podcjenjenih filmova. Počevši od Predatora 2, pa do jednog od najboljih sirovih avanturističkih horora The Ghost And The Darkness (između toga jednostavno upišite i Blown Away) – no Hopkins je dobar redatelj koji ima možda ne toliko naglašeni stil same režije koliko talent da ispriča zanimljivu priču. Koristeći se dijelovima grada u kojima nije pametno hodati kad padne mrak (miriši mi na Detroit) svoje junake postavlja u poziciju gdje nema nema mjesta za superjunake, a kako su likovi obični, all city folks koji se o lošim stvarima informiraju preko CNN-a, režijom dodatno radi kontrast između svega što ih okružuje. Nije to mala stvar za napraviti, a postavite li okvir radnje i junake u okvire današnjeg vremena (Luka Ritz slučaj) dobiva se neugodan osjećaj stvarnosti. Druga zanimljiva stvar je glavni cast. Emilio Estevez, Cuba Goding Jr, Denis Leary (i to kao jako uvjerljivi krimić), Stephen Dorff...cijela garnitura glumaca koji mogu, ali kao da ne žele raditi nešto zapaženije u svojim karijerama (osim Esteveza i Learya) te izvući iz njih najbolje što se može, odlično ocrtati različitosti njihovih karaktera… nije to stvar za odbaciti. Jer, ne zaboravimo, oni su obični ljudi, a ne ratnici, kao ni ulična banda, koji radi sranja doživljavaju transformaciju u ljude koji se okreću nasilju kako bi preživjeli. I u sve to postavite lokalni koloritet siromaštva, wanna be mladih ganstera, običnih ljudi koji žele normalan život…takvo što snimiti u današnje vrijeme bilo bi ne toliko nemoguće koliko nesigurno. Radnja nema pirotehnike (tek jedna scena) već obično bježanje, skrivanje i izvlačenje žive glave (no superhero shit stuff)…što me dovodi do samog filma. Nema praznog hoda, gotovo nevjerojatno, scenarij je, zahvaljujući radnji, konstantno u pokretu, bilo da se radi o akciji, bilo da se radi o trileru, bilo da se radi o uvodnoj zahebaciji među frendovima. Snimljen je efektno, iako je radnja zbijena na jednu noć, scenografija i eksterijeri su prijeteći, što samo pojačava neki osjećaj beznadnosti. Osobno, svi ukljzučeni su ovdje napravili odličan posao (to ide radi onog da film znam pogledati  s vremena na vrijeme i da mi još nije dosadio) i nekako je šteta što film nije malo bolje eksponiran (iako je ocjenjen kao kvalitetan od strane kritičara i publike) u odnosu na starijeg brata…The Warriors. Preporuka samo takva…ako ga već niste gledali.