Arhiva za 21 ožujka, 2011

Stander (2003)

Posted: 21 ožujka, 2011 in Akcija, Kriminalistički, Thomas Jane

IMDb

Trailer 1

Trailer 2

 

Kada jedna zamalo anonimna redateljica, Bronwen Hughes, čiji je najveći domet rada romatična komedija sa Sandrom Bullock ušeta u područje gdje vladaju muškarci, napravi film koji je Michael Mann trebao pogledati barem dva puta prije snimanja Dillingera, i stane uz bok jedne Katherine Bigellow radi kvalitete koju ostvari istim, onda tu ima materijala za pisanje. Kratko i jasno, ima već nešto vremena da me neki film pravo uvukao u radnju, natjerao da pola noći guglam o stvarnim događajima i ljudima o kojima film govori i pritom oduševi. Nije to mala stvar. Imam istančan ukus za naslove koji prolaze ispod radara.

Stander je priča o Andreu Standeru, najmlađem policijskom kapetanu južno afričke policije, koji, nakon što sudjeluje u krvavom gušenju apartheid pobune u Johanesburgu, iz nekog svojeg inata (vjerovanja kako je pravosudni sustav rasistički nastrojen te da bijeli čovjek može raditi što hoće – inače je bio poznat po svojem anti-rasističkim stavovima) počinje pljačkati banke, vraćajući se natrag na ”mjesto zločina” kao istražitelj. Uspješno orobivši tridesetak banaka njegovi ga vlastiti ljudi napokon uspjevaju uhvatiti u zamku, osuditi na 75 godina zatvora (pretjerano čak i za one godine) odakle par mjeseci kasnije uspješno bježi. Nastavivši u istome kriminalnom tonu, Stander jako brzo postaje državni neprijatelj broj 1, prikupljajući simpatije običnoga čovjeka, ali stvarajući poveći prtisak na policijske uprave diljem zemlje da ga se riješe po kratkom postupku jer ostatak svijeta se počinjao lagano podsmjehivati na njihove propale napore da jednog čovjeka privedu pravdi.Priča je dobila svoj kraj, ali da ne otkrivam previše…pogledajte film.

Zanimljivosti naslova leže u nekoliko stvari. Film je podjeljen na više djelova, prvi je gotovo Standerova opipljiva frustracija radi stvari kojima svjedoči dok je policajac te polagani prelazak na drugu, kriminalnu stranu, srednji je dio nabijen intenzitetom pljački banaka, bježanja i velikom samopuzdanju glavnih likova, a završni polako ulazi u ono poznato da ništa dobro ne traje vječno, no prelazi su napravljeni nevjerojatno glatko, prije nego shvatite da ste ušetali u drugačije raspoloženje još uvijek vas nose emocije prošlog dijela filma. Gluma je fascinantna, pogotovo Thomasa Janea, koji ovakvim ulogama samo pokazuje da bi od visoke produkcije (The Punisher, Deep Blue Sea) trebao bježati kao vampir od crkve, ali ni podrška u obliku Deborah Kare Unger nije nimalo lošija. Precizno režiran,sa gotovo opipljivim i dobro dočaranim vremenskim razdobljem (70-te i dio 80-ih godina prošlog stoljeća) gotovo je čudo da je film zakopan pod debelim slojem podcjenjenosti. Također, akcija je režirana poletno, s odjećajem za tempo, što samo pokazuje da muški redatelji nisu jedini koji se znaju snalziti s oružjem u ruci.

Za kraj, jedan od stvarno rijetkih naslova koji su rađeni po istinitim događajima, a da su prikazali 97 posto stvari onako kako su se odigrale. Nekako je postalo standardno prekrajati povijesne činjenice da bi se manipuliralo gledateljima i dobio dojam bolje nego što jest (zato mi Bonnie & Clayde nikada nisu bili nešto posebno drag film) Pvdje su napravljeni kozmetički zahvati u samoj završnici filma (sami je događaj skraćen za dan-dva) ali ništa više od toga. Gotovo nevjerojatno.


IMDb

Trailer

Danas mi je dan nekako posvećen outlaw junacima i filmovima slične tematike, pa rekoh sam sebi da se malo podsjetim na još jedan praktički zaboravljeni naslov. Potječe iz zanimljivog vremena, dok su Mickey Rourke i Don Johnson bili zvijezde, a Mickey je čak i sličio na nešto. A projekt im je obojici odgovarao po naravi, čvrsti muškarci, pravi frajeri i odmetnički štih o ljudima koje je pregazilo vrijeme. Jer, ovi dečki nisu bikeri iako voze one prave američke pile, već modernija inačica Billy The Kida i kompanije, koja je preriju zamijenila s betonom. A teško da može promaći i ono očito, ne? Kao, recimo, jedna nježna i suptilna reklama za all man stvari koje svi volimo. Jedan, mali, suptilni sadržaj…

Harley i Marlboro su frendovi koji se znaju od pamtivijeka, a omiljeno okupljalište im je bar tipa kod kojeg su odrasli. Bar je pred bankrotom i naši dečki odluče opljačkati oklopno vozilo kako bi dobavili malo kešovine. Ali, zajeb, vozilo prevozi najnoviju drogu i ista pripada gadnim vlasnicima koji su spremni napraviti sve što mogu da je vrate natrag, pa i poubijati sve hoda, diše i vozi opake pile. Stjerani u kut, naši junaci, u pravoj vestern maniri, odluče uzvratiti udarac.

Film doslovce vrišti vestern ikonografijom, počevši od izgleda naših junaka, pa do stvari koje smo tamo viđali. Tako oklopno vozilo postaje zamjena za poštansku kočiju, grupa negativaca izgleda kao grupa plaćenika iz nekog Eastwoodovog vesterna, zli bogataš postaje korumpirani šerif…shvatili ste, ne? I to je simpatično za gledati, posebice onima koji vole reći da u globalu mrze vesterne te provedu vrijeme gledajući ovako nešto. Šalu na stranu, iz cijele se radnje, pa i ostalog, vidi da se tu nije radilo o materijalu za Oscara, pa čak ni pretenziji da se bude ozbiljan. Iako je film imao sasvim solidan budget za svoje dane, cirka 25 milja, to se ni ne vidi. Glavna privlačnost leži na leđima vodećeg dvojica i pravo je pitanje u kakvom ste odnosu s njihovom filmografijom. Ako ih mrzite iz dna duše, ovo će vam biti još jedan naslov u nizu na koji nećete trošiti vrijeme. A ako ih volite…onda će biti posve jasno kako su oba glumca u svoje vrijeme imali ono nešto…pa gotovo klasično u svojoj pojavi. Neću reći da su znali glumiti jer ovo nije takva vrsta filma, ali kad se vidi s kojom lakoćom se prošetavaju na ekranu, stvarno ne možeš da se ne zapitaš za koji kuki nisu imali bolje karijere. To je znao i scenarist, zato je film ispunio svom silom zabavnih onlinera, verbalnih duhovitosti i općenitih dvosmislenosti. Film je opušten kao najbolji dijelovi Lethal Weapona, usporedbe radi. I, što je pošlo po krivu?

S jedne strane su krivi Rourke i Johnson, tj. njihove ne tako razvikane megapopulrne karijere koji bi dobavile bazu obožavatelja u kina. Drugo, koliko god da film bio opušten, razigran i bezbolan za gledanje, ne može se reći da ne pati od malo anemičnosti. Akcija je pristojna, ali ništa više od toga i tek na kraju taj vestern štih dolazi do izražaja, dvoboj obračuni i slične stvari. Izostanak pirotehnike, u dobu kad je pirotehnika postala sastavni dio svakog iole poštenijeg akcijskog filma, nije pomogla, barem ne za privlačenje jačeg broja gledatelja. A to što film tematski i radnjom odgovara meni ne znači da će ista odgovarati i susjedu Peri, koji mrzi vestern. Odabir tematike, pa i izgleda filma, kao da je u startu onemogućio neku bolju prođu. Šteta. Danas ima jedan polukultni status, ali, da budemo iskreni, više radi dopadljivosti cijele izvedbe, nego što je sadržajno kvalitetan. To ne znači da ga treba posve zaboraviti. Ovakvu jednostavnost i pitkost u gledanju, neki filmovi mogu samo sanjati. Što nije mala stvar za postići.


Man on Fire (1987)

Posted: 21 ožujka, 2011 in Akcija, Ekranizacije, Scott Glenn, Thriler

IMDb

Trailer

 

2004 pojavio se film maštovito preveden kao “Tjelesna Straža” s provjerenim duom Tony Scott i Denzel Washington, storija o prijateljstvu tjelohranitelja i male djevojčice. Ona bude oteta, on kreće u osobnu vendettu. Film je bio dočekan solidno, lijepe kritike, lijepa zarada, malo uobičajenog holivudskog pretjerivanja…i to je to. Idemo, ruke gore, tko je znao da je to remake naslova iz daleke 1987 godine? Vjerujem da je netko i znao, možda je netko čak i gledao originalni film, no u ovom dobu interneta, torenata i svega ostalog – originalni film kao da ne postoji. Ništa, nula, zilč, jedino ako ga kupite kao dvd s njemačkim coverom (način na koji se našao i u mojoj kolekciji – još jednom se moram zahvaliti filmskom kolegi za trud) i tek onda možete guštati u pravoj stvari. Ne shvatite me krivo, nemam ništa protiv verzije iz 2004, radi se o posve korektnom filmu, ali mi je bio malo previše…ušminkan. Želite znati kako izgleda prava stvar…well, step in to my office, jer bio jednom jedan…

Creasy, bivši nešto (prošlost našeg junaka ostaje malo mutna) koji je imao loša iskustva na zadnjem poslu. Preko frenda dobiva laganu gažu dadiljanja bogate američke obitelji stacionirane u Italiji. Creasy ispočetka želi sve to napustiti jer njegov posao se svodi na dadiljanje njihove zanemarene kćeri, no, mic po mic, između njih dvoje se stvara jedna prijateljska veze, a njezina dubina će izroniti na povšinu kad djevojčica Sam bude oteta, a Creasy odluči istjerati stvar na čistac svojim načinom.

Dva filma, istini za volju, imaju identičnu liniju radnje, ali drastične razlike u izvedbi. Problem remakea leži u činjenici da su u igri poznati glumci s A liste dok u originalu imaju štih prirodnosti. Ne shvatite to krivo, Scott Glen je karizmatična njuška, s hrpom pametnih odluka iza sebe, ali je dovoljno niskog profila da se njegova slava ne nameće u prvi plan. Njegova izvedba je suptilna, on je čovjek koji se otuđio od cijelog svijeta i zbližavanje s jednom podjedanko otuđenom djevojčicom za njega znači ponovno otkrivanje ljudskosti. A iznenađenje (i to ono pravo, kakva Dakota Fanninig) jeste Jade Malle u ulozi djevojčice (ne trudite se, nije ostvarila nikakvu karijeru) Sam. Tiha, samozatajna, ni blizu tipičnog derišta kakve viđamo u američkim filmovima, s takvom izvedbom da vam jednostavno mora prirasti srcu (što automatski znači kako prihvaćamo da je i Creasyu prirasla srcu). Prvi dio filma je jedna gotovo intimna drama s takvom radnjom i momentima da je to baš ugodno za gledati. Drugi dio, onaj kad shit hit the fans, razdvaja remake od originala. Blah, to radi i prvi dio filma, ali samo da naglasim kako su dva filma nebo i zemlja. Kada Creasy krene u svoju osvetu/istragu, to nije lijepo. Akcija je brza i prljava, smještena u one mračne kutove Italije o kojima tek čitamo. Za razliku od Denzela, koji u remakeu popije pet metaka i za dva tjedna je veseo i čio na nogama, Scott to radi sporije, a ostatak filma gotovo vuče svoje tijelo. U osveti i sukobima nema glamura, svaka sekvenca i scena više izaziva iskonsku nelagodu nego nekakvo divljenje radi pirotehnike. Na pamet mi pada i izraz “realno”, što je, budimo iskreni, nešto što se teško može dogoditi u ovakvoj vrsti filma. Spremio sam se čak i na neke prigovore, ali ih jednostavno ne mogu pronaći. Nema ih, doslovce, osim ako vam se ne sviđa cast, gluma i tema filma, ali u tom slučaju gledate posve pogrešan film. Za sve ostale koji znaju cijeniti originalnu robu, ovo je vrhunski primjer kako se rade trileri i filmovi osvete. Stara škola. Brzo, prljavo, realno i krvavo. Uz emocije.