Arhiva za 22 ožujka, 2011

The Living Daylights (1987)

Posted: 22 ožujka, 2011 in Akcija, Avantura, James Bond

IMDb

Trailer

 

No, dobro, teško da ijednog Bonda možemo nazvati zaboravljenim, ali možemo podcjenjenim, iako ni to u ovom slučaju nije posve točno. Ovo je sentimentalno prisjećanje na prve dane odlaska u kino i sveopće prvi susret s Bond franšizom. Mogu reći da je taj susret i modelirao daljnji odnos prema filmovima, pa čak i kritičke osvrte kojima se zabavljam u slobodno vrijeme. Jer, The Living Daylights ide u red onoga što danas ima bolji status nego u vrijeme izlaska, što znači da je baš ugodna spoznaja kad s nekih 10 godina prepoznate kvalitetu kojoj treba koje desetljeća da bude prepoznata. Započnimo s kratkim putovanjem u prošlost…

Netko ubija špijune lijevo-desno. Bond ima jedan od onih zadataka koji uključuju sve, od akcije do romantike. Negativci žele vladati, ovaj put tržištem oružja. Daljnji detalji nevažni.

Roger Moore je postao deda koji je u ulozi Bonda izgledao kao deda koji skoro da mora plaćati seks. Iako je njegov zadnji nastup bio korektan, to je više radi ozbiljnijeg tona filma i sasvim kvalitetne pirotehnike kojom je obilovao. Roger uzima izlaznu kartu, Timothy Dalton stupa na scenu. Novi Bond, novi pristup. Redatelj John Glen odmah prepoznaje drugačiju kvalitetu, Daltonova interpretacija je čisto profesionalna, nema više šala ili gegova (barem ne onih jako iritantnih) a Bond postaje više običan čovjek u neobičnoj situaciji nego superjunak koji će spasiti dan. I ne samo to, odmah na početku, kroz vratolomnu vožnju niz Gilbraltar, svima na znanje i ravnanje se odaje da je došlo novo poglavlje u pomalo ofucanom serijalu. Dah Smrti uvodi jedne od najimpresivnijih akcijskih sekvenci ikad viđenih do tada u Bond filmovima, dovodeći kaskaderske akrobacije do tanke linije koja dijeli posao od riskiranja da se slomi vrat, ali trud se isplaćuje. Novi junak, nova glazba i novo okružje u startu zadovoljavaju sve one koji su naučili da Bond franšiza isporuči već uobičajene detalje.

Što se tiče glavne priče…80-te su počele mijenjati odnos nerealnog naspram realnog. Negativci više nisu zlobne jedinke koje žele vladati svijetom, njihovi su motivi malo prizemniji, što daje uvjerljivost. Možda ne i razumljivost samog materijala jer ugurano je poprilično toga, od špijuna, do trgovaca oružjem, preko talibana, kupovine i preprodaje opijuma, a ima čak i političkih prebjega, hladoratovske spike…svega. Reći da je sve to savršeno posloženo bilo bi pretjerivanje, ako ćemo baš realno, nešto od toga ide u red onoga “zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano”, no ne može se poreći da si scenaristi nisu dali truda. Naravno, gleda li uopće netko Bond filmove radi priče ili svega ostalog? Zanimljiv pokušaj da se približi i onom dijelu publike koji vole i malo mesa na kostima, što Dah Smrti čini još jednim izuzetkom u serijalu. Ne baš uspješnim, ali taj je dio dobro prošao te su megalomanski negativci i njihovi balani razlozi za djelovanje otišli u prašnjavu prošlost.

A Dalton? Dalton je uspio Bonda približiti nekoj razumijoj i ljudskoj dimenziji, on je profesionalac koji će obaviti posao, ali mu se to neće uvijek sviđati. Lik ima osjećaje, dileme, materijala između već utvrđenog kalupa. I to se nije svima svidjelo. Doduše, nitko nije radio kampanje da ga se eliminra po kratkom postupku, sami film zaradio je dovoljno da može parirati i najvećim hitovima u Bond serijalu, ali Dalton nikad nije dospio na listu najomiljenijih glumaca koji su igrali legendarni lik.  Sve do danas. Zanimljiva stvar, otvorite bilo koji forum, bilo koji službeniji sajt, bilo što vezano uz Bonda i pronaći ćete zanimljivost. Dalton je najpodcjenjeniji Bond u cijeloj franšizi. Ta konstatacija dolazi cirka dvadesetak godina prekasno, ali barem se može pohvaliti da ima dva Bonda u filmografiji koji po kvaliteti tuku ostale da je to neugodno za gledati.

Hit, uspješnica, danas jedan od vodećih po kvaliteti u poretku naslova, no i poprilično zloglasan, sve divni razlozi zašto je ovdje. I, da, zato što sam ga prvog gledao. Nevažan razlog, znam, ali koga briga.


IMDb

Trailer

 

Znate ono poznato filmsko pravilo? Nastavci nisu nikad bolji od originala. Ponekad se dogodi neka anomalija, pa dobijemo Aliens, ali u pravilu, pravilo je ispravno. No, što je s onim nastavcima osrednjih filmova? Young Guns imaju jedan mali položaj u vestern žanru, ne baš nevažan, ali ni ništa ekstra posebno. Staus ima samo zato što se pojavio u vrijeme kad je vestern žanr ulazio u kliničku smrt, imao je tada aktualni brat-pack za glavne aktere, izgledao je zanimljivo (iako je narativno poprilična zbrka) i…ušao je u vestern anale kao ništa posebno. Zašto onda, dovraga, raditi nastavak nečega što i ispao takav proizvod? Zato što u tim starim vremenima čak je i polovičan uspjeh bio dovoljan da se snimi nastavak priče, što bi se u slučaju Young Gunsa moglo nazvati opravdanim jer priča nije ni završena. Rezultat? Još jedna anomalija, nastavak koji bez pol muka u dvoboju pobjeđuje izvornik i to na nekoliko razina. Prvo da skinem prašinu (figurativnu i doslovnu) sa sadržaja…

Nakon poznatog rata u Lincoln Okrugu, William H. Bonney (za frendove iz kvarta Billy The Kid) postaje jako tražena osoba. Pred sve jačim zakonima, koji preuzimaju Ameriku, Billy mora odjahati u zalazak sunca i više se nikad ne vratiti. Zato još jednom okuplja staru družinu i kreće na posljednje jahanje. Svi znamo kako priča završava.

Ili znamo li zasigurno? Zanimljiva stvar, film započinje u “sadašnjosti” (195-i neka) pričom opskurnog lika imenom Brushy Billy, koji tvrdi da je, ni više, ni manje nego legendarni pistoljero, Billy The Kid. Aha, kažete vi, što sve neće izmisliti. Ali, jok, postojao je stvarni slučaj s istim likom i, pa iako je obačena svaka sumnja po kratkom postupku, nikad u cijelosti nije dokazano da lik nije govorio istinu. Jer, A) znao je sve one male detalje koje je mogao znati pravi Billy, B) imao je identične ožiljke od metka kao i pravi Billy. Zaitrigirani? Ja sam bio (ali mene svašta zaintrigira) i odmah mi je film postao…zanimljiviji. Ali, da se vratimo na konkretne stvari. Nastavak ima pravi tempo, dinamičan film kako samo znaju vesterni biti, lišen patetike, John Wayne frajerstva, a dijalozi su proprilično nadahnuti, pa čak i moderni da sve to zajedno izgleda picikato. Uložen je pokoji dolar više u produkciju, što se i vidi, a kako je original po dinamici vukao noge, ovdje je to promjenjeno. Hrpa pucnjave, jahanja, zaigrana ekipa… kad se sve posloži, nešto mora i uspjeti. Dalje, glumci. Okosnica originala se vratila u nastavak. Emilio Estevez, Kiefer Sutherland i Lou Diamond Phillips. Dobili su i pomoć nekih malo jačih glumaca kao što se legenda James Coburn te Wiliam “CSI-Gill Grissom” Pettersen, a kakav bi to film bio da nema i nekog slavnog, koji je igrom slučaja na početku karijere, u ovom slučaju Viggo Mortensen i Christian Slater. Glumački je potkovan bolje nego neki drugi, jače producirani filmovi. I svi su se oni baš pravo zaigrali (vestern je u dobu nastavka bio pravo pa otpisan) da su svi likovi životopisni, s jednim potrebnim odmakom od stvarnosti. Speeking of witch, film si je uzeo gadna odstupanja od stvarnosti kao osnovu radnje – pola likovi koja bude lišena života na filmu, u stvarnosti je doživjela duboku starost, posebice Doc Shylock (K.Sutherland) što mu malo kvari onaj dio o “autentičnosti” – no koju pravo ni ne naglašava. I za kraj……prejebeni soundtrack, da oprostite na mom francuskom. Jon Bon Jovi je radio glazbu, iznenađenjima nikad kraja, no cijela lepeza pjesama doslovce nestaje kad zasvira Blaze Of Glory. Možete ga voljeti, možete ga mrziti, ali na ovu stvar se i oni najveći njegovi protivnici klanjaju. Pravo pogođeni outlaw štih, prave riječi i pravi tonovi. Kao da je netko slijepio sliku s zvukom, što se toga tiče, i meni je to ocjena više. Ne vjerujete? Pogledajte film, možda promjenite mišljenje.

Live Wire (1992)

Posted: 22 ožujka, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer

 

Pierce Brosnan ima naramak dobrih filmova, dva puta toliko loših i nešto podnošljivih. Karijera mu je poletjela, naravno, nakon što je zaigrao James Bonda, oživio serijal i uspostavio nove financijske dosege cijelog serijala. Nakon toga se baš i nije nešto posebno proslavio (tu ulaze oni naramci dobrog-lošeg-podnošljivog) ali na radar velikih igrača pojavljuje se par godina prije Bonda. Doduše, Live Wire i nije nekakav vrh akcijskog filma, ima tu mana, ali Brosnanov šarmantni nastup izvlači ono osrednje na posve gledljivu razinu. I, naravno, radi se o predbondovskom razdoblju njegove karijere, o kojoj, kako čujem, malo ljudi zna jako malo podataka. Istina, i nije nešto posebno, Live Wire ga je, ustvari, i dovukao na radar velikih igrača, pa bi bio red spomenuti naslov, iako još ne znam u koju kategoriju da ga strpam. Nije nešto podcjenjen, nije čak ni precjenjen, možda je malo zaboravljen. Dovoljno.

Brosnan je Danny O’ Neill, ekspert za bombe svih vrsta. On je cool, on je stručnjak s velikim S, on je poprilično sjebana osoba jer A) žena ga je ostavila i sad je u vezi s političarem koji, pogađate, ganja našeg junaka, B) preživio je obiteljsku tragediju u kojoj je izgubio kćer te C) netko se opasno nameračio na korumpirane pojedince te koristi brand new eksploziv kako bi ih lišio života. C je ono što nas zanima, A i B su ovdje radi karakterizacije. C za novo oružje ima tekući eksploziv, popiješ čašu vode i KA-BUM, bilo nam je drago. Danny nakon početne izgubljenosti počinje povezivati točkice. Bomba otkucava, vrijeme je za djelovanje.

Živa Žica (jedan od onih prijevoda koji su, iznenađujuće, točni) ima sve što je potrebno da bude zabavan film. Cool junaka, opakog negativca (uvijek pouzdani Ben Cross) i naramak ljigavih političara koje nije šteta pogubiti (uvijek neodoljivo ljigav Ron Silver), a cijela radnja izvan okvira bombi ima takav simpatični štih osamdesetih da je to urnebesno. Tako je our man Danny Boy loose canon, što bi rekli Ameri, teško da će se složiti s bilo kojim autoritetom, ima onu izraženu romatičarsku crtu u sebi jerbo još uvijek pati za bivšom ženom, glavni bad gay (ustvari Silverov lik) će biti protiv našeg junaka (a usput mu šilji i ženu), a da je naš junak cool frajer pokazat će neke akcijske scene u kojima Danny Boy spašava dan…pred svojom ženom. Onaj mamurni pogled, brada stara tri dana, odmah se pitamo što ona vidi u ljigi ljigiću iz politike. Da sam malo okrutniji rekao bih da su to sve klišeji, ali s njima treba znati raditi. Brosnan se odlično snašao u svemu tome, ostatak glumačkog ansambla (koji zna glumiti bolje nego on) mu je pomogao, a nećemo zaboraviti spomenuti i ono zašto smo ovdje. C, sjećate se. Ka-bum dio priče.

Film ima par dobrih scena razaranja i to mu je još jedan plus. Uvijek je lijepo vidjeti dobro napravljenu pirotehniku u filmu koji se bavi…pa, pirotehnikom. U 90-ima se pokrenuo taj trend o ludim bombašima (Blown Away, Speed), a Live Wire je, pazi vamo, otvorio sezonu za najoriginalnijeg luđaka kojeg ćemo mrziti. Ne spomenuti ga zajedno s bolje produciranom mlađom braćom bio bi grijeh, posebice zato što je netko prepoznao potencijal prethodnika i izbacio UNRATED verziju (ne očekujte spektakl, radi se o par produženih scena), iako je malo nejasno koliko je sam film zaradio (valjda nešto već kad se zezaju s reizdanjima). Dakle, Brosnan u predbondovskoj fazi, cool novotarija u obliku tekućeg eksploziva, naramak dobrih glumaca, ponešto dobre pirotehnike za sve ljubitelje žanra…100 minuta čiste eksplozivne zabave koje se vrijedi prisjetiti.