Arhiva za 23 ožujka, 2011

Malone (1987)

Posted: 23 ožujka, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer (TV)

 

Evo i nečega za ugodno popodnevno opuštanje, naslov koji bi vam svaki bolji doktor prepisao. Moderni vestern, akcija iz 80-ih, klišeja na izvoz, korumpirani grad, lokalni moćnik, tihi ubojiti stranac… nema čega nema. Kao da susretnete sve stare prijatelje zajedno na jednom mjestu. Udobni krevet, nema nepotrebnog razmišljanja, kokice… shvatili ste osnovno.

Daklem, Malone je profić s mutnom prošlošću koji odluči napustiti stari posao (CIA-u) i malo uživati u mirovinskom planu. I tako se nalazi na proputovanju kad mu zariba prijenos na autu (opaka crna pila, u skladu s imidžom) te zaglavi u nekakvoj vukojebini koju lokalni pokvarenjak želi iseliti jer mu– pa treba za neke svoje zle planove. Naš junak je ispočetka miran, tih i povučen, ali kako se tu radi o slabom i nepripremljenom življu, jako brzo na akciju uzvraća akcijom.

Kako rekoh, tu uopće nema nikakvih mudrosti. Ako mislite da je ovo tek još jedan glupi akcić iz 80-ih, kojim ništa ne gubite ako ga ne pogledate, imate potpuno pravo. To je ona vrsta filma koja ne oduševljava svakoga, u kojoj je tijek radnje poznat od prve do posljednje minute, gdje je raja slaba kao novorođenčad, gdje je zlikovac opaki zli gad (ovdje ima takve neke čudne planove da uopće nije jasno što je pjesnik time želio reći) i gdje je junak tip od malo riječi i puno ispucanih metaka. Ali… (to vjerojatno niste mislili da slijedi, zar ne)… ALI… Malone ima nekog svojeg šarma. Prvo, stari Burt Reynolds je ovdje još uvijek kick ass Burt mrkog lica i gustih brkova ala Mišo Kovač i prolazi kao akcijski junak bez da to ikada postane upitno. Glavni zlikovac je Cliff Robertson (za mlađu publiku znan i kao Spidermanov ujak) i tip uživa u stereotipima. Dijalog na nekim mjestima ulazi u ono fino verbalno nadmudrivanje da se pomisli kako je uskočio neki pametniji scenarist te se igrao dok je ispodprosječna ekipa bila na kavi. Televizijski format se osjeti u cijelom filmu, ali akcija je iznenađujuće izravna. Kad lik puca iz Uzija, iverje frca na sve strane, svaka čast, uvijek je lijepo vidjeti kad netko ima poseban dodir za akcijske sekvence. A što se tiče svega ostalog, to jednostavno ovisi o tome jeste li prava osoba za ovakve filmove ili ne.  Radi svega nabrojanog, naslov je zaslužio da se obriše prašina s njegova postojanja i ubaci među ekipu o kojoj sam pisao na ovom blogu.


IMDb

Trailer

John Travolta mi je oduvijek bio simpa tip, jedan od onih koje ne možete postaviti u nekakav određeni kalup, a čije filmove znate, onako, površno. Kruži glasina da mu je u nekom vremeno Q. Tarantino oživio karijeru i od njega napravio zvijezdu. Odmah da vam kažem, u povjerenju, to je gnjusna laž. John Woo je taj koji mu je oživio karijeru i to na način da mu je u ruke utrpao dva pištolja, natjerao ga da ubije par ljudi i izvuče ono na površinu što do tada nismo znali – Travolta je baš cool kao negativac. Zaboravite na plesanje i pjevanje, ovo je ono što čovjeku leži. Tko je pak sad John Woo? Dobro, malo karikiram, svi znalci filmske umjetnosti (pri čemu baš i ne morate biti ljubitelj akcije) znaju to ime. To je tip koji je prešao u Ameriku raditi filmove, s većom lovom i većim zvijezdama. Samo, netko mu je zaboravio reći jednu stvar. Ameri vole egzotiku…dok je izvan USA. Kad je prebace kod sebe, onda u roku odmah dobiju želju to malo modelirati po svojem viđenju, tako da jako brzo egzotika postane…nešto o čemu se pričalo. Slomljena Strijela jeste školski primjer toga što se dogodi kad netko needuciran želi napraviti akcijski film koji bi se treba svidjeti baš svima. Ne ide to tako.

Deak i Hale su frendovi, dobri frendovi, najbolji (valjda) i usput su piloti. Jedne večeri, dok se vozikaju s supermodernim  B-3 stealth bombarderom (iliti, tada je bio), Deak iznenada poželi roknuti frenda jer ima plan kako se domoći dvije nuklearne glave koje prevoze. Radi prodaje, naravno. Hale nekako preživi, udruži snage za valjda najzgodnijom renđericom koju možete pronaći u divljini i njih dvoje krenu hebati Deaka po pustopoljinama Utaha.

Osobno, meni je ovo baš zabavan film. Mislim, Travolta kao cool bad gay jeste onaj najbolji dio cijele priče, ima tu i malo poštene akcije, ekspolozija-dvije, bez Samathe Mathis bih nekako i preživio, a ni krajolik Utaha baš ne poziva na nekakvu spektakularnost pri kadriranju. Ipak, film ima tempo, nije nešto rastegnut, lijepa, čista fizička akcija i priča je dovedena taman do granice da bude stripovski nabrijana, ali ne i bedasta. No, ono što nedostaje… Woo i njegova egzotika.

Oni koji malo bolje poznaju njegov matični opus složit će se da su svi prepoznatljivi elementi ovdje ; frendovi kao ljuti suparnici, pirotehnika i akcija koja, iako provedena pod strogim zakonima američke cenzure, još uvijek ima ono nešto prepoznatljivo i ono što nedostaje jeste – pa, gotovo jedan debeli komad scenarija. Recimo, dio o karakterizaciji naših junaka. Znam, tko je to vidio tražiti u akcijskom filmu, no kad sve karte polažete na sukob koji vode dva frenda, onda je valjda logično pokazati zašto su oni dobri frendovi. Jer, Travoltin lik jede onaj od Christiana Slatera za doručak. Dvije posve suprotne komponente, a to baš i ne ide ruku pod ruku s predstavom kako između njih postoji i dublja povezanost koja njihove dvoboje treba postaviti u nešto emocionalnije nabijene. Kad njih dvojica ratuju, to je onako, školski – psiho vs herojčina (Slater mi je isto simpa u ovom filmu, malo je zbunjola, što je uvijek prihvatljivo) i malo se izgubi ono da je to trebalo biti – žešće.

Već kad smo kod toga – akcija. Neke scene imaju dobrih fora, ima tu stila, ima tu poznate koreografije, ali toliko zatušene da je gotovo neprepoznatljiva. Do dana današnjeg, vizualno, Woov najbolji film iz amerikaniš faze ostaje Hard Target. Scenaristički najkvalitetniji – Face/Off (ali to su priče za druge teme). Tome su krivi, naravno producenti, koji su se poplašili da bi brutalniji prizori mogli odbiti publiku. To je kao da dovedeš Mocarta da ti sklada Simoninu “Tlebam Lovu”. Da je riječ o drugom redatelju, malo manje atraktivnim glumcima, film bi prošao ispod radara tako nisko (niže nego B-3 korišten u filmu) da ga se nitko ne bi sjećao. Ovako je, čak i za ove kreativno ograničene uvjete, bio hit. Oko 70 milja domestik, oko 160 po svijetu. Neloše. Ali, realno gledajući, sve što se tu pamti jeste Travolta. Kao i to da mu negativci baš dobro leže. Sam film – da je gubitak vremena, nije. Da je nešto ektra posebno, nije. Nešto između. Ovisi na kakvu ste razinu akcije i kvalitete iste kalibrirani. I, jedna napomena, Hans Zimmer je opet krivac za soundtrack i ovo je par stepenica ispod onog što je radio za The Rock, no ima jedna prepoznatljiva tema. koja se, neformalno, koristi i u serijalu Scream. Što reći, čovjek zna znanje.

12:01 (1993)

Posted: 23 ožujka, 2011 in Science Fiction, Thriler

IMDb

Trailer

 

Lekcija one on one, kako snimiti zanimljiv film znanstvene fantastike? Žlica dobre priče, zrno techno trabunjanja koje razumiju samo znanstvenici, nekoliko grančica dobrih glumaca, malo solidnog redateljskog vina, 90 minuta kuhanja i rezultat je pred vama. Podignute obrve? Nikad čuli za ovaj naslov? Nije ni čudo, pozadina mu je televizijska, jedan od onih projekata za koje nije namjenjena daljnja budućnost. Teorijski. Kad se pojavi zanimanje, pa stvar izađe na videu, pa bude dobar rejting… sve sastojci za nešto što iskače iz zamišljenog kalupa, ali to je već drugačija priče.

A što imamo u samom filmu? Tipa imenom Barry, tipa koji radi u nekakvoj tehički naprednoj ustanovi, tipa koji ima šaku prijatelja, tipa kojeg nitko ne doživljava, tipa koji je faktički nevidljiv i tipa koji je onako, površno zaljubljen u kolegicu Lisu, kod koje, pogađate, nema teorijske šanse. I dok Barry tog kobnog dana izlazi van s posla, netko ustrijeli Lisu pred njegovim očima. Šok. Barry ostatak dana provede grleći bocu, žaleći samog sebe, a kad dođe doma poremeti pola stana, doživi gadan susret s električnom utičnicom i onda se baci na spavanje. Drugi dan, Barry sav kilav dolazi na posao i shvaća da je Lisa – živa. Ali, to nije ni blizu onome što slijedi, cijeli dan se jednostavno ponavlja, što znači da Lisa opet popije metak, ali sada naš junak shvaća da su čudne stvari u igri. Svaki novi dan je ponavljanje istog, a kako stvari odmiču, Barry sve više doznaje i zašto se ponavlja. Kao i to zašto je samo on toga svjestan. Pamti tko onaj susret sa strujom? Uz to dolazi i ono tehičko pojašnjenja vrijeme-svemir-beskraj kontinium koji samo fizičari razumiju, ali koga briga. Barry će se odvažiti na posljednji čin koji će ili donijeti prekid vremenske petlje ili je zauvijek zatvoriti.

Sve to zvoni na poznato? Groundhog Day, možda. Oba filma su se pojavila u identično vrijeme, ali dok je potonji komedija, “Minuta iza ponoći” (kako glasi lokalni prijevod) igra na triler-sf premisu. Ima i malo humora, ali to samo zato što je Jonathan Silverman tako dopadljiv tip, ima onu vrstu lica koja nije pogodna za nekakve mrgude i zato je njegov Barry tip s kojime se može suosjećati. Što je još dobro? Ah, da. Nema efekata. Ništa, njente, njic. Cijeli SF je stvoren samo na pokazivanju dana koji se ponavlja. Doduše, tu je i jedno znanstveno pojašnjenje zašto se to događa, ali, kako rekoh, koga briga. Stvar prolazi bezbolno jer Silverman i Helen Slater igraju onu vrstu para koji se može spojiti samo u čudnim okolnostima i koja ima onu posve beliveble kemiju na ekranu. Također, radi ograničenog budžeta ( radi kojeg su otpali i neki spektakularni efekti) nema ni puno praznog hoda. Barry polako svaki dan otkriva nešto novo, radnja se vrti, napreduje, gotovo da nema mjesta za predah. Sasvim dovoljno da ga se izvuče iz zaborava i to ne požali.


IMDb

Trailer

Welcome to the Rock!, dame i gospodo, jedan od prime time akcijskih filmova devedesetih. Ne vjerujete? Pažljivo pročitajte ovaj tekst jer u njemu se kriju odgovori zašto je to tako. Posebne okolnosti su na snazi. Pitate se zašto je uopće ovdje jer nije ni zaboravljen, kao ni podcjenjen? Odgovor je jednostavan. Film je misterija sam po sebi, nešto kao Da Vinci kod skriven u činjenici da je film tipični blockbuster, pun jako veselih stvari kao što su eksplozivna akcija, hrpetina muških likovi koji se prepišavaju tko ima većeg, a u pozadini je i zloglasni Michael Bay. I znate što se dogodilo? Kritičari su svršavali od zadovoljstva. Kažem vam, čisti misterij. A film? Rolercoster, jednom riječju rečeno, pravi Big Mac hamburger za sve ljubitelje dobre (što dobre, odlične) filmske akcije. Da to bude malo pregledno…

Tim američkih vojnika zauzme bivši zatvor Alcatraz i zadrži grupu turista  za taoce. Razlog? Žele da USA vlada isplati nešto kešovine za one ljude koji su poginuli na dužnosti, ali su zaboravljeni. General Hummel je tip kojeg bi svaki ročnik poželio da mu bude nadređeni časnik, I shit you not. FBI, po običaju, ima plan. Ali, ima i problem. Kako, dovraga ući u zatvor u kojem se pola stoljeća nešto gradilo i nadograđivalo. Nema problema, jedna zaboravljena tajna iz prošlosti se odaziva na ime John Mason i lik je pobjegao iz Alcatraza, ali da to nitko nije nikada doznao. Problem ulaza rješen, ali drugi problem je što vojnici imaju i rakete s jako nezgodnim otrovnim plinom. Nema problema ni za to. Stanley Goodspeed je naš čovjek, uredski tip, ne baš vičan akciji, a kamoli izletima na teren. Slučajno je stručnjak za otrovne plinove. I ekipa upada u zatvor uz malo muke, ali završi doslovce masakrirana, čime Mason i Goodspeed postaju jedini preživjeli članovi. Masonu nije ni na kraj pameti zajebavati se s stvarima koje ga se ne tiču, ali Goodspeed je ona vrsta junaka koja voli istaknuti očito – ka-bum, otrovni plin, nema Masonove kćeri i Goodspeedove žene – te njih dvojica kreću u osvajanje Alcatraza. A kako čudan par oni jesu, to je priča za sebe.

Malo o filmskoj priči…Alcatraz je poprilična inspiracija filmašima, a kako je mjesto ruševina prepuna raznih atrakcija, trebalo je to iskoristiti. Zato priča ulazi u podzemlju, a završava na vrhu, kako bi se dobila jedna filmska tura kroz sve najpoznatije djelove građevine. Također, u motivima naših negativaca ima nijansi sivog, Hummel nije uobičajeni psiho tip kojeg možemo samo tako mrziti. Motivi za otmicu i preuzimanje zatvora su neočekivano ljudski, koga od nas nije raspizdila neka vrsta birokracije koja gazi male ljude bez da ih dva puta pogleda. I Hummel je tip koji ne ubija rado, dapače, on uopće ne želi ubijanje, što je još jedna anomalija sličnih filmova. No, da se odmah zadržim i na mani, njegovi su vojnici gomila nestabilnih pojedinaca koja je jako brza na okidaču, što je kontradiktorno s onim kako su to sve uvježbani i disciplinirani ljudi. Da su takvi, ne bi ni bilo pucnajve, ali važno je spomenuti. Naš čudni par junaka jeste jednako tako zanimljiv. Sean Connery kao Mason je SAS, uvježbani tip, no već u godinama, pomalo kao da parodira Đejmš Bond ulogu. Goodspeed je skoro pa komični side kick. Nicholas Cage u svojem komercionalnom uzletu. I ne leži mu baš previše ta opuštenost (ali nije ni previše isforsiran) ali je zato tata-mata kad krene akcija (kao i Connery) tako da, dečki su prolazna ocjena.

A cijela ta priča oko otkupnine jeste i zanimljiva, ne vidiš baš motiv koji kritizira američku vladu u ovako visokobudžetnom filmu. Uz sve što je moglo ispasti, ovo je djelovalo osvježavajuće. Ne možeš mrziti lika jer radi nešto dobro, ne? Iako je metoda nasilna, ispravnost konačnog cilja gotovo da opravdava uloženi rizik. Koliko smo vijesti već pročitali o obespravljenim braniteljima i sličnim stvarima? Ne bi nikoga posebno iznenadilo da se jedan Hummel dogodi i u stvarnosti. No, sve to ne bi bilo ni blizu tako zanimljivo da nije casta koji nam predočava priču. Film je doslovce nabijen glumačkim kvalitetom (Harris, David Morse, Michael Biehn, Stewart Willson) koji nas zabavlja između intervala pucnjave i jurnjave. Teško da bi bilo koji kritičar mogao iste smjestiti u kategoriju “nezanimljivi”. Iako, mogli su dobiti i koju minutu više, ne bi naškodilo nikome. I što je umjeće, Michael Bay ih sve ima pod kontrolom. Njegov prepoznatljivi stil (tipa kružni kadrovi) ovdje čak i ne izgleda isforsirano, dodaje na dinamici ionako dinamičnim događajima koje pratimo. Kako je ovo transfer teksta sa starog bloga, da iskoristim heads up od kolege Dragoragea i nadodam kako je filmski score radio Hans Zimmer. Jedna od onih nevjerojatno uspješnih  kombinacija epskih dijelova, pomiješanih s dinamičnim ritmovima koji prate radnju na način da je dodatno nadopunjavaju. Zanimljivo je da taj score ne ulazi u top pet (možda top deset) Zimmerovih djela, iako je jedan od najoriginalnijih.

Stoga, o čemu govorimo ovdje? O 140 minuta čistog adrenalina, pucnjave, jurnjave, opasno dobro iskorištene pozadine slavnog zatvora, o glumačkom odabiru (brojčano i kvalitetno) kojeg do sada i niste gledali u sličnim projektima… kažem vam, film je čista anomalija u odnosu na druge uratke. Usuđujem se reći i staromodnog štiha gdje su oružani obračuni…jednostavno oružani obračuni, stara škola, prljavo, bez CGI-ja. Plus eksplozije. Bez ograničavanja, žestoko…vizualna poslastica iz nekih drugih, malo manje kompliciranih vremena. Što nas dovodi na početak priče. Film je bio financijski uspjeh, pomalo i neočekivano, a kritike su bila jezivo iznenađujuće dobre. Zašto jezivo? Kad ste posljednji put čuli da kritičari na sav glas hvale pucnjavu i eksplozije? Misterija. Anomalija. Ili, riječima Johna Patrika Masona – Welcome to the Rock!