Broken Arrow (1996)

IMDb

Trailer

John Travolta mi je oduvijek bio simpa tip, jedan od onih koje ne možete postaviti u nekakav određeni kalup, a čije filmove znate, onako, površno. Kruži glasina da mu je u nekom vremeno Q. Tarantino oživio karijeru i od njega napravio zvijezdu. Odmah da vam kažem, u povjerenju, to je gnjusna laž. John Woo je taj koji mu je oživio karijeru i to na način da mu je u ruke utrpao dva pištolja, natjerao ga da ubije par ljudi i izvuče ono na površinu što do tada nismo znali – Travolta je baš cool kao negativac. Zaboravite na plesanje i pjevanje, ovo je ono što čovjeku leži. Tko je pak sad John Woo? Dobro, malo karikiram, svi znalci filmske umjetnosti (pri čemu baš i ne morate biti ljubitelj akcije) znaju to ime. To je tip koji je prešao u Ameriku raditi filmove, s većom lovom i većim zvijezdama. Samo, netko mu je zaboravio reći jednu stvar. Ameri vole egzotiku…dok je izvan USA. Kad je prebace kod sebe, onda u roku odmah dobiju želju to malo modelirati po svojem viđenju, tako da jako brzo egzotika postane…nešto o čemu se pričalo. Slomljena Strijela jeste školski primjer toga što se dogodi kad netko needuciran želi napraviti akcijski film koji bi se treba svidjeti baš svima. Ne ide to tako.

Deak i Hale su frendovi, dobri frendovi, najbolji (valjda) i usput su piloti. Jedne večeri, dok se vozikaju s supermodernim  B-3 stealth bombarderom (iliti, tada je bio), Deak iznenada poželi roknuti frenda jer ima plan kako se domoći dvije nuklearne glave koje prevoze. Radi prodaje, naravno. Hale nekako preživi, udruži snage za valjda najzgodnijom renđericom koju možete pronaći u divljini i njih dvoje krenu hebati Deaka po pustopoljinama Utaha.

Osobno, meni je ovo baš zabavan film. Mislim, Travolta kao cool bad gay jeste onaj najbolji dio cijele priče, ima tu i malo poštene akcije, ekspolozija-dvije, bez Samathe Mathis bih nekako i preživio, a ni krajolik Utaha baš ne poziva na nekakvu spektakularnost pri kadriranju. Ipak, film ima tempo, nije nešto rastegnut, lijepa, čista fizička akcija i priča je dovedena taman do granice da bude stripovski nabrijana, ali ne i bedasta. No, ono što nedostaje… Woo i njegova egzotika.

Oni koji malo bolje poznaju njegov matični opus složit će se da su svi prepoznatljivi elementi ovdje ; frendovi kao ljuti suparnici, pirotehnika i akcija koja, iako provedena pod strogim zakonima američke cenzure, još uvijek ima ono nešto prepoznatljivo i ono što nedostaje jeste – pa, gotovo jedan debeli komad scenarija. Recimo, dio o karakterizaciji naših junaka. Znam, tko je to vidio tražiti u akcijskom filmu, no kad sve karte polažete na sukob koji vode dva frenda, onda je valjda logično pokazati zašto su oni dobri frendovi. Jer, Travoltin lik jede onaj od Christiana Slatera za doručak. Dvije posve suprotne komponente, a to baš i ne ide ruku pod ruku s predstavom kako između njih postoji i dublja povezanost koja njihove dvoboje treba postaviti u nešto emocionalnije nabijene. Kad njih dvojica ratuju, to je onako, školski – psiho vs herojčina (Slater mi je isto simpa u ovom filmu, malo je zbunjola, što je uvijek prihvatljivo) i malo se izgubi ono da je to trebalo biti – žešće.

Već kad smo kod toga – akcija. Neke scene imaju dobrih fora, ima tu stila, ima tu poznate koreografije, ali toliko zatušene da je gotovo neprepoznatljiva. Do dana današnjeg, vizualno, Woov najbolji film iz amerikaniš faze ostaje Hard Target. Scenaristički najkvalitetniji – Face/Off (ali to su priče za druge teme). Tome su krivi, naravno producenti, koji su se poplašili da bi brutalniji prizori mogli odbiti publiku. To je kao da dovedeš Mocarta da ti sklada Simoninu “Tlebam Lovu”. Da je riječ o drugom redatelju, malo manje atraktivnim glumcima, film bi prošao ispod radara tako nisko (niže nego B-3 korišten u filmu) da ga se nitko ne bi sjećao. Ovako je, čak i za ove kreativno ograničene uvjete, bio hit. Oko 70 milja domestik, oko 160 po svijetu. Neloše. Ali, realno gledajući, sve što se tu pamti jeste Travolta. Kao i to da mu negativci baš dobro leže. Sam film – da je gubitak vremena, nije. Da je nešto ektra posebno, nije. Nešto između. Ovisi na kakvu ste razinu akcije i kvalitete iste kalibrirani. I, jedna napomena, Hans Zimmer je opet krivac za soundtrack i ovo je par stepenica ispod onog što je radio za The Rock, no ima jedna prepoznatljiva tema. koja se, neformalno, koristi i u serijalu Scream. Što reći, čovjek zna znanje.