Arhiva za 26 ožujka, 2011

Licence To Kill (1989)

Posted: 26 ožujka, 2011 in Akcija, Avantura, James Bond

IMDb

Trailer

 

Podsjetimo se prvo kako je to bilo onda. Film koji je zamalo dotukao cijelu Bond franšizu, glumac koji je unazadio serijal za desetak godina i jedan od najgorih filmova općenito. Snažne, moćne i jako okrutne riječi. Dvadesetak godina kasnije, Dozvola za ubojstvo je po kvaliteti na drugom mjestu serijala (ili prvom, ovisi na koju listu naletite), Dalton se proglašava jednim od glumaca koji su Bonda uspjeli učiniti humanijim, emotivnijim i dubljim, gotovo kompleksnijim likom,  zaplet priče temeljen na realnosti danas se opisuje vizionarskim. Kako vrijeme donosi promjene. S razlogom? Možda, ali Licence to Kill ima jako zanimljivu priču koju vrijedi ispričati na ovim stranicama.

Nakon što posve pukom slučajnošću uhvate narko kralja Sancheza, Bond i njegov CIA prijatelj, Felix, nastavljaju sa svojim životom bez okretanja za jednim završenim poglavljem. Problem je što Sanchez nije tip kojeg bi zatvor dugo zadržao, a kad se jednom pronađe izvan njega prva stvar koju želi napraviti jeste osvetiti se onima koji su ga uhvatili. Nakon što Felix završi u bolnici, s tajna služba odluči ne pomoći svojem čovjeku u njegovoj misiji poravnavanja računa, Bond postaje odbjegli agent kako bi srušio Sancheza na njegovom teritoriju i po njegovim planovima igre.

Za početak, ovo je Bond film s možda najjednostavnijom pričom. U njemu nema rukavaca koji bi odveli radnju do nerazumljivosti i nelogičnosti  već cijelu svoju privlačnost temelji na savršeno ravno ucrtanom pravcu pripovijedanja, ulazeći u tek kratka, sporadična pojašnjenja tamo gdje su ona prijeko potrebna. Za razliku od svojeg prethodnika, The Living Daylights, koji je sporednih rukavaca imao i previše (što ga, ironično, čini bližim ostatku serijala nego ovaj film) Licence… djeluje kao pojednostavljen film u nekim segmentima, što možda zvuči loše, ali ustvari dobija prednosti na drugim mjestima. Bond ovaj put nije svemogući junak već običan čovjek koji se na akciju odlučuje radi osobnih razloga, a ne radi „kraljice i Engleske“  što je prijašnji slučaj. Izvedba Timothy Daltona kao jednog hard edged lika besprijekorna je i vidi se da je scenarij krojen po njegovoj mjeri, kao i puno jačim glumačkim dometima nego su ih imali njegovi prethodnici. Samouvjeren, dobrog izgleda, ali s prijeko potrebnom dozom osjećaja i takta za korištenje istih pri scenama uspješno su stvorili prijeko potreban naboj između njega i Roberta Davi-a, još jednog podcijenjenog i jakog karakternog glumca. Njih dvojica kao ljuti suparnici, svaki sa svojim moralnim stajalištima, tvore neke od najbolje profiliranih likova u serijalu, no šteta je što ostatak glumačkog ansambla nije bio previše na razini zadatka.

Iako to može zvučati kao potpuno sporedna stvar, ali ženski likovi i glumice nisu mogle biti gore odabrane. Nijedna nema blage veze o glumi, a većina nije ni nešto posebno zgodna (što je, khm, potpuno subjektivno mišljenje) A ni rečenice koje izgovaraju nisu bolje nego mehiko sapunice (ja ga tooooliko volim, reče jedna drugoj). I sad postavite dva žestoko izgrađena  lika u to okružje… nije baš najsretnija odluka. Ovdje je zalutao i jako mladi Benicio Del Toro, koji u ono vrijeme i nije bio takva glumačka premija kao danas, ali bogme si je dao truda i moglo se vidjeti da ga čeka zanimljiva budućnost. Ono što je u tadašnjim danima ispao glavni problem filma (a što mu je danas najveća kvaliteta) jeste izostanak nekakvih, već očekivanih, Bondovskih pirotehničkih ekstravagancija. Za razliku od avanturistički nabildanog The Living Daylights, Licence je gotovo staromodni triler s elementima noir filma. Dosta priče među likovima, naglašeni dijelovi koji zanimljivost temelje na osobnosti (scena gdje Bond dobije otkaz) i…emotivnost. Danas je to stvar koja se traži, ali onda se to pokazalo kao velika mana. Jer pokraj Lethal Weapon, Die Hard, Top Gun i sličnih, jedan ozbiljniji uradak gdje lik doslovce misli svojom glavom i povodi se za svojim osjećajima  jednostavno nije imao šansu preživjeti. Ali, nema brige, Bond je ipak Bond te se u njemu nalaze neke jako dobro izvedene scene koje imaju pravi avanturistički štih (Bondovo skijanje iza hidroaviona) i eksplozivni (završnica s cisterna-kamionima) te same pirotehnike, iako umanjenje, ne nedostaje.  Film je doživio relativni pobačaj na box officeu (ako se 150 milja nazvati pobačajem) publika je film ocrnila kao previše ozbiljan, Dalton je muški podnio kritiku da je doveo serijal do propasti…sve ono što sam spomenuo na početku. Neopravdano, može se reći, jer iako je film drugačiji od ostatka iz serijala, ne može se reći da je radi toga i slabiji. Samo što mu kvalitete leže u nekim drugim stvarima koje nikad nisu postale dio klasičnog Bond repertoara. Srećom, danas ima status kakav treba imati. Površnost Piercea Brosnana povukla se nad realnijim pristupom Daniela Craiga, a onda se netko lijepo sjetio da je Dalton ipak bio prvi koji je donio takvu promjenu. Samo što iz današnje perspektive gledanja ispada je promjena došla prerano.

 


IMDb

Trailer

 

Može li se snimiti akcijski film s nula kuna budgeta? Nije trik pitanje, ozbiljan sam ko srčani udar. Prije odgovora, možda bi se trebali zapitati kakvo je vaše stajalište o hrvatskom filmu općenito. Idete li u onu grupu koja jasno i glasno tvrdi da se hrvatsko treba gledati bez obzira na kvalitetu ili više naginjete onoj frakciji koja će reći… sve to ne vrijedi desetinu onog što se ulaže u našu produkciju. Osobno, ja sam treća grupa. Filmovi-općenito-su-nam-zaqurac grupa. Nemam s tim svijetom ama baš ništa, nedavno sam se počeo igrati s idejom da napišem filmski scenarij te sam išao početnički pokupiti savjete gdje god se moglo.

Savjet broj jedan, ograničavajte svoje ideje. To vam je za početak. Na njega se nadovezuje savjet broj dva, hrvatske realnost mora biti prioritet u vašem filmu. Znači, čak i da smislite nekakav žešći zaplet koji bi, barem teorijski, mogao privući potencionalnu publiku u kina, važno je da naglasite kako su likovi pod A) teškim traumama, B) u barem tri navrata moraju gledati u prazno dužine cirka tri minute, C) svaka iole radikalnija zamisao tipa pljačka banke mora biti debelo podvučena socijalno-rastrojeno duševnom linijom svih uključenih tako da to u konačnici ne ispadne pljačka banke već studija ionako prenaglašeno sjebanih karaktera. I sad vi pokušajte zamisliti, napisati i snimiti film. No, dobro, neki se pomaci počinju događati. Prošle godine smo dobili čak dva izvan standardna naslova, Šuma Summarum i The Show Must Go On. Prvome je gledanost u qurtzu, drugi tek treba početi (ako nisam nešto krivo shvatio) igrati pred publikom. Netko, u nekoj daljnjoj budućnosti možda i snimi nešto još radikalnije, ali ono što želim ovdje naglasiti– prava produkcija počinje otkrivati ono što je amaterska već odavno otkrila. Raznolikost. Što me dovodi do početnog pitanja. Može li se snimiti akcijski film za nula kuna?

Odgovor – može. Sve što trebate je puno dobre volje. Svijet hrvatskog amaterskog filma mi je strange new world, rečeno Star Trek riječnikom, neucrtano područje, no, zahvaljujući redatelju ovog gore naslova, dokopao sam se reprezentativnijih naslova i za budućnost očekujte da se svi pojave na ovim stranicama. Kao zahvala za pružanje uvida u naslove s tamne strane mjeseca, Dragonrage dolazi prvi na repertoar. Pošto osobno poznajem autora, ovo neće biti posve nobjektivni tekst, ali, nema brige, naglasit će se sve bitno, u duhu detaljnosti pisanja koju njegujem na ovom blogu. Dakle…kao i uvijek, sadržaj.

Dragonrage je plaćeni killer kojeg lokalni boss imenom Ljigavi Pero zezne za lovu. Naš junak, naravski, preko toga neće samo tako preći i to nas uvodi u svijet akcijskog filma u kojem, barem oni malo žešće potkovani znalci, neće imati problema pri prepoznavanju uzora koji su korišteni kao inspiracija.

Film ima, pazi vamo, ovo je bitna stavka, hrpetinu ispucanih metaka bez ijednog pravo ispucanog auta i eksplozije bez ijedne prave eksplozije. CGI, dame i gospodo, prva službena upotreba u hrvatskom filmu. To se jednostavno mora spomenuti prvo jer ijedno i drugo imaju važnu stavku u radnji. Akcijski film bez akcije nije akcijski film, tako je jednostavno. Naš junak ima prepoznatljivu pojavu, za one koji su shvatili na koga ih podsjeća, super, za one koji nisu – naučiti osnovno gradivo akcijskog filma. Redatelj John Woo, filmovi A Better Tomorrow, kućni mu glumac Chow Yun-Fat. Za one koji se i dalje pitaju koji je to kuki–čitate pogrešan tekst. Znači, posveta klasičnom akcijskom filmu. Dalje, nešto konkretno govoriti o glumcima i glumi nema previše smisla. Ukratko, sve zajedno nije loše ispalo, dobra i na trenutke opuštena zahebancija, s dijalozima koji povremeno znaju otići u pretjerani trash (ovo ne shvatite kao manu – ja sam inače osjetljiva duša kad su dijalozi u pitanju) i, ako ih već ne možete shvatiti ozbiljno, neće vam biti ni dosadno. A za ograničene uvjete radnja je dinamična, kao i način snimanja. Korištena je i tehnika podjeljenog ekrana, pravo u maniri serije 24, rezovi nisu statični i monotoni (kako to već zna biti u našim profesionalnim filmovima) a imate sve one zabavne sitnice koje u pravilu (što pravilu, NIKADA) nećete vidjeti u domaćem filmu. Upotreba dva pištolja, izravne kadrove rešetanja zlikovaca (spomenuti CGI) kroz radnju su izvedene čak dvije eksplozije auta/kuće kakve se obično viđaju u svakom akcijskom filmu koji iole drži do sebe, a također je važno spomenuti i prvu upotrebu 3D stuntmana, kompjuterski napravljenog lika koji ”dublira” pravog glumca u frkovitim scenama. Jedino što to sve kratko traje, cirka pola sata. Cijena snimanja – tisuću kuna (ako sam dobro zapamtio). I sad kad sljedeći put čujete neku precjenjenu redateljsku figuru kako bitching o tome da nije uspio dobiti oko 7-8 milijuna kuna za svoju dramu o tipu koji dva sata gleda kroz prozor stana, ovo neka vam bude uputa da se poprilično toga može napraviti s malo sredstava i dosta entuzijazma.

Naravski, već vidim i komentare tipa – jes, momak, ali to je i dalje amaterski film. To, naravski, nitko ni ne osporava, ono što je bitno naglasiti u ovom tekstu (nadam se i u ostalima) jeste – neograničenost u prebacivanju zamišljene ideje na filmsku traku. Znači, nema ograničavanje koje sam naveo u prvom dijelu teksta, što je baš pravo osvježavajuće za doživjeti. Također, važno je spomenuti i entuzijazam koji se vidi u snimljenom materijalu, a bio bi grijeh ne spomenuti i domišljatost u izvedbi (pogotovo jer nisu imali dozvole za snimanje). Neka od danas kultnih ostvarenja nastala su pod identičnim uvjetima (meni jako dragi Assault On Precinct 13) i gotovo je šteta što se barem dio novca koji ulažemo u već dokazano promašene projekte, ne skrene u ovakve ili slične projekte jer vjerujem da bi malo razbudilo uspavanu kinematografiju. A, tko zna, možda bi se dogodilo i ono nešto neviđeno – da ljudi doslovce krenu u kina gledati filmove.