Amaterski Film – Punisher: Hell Tickets (2008)

Posted: Ožujak 26, 2011 in Amaterski film

Film – On Line

Frank Castle, aka Punisher, jedan od onih stripova koji imaju lijepu bazu sljedbenika, ali koji se nikako sastati s dobrom ekranizacijom. OK, ovo “dobrom” je stvar mišljenja, ali, redom pričano… The Punisher (1989) ima starog (tada mladog) Dolpha Lundgrena u glav.ulozi. Korektan B film koji dosta toga jednostavno nije rekao (plus što se ona poznata lubanja nije smjela koristiti kao trade-mark našeg junaka) – ipak, danas je to polkultni filmić koji taj status duguje činjenici da je bio prvi, a ne kvaliteti. I to se broji, zato će Samuel L. Jackson uvijek biti drugi Nick Fury, što će reći da je The Man David “Mitch” Hasselhoff bio i ostao prvi (da ne kažete kako vas ne informiram o raznim trivijalnostima). No, Punisher broj 2. The Punisher (2004) jeste roba o kojoj bi se mogla reći riječ-dvije, ali to nekom drugom prilikom. Važno da je film imao Thomasa Janea koji je “skinuo” Castlea baš kako treba. Ali, mana im je bio skromniji budget, pa je izostala neka važnija pirotehnika (ali film u konačnici nije bio flop, zaradio je par milja povrh uloženog) što nas dovodi do Punishera broj 3. Punisher: War Zone (2008) pak ima predivnu sirovu akciju, ali su napravili baš pravi kiks s negativcima. Imam frankenštajnske misli o spajanju dijelova Punishera 2 i 3 u jedan film, to bi bila zanimljiva stvar.

Čemu cijeli ovaj uvod? Radi jednostavnog pitanja. Jeste gledali hrvatskog Punishera? Neeee, pitanje nije zajebancija i ne, svizac onda nije zamotao čokoladu jer film, za one koji to do sada nisu znali, uistinu postoji. Amaterski film, ali nećemo biti probirljivi. Dakle… Frank Castle je u novoj akciji i nova mrtva tijela se gomilaju – pojednostavio sam sadržaj, ali ću vam usputno pojasniti i zašto.

Prvo, Punisher je zajebana živina za ekraniziranje. To je kompleksan lik, s nekoliko razina i muče ga gadniji problemi nego Spidermana (za skidanje junfa se unajmi prostitutka, Spidey) tako da to jednostavno nije nešto što bi se samo tako moglo uklopiti u amaterski film. S druge strane, kvaka 22, to je i najbolji materijal za amaterski film jer Castle je običan čovjek, njegovi su protivnici zadnji ulični ološ, ima jednostavan outfit i samo treba znati što izbaciti da stvar funkcionira. Hell Tickets ima svega pomalo, što je ponekad dobro za amaterski film od nula kuna budgeta, ali i nije. U duhu pojašnjavanja, no da bude jednostavno – film je scenaristički preraširen. Ima tu likova (prva pojava Kingpina u Punisher svijetu, hell yeah) ima tu i radnje. Početak je gdje se Castle nalazi na policijskom ispitivanju, pa se kroz retrospektivu prati tijek događaja. Ali, odemo malo i u dalju prošlost, na neko bojište gdje su Frank i njegov frend, da se pojača njihova povezanost radi fajta na kraju. U svemu tome dijalog je – pa, znate otprilike što očekivati, neprofesionalna gluma, ali i trud da to ne ispadne parodija, pa zato plusevi za napor, ja bih izbacio nešto od toga, Castle mi po svemu nije tako pričljiv tip (ali to sam ja). Izbacio bih Kingpina (OK, OK, znam, pohvalio sam to sad) jer s narativne strane, lik ne služi ničemu. Da je barem dobio metak među oči. Također, za uradak od cirka 30 minuta, radnja vuče noge. Predugački intro, cijela sekvenca gdje se lik oblači – kratio bih to malo, dinamika je ono što ovakvi uradci traže. Znači, malo otezanja pri ionako kratkom trajanju.

Zato to dobro funkcionira kod obračuna. Kako je Punisher realan dečko, znači običan tip koji jebe nanu svim onim zlim gadovima u normalnom svijetu, napraviti scene gdje ubija nije problem čak ni za amaterski film (govoreći s scenarističkog stajališta) i tu leži ona dinamika koja se trebala provući kroz cijeli film. Obračun u kući, obračun u skladištu (?) i diler na parkiralištu – baš me pravo zabavilo, a ni efekti nisu loši, podiglo sve to malo na bolju razinu da zamalo ne požališ što toga nema više. Tu je bit one kvake 22, ubijanje i obračuni su za ovakvu vrstu filma dušu dali, karakterizacija i nepreglednost radnje su ipak malo prevelik zalogaj ako se ne radi i o nekoj ozbiljnije uloženoj lovi, kao i boljim lokacijama. 30-ak minuta mi je, kad se sve zbroji, prošlo brzo, nije ispao nikakav napor za gledanje, pohvala svakako ide na račun cijele ideje (kažem ja, već kad ideš za nekim uzorima, idi za onim najboljim) i, kao i što je bio slučaj s Dragonrageom, kapa do poda što se netko uopće ide zajebavati s nečim za što znaš da ti neće vratiti uloženo. Već kad sam na tim pohvalama, glazba. Jebiga, s jednim Johnny Cashom i Michael Andrewsom (Mad World) ne možeš kiksati (iako bih smanji malo one druge scorove) i uklapaju se u ugođaj. Što reći, ako nekako možete dobaviti ovaj uradak, vrijedi pogledati, pa makar samo i inforamtivno o kreativnosti u nepostojećim uvjetima, pa barem ona bila i amaterska.

Oglasi
Komentari

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s