Arhiva za 28 ožujka, 2011


IMDb

Trailer

 

Neobična prometala su bila tema nekoliko zanimljivih naslova, počevši tamo još odkako je Clint Eastwood krao supertajni ruski mlažnjak, preko ubojitog Blue Thunder helikoptera, pa do tajne ruske podmornice s nečujnim pogonom. U taj niz vrijedi ubrojiti i Stealth, film o avionu kojeg pokreće novi oblik umjetne inteligencije, ali to su već moderne vode jer između ona prva tri spomenuta, uglavio se i jedan – auto. Ideja, iznenađenjima nikad kraja, kultni redatelj John Carpenter (scenarij i priča). Ono po čemu je film postao poznat, jednom od onih automobila za obaranje brzinskih rekorda, uopće nije bila glavna radnja jer cijeli plot leži na leđima jednog mission impossible zapleta, provaljivanja u mjesto u koje je nemoguće provaliti. Čudni su putovi kultnih ostvarenja.

Sam Quint je lopov, jedan od onih koji se bave međukorporacijskom špijunažom i, tako kažu, dobar je u tome što radi. Sve dok ne napravi pogrešan korak i ne zaglavi u bezizlanoj situaciji. Jedini način da osigura ukradeno vlasništvo jeste da ga sakrije u prototip jurilice na četiri kotača. Ali, peh, taman kad treba povratiti ukradenu robu, auto mu ispred nosa popali zgodna Nina. Nina radi za Rylanda, the gazdu, koji voli egzotične aute te ih sprema u dva visoka staklena tornja. Nina i Gazda se baš i ne ljude jer je i ona njegovo vlasništvo, doslovce, ali joj zato za oko zapne odvažni stranac koji ima plan, pogađate, provaliti u tornjeve.

Prvo da predstavimo igrače. Tommy Lee Jones, Linda Hamilton i Robert Vaughn. Može li bolje od toga? Tommy Lee je u svojoj uzlaznoj fazi, predzvijezdano doba kad nije bio toliko eksponiran, cijenjen i hvaljen i svojim nastupom pokazuje onaj kvalitet glumca koji može jednostavno sve. Istina, njegov lik je pomalo šablonski, tough man, zajebani igrač od dobrih replika, ali treba imati karizmu da se to odigra i ne izgleda smiješno. Linda nam je onda bila svima draga radi Terminatora, a ovdje je odradila jednu jako sličnu ulogu, ženski lik koji se ne srami emocija, ali ni uzimanja oružja u ruke, te da ne govorim o tome kako bih joj uvijek dao da mi popali auto… jer izgleda dobro za upravljačem (nemam nečistih misli, naravno). A Vaughn je prava mjera za uglađenog the gazdu koji voli svašta pomalo, s jednom sitnom izraženom crtom nastranosti. Ima tu i nijansi sivog u nečijem karakteru, što je dobra stvar, ali uglavnom su svi jednostavni, dobro odglumljeni i ugodni za gledati. Trebate više od toga? Mission impossible zapleti su uvijek dobra stvar, posebice za ovaj žanr, malo akcije, mala avanture i Carpenter nije napravio loš posao. Tako imate sve one vezane sitnice koje idu uz to: promatranje, planove, vratolomne upade… cijeli paket, a kako je mjesto više realno nego nemoguće utvrđeno, dio radnje koji uopće ne opterećuje. A između toga…stvari. Hoćete potjeru s autima? Ima i toga. Hoćete jednu cool tučnjavu gdje Tommy Lee na cool način sjebe negativce? Ima i to. Nedostaje vam malo ljubavnih iskri među junacima? Nema brige, ima i toga. Sve to jeste razlog zašto je film,pa…dobar. A što se tiče prometala na četiri kotača? Pa, ne možeš napraviti nešto posebno s njim kad nema cool gadgete kao Blue Thunder, ali mu možeš dati jednu stvarnu prepoznatljivu scenu – skakanje iz jednog tornja u drugi. Jebiga, ako nitko nema pojma o ovom filmu, to mu je sigurno poznato. Jednostavne stvari, jednostavni zapleti, dobri glumci…recept za kultne filmove? Možda. Svakako pali da takvi filmovi budu jednostavno…zabavni.

Dillinger (1973)

Posted: 28 ožujka, 2011 in Akcija, Kriminalistički

IMDb

Trailer

 

Michael Mann je vjerovao da može snimiti dobar film o Johnu Dillingeru. Ubacio je Johnnya Deppa i Christiana Balea, izmjenio par povijesnih činjenica, snimio pravi muški film i pritom negdje izašao iz tračnica. Film je sve samo ne dobar (iako nije jeziva katastrofa) i nikako nije pogodio bit onog klasičnog gangsterskog nadmetanja i puškaranja iz legendarnih “tommygun” strojnica. S druge strane, John Millius je također vjerovao da može snimiti dobar film o Dillingeru i isto bio djelomično u pravu. Zašto? Radi par stvari.

Ova verzija potječe iz doba kad su Bonnie and Clayde poharali svijet, želja da se napravi podjednako uspješan uradak vidljiva je iz svakog dijela radnje. Dillingerov lik (kao i njegovih pomagača)  napravljen je u maniri romaničnih grubijana kakve svi volimo gledati na velikom ekranu; on je gospodin, on je drski zgodni vrag koji slama ženska srca, on je legenda i sve što napravi vodi prema neizbježnom kraju, pri čemu se od publike očekuje da osjeća tugu i žaljenje. S jedne strane takav pristup nije ništa novo, Milliusov Dillinger ima veze s pravim Dillingerom koliko i Pennov film s pravima Bonnie & Claydom, već viđeno, ali upravo takvo nenametljivo forsiranje pobija činjenicu da film ima pravu atmosferu, poprilično točne rekonstrukcije nekih događaja (iako ni Millius nije mogao bez prekrajanja činjenica koje mu nisu odgovarale za idealiziranu sliku buntovnog lopova) i sasvim solidnu glumu. Ukratko, Dillinger i co. su odmetnici, posljednji pravi slobodni ljudi, junaci, a FBI zlo modernog doba. Pri tome je zaboravljeno kako je Dillinger bio jednostavno okrutni ubojica koji nije birao žrtve, a do običnog puka mu je bilo stalo ko do lanjskog snijega. I to forsiranje da nam se junaci svide se osjeti, kao i kod nedavnog Mannovog filma.

Ipak, Millius zna što čini dobar film o takvim junacima. Okružje u kojem se Dillinger kreće nije ni otmjeno, kao ni fansy, redneck likovi jedva da znaju pričati, svi su naružani do zuba, a kada krene puškaranje ne biraju se strane. Doduše, i u njima ima prekranja povijesnih istina, ali se osjeti da se ciljalo prema nekakvoj autentičnosti. U maniri herojstva, svaki lik ima svoj posljednji otpor, onako, junački, kao revolveraši, ne posustaju do zadnje minute, hrabro i odvažno umiru… Ne bi išlo. FBI je Dillingerove ljude poubijao ko bjesne cucke, od kojih većina nije znala ni što ih je snašlo, a u njihovu rešetanju nije bilo romantike. Čak je i Dillinger popio šest komada u leđa kad je pokušao pobjeći, a ne suprotstaviti se. Sve to ruši dojam jer likovi, koliko god da su isforsirani, imaju ono nešto što ih čini zanimljivim, lokacije su odlične, duh vremena savršeno uhvaćen u kadru i oduvijek mi je ovaj naslov bio bolji nego Bonny & Clayde. Još uvijek se čeka film koji će prikazati Johna Dillingera kakav je u stvarnosti bio.


IMDb

Trailer

 

Do you feel lucky, punk? Divna rečenica, instant kultni materijal za svakodnevnu upotrebu kad se nađete u mrkoj situaciji i želite ostaviti dojam, šteta bi je bilo ostaviti samo za jedan film. Kao i lik kultnog inspektora Callahana, tvrdoglavog žandara koji probleme rješava Magnumom 44 već kad se pokazao tako uspješnim u prvom filmu i kojeg je publika odmah zavoljela. Dvije godine nakon originala pred javnosti se pojavio nastavak sage o svojeglavom inspektoru, ali nastavak samo u svojstvu toga da se vratio lik Callahana, dok je ostatak posve nova priča. Naravno, Clint Eastwood je ponovio svoju ulogu (teško da bi netko drugi i mogao nositi onu pištoljčinu i ne ispasti smiješan) i tu leže prednosti novog materijala.

Ovaj put, išlo se na drugačiji pristup. Više nemamo jednog manijaka kojeg moramo trpiti cijeli film već cijelu grupu manijaka, one vrste koja nosi policijsku odoru. Iako se pojmovi policijska brutalnost i lik Callahana slažu kao ruka i rukavica, sad je stvar malo…kompliciranija. Nova vrsta negativaca ima plemenite namjere, očistiti grad od svega zlog što hoda ulicama i nekako se ne može reći da to nije dobra ideja. Magnum 357, zrno među oči, sljedeći, molim. Ali, ipak je sve to izvan zakona, a Callahan još uvijek vjeruje u pravdu i red te ne treba previše da se nađe ispred usmjerene cijevi. I to ne samo jedne. I, naravno, slučaj se može razriješiti samo njegovim metodama, ako je netko ikada sumnjao u to.

Osobno, ovo mi je najbolji nastavak u cijeloj sagi. Da, da, znam da je original po kvaliteti miljama daleko, a ističe se i režija Dona Siegela, sve je to jasno, odavno napisano i zaključeno. Ali, jedan je jedan, a čeiri su četiri, što bi se reklo u narodu, a četiri negativca znači i opasno više puškaranja. I tu dolazimo do nečega što ja volim nazivati “realnim pogledom” na pravo stanje stvari. Redatelj Ted Post je druga liga (koji je surađivao s Eastwoodom prije na Hang Em High (1968) redatelja, ali mu to nećemo previše zamjeriti jer nije ni original posve cijepljen protiv drveno režiranih sekvenci, a ni priča (kojoj je kumovao i John Millius) nija najsjajnije zaokružena. Točnije, može i raspodijeliti na dva dijela. Glavna priča i sekvence u kojima Harry upada u nevolje i koristi pištoljčinu kao alat za zaradu kruha svakdašnjeg. Što nije loše, ali cjelina ispada krivudava jer do druge polovice filma, gdje se kockice počinju slagati, ima i nenamjernog praznog hoda. Koji uglavnom završava puškaranjem, što malo pobija neki realni efekt. Harry tako postaje materijal od kojeg se stvaraju stripovi, i ovisi o tome jeste li skloni stripovima ili ne da bi vam se takav pristup filmu svidio. No, ima to i svojeg šarma, poneki dijalozi su pravo nadahnuti (CURA – što cura treba napraviti da završi u tvojem krevetu? HARRY – pokucati na vrata) a tko ne voli vidjeti da zadnji ološ kuša vlastitu metodu rada. I puškaranje. Dobro napravljeno, vestern štih (samo s odijelima) i zanimljiva upotreba klasičnih obrazaca (šutljivi tip, ogavni desperadosi) i puuuuno ispucanih metaka.

Clint vodi kolo, to se zna, a ekipu mladih i nabrijanih osvetnika predvodi grupa zanimljivih televizijskih faca. David Soul (originalni Hutch iz Starsky&Hutch) pa Tim Matheson (West Wing) i Robert Ulrich (hrpa tv serija). Istina, nedostaje im minutaže da bi njihovi razlozi za akcije koje rade dobile dublji smisao, no, koga briga. Dečki djeluju kao dobra ekipa (i kvalitetna, ako je suditi po daljnim karijerama) i zanimljivo ih je vidjeti na početku holivudskog puta. Daklem, Clint, hrpa mladih, puno puškaranja, vestern obrazci, puno dobrih on linera, Clint (znam, znam, ali on se može brojati i dva puta) i ne posve antipatična priča (koja debelo kritikuje rad policije i zastarijele pravosudne sustave) stvaraju zanimljivu cjelinu. Samostalne kvalitete i odvojene od nasljeđa originalnog filma.