Arhiva za Ožujak, 2011

Licence To Kill (1989)

Posted: 26 ožujka, 2011 in Akcija, Avantura, James Bond

IMDb

Trailer

 

Podsjetimo se prvo kako je to bilo onda. Film koji je zamalo dotukao cijelu Bond franšizu, glumac koji je unazadio serijal za desetak godina i jedan od najgorih filmova općenito. Snažne, moćne i jako okrutne riječi. Dvadesetak godina kasnije, Dozvola za ubojstvo je po kvaliteti na drugom mjestu serijala (ili prvom, ovisi na koju listu naletite), Dalton se proglašava jednim od glumaca koji su Bonda uspjeli učiniti humanijim, emotivnijim i dubljim, gotovo kompleksnijim likom,  zaplet priče temeljen na realnosti danas se opisuje vizionarskim. Kako vrijeme donosi promjene. S razlogom? Možda, ali Licence to Kill ima jako zanimljivu priču koju vrijedi ispričati na ovim stranicama.

Nakon što posve pukom slučajnošću uhvate narko kralja Sancheza, Bond i njegov CIA prijatelj, Felix, nastavljaju sa svojim životom bez okretanja za jednim završenim poglavljem. Problem je što Sanchez nije tip kojeg bi zatvor dugo zadržao, a kad se jednom pronađe izvan njega prva stvar koju želi napraviti jeste osvetiti se onima koji su ga uhvatili. Nakon što Felix završi u bolnici, s tajna služba odluči ne pomoći svojem čovjeku u njegovoj misiji poravnavanja računa, Bond postaje odbjegli agent kako bi srušio Sancheza na njegovom teritoriju i po njegovim planovima igre.

Za početak, ovo je Bond film s možda najjednostavnijom pričom. U njemu nema rukavaca koji bi odveli radnju do nerazumljivosti i nelogičnosti  već cijelu svoju privlačnost temelji na savršeno ravno ucrtanom pravcu pripovijedanja, ulazeći u tek kratka, sporadična pojašnjenja tamo gdje su ona prijeko potrebna. Za razliku od svojeg prethodnika, The Living Daylights, koji je sporednih rukavaca imao i previše (što ga, ironično, čini bližim ostatku serijala nego ovaj film) Licence… djeluje kao pojednostavljen film u nekim segmentima, što možda zvuči loše, ali ustvari dobija prednosti na drugim mjestima. Bond ovaj put nije svemogući junak već običan čovjek koji se na akciju odlučuje radi osobnih razloga, a ne radi „kraljice i Engleske“  što je prijašnji slučaj. Izvedba Timothy Daltona kao jednog hard edged lika besprijekorna je i vidi se da je scenarij krojen po njegovoj mjeri, kao i puno jačim glumačkim dometima nego su ih imali njegovi prethodnici. Samouvjeren, dobrog izgleda, ali s prijeko potrebnom dozom osjećaja i takta za korištenje istih pri scenama uspješno su stvorili prijeko potreban naboj između njega i Roberta Davi-a, još jednog podcijenjenog i jakog karakternog glumca. Njih dvojica kao ljuti suparnici, svaki sa svojim moralnim stajalištima, tvore neke od najbolje profiliranih likova u serijalu, no šteta je što ostatak glumačkog ansambla nije bio previše na razini zadatka.

Iako to može zvučati kao potpuno sporedna stvar, ali ženski likovi i glumice nisu mogle biti gore odabrane. Nijedna nema blage veze o glumi, a većina nije ni nešto posebno zgodna (što je, khm, potpuno subjektivno mišljenje) A ni rečenice koje izgovaraju nisu bolje nego mehiko sapunice (ja ga tooooliko volim, reče jedna drugoj). I sad postavite dva žestoko izgrađena  lika u to okružje… nije baš najsretnija odluka. Ovdje je zalutao i jako mladi Benicio Del Toro, koji u ono vrijeme i nije bio takva glumačka premija kao danas, ali bogme si je dao truda i moglo se vidjeti da ga čeka zanimljiva budućnost. Ono što je u tadašnjim danima ispao glavni problem filma (a što mu je danas najveća kvaliteta) jeste izostanak nekakvih, već očekivanih, Bondovskih pirotehničkih ekstravagancija. Za razliku od avanturistički nabildanog The Living Daylights, Licence je gotovo staromodni triler s elementima noir filma. Dosta priče među likovima, naglašeni dijelovi koji zanimljivost temelje na osobnosti (scena gdje Bond dobije otkaz) i…emotivnost. Danas je to stvar koja se traži, ali onda se to pokazalo kao velika mana. Jer pokraj Lethal Weapon, Die Hard, Top Gun i sličnih, jedan ozbiljniji uradak gdje lik doslovce misli svojom glavom i povodi se za svojim osjećajima  jednostavno nije imao šansu preživjeti. Ali, nema brige, Bond je ipak Bond te se u njemu nalaze neke jako dobro izvedene scene koje imaju pravi avanturistički štih (Bondovo skijanje iza hidroaviona) i eksplozivni (završnica s cisterna-kamionima) te same pirotehnike, iako umanjenje, ne nedostaje.  Film je doživio relativni pobačaj na box officeu (ako se 150 milja nazvati pobačajem) publika je film ocrnila kao previše ozbiljan, Dalton je muški podnio kritiku da je doveo serijal do propasti…sve ono što sam spomenuo na početku. Neopravdano, može se reći, jer iako je film drugačiji od ostatka iz serijala, ne može se reći da je radi toga i slabiji. Samo što mu kvalitete leže u nekim drugim stvarima koje nikad nisu postale dio klasičnog Bond repertoara. Srećom, danas ima status kakav treba imati. Površnost Piercea Brosnana povukla se nad realnijim pristupom Daniela Craiga, a onda se netko lijepo sjetio da je Dalton ipak bio prvi koji je donio takvu promjenu. Samo što iz današnje perspektive gledanja ispada je promjena došla prerano.

 


IMDb

Trailer

 

Može li se snimiti akcijski film s nula kuna budgeta? Nije trik pitanje, ozbiljan sam ko srčani udar. Prije odgovora, možda bi se trebali zapitati kakvo je vaše stajalište o hrvatskom filmu općenito. Idete li u onu grupu koja jasno i glasno tvrdi da se hrvatsko treba gledati bez obzira na kvalitetu ili više naginjete onoj frakciji koja će reći… sve to ne vrijedi desetinu onog što se ulaže u našu produkciju. Osobno, ja sam treća grupa. Filmovi-općenito-su-nam-zaqurac grupa. Nemam s tim svijetom ama baš ništa, nedavno sam se počeo igrati s idejom da napišem filmski scenarij te sam išao početnički pokupiti savjete gdje god se moglo.

Savjet broj jedan, ograničavajte svoje ideje. To vam je za početak. Na njega se nadovezuje savjet broj dva, hrvatske realnost mora biti prioritet u vašem filmu. Znači, čak i da smislite nekakav žešći zaplet koji bi, barem teorijski, mogao privući potencionalnu publiku u kina, važno je da naglasite kako su likovi pod A) teškim traumama, B) u barem tri navrata moraju gledati u prazno dužine cirka tri minute, C) svaka iole radikalnija zamisao tipa pljačka banke mora biti debelo podvučena socijalno-rastrojeno duševnom linijom svih uključenih tako da to u konačnici ne ispadne pljačka banke već studija ionako prenaglašeno sjebanih karaktera. I sad vi pokušajte zamisliti, napisati i snimiti film. No, dobro, neki se pomaci počinju događati. Prošle godine smo dobili čak dva izvan standardna naslova, Šuma Summarum i The Show Must Go On. Prvome je gledanost u qurtzu, drugi tek treba početi (ako nisam nešto krivo shvatio) igrati pred publikom. Netko, u nekoj daljnjoj budućnosti možda i snimi nešto još radikalnije, ali ono što želim ovdje naglasiti– prava produkcija počinje otkrivati ono što je amaterska već odavno otkrila. Raznolikost. Što me dovodi do početnog pitanja. Može li se snimiti akcijski film za nula kuna?

Odgovor – može. Sve što trebate je puno dobre volje. Svijet hrvatskog amaterskog filma mi je strange new world, rečeno Star Trek riječnikom, neucrtano područje, no, zahvaljujući redatelju ovog gore naslova, dokopao sam se reprezentativnijih naslova i za budućnost očekujte da se svi pojave na ovim stranicama. Kao zahvala za pružanje uvida u naslove s tamne strane mjeseca, Dragonrage dolazi prvi na repertoar. Pošto osobno poznajem autora, ovo neće biti posve nobjektivni tekst, ali, nema brige, naglasit će se sve bitno, u duhu detaljnosti pisanja koju njegujem na ovom blogu. Dakle…kao i uvijek, sadržaj.

Dragonrage je plaćeni killer kojeg lokalni boss imenom Ljigavi Pero zezne za lovu. Naš junak, naravski, preko toga neće samo tako preći i to nas uvodi u svijet akcijskog filma u kojem, barem oni malo žešće potkovani znalci, neće imati problema pri prepoznavanju uzora koji su korišteni kao inspiracija.

Film ima, pazi vamo, ovo je bitna stavka, hrpetinu ispucanih metaka bez ijednog pravo ispucanog auta i eksplozije bez ijedne prave eksplozije. CGI, dame i gospodo, prva službena upotreba u hrvatskom filmu. To se jednostavno mora spomenuti prvo jer ijedno i drugo imaju važnu stavku u radnji. Akcijski film bez akcije nije akcijski film, tako je jednostavno. Naš junak ima prepoznatljivu pojavu, za one koji su shvatili na koga ih podsjeća, super, za one koji nisu – naučiti osnovno gradivo akcijskog filma. Redatelj John Woo, filmovi A Better Tomorrow, kućni mu glumac Chow Yun-Fat. Za one koji se i dalje pitaju koji je to kuki–čitate pogrešan tekst. Znači, posveta klasičnom akcijskom filmu. Dalje, nešto konkretno govoriti o glumcima i glumi nema previše smisla. Ukratko, sve zajedno nije loše ispalo, dobra i na trenutke opuštena zahebancija, s dijalozima koji povremeno znaju otići u pretjerani trash (ovo ne shvatite kao manu – ja sam inače osjetljiva duša kad su dijalozi u pitanju) i, ako ih već ne možete shvatiti ozbiljno, neće vam biti ni dosadno. A za ograničene uvjete radnja je dinamična, kao i način snimanja. Korištena je i tehnika podjeljenog ekrana, pravo u maniri serije 24, rezovi nisu statični i monotoni (kako to već zna biti u našim profesionalnim filmovima) a imate sve one zabavne sitnice koje u pravilu (što pravilu, NIKADA) nećete vidjeti u domaćem filmu. Upotreba dva pištolja, izravne kadrove rešetanja zlikovaca (spomenuti CGI) kroz radnju su izvedene čak dvije eksplozije auta/kuće kakve se obično viđaju u svakom akcijskom filmu koji iole drži do sebe, a također je važno spomenuti i prvu upotrebu 3D stuntmana, kompjuterski napravljenog lika koji ”dublira” pravog glumca u frkovitim scenama. Jedino što to sve kratko traje, cirka pola sata. Cijena snimanja – tisuću kuna (ako sam dobro zapamtio). I sad kad sljedeći put čujete neku precjenjenu redateljsku figuru kako bitching o tome da nije uspio dobiti oko 7-8 milijuna kuna za svoju dramu o tipu koji dva sata gleda kroz prozor stana, ovo neka vam bude uputa da se poprilično toga može napraviti s malo sredstava i dosta entuzijazma.

Naravski, već vidim i komentare tipa – jes, momak, ali to je i dalje amaterski film. To, naravski, nitko ni ne osporava, ono što je bitno naglasiti u ovom tekstu (nadam se i u ostalima) jeste – neograničenost u prebacivanju zamišljene ideje na filmsku traku. Znači, nema ograničavanje koje sam naveo u prvom dijelu teksta, što je baš pravo osvježavajuće za doživjeti. Također, važno je spomenuti i entuzijazam koji se vidi u snimljenom materijalu, a bio bi grijeh ne spomenuti i domišljatost u izvedbi (pogotovo jer nisu imali dozvole za snimanje). Neka od danas kultnih ostvarenja nastala su pod identičnim uvjetima (meni jako dragi Assault On Precinct 13) i gotovo je šteta što se barem dio novca koji ulažemo u već dokazano promašene projekte, ne skrene u ovakve ili slične projekte jer vjerujem da bi malo razbudilo uspavanu kinematografiju. A, tko zna, možda bi se dogodilo i ono nešto neviđeno – da ljudi doslovce krenu u kina gledati filmove.

Narrow Margin (1990)

Posted: 25 ožujka, 2011 in Akcija, Gene Hackman, Remake, Thriler

IMDb

Trailer

 

Napraviti efektan film koji će se mahom odigravati u zatvorenom prostoru nije baš lagan zadatak, posebice ako se iz jednadžbe izbaci ono po čemu su takvi filmovi popularni – akciji. U današnje vrijeme postoji nekoliko pokušaja koji su ispali sasvim dobri (Phone Both, Devil ili Buried) ali u vrijeme koje ovim tekstom posjećujemo, početak 90-ih, velikim je ekranom palio i žario jedan Die Hard. Odlučiti da se snimi klasični triler o igri mačke i miša…za to je trebalo imati cojones. Srećom, pa premisa filma nije jedini adut na kojeg se igralo. Par riječi o sadržaju…

Žena slučajno bude svjedok ubojstva nekog tipa. Državni tužitelj u njoj vidi riješenje da rasturi slučaj, ali samo je jedan problem…treba je prebaciti do sudnice. Pošto živi u nekoj vukojebini, problem se ne čini posebno težek jer dečki imaju transport…sve dok ih netko ne napadne i oni ostanu bez prijevoza. Tužitelj sad treba smisliti način kako se dokopati grada i sačuvati njihove žive glave, a jedini način jeste – putovanje vlakom. Ali, kakvo putovanje….to je tek posve nova razina radnje.

Ono što je mene ispočetka zanimalo jeste – Gene Hackman. Čovjek tamo glumi, sve ostalo je sporedna stvar. Pa sam malo ostao iznenađen jerbo se radi o sasvim pristojnom filmu koji je, pogađate ispravno, prošao ispod radara i bio, očekivano, flop u kinima. Redatelj Peter Hymes je ovdje već spomenut i to u svojstvu sasvim pristojnog redatelja, koji ujedno na svim svojim filmovima bude i direktor fotografije. Uradak zato izgleda dobro, dobri kadrovi, dobri kutevi snimanja, sasvim ugodno dočarana atmosfera skučenog prostora u kojem baš i nemaš nekog izbora za djelovanje. Ono što je možda i najveća mana – prenaglašeni dijelovi radnje.

Tako je početak fini triler, pa se tu ubaci jedna žestoka akcija koja uključuje i eksplozije i jurnjavu autom i pucnjavu, a onda naglo ulazimo u jedan hičkokovski triler dok traje igra mačke i miša u vlaku, da bi na kraju opet prešli u dobru staru fizičku akciju. Gotovo je nemoguće smjestiti ga u neku kategoriju jer ima svega (iako je trilerski dio najveći dio radnje) što nikad nije posve dobra stvar. No, zato je radnjom pregledan kako to već filmovi znaju biti, a ni ne komplicira nepotrebno, što je još ljepše. Imamo junake, imamo negativce, imamo mjesto radnje…popuni praznine s onim što ti je dostupno. Nekako cijenim pošteni pokušaj, pa makar ispadne i promašaj jer sama ideja da se zamalo u cijelosti izbace neke akcijske akrobacije tokom putovanja vlakom zvoni više na pokušaj da se gledatelju nešto i ponudi, malo, ajmo reći, i prave radnje umjesto spektakularne površnosti, Zamisao dobra, izvedba više nego solidna, gluma na razini…jednostavno se pojavio u vrijeme kad trileri staromodnijeg štiha više nisu bili tako prihvatljivi publici.

Blue Thunder (1983)

Posted: 25 ožujka, 2011 in Akcija, Roy Scheider

IMDb

Trailer

 

Svijet je postao razmažen, zar ne? Za sve komplicirano se koristi CGI, makete ili prave stvari (doduše preuređene) pripadaju prošlosti. Zamislite ideju o moćnom policijskom helikopteru, high-tech izdanje, sa svim mogućim dodacima i jednom nabrijanom akcijskom filmu. Pa zamislite da to kažete nekom producentu. On razmišlja, pogladi bradu i ispali vas van iz ureda. Ili kaže, naravno, CGI je rješenje. Ovo je mjesto na kojem stara škola ima prednost, to ste već shvatili, ne, a kako naš sljedeći naslov potiče iz 1983 godine, što se onda napravilo da se snimi film o moćnom policijskom helikopteru? Upotrijebila se prava stvar, naravno. Ne vjerujete? O, da, Plavi Grom je postojao (postoji i danas kao otpad u nečijem studiju i turistička je atrakcija) i to čudo je moglo letjeti, doduše, oprezno, ali ako leti kao helikopter, zvuči kao helikopter i izgleda kao helikopter…onda je to helikopter. Istini za volju, ušminkan kako bi se dobio high-tech izgled i napravljen na okviru običnog Gazella modela, ali tko pita. Djelovao je opako uvjerljivo. Da ovo ne bude samo priča o letećem stroju…

Frank Murphy je policajac zračne policije Los Angelesa. On je eye in the sky, prati, pronalazi i lovi kriminalce. Naš Frank ima i neke traume iz vijetnamskog rata (pretrpite, to su 80-te, svi su likovi imali probleme s vijetnamskim ratom) ali se s njima nosi onako kako treba, muški. Također, problemi s autoritetom (zvuči poznato, ne?) natezanje s nadređenima, ma cijeli paket onoga što čini lika zanimljivim likom. Također, Frank je jebački dobar pilot te ne čudi da upravo on bude izabran da testira novi model futurističkog helikoptera u urbanim uvjetima. Frank i njegov mladi, zeleni pomoćnik, to i rade, no pogreškom snime nešto što nisu trebali snimiti i Frank postaje lovina zločestih dečkiju. Predvodi ih tip imenom Cochrane, a da bude začinjeno, Frank ga poznaje od prije. I ne vole se baš. I što se događa? Frank uz pomoć Blue Thundera kreće u dokazivanje svoje nevinosti. Kakvu mu pomoć može pružiti helikopter? Vatrenu, kako i dolikuje akcijskom filmu.

Nezaobilazno štivo osamdesetih (i kultnih filmova općenito) ima sve ono što ga čini vrijednim statusa kojeg ponosno drži na svojim leđima. Jedno je vrijeme bio redovit gost na RTL televiziji, ali ga nešto nema u posljednje vrijeme, gotovo neobično jerbo je to bio jedan od boljih poteza tog šlampavog uredništva. Enivej, da nastavimo… Redatelj Badham je spomenut na ovim stranicama kao solidan redatelj B filmova i Grom ne izlazi iz tog okvira. Radnja, priča, likovi, ima sve, ali sama ideja je za svoje vrijeme bila pravo originalna te je trebalo dobro potegnuti da se napravi mašina koja neće izgledati smiješno. Uspjeh? Prokleta stvar i danas izgleda uvjerljivo. Da samo izgleda, ono što je u tom filmu prikazano kao zabavni dodaci danas su standardna oprema svakog boljeg helikoptera (da ga nazovem i proročanskim?) posebice tihi rad, audio-video oprema, a nije da nema i sličnog naoružanja. Ali, trebalo je napraviti i priču oko cijele te mašine, ne. Dan O’Bannon je naš čovjek, glavni i odgovorni za Aliena.

Grom je napravljen za vojsku (krivo se tumači kao “policijski helikopter”) i naši ga zlikovci žele iskoristiti za gušenje raznih pubuna na ulicama vrlog L.A-a. Znači, svi oni koji bi u ono doba išli protestirati protiv Jadranke Kosor imali bi bliski susret s tom zvijeri. Nije loše, mora se priznati. Iako nategnuto, no to je tek okvir za krivu informaciju koju naš junak slučajno dozna. Kao i svi glupi vladini projekti, tako je i ovaj tajan, što znači da sve koji to doznaju treba – posmicati. Opet, nategnuto, ali i u najboljoj maniri klasičnih “vlada zna odgovore” teorija zavjere. Koliko nategnuto, toliko i lijepo razrađeno. Sad možemo prijeći na akciju.

Ono što je predstavljalo očiti problem kod ovog filma jeste, kako, dovraga napraviti uvjerljiv film s uvjerljivim obračunima helikoptera? Jednsotavno, uzmeš prave helikoptere. Dan danas Grom je nedosegnuti standard tih kadrova, posebice dijela gdje Frank i Cochrane mjere koji ima dužeg (figurativno, ljudi, figurativno rečeno) i sad vi skužite da je Grom ustvari “vukao noge” pri letu koliko je nekompatibilan bio. Svi oni dodaci su stvarli muku isusovu pri letu, ali akcija je besprijekorna, da ne kažem i impresivna kad se akcija preseli u urbane dijelove gradskog područja. Ali, mora biti i pokoji ali, kadrovi gdje Grom sređuje F nešto avione jednostavno su…loši. Prevelike ambicije i preteško za izvesti doveli su do par stvarno groznih djelova koji doslovce grebu po našim očima (a znaju izazvati i smijeh) te, srećom, traju kratko. Šišaš kultni film ako nema i ponešto lošeg u njemu, ne? No, svu tu akciju je trebalo i odglumiti.

Roy Scheider, meni jako simpatična pojava u filmovima, ovdje ima svoj novi glavni trenutak nakon Jaws. Dooobro, nije se nešto i pretrgao od glume, ali treba biti pojava kojoj vjerujemo da će stvar razriješiti svojim postupcima. M. McDowell je naš glavni zlikovac. Uobičajeno dobar, čovjek ima talenta za takve uloge i ovdje je kao riba u vodi. I, što je zanimljivo, McDowell ima strah od letenja. Vjerujem da mu je bilo baš lijepo u helikopteru. Waren Otes je snimio ovaj film i umro. Šteta, legendaran glumac koji je uljepšao cast svojom glumom. Svi su oni pridonijeli da Grom postane vodeći hit tih dana, pa, iako nikada nije snimljen nastavak (hvalimtebože) ili remake (hvalimteisuse) njihovi su likovi zaživjeli u seriji jako kratkog vijeka. I bolje je tako. Kultne filmove u pravilu ne treba dirati, ne kad su ovako dobro napravljeni.


IMDb

Trailer

 

Već kad je kolega Dragonrage spomenuo Rutgera Hauera na svojem blogu, nekako nisam odolio da iskoristim priliku da se ne nadovežem s sličnim nastavkom. Malo raniji dio Hauerove karijere, onaj, recimo, bolji dio, kad je bio vruća uvozna roba, svjež nakon Blade Runnera (ali mu taj film u tim godinama i nije donio nekog posebnog dobra, to je došlo kasnije) i u nekoliko uloga gdje je glumio – pozitivce te surađivao s provjerenim redateljskim figurama. Opet, koliko mu je to dobra donijelo… Pazi vamo, ovo je nešto što se ne viđa svaki dan u nečijoj karijeri. Predložak – književni bestseller, redatelj – otporna mrcina koja ima naramak kultnih filmova u karijeri i koga krive da je donio nasilje u Hollywood, podrška – par provjerenih karakternih glumaca i poneka glumačka legenda. Netko bi rekao da su mladom Haueru tada udjeljene karte kakve svi kockari žele imati u rukama. Ili možda ne?

John Tanner je nešto kao Aleksandar Stanković, ima talk-show u kojem jede velike političare kao mačka miševe. Ima divnu obitelj i provjereni krug prijatelja s kojima radi godišnja okupljanja, poznatija kao “Ostermanov vikend” gdje se kupa, roštilja, gledaju filmovi i općenito zabavljaju. Ali, jednog dana ga ustranu povuče CIA-in agent Fassett, koji ga po kratkom postupku informira da su njegovi frendovi ustvari špijuni koji rade protiv američkog načina života te ih Tanner, kao dobri patriota, treba uhvatiti na dijelu. Približava se novi vikend, frendovi su tu i počinje napetica čiji je kraj…zanimljiv.

Nisam sklon otkrivanju važnih dijelova radnje dok pišem ovakve stvari, ali u ovom slučaju to se mora dogoditi, pa, preporuča se oprez. Cijela ta ideja oko nadzora, paranoje i svega što ide uz to jednostavno nije loša. Ako se izvede kako treba. Film drži vodu do same završnice, no kad se karte polože na stol, tu nastaju problemi. Radnja je – scenaristička zbrka (ali se drži romana, pa, neznam ni koliko bi pomogla neka promjena) te sve što smo vidjeli na ekranu pada u vodu kad se otkriju motivi glavnog negativca. Jer, smušenije od toga ne ide. Fassett je tip kojem su ubili ženu, neke druge špije, i on da zezne svog šefa, predlaže haš-haš operaciju nadgledanja ljudi koji su krivi za nešto, ali i za ono za što ih on optužuje. Nebitno, ideja je da se napravi lažna operacija koja ne bi donijela nikakve rezultate kako bi se on osvetio za svoju ženu jer način osvete je da osramoti CIA-u. (?) N-da, tako to ide u političkim/špijunskim trilerima iz tog razdoblja, nerazumljivi motivi i radnja koja nema previše smisla (pogledajte samo Three Days Of Condor). Ali, do točke razotkrivanja, film drži vodu, no opterećuje ga nezainteresirana režija Sama Peckinpaha (to mu je zadnji film u karijeri) koja samo u nekim fragmentima podsjeća na one slavne dane kad je žario i palio (što će reći, kad krene akcija, Bloody Sam je u svojem elementu). Iako zbrka, glumački je film žestok, pravo. Tako ekipa sačinjava John Hurt (Alien), Craig T. Nelson (Poltergaist), Burt Lancaster (Airport) i Dennis Hopper (Speed). A ako vam žena s zanimljivim očima bude poznata, ime joj je Meg Foster i jedan od najvažnijih uloga joj je u Carpenterovom They Live. Cast je nadasve impresivan, što ga izvlači iz potpunog rasula. Dobar intrigantni uvod, priča koja jeste zanimljiva, ali čije razotkrivanje poziva da kažete WTF, glumački odabir, zrno paranoje i malo akcije… Meni bilo dovoljno (da ne govorim kako je film, neočekivano, izašao u nekom jadnom paketu na kioscima za šaku kuna – bagatela, ali vrijedna) no onima koji traže malo više…možda i ne bude.


IMDb

Trailer

 

Već kad su se ratni filmovi po romanima Alistara McLeana pokazali kao loša investicija (hint=Force 10 From Navarone) došlo je doba da se nešto drugo proba. A čovjek je toga napisao, ima se robe i materijala za još par solidnih ekranizacija. Srećom, Bear Island ide pod one bolje, kako ekranizacije, tako i filmove koje je snimio Donald Sutherland (malo je reći da je i on nakupio negledljivog smeća kroz karijeru), ali nije ni on posve bez mane. O njima kasnije, sad prvo o radnji…

…što je malo kompliciranija priča. Uvod je kako netko ubije nekog negdje na Arktičkom području. Rez na istraživački brod i veselu družinu koja putuje prema Medvjeđem otoku da…malo istražuje. Iako su motivi ekspedicije pomalo nejasni, tamo je za vrijeme WWII bila postaja za njemačke U-podmornice, pa, nacisti, tajne = nešto zanimljivo. Još uvijek vitalni Donald je Frank, čudan tip, mutne prošlosti koji, pogađate, baš i nije netko tko bi se trebao nalaziti među članovima ekspedicije, ali Frank je i naš glavni junak, pomalo James Bond tip junaka, samo s bradom. I on je prvi koji počne povezivati da misteriozne nesreće, par ubojstava i ona napuštena njemačka postaja imaju nekakve zajedničke veze. I to kakve, tamo je cijela zaboravljena podmornica, a kako je tu riječ o nacistima, zna se da će u nekom trenutku iskočiti i izgubljeno zlato.

Dakle, nema čega nema. Od tajnih agenata, do puškaranja, od nacista do setova koji izgledaju pravo realistično (posebice onaj gdje je zaboravljeno pristanište) a ima i predivnih prirodnih lokacija. Snijeg, led i stijene…a između svega toga raspoložena ekipa glumaca. Uz Donalda, tu je i legenda Richard Widmark, neobično za vidjeti i Christopher Lee te, stvarno čudan izbor, Lloyd Bridges. A sad dolazimo i do mana. To je Alistar McLeane, ako ste imalo upoznati s njegovim radom onda znate da je čovjek tata-mata od avanturističkog žanra, no jednako tako i od banalnih predvidljivosti. Iako je film promjenjen u odnosu na roman, opet imamo frajera od glavnog junaka, hrpu ljudi za koje znamo da su nekog vraga krivi (samo je pitanje koji od njih) jednu priču, koja u pola radnje postaje druga priča…Mane su možda ipak malo prejaka riječ, ali pošto sam poprilično dobro upoznat s radovima dotičnog pisca, već znam koja nota slijedi. Narativno, film je mogao biti zrno bolje pojašnjen na nekim dijelovima (ipak je tu riječ o avanturističkom dragulju koji traje dva sata) pa neke stvari djeluju ko s neba u rebra, ali to mu neću uzeti kao nešto pogrešno. Radnja nema praznog hoda, a što dovoljno govori za naslov koji kombinira akciju, avanturu, špijunski film, a ima tu zrnce romatične vatre između likova. Pun paket, reklo bi se.

McQ (1974)

Posted: 24 ožujka, 2011 in Akcija, John Wayne, Kriminalistički

IMDb

Trailer

 

John Wayne je trebao glumiti Dirty Harrya. Aha, to sigurno niste znali. Ja nisam, kao ni to da je Wayne ovaj film pristao napraviti zato što je požalio što je odbio ulogu cool inspektora koji probleme rješava Magnumom 44. Dobro, i zato što su tradicionalni vesterni polako odumirali i što njegovi posljednji fimovi prije ovog nisu imali baš nekakvu prođu u kinima, ali nećemo to čovjeku zamjeriti. Došlo je vrijeme novih junaka, a Wayne se poželio naći u redu s pobjednicima. Što ovaj film čini jednim jako zanimljivim uratkom za pogledati (pri čemu moram zahvaliti i jednom filmskom kolegi i znalcu što me uopće podsjetio na njega) jer ga je režirao John Struges, još jedan veteran vestern filmova. Kad spojite te dvije institucije u novi žanr…hmmmmm.

Wayne je Lon McQ, čvrsti detektiv,sklon kršenju pravila, rješavanju problema na svoj način i općenitoj svojeglavosti. Što bi se reklo, još jedan tip kakve volimo gledati i kakvih se Wayne naglumio u karijeri. Netko ubije njegova prijatelja i partnera te McQ kreće u samostalno u istragu, a u nju će se uključiti i nadzor jednog poznatog kriminalca, urota koja potječe iz policijskih redova, par plaćenih ubojica, jedna zgodna krađa droge i par automobilskih potjera. I naš će junak popiti otkaz, naravno, kako bi njegova samostalnost i odlučnost došla do još većeg izražaja.

Prvo treba naglasiti, ovo je krimić stare škole, traje dva sata i zna odlutati u nepreglednost baš radi prenatrpanosti priče, ali to je ujedno i razlika izmežu Dirty Harrya i njega. Waynov lik nije moderna osoba, njegovo kretanje među policijskim osobljem djeluje baš nazgrapno, kao da mu ondje uopće nije mjesto i to ga čini uvjerljivim kao nepouzdanom jedinkom koja ide protiv sustava u kojemu je dugi niza radio. Gluma je…pa, tipični Wayne, ne očekujte neke promjene, kako je moj filmski kolega rekao, Wayne je preriju zamjenio betonom, a konja Green Hornetom, no ne možeš samo tako vestern izbiti iz njega. Da bi još više napravili razliku između njega i Dirty Harrya (ali i Franka Bullitta) Waynov lik ima i bivšu ženu, doznajemo da ima i klinku, no, koliko god te scene bilo zgodne, nisu baš u nekakvoj funkciji radnje i djeluju drveno. Wayne je samotnjak i kao takav je najbolji. Ima i par scena gdje se upušta u avanturu za jednu noć – isto baš ne funkcionira, a ni smisao radnje se time ne pojšanjava. Ipak, koliko god da su ti detalji usporavali tijek priče, ona je zanimljiva. Tipično jedna-stvar-vodi-do-druge pristup je zbrčkan, no urote među žandarima su uvijek zanimljive,a kad se tome pridoda oku ugodna akcija, nije uopće teško pretrjeti vrludanje radnje. Wayne se sa svojim McQ-om priključio povijesti (iliti tadašnjem novom trendu) i vidi se da je inspiraciju povukao iz sličnih uradaka tipa Dirty Harry i Bullitt, a sad koliko je samostalan (kao što su dva srodnjaka mu) ostaje ipak na gledatelju da odluči. Ja? Ja sam uživao. Wayne, Green Hornet, prva upotreba MAC-10 automata, par dobrih jurnjava, Wayne koji mlati sve redom, ubojiti jazz soundtrack….

Love and Bullets (1979)

Posted: 24 ožujka, 2011 in Akcija, Charles Bronson, Thriler

IMDb

Trailer (clip)

 

Ovaj film jednostavno zove na kratko proputovanje kroz vrijeme i prisjećanje na mladiedana i stvari koje sam pokušao izvesti nakon što sam ga pogledao. Tuljak papira, mali čavli…i gađanje upaljene žarulje na noćnoj lampi. Nije dobro završilo. Ni po lampu, ni po mene Što mi ovaj film čini jednim od boljih u Charlievom opusu. Ima određenu sentimentalna vrijednost, reklo bi se.

Charlie je Charlie (tako se lik stvarno zove u filmu) policijski poručnik koji nikako da stane na rep poznatom kriminalcu Bomposi. Tj, sve dok ne dobije priliku ugrabiti Bomposinu ljubavnicu i koja bi svojim svjedočenjem mogla dotičnog strpati u zatvor na dugo, dugo godina. Sve pet, ali ljubavnica Jackie je u Švicarskoj i jedna je od najpraznoglavnijih ženskih viđenih na filmu, da se ne govori o tome kako nema pojma o poslovima svojeg dobročinitelja. Sve to nimalo ne dira odred plaćenih ubojica koji naše junake počinju loviti uzduž i popreko snijegom obavijene zemlje dobrih satova.

Sve tu ima svoje zašto i zato, ali je manje bitno. Cijeli plot o premještanju jedne ljubavnice od strane jednog murjaka koji se u stranoj zemlji snalazi kao u svojoj nategnut je preko svake granice dobrog ukusa, što bi se reklo. Ali, film ima dinamičan tempo, gotovo da nema sekunde praznog hoda, likovi su nam šarmantni i vidi se da postoji gomila kemije između njih (Charlie i Jill Ireland su u stvarnom svijetu bili vjenčani) a kada se u sve to ubroji dobra količina akcije, famozno iskakanje auta iz jurećeg vlaka, puškaranje na sve strane, mrgudna Charlieva faca i razigrani Rod Steiger kao mucavi mafijaš Bomposa…nema što se tu ne može voljeti. I, da, krajolik. Snijeg, planine, šume…čisti svježi planinski zrak. A i nadasve zanimljiv izbor oružja govori dovoljno. Charlie negativce rješava s improviziranom puhaljkom, strelicama od papira i malim čavlima. Sad je jasnije zašto je jedna noća lampa platila ceh dječije znatiželje. Ako uspijete progutati sve nelogičnosti priče, glupast dijalog na nekim mjestima, pretjeranost u nekim stvarima (kao spomenuto ubijanje negativaca puhaljkom) postoji velika mogućnost da bi se mogli i zabaviti. Nije čak nužno ni da budete fan poznatog mrguda.

Malone (1987)

Posted: 23 ožujka, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer (TV)

 

Evo i nečega za ugodno popodnevno opuštanje, naslov koji bi vam svaki bolji doktor prepisao. Moderni vestern, akcija iz 80-ih, klišeja na izvoz, korumpirani grad, lokalni moćnik, tihi ubojiti stranac… nema čega nema. Kao da susretnete sve stare prijatelje zajedno na jednom mjestu. Udobni krevet, nema nepotrebnog razmišljanja, kokice… shvatili ste osnovno.

Daklem, Malone je profić s mutnom prošlošću koji odluči napustiti stari posao (CIA-u) i malo uživati u mirovinskom planu. I tako se nalazi na proputovanju kad mu zariba prijenos na autu (opaka crna pila, u skladu s imidžom) te zaglavi u nekakvoj vukojebini koju lokalni pokvarenjak želi iseliti jer mu– pa treba za neke svoje zle planove. Naš junak je ispočetka miran, tih i povučen, ali kako se tu radi o slabom i nepripremljenom življu, jako brzo na akciju uzvraća akcijom.

Kako rekoh, tu uopće nema nikakvih mudrosti. Ako mislite da je ovo tek još jedan glupi akcić iz 80-ih, kojim ništa ne gubite ako ga ne pogledate, imate potpuno pravo. To je ona vrsta filma koja ne oduševljava svakoga, u kojoj je tijek radnje poznat od prve do posljednje minute, gdje je raja slaba kao novorođenčad, gdje je zlikovac opaki zli gad (ovdje ima takve neke čudne planove da uopće nije jasno što je pjesnik time želio reći) i gdje je junak tip od malo riječi i puno ispucanih metaka. Ali… (to vjerojatno niste mislili da slijedi, zar ne)… ALI… Malone ima nekog svojeg šarma. Prvo, stari Burt Reynolds je ovdje još uvijek kick ass Burt mrkog lica i gustih brkova ala Mišo Kovač i prolazi kao akcijski junak bez da to ikada postane upitno. Glavni zlikovac je Cliff Robertson (za mlađu publiku znan i kao Spidermanov ujak) i tip uživa u stereotipima. Dijalog na nekim mjestima ulazi u ono fino verbalno nadmudrivanje da se pomisli kako je uskočio neki pametniji scenarist te se igrao dok je ispodprosječna ekipa bila na kavi. Televizijski format se osjeti u cijelom filmu, ali akcija je iznenađujuće izravna. Kad lik puca iz Uzija, iverje frca na sve strane, svaka čast, uvijek je lijepo vidjeti kad netko ima poseban dodir za akcijske sekvence. A što se tiče svega ostalog, to jednostavno ovisi o tome jeste li prava osoba za ovakve filmove ili ne.  Radi svega nabrojanog, naslov je zaslužio da se obriše prašina s njegova postojanja i ubaci među ekipu o kojoj sam pisao na ovom blogu.


IMDb

Trailer

John Travolta mi je oduvijek bio simpa tip, jedan od onih koje ne možete postaviti u nekakav određeni kalup, a čije filmove znate, onako, površno. Kruži glasina da mu je u nekom vremeno Q. Tarantino oživio karijeru i od njega napravio zvijezdu. Odmah da vam kažem, u povjerenju, to je gnjusna laž. John Woo je taj koji mu je oživio karijeru i to na način da mu je u ruke utrpao dva pištolja, natjerao ga da ubije par ljudi i izvuče ono na površinu što do tada nismo znali – Travolta je baš cool kao negativac. Zaboravite na plesanje i pjevanje, ovo je ono što čovjeku leži. Tko je pak sad John Woo? Dobro, malo karikiram, svi znalci filmske umjetnosti (pri čemu baš i ne morate biti ljubitelj akcije) znaju to ime. To je tip koji je prešao u Ameriku raditi filmove, s većom lovom i većim zvijezdama. Samo, netko mu je zaboravio reći jednu stvar. Ameri vole egzotiku…dok je izvan USA. Kad je prebace kod sebe, onda u roku odmah dobiju želju to malo modelirati po svojem viđenju, tako da jako brzo egzotika postane…nešto o čemu se pričalo. Slomljena Strijela jeste školski primjer toga što se dogodi kad netko needuciran želi napraviti akcijski film koji bi se treba svidjeti baš svima. Ne ide to tako.

Deak i Hale su frendovi, dobri frendovi, najbolji (valjda) i usput su piloti. Jedne večeri, dok se vozikaju s supermodernim  B-3 stealth bombarderom (iliti, tada je bio), Deak iznenada poželi roknuti frenda jer ima plan kako se domoći dvije nuklearne glave koje prevoze. Radi prodaje, naravno. Hale nekako preživi, udruži snage za valjda najzgodnijom renđericom koju možete pronaći u divljini i njih dvoje krenu hebati Deaka po pustopoljinama Utaha.

Osobno, meni je ovo baš zabavan film. Mislim, Travolta kao cool bad gay jeste onaj najbolji dio cijele priče, ima tu i malo poštene akcije, ekspolozija-dvije, bez Samathe Mathis bih nekako i preživio, a ni krajolik Utaha baš ne poziva na nekakvu spektakularnost pri kadriranju. Ipak, film ima tempo, nije nešto rastegnut, lijepa, čista fizička akcija i priča je dovedena taman do granice da bude stripovski nabrijana, ali ne i bedasta. No, ono što nedostaje… Woo i njegova egzotika.

Oni koji malo bolje poznaju njegov matični opus složit će se da su svi prepoznatljivi elementi ovdje ; frendovi kao ljuti suparnici, pirotehnika i akcija koja, iako provedena pod strogim zakonima američke cenzure, još uvijek ima ono nešto prepoznatljivo i ono što nedostaje jeste – pa, gotovo jedan debeli komad scenarija. Recimo, dio o karakterizaciji naših junaka. Znam, tko je to vidio tražiti u akcijskom filmu, no kad sve karte polažete na sukob koji vode dva frenda, onda je valjda logično pokazati zašto su oni dobri frendovi. Jer, Travoltin lik jede onaj od Christiana Slatera za doručak. Dvije posve suprotne komponente, a to baš i ne ide ruku pod ruku s predstavom kako između njih postoji i dublja povezanost koja njihove dvoboje treba postaviti u nešto emocionalnije nabijene. Kad njih dvojica ratuju, to je onako, školski – psiho vs herojčina (Slater mi je isto simpa u ovom filmu, malo je zbunjola, što je uvijek prihvatljivo) i malo se izgubi ono da je to trebalo biti – žešće.

Već kad smo kod toga – akcija. Neke scene imaju dobrih fora, ima tu stila, ima tu poznate koreografije, ali toliko zatušene da je gotovo neprepoznatljiva. Do dana današnjeg, vizualno, Woov najbolji film iz amerikaniš faze ostaje Hard Target. Scenaristički najkvalitetniji – Face/Off (ali to su priče za druge teme). Tome su krivi, naravno producenti, koji su se poplašili da bi brutalniji prizori mogli odbiti publiku. To je kao da dovedeš Mocarta da ti sklada Simoninu “Tlebam Lovu”. Da je riječ o drugom redatelju, malo manje atraktivnim glumcima, film bi prošao ispod radara tako nisko (niže nego B-3 korišten u filmu) da ga se nitko ne bi sjećao. Ovako je, čak i za ove kreativno ograničene uvjete, bio hit. Oko 70 milja domestik, oko 160 po svijetu. Neloše. Ali, realno gledajući, sve što se tu pamti jeste Travolta. Kao i to da mu negativci baš dobro leže. Sam film – da je gubitak vremena, nije. Da je nešto ektra posebno, nije. Nešto između. Ovisi na kakvu ste razinu akcije i kvalitete iste kalibrirani. I, jedna napomena, Hans Zimmer je opet krivac za soundtrack i ovo je par stepenica ispod onog što je radio za The Rock, no ima jedna prepoznatljiva tema. koja se, neformalno, koristi i u serijalu Scream. Što reći, čovjek zna znanje.