Arhiva za Travanj, 2011


IMDb

Trailer

 

Zahvaljujući kolegi blogeru s bloga Filmovi s Ruba, napokon se pronašao upotrebljivi termin za filmove o kojima smo obojica rekli par riječi. Bezočno kradem terminologiju, ali njemu prepuštam autorska prava jer man on mission movies su prava poslastica u današnje vrijeme iz više razloga. Oni stariji su danas kultni klasici, a ovi novi, The Expandebles, su hitovi – znači, postoji zanimanje za njih. Sada, neka podigne ruku onaj koji nije gledao Were Eagles Dare ili Guns Of Navarone? Ima li uopće takvih? Kako se ovdje prakticira pretumbavanje prošlosti, samo za vaše oči izvlačim još jedan naslov koji je u rangu s poznatijom braćom, no nikada nije u potpunosti zasjao kao oni.  Junaci Telemarka imaju jednu zanimljivu prednost naspram spomenutih – napravljen je po istinitim događajima. I to ne govorim o onoj vrsti povijesti gdje britanski SAS zarobi prvu Enigma-mašinu, a Ameri snime film gdje su glavni junaci – oni. Ovo je ona vrsta gdje su se držali povijesnih fakti, norveški komadosi su ostali norveški komandosi, a događaji koji su se odigrali mogu se i danas provjeriti za potvrđivanje. Sad je možda jasnije zašto sami film nikad nije stavljan u rang gore spomenutih. Stvarnost nikad nije tako zanimljiva kao fikcija, rekli bi neki. Pogrešno. Radi se samo o tome kako snimite film. A povijesni dosje glasi…

U okupiranoj Norveškoj, Nijemci pokušavaju napraviti ni više ni manje nego atomsku bombu. Norveški pokret otpora prvo polaže nade da će britanski udarni tim uništiti postrojenje i tako spriječiti daljnje istraživanje, ali planovi padnu u vodu kad tim pogine. Na brzinu sklepani norveški tim komandosa kreće u samostalnu akciju, koja poluči tek djelomični uspjeh. Postrojenje bude uništeno, ali i brzo opravljeno. Kako je prva zaliha teške vode, komponente potrebne za proizvodnju atomske bombe, već krenula na put, potreban je novi plan. I on je dramatičan. Potopiti trajekt na kojem se nalaze vagoni s teškom vodom. Mana plana, trajekt je pun civila tako da treba smisliti i dodatni plan – kako ih izvući s broda.

Naši su junaci legende Kirk Douglas i Richard Harris, obojica glume norvežane (a ne engleze koji spašavaju dan) i gomila toga leži na njihovim leđima. Jer, film ne koristi prečace, iako ima nekih odstupanja od stvarnih fakti (ponajviše u odnosu između likova) sve planirane akcije su prikazane onako kako su izvedene – dugotrajno planiranje i brza izvedba. Ne možeš baš prekrajati povijest time što ćeš ubacivati akciju jer planiranje nije tako dinamično kao pucanje. A pucanja pravo ni nema, ovo su gerilski upadi i način ratovanja, jedina prava spektakularnost dolazi na kraju kad se krene s akcijom trajekt (i ona djeluje, s obzirom kad je film snimljen, odlično + uvjerljivo). Sve to je možda i jedan od većih razloga zašto se ovaj naslov nikad nije mogao nazvati ”ratnim spektaklom”, no ako se za malo detaljnije rekonstruirane prošlosti – ovo je naslov za gledanje.Također, važno je spomenuti i onu drugu stranu medalje.

Film je nastao u vremenu kad se nije koristilo divljanje kamere i brza montaža pa djeluje statično (bez obzira što su lokacije snimanja predivne) i na trenutke drveno. To zna biti čak i malo iritantno kad je i radnja usporenija, malo brža montaža i kraćanje nekih scena ne bi odmogli. Tu se igralo na kartu privlačnosti Douglasa i Harrisa, no, koliko god da su dobri glumci, statičnost ostaje statičnost. Također, priča, kako sam već rekao, ne uzima prečace, ide se kronološkim redom, ali zna se i zaboraviti pojasniti o čemu je riječ te što likovi ustvari rade – nismo baš svi učili povijest. Nije da se zahtjeva neka posebna pažnja da bi se skopčala nit zbivanja, ali riječ-dvije (onako, za publiku) bi još bolje privuklo pažnju na materijal. Film s pravom nosi obilježje ”stare škole” koja ima svojih prednosti, ali i očitih mana. No, dobro, sve je to ne ruši ugođaj pregledno (i to mislim detaljno, gotovo svaki korak) posložene radnje. Drugi svjetski rat bio je i ostao ona vrsta inspiracije koja je ponudila neke od najboljih ratno-avanturističkih ostvarenja i bila bi šteta da se jedan od najkvalitetnijih naslova koji pokazuju to razdoblje – zaboravi.


IMDb

Trailer

Iako danas više ne snima, redatelja Andrew Davis je u 80-ima i dijelu 90-ih bio jedan od onih redatelja koji su američki akcijski film držali na jako dobrom mjestu, onom kvalitetnom. U svojoj je filmografiji snimio dva filma s Stevenom Seagalom, njegov prvijenac, Abow the Law, te poznatu Under Siege, možda i najuspješniji derivat Die Hard formule. Kad uspijete s tako malim (mislim na Seagalov glumački potencijal) napraviti tako nešto puno (mislim na box office) i još doživjeti da vas kritičari hvale…nešto zanimljivog mora biti u cijeloj priči. Davis je napravio jedan mali kvalitetni niz kreativno jednako uspješnih ostvarenja, The Package i The Fugitive (možda i zato što mu je tamo opet glumio Tommy Lee Jones) stvarajući respektabilno ime u svijetu akcije, na kojem su mu neki mogli samo zavidjeti. Što me dovodi i do ovog naslova, nastalog negdje u sredini spomenutog razdoblja. Nije Seagal jedini profitirao iz suradnje s Davisom, Chuck Norris je također dobio svoj dio lijepe kritike nakon premijere, što je, priznajmo, čista anomalija kad je u pitanju njegova karijera.

Chuck je, kao i obično, pošteni policajac, koji u jednoj vrućoj raciji shvati kako je njegov kolega ubio nedužnog klinca, te mu podmetnuo pištolj da opravda taj čin. Chucku nije ni na pameti da to prešuti, što ga u roku odmah stigmatizira kod kolega jer nitko, baš nitko ne krši “zakon šutnje”. U svemu tome, naš junak će nastaviti i svoju istragu o dileru droge, no kad dođe do sranja, shvatit će da je sam te da iskrenos i pravda ponekad znaju imati neželjene posljedice.

Neće se puno pogriješiti ako se kaže kako je ovo jedan od najboljih filmova koji je Chuck snimio (ako ne i najbolji) jer, iskreno, teško da ga je itko mogao shvatiti baš ozbiljno prije toga. Davis je napravio jako uvjerljivu policijsku akcijsku dramu (ovo dramu nemojte shvatiti baš doslovno) te prizemljivo svo akcijašenje koje prizilazi iz priče na prihvatljivu, realniju razinu. Doduše, Chuck u završnici koristi automatsko policijsko vozilo za obračun, no čak ni to ne djeluje previše…izvan realnosti koliko bi se moglo očekivati na prvi pogled. A koristi i ono što se nalazi u svim Daviesovim filmovima – Chicago. Njegove su ulice uobičajeni lajt motiv praktički svih njegovih filmova (iz ove kreativno najbolje faze) i samo dodaju siroviji izgled kompleksnijoj radnji.

I Chuck je odlično iskorišten. Nije da se baš potrgao od glume (ali, plus za uloženi trud) no čovjek je karizmatičan i kao odbačeni pojedinac funkcionira najbolje (pomaže to što su ostali glumci bolji u glumi od njega), da ne govorimo kako u svemu tome i dobra količina akcije. Iako više u okvirima relanog, nećemo joj oduzeti ni žestinu, kao ni spektakularnost (Davis je bio dobar u takvim stvarima) što je u konačnici dovelo do toga da kritika je bude zadovoljna pokazanim, pali su neki hvalospjevi kako je Norris napokon snimio nešto što bi mu moglo samo pomoći u karijeri, a na 5 milja budgeta, okrenuo je oko 22 milje zarade – jako dobar dan, sve u svemu.


The Negotiator (1998)

Posted: 28 travnja, 2011 in Akcija, David Morse, Thriler

IMDb

Trailer

 

Spojiti dvije takve face kakve su Kevin Spacey i Samuel L. Jackson djeluje kao dovoljna preporuka za gledanje, što je više potrebno od toga. Još ih postaviš u takve uloge da je nemoguće odrediti koji ima većeg (glumačkog talenta, jel’te) te možeš mirne duše čekirati radnu karticu i otići doma, misleći kako si napravio dobar film. Važno je zadržati se na ovom “misliti” jer ono se razlikuje od “napraviti” dobar film s njima dvojicom. Da ne bude zabune, “Pregovarač” je meni osobno jedan od najboljih akcijskih trilera 90-ih, koji je prošao debelo ispod radara, ali ima jednu temeljnu manu do koje ću doći. Također, nemoguće je prepričati sve, od pozitive do negative bez da se otkriju važniji dijelovi radnje, pa, ako netko slučajno naleti na ovaj tekst, neka se smatra upozorenim. A sadržaj je prava peach poslastica…

Danny Roman je vrhunski pregovarač u talačkim krizama, čovjek zna znanje i zna s riječima. Poštovan i cijenjen među kolegama, Danny će se naći u nezavidnoj situaciji kad mu prijatelj povjeri neke važne informacije koje nijedan nisu smjeli doznati. Dannyjev život u roku odmah postaje zbrka, pri čemu će završiti i kao opruženik za ubojstvo prijatelja. Jedini izlaz – dokazati nevinost. Način? Uzeti taoce. Kako, dovraga, zeznuti tipa koji zna sve što se treba znati o talačkim krizama? Uzeti drugog pregovarača. Chris Sabien jeste drugi stručnjak za istu stvar, a on i Danny će u satima koji slijede podijeliti i dobro i zlo takvog posla.

Ako već misliš raditi film koji dobrim komadom radnje počiva na dijalogu između dvije face, onda trebaš i uzeti dvije face da glume dvije face.  Spacey je za koplje bolji u svojem nastupu, ima taj stav, izgled i govor nekog tko bi bez muke mogao steći nečije povjerenje u takvoj situaciji, ali ni Jackson ne kasni previše (iako ovo i nije njegov prime motherfucking time) dok im društvo pravi ergela provjerenih karakternih glumaca tipa David Morse, Paul Giamatti i pokojni J.T Walsh . Postaviti sve njih u jedan komorni prostor i ubaciti hrpu scena gdje mogu dokazati talent i nije tako loša zamisao, samo što film više pažnje posvećuje akciji nego dijalozima (barem što se tiče sporednih glumaca) čime je napravljen dobar omjer u onom akcijski triler, no šteta nekih od tih imena jer su ostala neiskorištena. 

Teško da mu se može prigovoriti i na tempo, iliti, nema praznog hoda, što će reći da u svemu tome možete vidjeti kako se dva glumca bez muke nose s materijalom, ali i naučiti stvar-dvije ako ikad uzmete taoce, kao i to da će reakcija policije biti malo nerealna jer stav upadni-pa-tko-preživi prije će dovesti do toga da taoci budu mrtvi nego spašeni. Sve je to u duhu radnje, i oko nekih 90 posto sve to zajedno ne izgleda loše. Desetak posto ruši dojam za jednu do dvije ocjene.

Jer, na kraju film želi biti i jeben i pošten. Gledatelji znaju kako Danny nije ništa napravio, a znaju i to da će uspjeti dokazati svoju nevinost, no rasplet je zbanaliziran s nekim nadasve očajnim scenarističkim rješenjima da je to strašno. Realno, bilo bi bolje da je Danny popio metak (i dokazao da nije kriv) jer jedna takva akcija mora imati svoje posljedice. To govorim samo zato što je redatelj F. Gary Gray dvije godine ranije režirao Set It Off, nabrijanu akcijsku dramu o ženama koje kreću u pljačku banaka, gdje je pokazao kako se odvažnost u pravom prikazivanju stvari višestruko isplati. Strah producenata ili nešto drugo, ista je stvar mogla biti napravljena i u Pregovaraču. Ostao bi gorak ukus u ustima, no bio bi to još bolji film. Anyway, ako se izuzme zbrzana završnica, imamo komad solidnog redateljskog uratka, iznadstandardnih glumačkih ostvarenja, finu dozu akcije i nekako je čudno što je film prošao tako nisko ispod radara javnosti. Možda ne vole svi happy endove, ali svakako nije gubitak vremena.


Death Sentence (2007)

Posted: 28 travnja, 2011 in Akcija, Kevin Bacon, Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

 

Tko bi rekao da će klinac iz originalnog Petka 13 (koji ne završi dobro, naravno) dogurati tako daleko, zar ne? Takvi horori zasigurno nisu pokazatelj nečije buduće karijere, no Kevin Bacon se pokazao kao žilav glumac, a ni raznovrsnost mu nije strana. Lik je prošao kroz sve žanrove, pa, iako nikad nije postao nekakav službeni glumac s A liste, naglumio se u istima, uglavnom pružajući pouzdanu podršku glumački slabijem ansamblu (ili sebi jednakim, ovisi kakav mu je horoskop bio za taj dan) što me dovodi do onog dijela kad on sam postane mešter ceremonije. Jer “Smrtna Kazna” leži na njegovim leđima, on je jedini na kojeg je redatelj James Wan uopće mogao i računati da projekt koji izgleda, miriši i zvuči kao nešto već X puta viđeno na nešto sliči. Jer kad imate ovakav sadržaj…

Nick Hume je običan, malo bolje stojeći obiteljski čovjek, lijepa žena, dvoje djece, sin uspješan sportaš, život pun meda i mlijeka. Sve dok jedne večeri tata i sin ne skrenu da uzmu goriva…i par minuta kasnije grupa maskrianih tipova zaleti ondje te ubiju juniora kao dio inicijacije u bandu. Tata prepozna jednog od njih, ali na suđenju shvati kako sud uopće nije briga za pravdu već brzo zaključivanje kazne radi bolje statistike…nakon čega tata odustane od identifikacije i uzima pravdu u svoje ruke. Traljavo, ako ćemo iskreno, no rokne tipa, samo što onda ostatak bande baci oko na njega i ostatak njegove obitelji. Samo je korak od toga da postanemo obične zvijeri, a tata je i više nego voljan napraviti taj korak kako bi osvetio sina i zaštitio obitelj.

Filmovi osvete u kojima glavni lik, nakon osobne tragedije, krene ispravljati krive drine, nisu ništa novo u filmskom svijetu, a od te je činjenice doslovce nemoguće pobijeći. Ono što je glavna mana materijala jeste – predvidljivost. Ne toliko sadržajno koliko redoslijed onoga što možemo očekivati. Tako je uvod idičan život glavnih junaka, pa tragedija, pa razočarenje u sustav, pa puštanje prve krvi, pa dobivanje šire slike kako se stvari neće smiriti samo tako do kraja, gdje je naš junak jako blizak po okrutnosti onima koji su mu nepravdu i nanijeli. Wan kao redatelj iza sebe broji prvi dio Saw serijala (onaj koji je i najbolji, već kad smo iskreni) no ovdje igra na sigurno – negativci su baš prava ljudska gamad koja nema ni jednu jedinu pozitivnu stranu, crno bijeli karakteri, jednostran govor i prenaglašena okrutnost koja je sama sebi svrha. Jadan Kevin je ovdje imao pune ruke posla kako bi odradio posao što bolje.

Važna stvar za napomenuti, na plakatima se pravi poveznica s klasikom Charlesa Bronsona (Death Wish) no u stvarnosti, Kazna… više sliči na nekakav derivat Punishera (što nije loša stvar, vjerujte mi na riječ) pogotovo kad naš junak na kraju krene u zadnji napad naoružan pištoljima, puškama, kožnom jaknom i nabrijanim autom. Već kad je materijal očekivano predvidljiv, Wan dodatne karte polaže na okrutnost u izvedbi. Sirovi izgled filma jeste osvježenje, kao i akcija, a ne nedostaje i prave fizičke brutalnosti. Ono gdje je Bacon napravio najbolji posao jeste transformacija običnog čovjeka u sirovu životinju kojoj je samo sređivanje računa na pameti, a potpomognut brutalom i litrama krvi, može se reći da je projekt i uspio. Doduše, ništa originalno po temi ili što bi trebalo osvojiti Oscara, ali ne predastavlja ni napor za gledanje. Likovi koji uzimaju pravdu u svoje ruke uvijek imaju svoju publiku, kao i nešto privlačno u sebi.

Dead Calm (1989)

Posted: 26 travnja, 2011 in Ekranizacije, Sam Neill, Thriler

IMDb

Trailer

 

Hollywood voli uvoziti sve što vrijedi, onako, da kvalitetu imaju pod svojim okriljem. Nije to ni loš posao, samo što se negdje u tom tranzicijskom postupku dogodi nešto drugo. Zauzdaju ono što su uvezli, nalijepe svoja pravila, odrede svoje uvjete i onda tek kroz sporadičnu reklamu najavljuju novi materijal nekog stranog, referirajući se na ono radi čeka su ga kupili. Ovo je zvučalo pravo Frojdovski, zar ne, duboko. Ponekad sam sebe iznenadim. Jednostavnije rečeno, robu radi koje neki redatelj/glumac/glumica privuče pažnju treba gledati u posebnim uvjetima, ne obazirući se što je napravio dalje nakon toga. Iako, redatelj Phillip Noyce je uspio, ako ćemo gledati s kritičarske i profitabilne strane posla, ostvariti zanimljive stvari, počevši od par jako dobrih akcijskih filmova (The Saint, Clear and Present Danger, Salt) do korektnih trilera (Bone Collector) – zadržavajući dašak one australske različitosti. Ali, radar velikih igrača uključio je ovaj naslov…ne samo za njega, već za cijelu ekipu koja je sudjelovala, što je ne tako mala stvar.

Nakon što u jezivoj prometnoj nesreći izgube jedino dijete, John i Rea Ingram povlače se u izolaciju otvorenog mora kako bi se sabrali. I taj bi njihov odmor/liječenje bio jednostavan da jednog dana ne ugledaju razbucani jedranjak i jedinog preživjelog kako im prilazi. Kako je John morski časnik, odmah pruža pomoć i odlazi vidjeti što se dogodilo na drugom plovilu. Tu stvari postaju mutne, posjetilac se budi, bez muke otima Reu i njihov brod te ostavlja Johna na tonućoj olupini. Rea i stranac započinju igru mačke i miša za prevlast na plovilu, no ni John ne sjedi skrštenih ruku, popravlja polomljeni brod i kreće u potjeru kako bi pomogao ženi. A tek onda stvari postaju napete.

Treba znati napraviti efektan triler sa samo tri lika i jedva dva malo bolja seta (plovila), te pronaći glumce koji će to iznijeti na svojim leđima. Tu leži i jedina slaba karika cijele priče. Billy Zane kao naš negativac sve je samo ne posebno uvjerljiv kao tip koji je posmicao cijelu posadu drugog broda. Ima izgled, ali kad treba malo pregrmljavanja te slabašne razrade njegova karaktera, to i nije neka posebno dobra stvar. Srećom, to i jedino što nije uspjelo. Sam Neill mi je simpa glumac, istina, snimio sam ga tek u Jurskom Parku, ali lijepo je vidjeti da je lik imao sasvim dobru karijeru i u matičnoj mu Australiji. I bogme ga ima posvuda, televizija, kino filmovi, serije. A i zna ponešto o glumi. Njegov je John sasvim zdrava doza lika koji djeluje možda malo suzdržano, no kad se sranje dogodi, neće baš puno kukati nego će se primiti posla. Nicole Kidman je s ovim filmom prešla u veliku ligu (sljedeća stvar u karijeri – Days Of Thunder i brak s Tomom Cruiseom) ali ovdje je još uvijek cura kojoj Australija praktički curi kroz nos, ima čak i onaj poznati naglasak, crvenu kovrčavu kosu – slatkiš. I potrudila se oko svojeg dijela glume (nije da je Oscara dobila baš samo za lijepe oči koje desetljeće kasnije) te ona i Neill kao par koji se ponovo zbližava u nevolji funkcioniraju bolje od švicarske urice. Da ne ispadne kako je samo Noyce profitirao ovim filmom.

Da ne bude samo igra mačke i miša među likovima, filmom dominira i dobra stara dinamika, oba broda su u punoj brzini, a ima i lijep komad pirotehnike kad John digne u zrak drugi brod kako bi napravio signal za Reu. Svega po malo. Čak i klasični kraj, gdje negativac popije raketu u glavu, što je svojedobno bilo veliko ne-ne te je film imao malih trzavica i s cenzurom (originalni cut je nije imao) – što je poslije ispravljeno (a da je scena baš tako grafički nasilna, i nije). Znači, Australija, more, tri lika, dosta dobre stare napetosti – znaju ti australci kako se neke stvare rade. Nije ni čudo što ih svako malo Hollywood lovi i mami da pređu kod njih. Još da im ostavi kreativnost…


IMDb

Trailer

 

Serijski ubojice u filmovima? To već zvuči kao loš vic, ne, skoro svaki krimić koji bi se nečim volio istaknuti ubaci jednog u radnju. Nije nužno ni da se radi o krimiću, može biti i akcija, mjesta za jednog serial killera će se uvijek pronaći. No, zahvalan je to materijal, pogotovo ako se razradi, ubaci nešto što nije vezano uz grafiku klanja i krvi, pa nije ni čudo što svatko misli da može napraviti gledljiv film. Gledljiv možda, dobar je već kategorija više, a odličan je rezervirano za neke posebne redateljske jedinke koje znaju što rade. Stvar koju treba naglasiti, Jennifer 8 (ili Eight) NIJE film o serijskom ubojici. Reklamira se kao takav, može ga se pronaći na važnijim listama koje pokrivaju to područje, ima čak i neke poveznice s klasičnim serijskim ubojicama (višestruka ubojstva koja koriste isti modus operandi) ali on to nije. Više ide pod kategoriju tko-je-to-napravio filmova, misterija i trilera koji također imaju svojih boljih i lošijih predstavnika. U koju grupu ide ovaj naslov? U obje. Zašto? Pa…

Pajkan, velika faca, John Berlin, dobiva premještaj u neki mali, zabačeni gradić. Tip ima nekih svojih problema, ali ovdje mu je obitelj, posao koji ne bi trebao biti stresan tako da i je sretan što je otišao i vreve Los Angelesa, ali i nije baš. U roku odmah lokalci pronađu nečiju odsjčenu ruku na smetlištu i to našeg junaka baca u istragu koja će povezati institut za slijepe osobe, jednu slijepu djevojku, par neriješenih ubojstava, a tko je ubojica? Može biti svatko, pa čak i on sam.

Andy Garcia mi je simpa tip, ne bježim od njegovih filmova, a, srećom, zna ponešto i glumiti tako da, kad se sve spoji, nije ništa ni lošiji ni bolji od nekih drugih u ulozi murjaka koji radi na ovakvom slučaju. Druga je stvar što mu je lik ostao neistražen, bilo je tu materijala za malo jaču karakterizaciju te pojašnjenja zašto je tako zagrizao da razriješi slučaj, pa čak i da se pojasni zašto mu je tako draga slijepa djevojka. Pojačanje mu je Lance Henriksen, meni osobno još bolja pojava, a lik jednog jednostavnog, grubog, opuštenog i zabavnog žandara iz pripizdine sjela mu je kao budali šamar, da ne govorim kako se nasmimao negledljivog smeća da ga je lijepo gledati u nečemu što sliči na pravi autorski uradak. Između dečkiju stoji Uma Thurman, kojoj je nastup u ovom filmu bio neka vrsta ulaznice među velike igrače te Pulp Fiction. Ovdje je u nekom normalnijem izdanju, a nije se loše ni snašla s materijalom slijepe djevojke, iako, njezina je razrada isto tako ostala u nekom drugom planu. Baz mahanja katanom, molim lijepo. Jednu malu, sporednu i očekivano efektnu ulogu odradio je i John Malkovich.

OK, mane, ima i toga. Veliki gradski žandar dolazi u pripizdinu i odmah natrapa na veliki slučaj…ma, daj, moglo je i bolje od toga. Iako, dodatak kao prednost, ne poveže stvari odmah, ima tu pravog istražiteljskog posla, finih scenarističkih rješenja na koja ću se još vratiti. Druga stvar – liku nitko ne vjeruje. Mislim, OK, popušit ću da su mu teorije nategnute u uvodnom dijelu, ali kad se doslovce SVI okrenu protiv njega, a i ona slijepa djevojka vidi da je nešto trulo u državi Nigdjezemskoj, to postane malo naporno. Istina da žandari ponekad znaju biti glupi, ali ovakvo ponašanje je u rangu s onima kakve imaju Keystone policajci (to su vam oni iz filmova Charlie Chaplina). Ako nekako pregrmite te…osjetljivije stvari radnje, ostatak bi vas mogao iznenaditi.

Jer, scenarij je iznenađujuće originalan, tip se nameračio na slijepe djevojke, a kad se na kraju ispostavi zašto je to tako, bude jasno da je riječ o jednom “blago” poremećenom tipu, no da se ne radi samo o još jednom manijaku u dugom nizu manijaka već da to ima zanimljivo uporište u karakterizaciji. Također, atmosfera filma je pravo jeziva, kiša,snijeg,otvoreni prirodni ambijenti, izolirane građevine – sve u duhu radnje. Nema ni klanja, krvi, komadanja – sve one vesele stvari koje vole natrpati u takve naslove – već se radnja temelji na – istraživanju, čime dolazi do izražaja upotreba onih detalja vezanih uz svijet slijepih. Da su likovi malo bolje pojašnjeni, da nema ponekog krivudanja radnje (počne kao CSI triler, pa ode malo u ljubavne vode, pa se opet vrati na istragu) bio bi pravi mali dragulj u moru sličnih. Nije gubitak vremena, ako tražite nešto drugačije. Ako ne tražite i skloni ste Hannibalu Lecteru…onda je ovo izvan lige.

I sretan Uskrs svima!

At Close Range (1986)

Posted: 23 travnja, 2011 in Drama, Kiefer Sutherland, Thriler

IMDb

Trailer

 

Numero dva od filmova Seana Penna koji mi stoje na popisu “vrijedi pogledati u svako doba” i vjerojatno bih ga preskočio da nisam sinoć opet pravio malo reda po kolekciji (radi čega sam i iskopao State Of Grace), ali, priznajem, malo su me i zamorili akcijski filmovi kojima sam se kljukao zadnjih dana.Vrijeme je izležavanja, odmaranja, produženi vikend i tako to, pa, u skladu s tim, vrijeme je i za malo… sporije filmove. No, nije Penn ovdje onaj radi kojeg naslov vrijedi pogledati u svako doba, Christopher Walken je mešter ceremonije. Točnije, oba su, jedan divni susret dva talentirana tipa koji se ne srame, a bogme i znaju, raditi s sirovim emocijama kad se to traži. A film je rekonstrukcija stvarnih događanja (imena su promjenjena) koji su doveli do nekih jezivih umorstava mlađeg dijela bande.

Penn i Penn glume dva brata koji dane krate podbačanjem čoškova u jednom od onih gradova gdje je vrhunac subotnje večeri mužnja krava. Obojica su skloni maloljetnim delikvencijskim ispadima, no to je sve zanemarivo kad se u priču uključi njihov otuđeni otac, Walken. Dečki željni neke akcije u svojem starom vide neku vrstu boga te se bez muke uključuju u njegove kriminalne poslove, stvarajući si rezime pljačkaša, provalnika i sličnog. No, kad policija počne ozbiljnije istraživati tatu seniora, počinje se stvarati sumnja kako bi mlađi pripadnici bande mogli progovoriti. Tatino rješenje je jednostavno, sve ih poubijati, pa čak i vlastite sinove.

Film počinje kao jedna solidna socijalna drama, pa se upušta i u jednu ljubavnu priču te prelazi u kriminalistički film, a na kraju se uz sve spomenuto pojavljuje i trilerski dio. Gluma je kao i okružje filma, sirova, nema preglumljavanja, nema nekakvih egzibicija koje bi mogle iritirati te su i Penn i Walken savršeno odigrali uloge koje su im dodjeljene. Walkenov je lik drugorazredni krimić, jedan od onih koji si umišljaju da su velike face, što ga čini baš nezgodnim jer tip djeluje cool, no i jebeno zloguko kad počne sranje (zato ga i volimo, ne). Penn je klasični neprilagođeni klinac željan pažnje, probitka i nekih nemogućih snova (kao života s djevojkom). Brat mu je malo tup ovdje, ali sama činjenica da braća igraju braću dodaje na težini. Ekipu potpomažu i neka početnička lica u to vrijeme, Crispin Glover te Kiefer Sutherland, a tu je i R.D Call, glumac kojeg ste se, vjerujem, nagledali u hrpetini filmova i čije lice znate, ali ne i ime (on i Penn su jako dobri frendovi, često surađuju zajedno, pa tako i na State Of Grace) te ga spominjem samo zato što je tip jeziviji od Walkena, što i nije mala stvar za napraviti.

Scenaristički film nema mane, kako je tempo ionako blag, više usmjeren na portretiranje likova nego pojačavanje zanimacije vizualnim akrobacijama, te u skladu s tim uzima si vremena za lijep pregled svih uključenih. Većina radnje ionako leži na nastupima glavnog dvojica, pa ako ste za malo dobrog glumačkog sparinga, evo vam dobre prilike da vidite kako to izgleda. Ako baš i ne šmekate istinite događaje, dramu, Penna ili Walkena… zaobiđite, no bolje da to ne napravite. Propustili bi jedan nadahnuti film kakvi se više ne snimaju.



IMDb

Trailer

 

Što se dogodi kad izađete u isto vrijeme kad i Goodfellas te The Godfather 3? U srazu s tako velikim dečkima dobijete po glavi, doživite flop i svakako vas zaobiđe nekakva važnija pažnja. Srećom, imam radar namješten da lovi one naslove koji dožive baš takvu sudbinu, pa još kad pogledam dotične, pa doživim stanje milosti… to se jednostavno mora podijeliti s drugima. Ali, inače, u nekom normalnom danu, i nisam neki fan gangsterskih filmova, ne da ih ne volim, ali teško me koji zaintrigira. Ovdje i nije toliko riječ o gangsterima koliko o ljudima iza tog naziva, tako da onaj dio “kriminalistička drama” broji više dramskih elemenata nego onih kriminalističkih. Netko rekao da je to mana? Ja nisam.  Kako bi rekla Tina Turner…”listen to the story”…

Terry Noonan, irski dečko iz Hell’s Kitchena, napravi glupost tako što rokne dva dilera drogom te nakon toga nestane iz starog susjedstva. Na nekih desetak godina. Jednog dana se vraća natrag, među ljude koje poznaje, na ulice gdje je odrastao, djevojci koju je volio. Staro susjedstvo se promijenilo, irci su postali ovisni o talijanima, svatko svakog izdaje, ulice su se promijenile. Ali, nije ni Terry ostao isti jer postoji razlog radi kojeg se vratio natrag…

Jeziva stvar, pripremite se dobro, i pazite vamo… Garry Olman, Sean Penn, Ed Harris, John Turturro i John C. Reilly…mislim, ti dečki znaju glumiti, teška kategorija i svi dijele kadar u ovom filmu. To vam sirovi talent kapa s ekrana, s time da je Oldman za svoju interpretaciju trebao popiti Oscara, I shit you not, lik ima najbolju izvedbu karijere. Penn je svoj stav zločestog dečka savršeno integrirao u lik, Harris je kao okrutni boss nevjerojatan, a ostali su više-manje podrška. Tu leži i glavna razlika između Dobrih Momaka jer s ovakvom ekipom, krimi dio je možda i zapostavljen jer koncentracije radnje leži na njima, njihovim razgovorima, reakcijama, izvedbama. To je doživljaj (a ja čak ni ne šmekam Penna nešto posebno) koji se ne zaboravlja samo tako.

Ipak, ima tu i malo događaja koji potiču reakcije naših junaka. Ne radi se o čistom gangsterskom filmu, gdje znaš što će sljedeće biti, već je lokaliziran na male stvari, stvari koje se događaju unutar susjedstva. Par ubojstava, par dobrih starih premlaćivanja, nasilne stvari koje jasno ocrtavaju jedan drugačiji način života. Integracija Talijana i Iraca u jednu gomilu bi se mogla nazvati i nategnutom (više nepojašnjenom) no to ionako služi kao slika da se stvari mjenjaju te da stari način života (kad si mogao nekoga roknuti na pola ulice i nikome ništa) odumire. Promjene su neminovne, a ovdje je riječ o ljudima koji doslovce žive u sjećanjima na druga, malo manje komplicirana vremena. Jedina zamjerka mi je što veza Terrya i Kate, bivše ljubavi, baš i nema neke iskre ili kemije (bijahu bračni par i u stvarnom životu, pa je to malo čudno) koja bi gledateljima pokazala kako su imali ono nešto, prvu ljubav radi koje se riskiraju neke stvari, pa čak i život. Sama završnica ima jedan od najbolje režiranih slowmotion vatrenih obračuna, ravno iz Sam Peckinpah i John Woo škole, a što je najbolje, djeluje gotovo prirodno da se dogodi takav nasilni, krvavi kraj priče. Kakav Tarantino i slične spike, ovako se to radi, s punokrvnim likovima i s pravom mjerom za nasilje. Da je redatelj Phil Joanue malo jača kategorija, ovaj bi uradak pojeo Goodfellas za doručak, što dovoljno govori po kojim pravilima funkcionira filmski svijet.


IMDb

Trailer

 

Nedavno sam napisao nešto u vezi ovog filma (ovdje) i nekako me uhvatila nostalgija. Ne rade se više pošteni avanturistički filmovi, nema se više osjećaja za priču o borbi dobra i zla, poštene fizičke akcije… znate, nema više dobrih stvari. CGI je preuzeo stvar u svoje ruke, poante ovakvih priča postaju glomazne scene borbi, a važnije je biti politički korektan nego iskren i zabavan.  Već sam vam rekao da sam vaš čovjek po pitanju ovakvih filmova, ali Princ Lopova mi je kategorija za sebe, alfa i omega staromodnog pristupa materijalu, no s osjećajem za današnje (ondašnje) apetite publike za nečim novim. Jer, ne možeš raditi priču staru kao Noina Arka, koja ima toliko interpretacija, i nešto ne promijeniti. Raspjevani muškarci u tajicama bi jednostavno bili smiješni (što je u konačnici ispala i dobra parodija) a junaci koji rade dobro zato jer su plemeniti već i u tim godinama nisu bili ništa drugo do zaboravljeni artafekt iz prošlosti. Što se tiče samog filma i promjena koje je donio… Šervudska je šuma postala neočekivano zanimljivo mjesto.

Nakon što zbriše iz zatvoreništva, plemić Robin Loksley se vraća u Englesku samo da bi tamo doznao kako više nije plemić, da više nema ni svoj dvorac, da mu je otac ubijen, da je cijela zemlja generalno u kurcu, a ne treba previše vremena da mu i njemu glava postane ucjenjena. Silom prilika, Robin u šumi pronalazi ekipu jednako protjeranih i ucjenjenih seljaka te uz malo napora počinje od njih stvarati junake koji će poslije ući u legendu. Prije ulaska u legendu, mali zadatak, riješiti Englesku jada i bijede.

Prva stvar koju vrijedi izdvojiti, Robin je ovdje tip kojeg baš i ne možemo samo tako zavoljeti, razmaženi plemić (iako ustvari ni ne vidimo taj dio filma) kojemu je do pravde koliko i do lanjskog snijega. Od početnog zagrijavanja, do ulaska u šumu, on prolazi jedan zanimljiv put koji svakako u sjećanje zove staru verziju iste priče. Ono što stvari čini zanimljivim jeste da transformacija u pravog junaka dolazi kad sve izgubi. Junaci ne rade velike stvari za sebe, već za druge, tako kad krene zadnji napad na Notinghamov dvorac, vidi se koliko je scenarističkog truda (bez obzira što kiksa vremenske detalje) uloženo u razvijenje lika.

Druga stvar, film je poletan, ne baš u onom poznatom raspjevano/rasplesanom duhu (nikako se riješiti one slike Robina iz Shreka) ali pravo avanturističkom. Hoćeš solidnu akciju, imamo je, hoćeš humora, imamo i toga, hoćemo stvarno zakon lokacije, imamo i toga. A, ima tu i malo pirotehnike, dobih starih međuljudskih odnosa, malo crne magije – nije to sve baš uklopljeno cakum-pakum, no ako ne služi za neku pravu radnju, služi za portretiranje likova, a ako ne služi ni za to, služi za dobru staru zabavu. I dobro je što šuma izgleda kao šuma, likovi su prljavi u otrcanoj odjeći… scenografija je bliža stvarnosti (tadašnjem vremenu) nego se to moglo očekivati. Također, filmski score ima jednu od onih epskih tema koje teško da će nekog ostaviti ravnodušnim

Ali, ono što sve to nosi na svojim ramenima jeste međukontinentalni cast. Costner je kao Hood zgodan izbor, Morgan Freeman se onda tek probijao i djeluje kao anomalija u cijeloj priči (no dobra anomalija) Alan Rickman se od teroriziranja Nakatomi tornja preselio na teroriziranje cijele Engleske, a pouzdani sporedni negativac Michael Wincott djeluje kao nekakav derivat hanchmana iz Bond filmova. U sve to se ugurao i mlađahni Christian Slater. Ono što dodatno uljepša film jeste to kad se vidi da ekipa gušta u materijalu s kojim radi (Rickman je tu bio kao svoj na svojem bilo kao lik, bilo geografijski) i kad netko ne radi nešto preko kurca, onda se to i vidi.

Ali, ako ste mislili da je sve to prošlo bez ijedne trzavice, mislite pogrešno. RedateljKevin Reynolds i Kevin Costner su se već ondje pokačili (pa se kasnije pomirli i još bolje pokačili na setu Waterworlda) te je Costner 20% filma snimio sam, kao i montirao neke dijelove bez da se potpisao na to (i mogao je, film nema greške) čime je umanjio zabrinutost na setu kako će sve to zajedno otići nebu pod oblake s budgetom. Iako se danas 40 milja može držati i smiješnom cifrom za avanturistički komad filma ovakvog setinga, onda je to bila ozbiljna gomila kešovine. Koja se isplatila jer je zaradio oko 400 milja sve zajedno. Nije loše za jednu prastaru legendu, ne?


IMDb

Trailer

Sjećate se kako je to bilo prije interneta preko kojeg smo mogli zapaziti naslov koji obećava prije nego uopće postane službeno da će biti nešto od njega? Dobra stara vremena, za film se nije znalo sve dok ne bi došao u kina i razvalio bilo pozitivno, bilo negativno. A imali smo i emisiju-dvije o filmu koje su znali dosta toga reći. Tako sam negdje i zapazio naslov koji je ispred vas. Onako, moćno ime, Cliffhanger (za koji nikad nije pronađen adekvatan prijevod) a još kad sam vidio da je tu i stari dobri Sly – Božić prije reda. Samo, nije me ime oduševilo, pa ni Sly, već premisa filma. Man versus man u divljoj prirodi – hebota, dva Božića prije reda. Jer ja sam takav tip. Zabavit ću se uz Nakatomi toranj, ali kad se dobra stara akcija preseli prema sedam gora i planina, vaš sam čovjek. A kako imam poseban fetiš na radnju koja uključuje helikoptere… lavovi i tigrovi. Prije nego počnem sipati hvalospjeve o svemu na što imam fetiše…malo sadržaja.

Grupa high-tech pljačkaša napravi polovično uspješnu pljačku u – zraku. Tri kovčega punih s lovom završe negdje na području planinskog masiva Stjenjak, a njihov avion doživi prisilno spuštanje na istom području (zato je samo polovično uspješna). Kako ekipa treba pomoć u traženju love, otmu dva člana gorske spasilačke službe koji se ni međusobno baš ne vole, a kamoli ekipu koja ih je otela. Uspješno se odvojivši od ostatka, naš junak Gabe kreće osloboditi frenda koristeći se svim prirodnim resursima.

Sama premisa je odlična, kao i mjesto radnje. Fizička akcija, planinarenje, visenje s oštrih litica – sve je to nešto što bez pardona pumpa adrenalin u svakog tko imali voli sirovi avanturistički materijal. Zato je film doslovce spektakularan što se tiče lokacija (malo su i talijanske Alpe glumile Stjenjak) i prizora divlje prirode, nešto što stvarno otvara zov divljine. Adrenalinska akcija pak uključuje nekoliko žestokih eksplozija, hrpetinu ispucanih metaka, ali i one klasične akrobacije tipa visenje na užetu koje puca (klišej, znam, ali tko pita) čime je simbioza priroda vs tehnologija (uvjetno rečeno) izvedena pravo dobro (posebice dio kad Gabe spička helikopter o stijene) što i nije tako čest slučaj. Priča je pak korektna, ne predstavlja poligon za nizanje akcije, a postoje i neki dramski elementi jer dva frenda, oni koji se ne vole, dijele smrt djevojke jednog od njega. Uvodna scena, posebice zgodno za amatere koji vjeruju da je petranje uz takve stvari zabavna stvar za raditi vikendom. Stvar koja pak nije tako bajna – drveni dijalozi. Sly baš i ne zna glumiti emocije, Michael Rooker je bolji od njega po tom pitanju, a John Lithgow je još jedan zločinac kojeg volimo mrziti. Kvaka je što se on već naglumio takvih, ali, čovječe ovo mu je prime time i gušt ga je gledati jer se vidi da i on – gušta. Ostatak ekipe je bezlična (sve neki macho frajeri) ekipa koja je ovdje da bude opaka, da ispuca par stotina metaka i da umre na grozne načine. Dvije ženske uloge, Janine Turner i Caroline Goodall uopće nisu dobile neki prostor za pokazivanje talenta, ali ih je barem lijepo vidjeti.

Trebam li uopće reći da je film bio ogromni hit? Sly je prije njega imao malo sušno razdoblje, pa ga je ovo malo razbudilo, a i kritičari su bili darežljivi (iako, više za tehničke strane filma nego samu glumu) naglašavajući napetost. Ostavština? Još u 90-ima Sly je napomenuo kako bi radio nastavak pod nazivom The Dam (Hooverova brana, jel’te) pa je to palo u vodu. Kako je uskrsnuo hrpu svojih poznatih likova, projekt je opet zaživio – samo kao glasina. Nisam sklon toj ideji, Cliffhanger je ona vrsta naslova koja još uvijek oduševljava, čije vizualne atrakcije nisu ni dana ostarijele, a ni kaskaderske vratolomije nisu za odbaciti (iako je malo smiješan trenutak kad Gabe đipi skoro 50-ak metara u dalja, preko ponora) – sve to jeste radi toga što je film – originalan. Nastavak bi sve to malo srozao, da ne govorim kako je Sly ipak malo prestar za veranje po planinama (ili branama). Stoga, preporuka za sve oni koji vjeruju da su novi Stipe Božić, a ako ste ga gledali, lekcije se trebaju ponavljati.