Drop Zone (1994)

IMDb

Trailer

 

Wesley Snipes mi nikad nije bio nešto posebno zanimljiv kao glumac. Čovjek ne zna glumiti, kratko i jasno. Posve je druga stvar što se zna mlatiti na ekranu, izgledati dobro dok se mlati na ekranu i što se na ekranu vidi da zna dvije-tri o borilačkim vještinama. Sad, da bi izgledao dobro na ekranu, treba ga postaviti u projekt koji će biti zanimljiviji od njega a treba i složiti priču koja će biti zanimljivija od običnog nizanja razbijačkih scena. Ima tu puno stvari o kojima ovisi hoće li mi se Snipesov film svidjeti ili ću ga zaboraviti čim ga odgledam. Iz rukava izvlačim jedan od njegovih najboljih filmova (batalite Bladea, a o Passenager 57 ćemo još razgovarati) koji se lijepo drži u sjećanju. Imamo Snipesa, imamo akciju, imamo odličnog redatelja B filmova, imamo i konkretnu priču… a imamo i to da je bio flop u kinima te je sasjeckan od kritike – imamo sve što ovaj naslov čini zanimljivim da bude ovdje. Dakle…

Pete Nessip je US Marshal te na početku filma vidimo njega kako s bratom prati zatvorenika u drugi zatvor. Pojavljuje se grupa naoružanih zlikovaca, otimaju zatvorenika i događa se zbrka – dio aviona eksplodira i nemali broj ljudi bude izbačen van. Na tlu, cijela stvar bude proglašena za nesretni slučaj, krivica bude od našeg junaka i on dobije otkaz, ali radi teorije kako su otmicu izvlei profesionalni skydiveri te da su avion napustili – živi. Problem je kako ih pronaći. Zato Nessip odgovore traži u među njima sličnima – šarenim grupama skydivera. Uz dogovor s zgodnom Jessie, naš junak počinje učiti opasan zanat, ali i otkrivati da tamo gdje ima visine ima i – negativaca.

John Badham, već spomenut kao redatelj Blue Thundera, zna kako se režira akcija, radi dinamičan film, atraktivan oku i uhu (Hans Zimmer opet u pristojnom izdanju) a jednako tako se snalazi među pomaknutim likovima. Skydiveri kojima se priključuje Nessip jesu oni luđaci koji vam moraju biti simpatični, a predvodi ih zaboravljena Yancy Butler. Za one koji poznaju imalo neobilčježeno područje akcijskog filma, ova jako zgodna dama je godinu ranije asistirala Van Dammeu u Hard Target, a u ovom naslovu preuzima akciju na sebe, stvarajući tima od sebe na jedno jako kratko vrijeme zanimljivu žensku pojavu u tipično muškom okružju. No, kakav bi to film bio da nema negativaca, ne. Loš. Zato je tu i Gary Busey u jednom od raspoloženijih izdanja, dežurni mastermind iza nelošeg plana koji pokreće priču – u ovom slučaju on je ex žandar koji, koristeći padobranski miting, želi upasti u jednu zgradu kako bi izvukao podatke o tajnim agentima te ih – prodao. Izlazak iz zgrade – skok s padobranom. Zanimljiva temeljna ideja za izradu filma. Snipes je tu kao riba u vodi, zgođušan tip koji se pošteno fajta, ima i komičnih scena, kao i dobrih verbalnih fora, no nema glume – da to naglasim, ovo nije takva vrsta filma. Nema ni pirotehnike već je sva akcija u vezi, pa padobranstva i fizičkih obračuna – dobro staro kaskaderstvo. A originalnost mu leži i u činjenici kako se okružje skydivinga uopće ne koristi na filmu, kao ni likovi koji se nalaze u tome.Što me dovodi do početka priče- Snipes mi je dobar koliko i elementi koji ga okružuju, a ovdje su oni puno jači od njega tako da mi je – zapravo dobro pogođen izbor.

The Shadow (1994)

IMDb

Trailer

Strip ekranizacije su danas biznis, jako dobar biznis, materijal za koji se vrijedi grebati rukama, nogama i gristi zubima. Čak i oni koji s tim svijetom nemaju apsolutno nikakve veze (one filmske) pristaju režirati projekte s kojima ih inače ne bi ni u snu povezali. Zanimljiv situacija. Do prije 15-ak godina stvar je bila posve drugačija. Stripovi su bili roba za izbjegavanje, a ako bi se netko i prihvatio rada na adaptaciji stripa…pa, trebalo je imati cojones za to. Ne govorimo ovdje o Batmanu ili Supermanu, ali i ni bi mogli ući u priču jer su posljednji nastavci slavno krahirali, gubeći kvalitetu svakom scenom, što će reći da ni najzadrtiji fanovi nisu bili nimalo zadovoljni. Ali, to su bili veliki dečki. Oni mali su odlučili pokazati zube i zaigrati u istoj ligi. Doduše, neuspješno, ali treba cijeniti inicijativu, pa čak i pošteni promašaj. Važna je namjera, ne? Dakle, The Shadow…priča koja je bila toliko blizu da bude materijal za sjećanje, a dospjela je na margine svijeta strip ekranizacija. No, idemo redom.

The Shadow je bio popularni radio-serijal tamo u 30-ima i 40-godinama, prelazeći u povoljniji medij, strip nešto kasnije. Da, da, takva trash zabava je bila slušana i debelo popularna te je bilo pitanje vremena kad će pronaći svoj put do velikog ekrana. Odabrani su glumci, redatelj, snimljen je film i…nešto je zatajilo. Lamont Cranston je preko dana playboy, ali dok nitko ne gleda postaje, Sjena, osvjetnik koji pazi da kriminal New Yorka ne pređe na razinu epidemije. Naš junak ima mračnu prošlost, tamo negdje u Mongoliji je bio zločest kurvin sin i tek je intervencija svetog čovjeka uspjela vratiti ga na pravi put. Iz tog svijeta mu dolazi i suparnik, potomak velikog Đingis Kana te je fajt zagarantiran.

Lamont, naš tajnoviti junak, jeste preteča Batmana, za one koji nisu upoznati s time. Bob Kane, autor Batmana, sam je izjavio kako mu je upravo The Shadow bio inspiracija za Brucea Wayna i ako vidite slučnosti među njima dvojicom…one su pravo namjerne. Obojica su bogataši koji se po noći bore s kriminalom, obojica imaju tajnu spilju i obojica čuvaju New York od uličnih bitangi. Aha, Gotham City, kažete. Krivo, Batman je svoje slavne dane započeo u New Yorku, tek kasnije je sve to postalo Gotham City. Enivej, mi pričamo drugačiju priču. I pokraj takvog zaleđa, ostavštine, prošlosti, zašto je projekt propao? Zato što je bedast, kratko i jasno rečeno.  Zašto? Hmmm, radi više stvari. Prvo one koje se izdvajaju kao pozitivna strana.

Naš junak dobro izgleda, što reći reći. Šešir, crveni šal, dugački kaput i dvije 45-ice koje prave reda. Ima i dobar glas, što je prav je prav. Alec Baldwin je dobro odradio svoj posao, onako, visok, stasit dečko kojeg nije muka gledati na ekranu, a ima nešto karizme. Naš je junak pozitivna strana priče. New York 30-ih godina. Dobro napravljeno, ništa što oduzima dah, ali barem nećete vidjeti nekakvu satelitsku antenu u kadru, prolazi. Akcija…Ne loše, za skromnije financijske uvjete sasvim pristojna. Od uvodne scene gdje se naš junak pojavljuje, pa da konačnog obračuna u kući stakala (piva onom koji pogodi kojem filmu je to hommage) sve to ne bode oči, tu i tamo zaleti nekakav impresivniji kadar…redatelj Russell Mulcahy tu i tamo ubode nešto dobro (Highlander) i tu se snašao solidno. Ali… the dark side of story.

Glavni je negativac naprosto nevjerojatno bedast. U doba kad je Jocker vladao filmskim svijetom, ovi su odlučili uzeti potomka Đingis Kana…koliko je to glupa odluka morala biti. John Lone je korektan glumac, ali s ovim likom ni on nije mogao ništa napraviti. Ako provarite njega, teško da ćete provariti i okruglu odskakujuću bombu. Yep, pročitali ste dobro, odskakujuća bomba. Neki dijelovi filma toliko vuku na trash da je to smiješno (ali ne na pozitivan način) a sve to pojačano nekarizmatičnim castom. Iako je tu zalutao i Ian Mckellen (Magnito, fuck yeah) Tim Curry je kao kuhana riba, a ako netko pronađe bilo što seksipilno na Pennelope Miller ima drugu pivu. Ne zna se koji je gori od kojeg. Naš Alec je ovdje glavna premija. I još kad radnja ubaci nevidljive hotele, pa loše interijere nekih setova…sve to počinje vući na onu negativnu stranu. Što bi se reklo, junak je dobar onoliko koliko je pratnja dobra. Pa iako je naš junak dobra strane priče, sve ostalo je promašaj. No, tu priči nije kraj. Ako vam cijeli dizajn filma zvoni na nešto poznato, imate pravo, zvoni na Batmana. Danny Elfman je radio glazbu, a Bob Ringwald kostime – obojica su imali prime time u Batmanu. Slučajno ili namjerno, nije baš previše pomoglo sveopćem dojmu.

I tako je završila priča o prvoj adaptaciji poznatog junaka. Zašto prvoj? Zato što se priprema druga. Q.Taratino je nešto kominjao da bi je volio raditi, ali to ne treba shvatiti ozbiljno. Ipak, netko će je napraviti, tako to ide. A, sad, koliko je ovo preporuka za gledanje, procjenite sami. Ja ga pogledam s vremena na vrijeme. Što da kažem, slab sam na starog Aleca još od tamo dok se zajebavao s ruskom podmornicom U Lovu na Crveni Oktobar, a i sviđa mi se pozadina lika. Vi procjenite sami želite li gubiti vrijeme.