Hard Target (1993)

IMDb

Trailer

Jean Claude Van Damme nikad nije prešao na službenu A listu dobrih i cijenjenih glumaca, ali početkom devedesetih došao je jako blizu da napravi taj neslužbeni transfer triptihom kojeg svaki jači poznavatelj akcijske povijesti jako dobro poznaje. Hard Target, Universal Soldier i Timecop – ima netko da nije čuo za ove naslove? Podcijenjeni, ne baš slavno dočekani od kritike, financijski višestruko isplativi, zanimljivih pozadine – El Dorado za neobavezno piskaranje o filmovima. Kako pravila nalažu, valja krenuti od početka, tj. prvog koji je Van Dammea dovukao na radar malo jačih filmskih igrača jer u njemu, osim onog posve očitog, ima i onih drugih, malo manje zanimljivh stvari, ali da ne kažete kako vas ne informiram i o raznim trivijalnostima za koje jako malo ljudi zna. So, here we go…

New Orleans, grad vječite zabave i dobrog provoda, ima i svoju tamniju stranu. Grupa plaćenika organizira lov na ljudske mete. Kad kćer od jedne najednom bane u grad tražiti svojeg nestalog oca, stvari postaju malo kompliciranije. No, zgodna dama neće dugo biti sama u svojoj nevolji, pomoći će joj samozatajni mornar imenom Chance. Kako je to priče ne sudi knjigu po koricama, naš mornar je ustvari opaka bivša vojna živina, spretna s oružjem, još spretnija bez njega, a plaćenici s početka radnje dobivaju jedan uzbudljivi lov kojeg bi mogli pamtiti…ako ostanu živi.

Danas je to kultni film, bez pardona, jedan akcijski naslov koji neće razočarati čak ni pri višestrukom gledanju, ali u vrijeme izlaska bio je – onako, ne baš nešto posebno eksponiran. Možda radi izostanka interneta i sličnih veselih stvari, ali kad usmena predaja radi dobro za neki naslov, onda znaš i da je nešto novo na zapadu. Redatelj John Woo nije bio na zapadu toliko poznat kao danas, točnije, ovo mu je bio prvi film rađen za amerikaniš tržište. No, imao je reputaciju kao jedan Mocart što se tiče akcije te koreografije u svojim filmovima, a i Quentin Tarantino ga je promovirao kao svojeg uzora. Hmmm, Quentin je pokupio Oscara za Reservoir Dogs, pa su to bile zanimljive vijesti, ali kako je amerikaniš tržište skeptično prema novotarijama, čovjek se tek trebao dokazati. No, Woo ne bi ni vidio USA da ga nije tamo dovukao Van Damme te mu omogućio da uopće počne razmišljati o nekakvoj internacionalnoj karijeri (i sad nek netko kaže da čovjek nema nos za dobre poslove). Jedini problem, Woo-u nitko nije rekao da Ameri, koliko god prihvaćali egzotiku kao nešto možda dobro, također vole imati stvari pod svojom kontrolom, ali o tome malo kasnije.

Sami film – vizualno najbolji Woov film. Da ne bude pogreške, prebacio je sve one stvari koje su mu bile drage (i postale popularne nakon premijera) na jednu gomilu – tako likovi koriste dva pištolja, bacacnje stvari nekome u lice (tipa kanta benzina) obleka sačinjena od dugačkog crnog kaputa, slow motion radnja, koreografija tučnjava i pucnjave naspram kojih su se dotadašnji amerikaniš filmovi činili sterilnima i drvenima. Scenaristički je malo zakočen, već kad govorimo iskreno, jer pomalo tanku priču popunjava dugačkim (cool) scenama i dugačkim (cool) kadrovima glavnih likova čime se baš i ne dobiva osjećaj da radnja ima nekakvu brzinu već se dosta toga temelji na vizualnoj poslastici (nešto kao Woo-ov Hard Boiled – koji je gotovo cijeli jedna dugačka pucnjava i makljaža) a od glume nema ni G.

Never the less… film ne bi bio ni blizu statusa kakvog ima da nije raspoloženog casta. Van Damme je naš dežurni junak, njegova čista suprotnost jeste dežurni negativac Lance Henicksen (tko nije čuo za njega nega odmah prestane ovo čitati) a podršku mu pravi (tada) mlađahni Arnold Voslooo (kasnije poznat i kao mumija Immhotep) i vidi se da dečki doslovce guštaju u svojim rolama. S neba je pala i Yancy Butler, naša mlada, zgodna i ko Crvenkapica naivna junakinja te doprinjela da ne moramo gledati samo muške kako mjere koji ima dužeg (pištolje, jel’te) i nije napravila loš ulazak na velika platna (iako je kasnije doslovce nestala s istih) – te jedino što se može ovdje malo prigovoriti – bespomoćne dame u nevolji već su onda bile out, a Woo je samo potvrdio da mu prikazivanje ženskih junaka – ne leži. A kako se za dobrim konjem velika prašina diže, nije ni “Teška Meta” bez svojih urbanih legendi.

Odavno se šuškalo kako je u svojem originalnom trajanju film bio nešto duži, ali da su dežurni amerikaniš dužebrižnici uzeli cenzorske škarice u svoje ruke i napravili par preinaka, tj. natjerali su Woo-a da ih napravi jerbo takvo nasilje ne prolazi baš kod njih. Zahvaljujući kolegi Dragonrageu što mi je davnih dana poslao originalni directors cut (iako to nije službeni naziv izdanja, radi se o verziji koja je tek sklepana kako je originalno zamišljena, s glazbom iz drugih filmova i time codom) te sam time nahranio svoje akcijom gladne potrebe, moram reći i da i ne tom izdanju. Scene su proširene, neke izmjenjene, nasilnije i žešće – to da, ali jednako tako su neki djelovi nepotrebni (prisjećanja glavnog lika na sve poginule prije nego krene raditi račun – klasični obrazac u John Woo filmovima – od čega su ga Ameri izliječili) jer dodatno zadržavaju radnju na – nepotrebnim stvarima. Ali, da, urbana legenda je istinita, postoji ta duža verzija i ako ste malo jači maher za torente, rapidshare i ine, može se pronaći.

Trivijalnost za kraj. Kako je Woo na teži način naučio da će rad u USa imati svojih posljedica (cak-cak cenzorskih škarica) – ako niste znali, u filmu glumi i scenarist filma. Chuck Pfarrer je lik kojeg negativci love na samom početku filma. Zanimljivost? Tip je u stvarnosti bivši SEAL, vođa tima, stani, pani bad ass vojničina koja je postala scenarist, a ono što se nabraja u filmu kao stvari koje je lik Chancea zaslužio u svojoj službi, ovaj ih je lik zaslužio uistinu (piši ono što poznaješ, ne) – a jedan od njegovih scenarističkih “nedjela” je i Barb Wire (1996) kojega je nedavno spomenuo kolega Dragonrage na svojem blogu. OK, znam da je to sitnica, ali da budete informirani. Za kraj – jedan od najpopularnijih Van Dammeovih filmova (iako ne i najbolji), Woo-ov najzabavniji film u koji je uspio ubaciti sve one vizualne poslastice koje su mu donijele popularnost (ali nije ni njegov najbolji film), box office uspješnica (na uložnih 18 milja donio oko 80 milja) kultni naslov i nezaobilazna lektira za sve one koji cijene akcijski film kao takav. Trebam reći nešto više?