Arhiva za 22 travnja, 2011


IMDb

Trailer

 

Što se dogodi kad izađete u isto vrijeme kad i Goodfellas te The Godfather 3? U srazu s tako velikim dečkima dobijete po glavi, doživite flop i svakako vas zaobiđe nekakva važnija pažnja. Srećom, imam radar namješten da lovi one naslove koji dožive baš takvu sudbinu, pa još kad pogledam dotične, pa doživim stanje milosti… to se jednostavno mora podijeliti s drugima. Ali, inače, u nekom normalnom danu, i nisam neki fan gangsterskih filmova, ne da ih ne volim, ali teško me koji zaintrigira. Ovdje i nije toliko riječ o gangsterima koliko o ljudima iza tog naziva, tako da onaj dio “kriminalistička drama” broji više dramskih elemenata nego onih kriminalističkih. Netko rekao da je to mana? Ja nisam.  Kako bi rekla Tina Turner…”listen to the story”…

Terry Noonan, irski dečko iz Hell’s Kitchena, napravi glupost tako što rokne dva dilera drogom te nakon toga nestane iz starog susjedstva. Na nekih desetak godina. Jednog dana se vraća natrag, među ljude koje poznaje, na ulice gdje je odrastao, djevojci koju je volio. Staro susjedstvo se promijenilo, irci su postali ovisni o talijanima, svatko svakog izdaje, ulice su se promijenile. Ali, nije ni Terry ostao isti jer postoji razlog radi kojeg se vratio natrag…

Jeziva stvar, pripremite se dobro, i pazite vamo… Garry Olman, Sean Penn, Ed Harris, John Turturro i John C. Reilly…mislim, ti dečki znaju glumiti, teška kategorija i svi dijele kadar u ovom filmu. To vam sirovi talent kapa s ekrana, s time da je Oldman za svoju interpretaciju trebao popiti Oscara, I shit you not, lik ima najbolju izvedbu karijere. Penn je svoj stav zločestog dečka savršeno integrirao u lik, Harris je kao okrutni boss nevjerojatan, a ostali su više-manje podrška. Tu leži i glavna razlika između Dobrih Momaka jer s ovakvom ekipom, krimi dio je možda i zapostavljen jer koncentracije radnje leži na njima, njihovim razgovorima, reakcijama, izvedbama. To je doživljaj (a ja čak ni ne šmekam Penna nešto posebno) koji se ne zaboravlja samo tako.

Ipak, ima tu i malo događaja koji potiču reakcije naših junaka. Ne radi se o čistom gangsterskom filmu, gdje znaš što će sljedeće biti, već je lokaliziran na male stvari, stvari koje se događaju unutar susjedstva. Par ubojstava, par dobrih starih premlaćivanja, nasilne stvari koje jasno ocrtavaju jedan drugačiji način života. Integracija Talijana i Iraca u jednu gomilu bi se mogla nazvati i nategnutom (više nepojašnjenom) no to ionako služi kao slika da se stvari mjenjaju te da stari način života (kad si mogao nekoga roknuti na pola ulice i nikome ništa) odumire. Promjene su neminovne, a ovdje je riječ o ljudima koji doslovce žive u sjećanjima na druga, malo manje komplicirana vremena. Jedina zamjerka mi je što veza Terrya i Kate, bivše ljubavi, baš i nema neke iskre ili kemije (bijahu bračni par i u stvarnom životu, pa je to malo čudno) koja bi gledateljima pokazala kako su imali ono nešto, prvu ljubav radi koje se riskiraju neke stvari, pa čak i život. Sama završnica ima jedan od najbolje režiranih slowmotion vatrenih obračuna, ravno iz Sam Peckinpah i John Woo škole, a što je najbolje, djeluje gotovo prirodno da se dogodi takav nasilni, krvavi kraj priče. Kakav Tarantino i slične spike, ovako se to radi, s punokrvnim likovima i s pravom mjerom za nasilje. Da je redatelj Phil Joanue malo jača kategorija, ovaj bi uradak pojeo Goodfellas za doručak, što dovoljno govori po kojim pravilima funkcionira filmski svijet.


IMDb

Trailer

 

Nedavno sam napisao nešto u vezi ovog filma (ovdje) i nekako me uhvatila nostalgija. Ne rade se više pošteni avanturistički filmovi, nema se više osjećaja za priču o borbi dobra i zla, poštene fizičke akcije… znate, nema više dobrih stvari. CGI je preuzeo stvar u svoje ruke, poante ovakvih priča postaju glomazne scene borbi, a važnije je biti politički korektan nego iskren i zabavan.  Već sam vam rekao da sam vaš čovjek po pitanju ovakvih filmova, ali Princ Lopova mi je kategorija za sebe, alfa i omega staromodnog pristupa materijalu, no s osjećajem za današnje (ondašnje) apetite publike za nečim novim. Jer, ne možeš raditi priču staru kao Noina Arka, koja ima toliko interpretacija, i nešto ne promijeniti. Raspjevani muškarci u tajicama bi jednostavno bili smiješni (što je u konačnici ispala i dobra parodija) a junaci koji rade dobro zato jer su plemeniti već i u tim godinama nisu bili ništa drugo do zaboravljeni artafekt iz prošlosti. Što se tiče samog filma i promjena koje je donio… Šervudska je šuma postala neočekivano zanimljivo mjesto.

Nakon što zbriše iz zatvoreništva, plemić Robin Loksley se vraća u Englesku samo da bi tamo doznao kako više nije plemić, da više nema ni svoj dvorac, da mu je otac ubijen, da je cijela zemlja generalno u kurcu, a ne treba previše vremena da mu i njemu glava postane ucjenjena. Silom prilika, Robin u šumi pronalazi ekipu jednako protjeranih i ucjenjenih seljaka te uz malo napora počinje od njih stvarati junake koji će poslije ući u legendu. Prije ulaska u legendu, mali zadatak, riješiti Englesku jada i bijede.

Prva stvar koju vrijedi izdvojiti, Robin je ovdje tip kojeg baš i ne možemo samo tako zavoljeti, razmaženi plemić (iako ustvari ni ne vidimo taj dio filma) kojemu je do pravde koliko i do lanjskog snijega. Od početnog zagrijavanja, do ulaska u šumu, on prolazi jedan zanimljiv put koji svakako u sjećanje zove staru verziju iste priče. Ono što stvari čini zanimljivim jeste da transformacija u pravog junaka dolazi kad sve izgubi. Junaci ne rade velike stvari za sebe, već za druge, tako kad krene zadnji napad na Notinghamov dvorac, vidi se koliko je scenarističkog truda (bez obzira što kiksa vremenske detalje) uloženo u razvijenje lika.

Druga stvar, film je poletan, ne baš u onom poznatom raspjevano/rasplesanom duhu (nikako se riješiti one slike Robina iz Shreka) ali pravo avanturističkom. Hoćeš solidnu akciju, imamo je, hoćeš humora, imamo i toga, hoćemo stvarno zakon lokacije, imamo i toga. A, ima tu i malo pirotehnike, dobih starih međuljudskih odnosa, malo crne magije – nije to sve baš uklopljeno cakum-pakum, no ako ne služi za neku pravu radnju, služi za portretiranje likova, a ako ne služi ni za to, služi za dobru staru zabavu. I dobro je što šuma izgleda kao šuma, likovi su prljavi u otrcanoj odjeći… scenografija je bliža stvarnosti (tadašnjem vremenu) nego se to moglo očekivati. Također, filmski score ima jednu od onih epskih tema koje teško da će nekog ostaviti ravnodušnim

Ali, ono što sve to nosi na svojim ramenima jeste međukontinentalni cast. Costner je kao Hood zgodan izbor, Morgan Freeman se onda tek probijao i djeluje kao anomalija u cijeloj priči (no dobra anomalija) Alan Rickman se od teroriziranja Nakatomi tornja preselio na teroriziranje cijele Engleske, a pouzdani sporedni negativac Michael Wincott djeluje kao nekakav derivat hanchmana iz Bond filmova. U sve to se ugurao i mlađahni Christian Slater. Ono što dodatno uljepša film jeste to kad se vidi da ekipa gušta u materijalu s kojim radi (Rickman je tu bio kao svoj na svojem bilo kao lik, bilo geografijski) i kad netko ne radi nešto preko kurca, onda se to i vidi.

Ali, ako ste mislili da je sve to prošlo bez ijedne trzavice, mislite pogrešno. RedateljKevin Reynolds i Kevin Costner su se već ondje pokačili (pa se kasnije pomirli i još bolje pokačili na setu Waterworlda) te je Costner 20% filma snimio sam, kao i montirao neke dijelove bez da se potpisao na to (i mogao je, film nema greške) čime je umanjio zabrinutost na setu kako će sve to zajedno otići nebu pod oblake s budgetom. Iako se danas 40 milja može držati i smiješnom cifrom za avanturistički komad filma ovakvog setinga, onda je to bila ozbiljna gomila kešovine. Koja se isplatila jer je zaradio oko 400 milja sve zajedno. Nije loše za jednu prastaru legendu, ne?