Arhiva za 3 svibnja, 2011

The Limey (1999)

Posted: 3 svibnja, 2011 in Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

 

Ponekad treba uzeti drugačiji pogled kako bi se ispričala već ispričana priča. Mislim, već sam pisao o filmovima osvete i o tome kako ihtreba znati napraviti, ali ono što onda nisam spomenuo jeste da ponekad treba znati snimiti film osvete koji uopće ne sliči jednom takvom. Kao redatelj, Steven Sodenberg mi je nešto između ozbiljnijeg umjetnika i plaćene kurve (jer kako objasniti ono štancanje Oceanovih) s time da mi kao umjetnik i nije osobni cup of tea. Ali, The Limey je nešto čudno, neočekivani mix filmova osvete, s art trenucima koji uopće ne opterećuju radnju. Točnije, stvara se nekakav hipnotički ugođaj. Bila to namjera ili ne, vraški dobro djeluje za pojačavanje dojma pri gledanju.

Engleski kriminalac Wilson dolazi u Los Angeles kako bi utvrdio tko mu je ubio kćer s kojom je izgubio kontakte. Glavni na listi sumnjivih jeste Terry Valentine, ljigavi glazbeni producent koji ima fetiš na mlade djevojke (nešto kao Dikan Radeljak) i njegova svita.

Sadržaj i nema previše pravaca koje bi trebalo pojašnjavati, sveden je na finu osnovu kroz koju se provlače dijelovi radnje više i manje povezani u cjelinu. Tako će se na kraju dogoditi i jedan mali oružani obračun, no i poprilično statičnih kadrova lica glavnog junaka. I Terence Stamp ima lice kakvo nema svatko, lik je jebena faca, što reći, draži mi je čak i od Michaela Caine (koji je, stvari, trebao ovdje glumiti). Lik Wilsona nije kompliciran na prvi pogled, on je tipični hard working kriminalac (s onim jakim hard working naglaskom) koji je pola života proveo u buksi; lik ne plače, lik se ne smije, lik je komad kamena, s tek povremenim bljeskovima crnog humora ili bijesa i to mu stoji kao dobro sašiveno odijelo. S druge strane mu stoji Peter Fonda, i ne znam jel to do Sodenberga ili nekog kreativnog, no lik se odlično snašao u ljigavijoj verziji samog sebe iz onih davnih dana kad je s pokojnim Denisom Hooperom jurcao Harlyem po Americi. Zanimljivost kažu da je izbačeno par scena gdje njegov lik ima susrete s bivšom ženom, gdje se pojašnjava da je malo perverzan kurvin sin jer su postale – nepotrebne. Lik je ljiga, prva klasa, milina ga gledati na ekranu. Ostatak glumačkog ansambla je nadopunio praznine, no bez neke konkretne genijalnosti, više nego dobar posao, što nije mala stvar.

Ono što bi nekoga moglo živcirati jeste način snimanja. Radnja pleše po detaljima (Wilsonovo lice, njegova mladost (kadrovi su preuzeti iz starog Stampovog filma Poor Cow) prazne ulice Los Angelesa) i to ne izaziva nikakvu dinamiku (točnije, zna doći jako blizu zamorne statičnosti) radi čega se odmah naglašava kako ovo nije Charlie Bronson tip filma već – nešto drugo. Ali, bez brige, dijalozi su fino pregledni, izgovarani s guštom, statični kadrovi grade atmosferu i dočaravaju stanje likova – priča koja radi svega toga ispada bolje ispričana nego da se radila na klasični način (scenarij je klasičan, Sodenberg je sve to malo izmiješao). Što reći za kraj, ti englezi s jakim cockney naglaskom su jebeno privlačni kad dijele pravdu po američkim ulicama.