Arhiva za 15 svibnja, 2011

Blackjack (1998)

Posted: 15 svibnja, 2011 in Akcija, John Woo, TV

IMDb

Trailer

Kada veliki redatelj uzme raditi televizijski film to odmah zna biti znak za uzbunu. OK, danas je to popularno, raditi poneku epizodu neke kultne/cijenjene/hvaljene serije, ono, malo se približiti svjetskim masama, ali u 90-ima to je bilo ne baš poželjna stvar. Zamislite jednog Spielberga da ide raditi epizodu Beverly Hillsa ili nečeg sličnog, prije će se pakao zalediti. Donekle je i razumljivo da se cijenjeni redatelj John Woo bacio u televizijsku produkciju, veliki igrači su mu odmah pri transferu preko velike bare podkresali krila i stišali ono po čemu je bio poznat, a manja, nezavisna produkcija takvih ograničenja nema. Također, Blackjack nije njegov prvi televizijski uradak, iz nekog je čudnog razloga napravio remake vlastitog Once A Thief (1991), iz kojeg se izrodila serija kratkog trajanja, što je poanta i ove priče – Blackjack je trebao biti serija, no kao projekt, nikad nije prihvaćena. No, ostao nam je film. Dobar ili loš…tu se moraju uključiti neka druga pravila, ona koja povezuju televiziju.

Jack Devlin je bivši US Marshal, stručnjak za osiguranje i zaštitu. Kad supermodel Cinder James upadne u nevolju, Jack je naš čovjek. On i Cinder moraju riješiti njezin problem – jako nezgodnog obožavatelja koji našu junakinju samo želi vidjeti mrtvu, ništa više.

N-da, odmah da naglasim, nisam baš ni neki fan Dolpha Lundgrena, nije da ne volim čovjeka, ali pored nekoliko drugih snagatora, on mi je uvijek bio u drugom planu. I nasminao se svega, od par dobrih stvari do potpunih besmislica koje je stvarno teško probaviti (Jill Rips (2000) mi dolazi u sjećanje). To spominjem zato jer ovdje lik nije snagator, što funkcionira iznenađujuće dobro, a Dolph izgleda dobro u odijelu, baš i kako treba izgledati tip koji je dio boljeg i elitnijeg svijeta. No, neću ići tako daleko i reći da zna glumiti jer muku muči s onim dijelovima radnje gdje bi se trebalo ponešto i odglumiti, ali, sve u svemu, ispao je neobičan, no zanimljiv izbor. Društvo mu pravi Saul Rubinek, puno bolji glumac kojeg ćete pronaći posvuda (i kladim se da nećete zapamtiti ime). Da je zamišljena serija zaživjela, njih bi dvojica bili par na tragu Dylana Doga i Groucha Marxa. A lik Jacka Devlina ima štofa za razradu, on ima tajanstvenu prošlost, traume iz djetinjstva, fobiju bijele boje koja ga zna onemogućiti u akciji, stvari koje bi dušu dale za razradu, čime je ispao i najbolje razređeni lik u filmu. Da je ostatak takav…

Radnja je, očekivano, prizemljena za televizijsko područje, pa ne treba očekivati nešto ekstra od lokacija, interijera ili eksterijera. Glavni negativac je televizijski, kartonski, kao i većina likova koja se pojavljuje. Neki su trebali dobiti svoj život u nastavku, tj. seriji, no što je tu je. Akcija je pak očekivano dobra, dapače, odlična za jedan naslov ograničen pravilima i tijesnim budgetom. Vrhunsko puškaranje a’la John Woo nije izostalo, slow-motion kadrovi, dva pištolja, jako lijepa koreografija koja ovaj naslov, ako već po ničemu drugom, izdvaja od ostalih. Funkcionira i odvojeno od planova za seriju, pa tu ne bi trebao biti nitko posebno razočaran. Još da su malo poradili na scenarističkim stvarima…

Naš glavni negativac je usamljeni luđak, stalker, manijak, you named, koji prati slavnu zvijezdu. Bilo takvih slučajeva, bit će i dalje. Ono što će svima biti baš pravo WTF trenutak jeste što uvijek kad dođe do pucnjave, društvo mu pravi tucet motorista naoružanih do zuba. Čak i murja govori da je lik sam, te su ovi statisti ovdje samo radi akcije koja, gledano s logičke strane, ne služi baš pravo ničemu. Također, lik ima vrhunsko oružje, tešku opremu, a živi u skladištu, nema prebijene kinte, pa je malo kao bogat…skužili ste, ne… svatko je dodavao svoje. A ni fobija našeg junaka nije zlato što sja. Načelno, ideja je dobra, ali što se koristi u krivo vrijeme. Lik gleda pozadinu karata i umire od glavobolje. Minut kasnije, gleda u big ass bijeli monitor i ništa. Da je to dotjerano u red, bio bi to još bolji slatkiš od filma.

Ali, iskreno, baš me pravo čudi da to nije dobilo svoju seriju jer gledano iz današnje perspektive, serija Human Target ima toliko sličnosti s Blacjackom da je to strašno (a i Mark Valley dijeli popriličnu fizičku sličnost s Lundgrenom). Netko drugi prepoznao potencijal? Možda. Zaključak? Stotinjak minuta umjerene zabave, ništa posebno, ali daleko od negledljivog. Ugodna suradnja Wooa i Lundgrena, ako ništa drugo.


IMDb

Trailer

 

Čitam tako nekakve filmske vijesti u posljednjih par dana i naletim na jednu zanimljivu; Kathryn Bigelow bi trebala režirati film o lovu na Bin Ladena. Čovječe, pomislih ja, to je bilo ektra brzo, ma šta brzo, to je Supermenova brzina. Detaljnija priča ide da je film već bio zamišljen odprije (bez da uhvate samog Osamu) i trebao je govoriti o besmislu rata u Iraku. Iako mi je drago što je ona pokupila Oscara za režiju, držim da je The Hurt Locker malo žešće sranje od filma pa mi ova vijest i nije bila neki highlight dana. No, Bigelow zna režirati, što reći reći, njezini su prvi filmovi top of the game i snaći se u muškim stvarima nije mala stvar. “Pakleni Val” mi je nekako najsočniji naslov o kojem se isplati reći nekoliko riječi (ne da su ostali loši) jer, pogađate, ima ono nešto što ga čini zanimljivim. Patric Swayze i Keanu Reeves, ali ne govorim o tome kako su dobri glumci, nego su bili popljuvani kao jedan od najpromašenijih castova koji je jedan film mogao imati. Stvarno? Do tell, my dear boy, do tell.

Johnny Utah je mladi FBI agent iz kojeg još kapa majčino mlijeko, ali dečko ima energije, volje i svega ostalog da napravi posao koji se od njega zahtjeva. To će biti dobra stvar kad ga spoje s Pappasom, crnom ovcom velike FBI obitelji jer isti radi na seriji pljački koje rade tipovi s maskama bivših predsjednika. Njegova teorija jeste; dečki su surferi, što je, za ostale, baš pravi vic. Johnny i Pappas zato razrađuju svoju teoriju, smišljajući baš dobar plan kako će se mlad i prav agent ubaciti među surfere kalifornijske zajednice. Problem je što ovaj dume nema o surfanju, pa mu u tome pomaže zgodna Tyler. A Tyler je bivša od Bodhia, zen tipa koji je filozof, surfer i nešto između toga. Ali, lik je karizmatičan te se Johnny počne povezivati s njim, nekako zaboravljajući što bi treba raditi. Kad vrijeme kubaja pjevanja završi i dečki u ruke uzmu oružje, Johnny će se pronaći u teškoj dilemi što točno napraviti.

Da se odmah zadržimo kod ovog pogrešnog casta svih vremena. Keanu je zeleni dečko, tek jučer ušau u filmske vode, te mu uloga Johnnya leži kao budali šamar. Vidimo i naznake njegove poznate ukočenosti, ali uglavnom se jako dobro snašao kao netko tko otkriva zajednicu u koju bi se mogao uklopiti te ima moralne dileme kad se počnu događati loše stvari. Swayze je ovdje točna na vrhuncu karijere, iza sebe je imao nastupe u Dirty Dancing te Road House, kojima si je osigurao obožavatelje svih vrsta, te mu uloga mudrijeg, iskusnijeg i mentorski nastrojenog tipa lijepo stoji (još kad se u obzir uzme da Reeves nije bio ni blizu zvijezdanog statusa kakav je danas). Ono što je najbolje, lijepo mu stoji i oružje u rukama, kao i negativnost, posebice zato što izgrađuje dojam nepredvidljivosti. I lik ne možemo baš mrziti (to je ipak Swayzi) što nije uobičajeno u filmovima ovakve tematike, čime se sukob između naših junaka produbljuje na jednu višu, emocionalniju razinu. Onaj koji kaže da muški filmovi ne mogu imati takve razine, evo lijepe škole da se promijeni mišljenje. Njima dvojici malo, onako, prijateljski, pomaže legenda Gary Busey kao spaljeni agent Pappas. Scenarij svima njima dopušta male improvizacije, a svi prisuti su ih iskoristili najbolje što su mogli.

Druga je stvar predvidljivost filma. Cijela priča ima već uhodanu šablonu o integriranju pojedinca u skupinu drugačijih od sebe, a poštuju se i zakoni filmova koji za pogon radnje koriste pljačku. Tako je poznato da će onaj zadnji posao krenuti južno od dobrog, da će biti žestokog obračuna i da sve to jednostavno ne može imati sretan kraj. Predvidljivost se pobija žestokom akcijom, bez CGI momenata, s likovima koji bježe i pucaju jedni na druge, intenzivno, žestoko i krvavo. Tako da, neće se previše pogriješiti ako se kaže da svi ti filmovi o krimićima koji rade to što rade idu po istim tračnicama, ali važno je napraviti novi kut gledanja, što Point Breaku uspjeva bez muke (da ne govorim kako je geg s maskama predsjednika odličan). A i režija je pravo pregledna, dinamična kad se traži akcija, lirska kad su u pitanju kadrovi valovi i uzburkanog mora, a Bigelow jako dobro razmije mehaniku muških odnosa koji se odvijaju između toga pa nema ni praznog hoda između sekvenci ili dijelova radnje. Svježi primjer heist filma jeste i nedavni The Town, pa iako mi je Ben Affleck porastao u očima kao autor, vidi se koliko znači ne imati praznog hoda u radnji.

Prolazak godina doprinijeo je tome da ovo postane kultni naslov, a i kritike na račun glumačkog odabira su nestale. A ima i zanimljivosti (ako ste mislili da sam na njih zaboravio) koje se mogu spomenuti. Swayzi se trebao vratiti ulozi Bodhia (nije potvrđeno bi li se i Keeanu vratio kao Utah) no da to nije trebao biti još jedan nastavak koji eksplotira uspješni original, govori i to da je scenarij trebao napisati Peter Iliff, čovjek koji je napisao i original. Premisa je bila da novi agent dvadeset godina kasnije shvati kako je Bodhi živ i tu počinje nova priča. OK, zvoni na malo već viđeno i možda je sreća da to nije snimljeno, no ja sam znatiželjno biće, pa me zanimalo što bi od toga ispalo jer Iliff je dobar scenarist, pa bi to vjerojatno i sličilo na nešto. Možda.