Long Kiss Goodnight (1996)

IMDb

Trailer

Jedna ideja je u tijeku, prema zamisli kolege Dragoragea i pisanoj riječi yours trully – žene u akcijskim vodama. Poticajna ideja, moram priznati, ali, to je možda već postalo očevidno, ja sam cijepljen na američku kinematografiju (hej, nitko nije bez mane) i tu se snalazim kao ribica u akvariju. I postoji taj neki popis glavnih teta u akciji, no ono što me pravo iznenadilo (ali je trebalo dan-dva da dođe do spoznaje) jeste izostanak Geene Davis. Teta Sigourney jeste na prvom mjestu, ali Geene nema ni na desetom, što je, složili se vi ili ne, prava pravcata nepravda. Još tamo dok je Renny Harlin bio cijenjeni redatelj akcijskih tobogana (a usput je bio i gora polovica tete Geene) namjenio je svojoj ženi par zgodnih uloga; jedna u onom fijasku Cutthroat Island (doći će i taj film na red, nije to tolika katasrofa, ne vjerujte u sve što vam kažu) a druga u ovom naslovu. Opasna žena, scenarij slavnog Shanea Blacka, solidan redatelj, par dobrih glumaca, to nije imalo šanse propasti. Dobro, možda samo djelomično.

Samatha Cane zgodna je učiteljica iz nekakvog idiličnog predgrađa, curica, muž, kućica u cvijeću. Jedini problem koji ima jeste amnezija, pa nema pojma tko je ili što, ali zna da zna neke trikove koji se ne uče na nedjeljnom vjeronauku. Problem se stvara kad joj ružni tip bane na vrata, pokuša je ubiti (zgodna učiteljica ga razbuca ko bebu zvečku po kući) nakon čega se stvari započnu raspetljavati. Naša Samantha ustvari je Charly Baltimor, zajeban komad od ženske, profi ubojica, killer na deset različitih jezika. I Charly se vratila, ne šmeka baš ni sadašnji život, kćer, muža, nikoga, jedino bi natrag u akciju, samo što su joj zaboravili reći da su se pravila igre promijenila te da su jučerašnji pozitivci današnji negativci. A u potupku ubijanja svega što diše, bad ass Charley će shvatiti da nije imuna ni na majčinske osjećaje jer kad joj zaprijete ubojstvom kćeri, stvari će otići na jednu posve novu razinu razaranja.

Prvo i osnovno, teta Sigourney jeste možda najveća kučka u našem svemiru kad je riječ o razbijanju aliena, ali teta Geena je puno veći komad (nije Harlin bio ni lud što se toga tiče) a kad se dogodi transformacija iz Samanthe u Charley, jao, mama (pristojno brišem sline i vraćem se na film). Blackov scenarij ima sve ono što se od čovjeka očekuje, zgodne likove, hrpu akcije, neprijatelje koje jednostavno voliš mrziti, duhovite replike… the hole shabang. I Harlin je korektan redatelj kad je materijal dobar i stvar koja ne šljaka ovdje je…pa cijela ta spy priča jeste malo nategnuta, iliti, nerazumljiva.

Tek na kraju, već kad dobrano shvatimo tko ustvari pije, a tko plaća, ima jedno jezivo predviđanje. Naime, negativci žele iscenirati teroristički napad kako bi dobili veća sredstva za borbu protiv terorizma. 9/11? WTC? Zavjera kako su Ameri sami skršili da bi dobili sredstva za ratove kojih do tada nije bilo? Danas je to zgodan detalj, ali onda su svi ti neki naopaki likovi oko Samanthe (što onda, i danas je to tako) stvarali zbrku. I Black se baš ne snalazi u prikazivanju ženskog akcijskog lika. Charley ustvari izgleda, hoda i priča kao muškarac (osim što dobro izgleda) te tek pred kraj se sjetio da žene u akciji nisu što i muškarci. Jedini iskreni trenutak u filmu, što, narafski spašava, cijelu stvar, jeste kad doslovce pregažena Charley zove nekoga u pomoć da joj spasi kćer. Narafski, muški uokolo je ne jebu ni pet posto, (sve dok Sammy Jackson ne kresne auto i pokaže zašto je tako cool lik) ali to je razlika između, recimo Švarcija, jer on bi zapalio cigaru, izbacio repliku i stvar gotova. Meni je bila gnedlica u grlu pri tim scenama (ali i Geena je odlična glumica, dobila Oscara da može zahebavati muške kolege, pa je to fino napravljeno) jer – nema patetike. Kad profi killer zadnju snagu ulaže u to da spasi vlastito dijete, hej, ja kupujem tu priču. Majčinski osjećaji su majčinski osjećaji.

Na stranu to, pa čak i zbrčkanu priču, svi uključeni su dali maksimum (OK, akcijski film, može se to napraviti i u njemu) a cast broji uz Geenu i Jacksona par pouzdanih epizodista tipa Brian Cox i David Morse, s kojima se ne može pogriješiti, akcijske scene su pregledne, napete i efektne (pri čemu mislim na pirotehniku) te cijela stvar svoj tek polovični uspjeh može zahvaliti onom prvom – zbrčakoj priči. Ameri kao negativci i koji rade sami protiv sebe nisu bili baš popularni u to vrijeme, a nije to nešto ni posebno razrađeno tako da, film je bio flop domestik, ali ga je izvoz u strane zemlje (gdje su Ameri uvijek negativci) spasio od potpunog kraha. Šteta, da je uspio možda bi teta Geena još pokoji put uzela pištolj u ruke.