Arhiva za Svibanj, 2011

Flashback (1990)

Posted: 6 svibnja, 2011 in Kiefer Sutherland, Komedija

IMDb

Trailer

 

Mislim kako je red da i jedna komedija završi na ovim stranicama, jer, znate, gledam i njih. No, ako očekujete tekstove o komedijama tipa Kuća Debele Mame ili Američke Pite, ovo je kriva adresa za to. Ovdje su u igri one komedije koje u sebi imaju trunke pravog humora, fora koje ne udaraju na prvu loptu i koje su, ono najbitinije, smiješne. OK, pojmovi smiješno se razlikuju, kužim to, no kad film ima jednu pozitivnu energiju radi koje se dobro osjećaš, glasan smijeh na nečiji prdac i nije nešto od neke posebne važnosti. Skrenuh s teme. Komedija. Kiefer Sutherland (opet, ali čist slučajno) i zaigrani Dennis Hopper. I, da, ono što amerikanci nazivaju “a trip to a memory lane” – mi toga nemamo, kad se govori o našoj prošlosti to su onda jad i muke napaćenog naroda, državne urote i zlikovački planovi. Illlliiiiii, hrabri podvizi još hrabrijih partizana. Ipak, griješim, imamo “Tko pjeva zlo ne misli”, fer ga je spomenuti kao svijetli primjer onoga što bi trebali imati više.

Dakle, tamo negdje u sedamdesetima Huey Wallker napravio je nešto radi čega je završio na FBI listi traženih domestik terorista. A napravio je to da je otkačio vagon tadašnjeg predsjednika – hoćeš napuhanu birokracijsku glupost tipa da baka od 75 godina treba u zatvor jer nije platila 100 kuna za mjesto na placu, ovo je ono što se traži. Svejedno, mlad, prav i ravan kao strijela FBI agent John Buckner je taj koji ga mora prevesti do zatvora. No, čovječe, to je put koji će obojica zapamtiti jer Huey je sve samo ne uzoran zatvorenik, dapače, on tripuje još tamo od Woodstocka te je red da i pratnja tripuje s njim. Buckner će tako postati bjegunac od zakona, Huey čuvar zakona, pa opet malo obratno, a obojica će se prisjetiti svojih mladih dana. I doznati da Huey nije takav radikal kakvim se prikazuje, a da ni Buckner nije tako prav kakvim se prikazuje. Uz puno dobre mjuze, man, i dobrog starog tripa, man.

Jedini ozbiljni problem koji film ima jeste – ono o čemu se radi. Hipiji, komune, protesti protiv vijetnamskog rata…sve je to američka povijest, o tome prosječni čovjek iz daljnjih krajeva zna samo ono što je čitao u novinama ili vidio na televiziji, tako da… ako ste upoznati s ikonografijom, neće biti problema. Ako pak niste, štošta bi vam moglo djelovati… bez voznog reda. Ono što je s vozinim redom, Hopper i Sutherland. Njih su dvojica pronašli pravu kemiju koja funkcionira i obojicu ih vidimo u netipičnom izdanju (iako Kiefer nije mogao bez izgužvanog izgleda). Dečki imaju takt za komediju, a situacije su zabavne, neke jako blizu toga da budu urnebesne, ali to ovisi o čitanju njihovog konteksta. Tako će Hopper napraviti internu šalu na račun vlastitog Easy Ridera (i toga da svatko tko želi biti buntovnik prvo gleda taj film) a neće nedostajati fora ni na račun glupih zakona, uštogljenih službenika, pa čak i referenci na vlastite karijere (Hopper droge, Sutherland cuge). Ako vam je dosta zahodskog humora, postoji lijek za to. Samo ga treba pronaći u nekim drugim vremenima.



IMDb

Trailer

Vraćam se malo osnovama koje su zamišljene za ovaj blog, tj. filmovima za koje mnogi, vjerujem nisu ni čuli. Nisam već duže vrijeme skinuo prašinu s nekog naslova, uljuljkao sam se u komercijalu, poznate stvari, morao sam pronaći nešto drugačije da se malo razbudim. Nije to ni bio nekako posebno težak posao, ovaj naslov mi stoji u nekakvim skicama već duže vrijeme, ali nije gušt pisati o nečemu ako to i ne pogledam. Što je dobra stvar za raditi jer ovaj put ću vas udaviti nezanimljivim trivijalnostima uz ovaj film za koje nisam ni znao da postoje. Zabavne ili ne…nije da me i neka briga. Prvo, storija radi koje smo ovdje.

Buster je policajac, ali ne djeluje kao jedan, prije bi se reklo da je na suprotnoj strani značke. Što je zanimljiva stvar jer idući potez koji napravi, nakon što ga upoznamo kao žandara, jeste pljačka zlatarnice. Tamo stvari krenu pravo južno od dobroga, banda s kojom je počne ubijati sve koji im stanu na put, uključuje se policija, a ne izostane i jedna pravo dobra potjera s automobilima. Između svega toga, krimići uspiju uletjeti na nekakvu izložbu i ukrasti relikvijsko koplje, što u radnju uvodi Hanka, našeg drugog junaka. Kad Hank pronađe Bustera na samrti, njih će dvojica morati sklopiti pas i mačka tip saveza ne bi pronašli odgovorne za krađu i ubojstva. Što će reći da izgled zna varati te da Hank nije crvenokožac koji mrzi bljedolike, a Buster kriminalac kakvima ga se moglo vidjeti. Završnica? Veliko imanje, hrpa negativaca, dva junaka i gomila ispucanih metaka – sve ravno iz priručnika za akcijski film osamdesetih.

Uvijek je lijepo vidjeti film koji izlazi iz uobičajenog šablona akcije koja je dominirala u osamdesetima, jer ako nisu bili mišići u igri, bili su nastavci, a ako nisu nastavci, onda su bili loše napravljeni filmovi. Odmetnici su zabavan film i originalan, što mu je početna prednost, iako je ono o sukobu različitih kultura već odavno viđeno. Ne prodaje mudrost, ne želi biti nešto što nije, glavna privlačnost mu je na članovima tada popularnog brat-packa, a nije da nema poštenog puškaranja kako bi opravdao ono svoje “akcija” kad ga smještaju u takvu kategoriju. Kiefer Sutherland i Lou Diamond Phillips imaju ono nešto kao filmski par, jasno se vidi da se dečki poznaju i da su se dobro slagali. Nikakvo čudo jer prije toga su odradili zajedno (ovdje sad slijedi onaj dio o nepotrebnim trivijalnostima, pa se smatrajte upozorenim) Young Guns a nakon ovog filma i Young Guns II, a mali reunion napravili su u Kieferovoj franšizi 24. To nije sve, cijeli film je kris-kros poveznica. Glavna ženska uloga pripada Jami Gertz, koja je s Kieferom dijelila ekran u The Lost Boys dvije godine ranije gdje su isto glumili čudan par. Jedan od negativaca u filmu je i poznati TV glumac Clark Johnson, koji će režirati Kieferov podcijenjeni The Sentinel, a jedan od sporednih glumaca, točnije to mu je prva uloga, jeste Louis Ferreira, koji sad s Lou Diamondom dijeli ekran u Stargate Universe. Takvo što možete samo ovdje pročitati.

Na stranu poveznice, dva glavna junaka odlično funkcioniraju u ulogama, Kiefer pogotovo, koji kao da se pretplatio na uloge mamurnih, izgužvanih i samodopadnih likova. Scenarij im dopušta poprilično improvizacije u odnosu, ali i razrađuje njihove karaktere (ne samo njih već i cijelu priču) što i nije tako čest slučaj kod akcijskih flickova. Možda je element indijaske mistike previše za ovakvu priču, ali to su znali i oni koji su film snimali, pa je taj detalj sveden na minimum (tek toliko da se zna kako je Indijanac akcijski junak). Pregledno, pitko, zabavno, akcijski uvjerljivo… nema se što više reći, neki naslovi nemaju ni toliko.

The Limey (1999)

Posted: 3 svibnja, 2011 in Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

 

Ponekad treba uzeti drugačiji pogled kako bi se ispričala već ispričana priča. Mislim, već sam pisao o filmovima osvete i o tome kako ihtreba znati napraviti, ali ono što onda nisam spomenuo jeste da ponekad treba znati snimiti film osvete koji uopće ne sliči jednom takvom. Kao redatelj, Steven Sodenberg mi je nešto između ozbiljnijeg umjetnika i plaćene kurve (jer kako objasniti ono štancanje Oceanovih) s time da mi kao umjetnik i nije osobni cup of tea. Ali, The Limey je nešto čudno, neočekivani mix filmova osvete, s art trenucima koji uopće ne opterećuju radnju. Točnije, stvara se nekakav hipnotički ugođaj. Bila to namjera ili ne, vraški dobro djeluje za pojačavanje dojma pri gledanju.

Engleski kriminalac Wilson dolazi u Los Angeles kako bi utvrdio tko mu je ubio kćer s kojom je izgubio kontakte. Glavni na listi sumnjivih jeste Terry Valentine, ljigavi glazbeni producent koji ima fetiš na mlade djevojke (nešto kao Dikan Radeljak) i njegova svita.

Sadržaj i nema previše pravaca koje bi trebalo pojašnjavati, sveden je na finu osnovu kroz koju se provlače dijelovi radnje više i manje povezani u cjelinu. Tako će se na kraju dogoditi i jedan mali oružani obračun, no i poprilično statičnih kadrova lica glavnog junaka. I Terence Stamp ima lice kakvo nema svatko, lik je jebena faca, što reći, draži mi je čak i od Michaela Caine (koji je, stvari, trebao ovdje glumiti). Lik Wilsona nije kompliciran na prvi pogled, on je tipični hard working kriminalac (s onim jakim hard working naglaskom) koji je pola života proveo u buksi; lik ne plače, lik se ne smije, lik je komad kamena, s tek povremenim bljeskovima crnog humora ili bijesa i to mu stoji kao dobro sašiveno odijelo. S druge strane mu stoji Peter Fonda, i ne znam jel to do Sodenberga ili nekog kreativnog, no lik se odlično snašao u ljigavijoj verziji samog sebe iz onih davnih dana kad je s pokojnim Denisom Hooperom jurcao Harlyem po Americi. Zanimljivost kažu da je izbačeno par scena gdje njegov lik ima susrete s bivšom ženom, gdje se pojašnjava da je malo perverzan kurvin sin jer su postale – nepotrebne. Lik je ljiga, prva klasa, milina ga gledati na ekranu. Ostatak glumačkog ansambla je nadopunio praznine, no bez neke konkretne genijalnosti, više nego dobar posao, što nije mala stvar.

Ono što bi nekoga moglo živcirati jeste način snimanja. Radnja pleše po detaljima (Wilsonovo lice, njegova mladost (kadrovi su preuzeti iz starog Stampovog filma Poor Cow) prazne ulice Los Angelesa) i to ne izaziva nikakvu dinamiku (točnije, zna doći jako blizu zamorne statičnosti) radi čega se odmah naglašava kako ovo nije Charlie Bronson tip filma već – nešto drugo. Ali, bez brige, dijalozi su fino pregledni, izgovarani s guštom, statični kadrovi grade atmosferu i dočaravaju stanje likova – priča koja radi svega toga ispada bolje ispričana nego da se radila na klasični način (scenarij je klasičan, Sodenberg je sve to malo izmiješao). Što reći za kraj, ti englezi s jakim cockney naglaskom su jebeno privlačni kad dijele pravdu po američkim ulicama.