Arhiva za Lipanj, 2011

Age of Heroes (2011)

Posted: 27 lipnja, 2011 in Akcija, Ratni

IMDb

Trailer

 

Znate zašto volim pisati o starim filmovima? Zato što ih dobro poznajem, ali postoji još jedan razlog; lijen sam tražiti nove i zanimljive naslove. Mislim, znate li vi koliko se toga uopće snima? Tko će to sve pregledati. A i izbirljiva sam duša, teško da me nešto može zaintrigirati. Zato ovisim o dobroj volji ljubaznih stranaca da me upute ako se na horizontu pojavi nešto zanimljivo. Stoga kad je kolega Dragonrage na svojem blogu najavio jedan zanimljiv ratni uradak, bilo je vrijeme da pokrenem snagu torenata u svoju korist. I još nešto, gledao sam vražju stvar bez titlova. Imate li ikakvog pojma kako je teško razumjeti Engleze i Škote bez titlova? To vam govorim samo zato što su se pojavili titlovi, pa će vaša muka biti manja nego moja. Ali, da kažem koju i o filmu…

Tamo za vrijeme WWII, commander Ian Fleming (yes, ljudi, to je isti onaj tip koji će desetljeće kasnije napisati James Bonda) dolazi na ideju o posebnoj, visoko obučenoj jedinici posebno odabranih vojnika koji će raditi čuda iza neprijateljskih linija. Kada ekipa bude odabrana, slijedi strogi trening, a nakon njega misija duboko u Skandinaviji. Jedan dio možda će i proći kako treba, ali kad tad stvari moraju otići naopako te će se naši soldati pronaći u gadnoj borbi za vlastiti život.

Ono što se ovdje koristi kao jedan veliki reklamni trik jeste ime Iana Fleminga. Da ne bude zabune, čovjek uistinu jest osnovao prvu komandos jedinicu i jest sudjelovao u osmišljavanju tajnih misija i jest bio faca kakva je James Bond (čak mu je dodijelio i čin do kojeg je i sam dogurao) ali mogli bi zapaziti jednu stvar – nitko ga ne spominje imenog tokom filma. Fleming je ovdje, da budemo iskreni, potpuno sporedan lik, ako se netko lati gledanja samo radi toga, a glavnu riječ imaju vojnici odabrani da budu prvi komadosi u povijesti britiš vojske. I tu će biti malo klišeja koji će u sjećanje pozvati neke druge ratne filmove. Jedan je iz zatvora, osuđen na tešku kaznu (pa vi skužite na koji to film asocira) a misija je takva da se treba osvojiti malo selo utvršeno duboko u planinama i u okruženju snijega (pa vi skužite koji je i to film) ali osim toga, svaka sličnost s drugim naslovima je jednostavno takva jer svi koriste iste šablone pri pričanju priče. Rigorozni treninzi, usijane glave koje će shvatiti da je jedinica pravi dom, a imamo i vrlo životopisnog narednika Macka (Škot, najteže bilo za razumjeti) koji, vojničke mi časti, krade film svaki put kad se pojavi.

Iznenađenje dolazi u obliku izravnosti, one vrste koju i ne bi očekivali za jedan TV/pravo-na-video film. Akcija je pravo dobra, shvatite to kao kompliment. Istina, nema je previše, tek u drugom dijelu filma, ali nije še štedjelo na mecima i pristojnoj pirotehnici. Također, SS je brutalan, a njihov vođa tako dobar negativac da se vam dođe pravo drago što još uvijek postoji dobra inspiracija za takve stvari. Ne nedostaje ni SS brutalnosti, streljanja, pa čak i gadnih prizora ranjenih i ubijanih i malo dobrog starog mučanja; sve to fino raspoređeno kroz radnju da ničega ne bude previše. Glumci su, od kojih je jedino Sean Bean kakvo-takvo ime, odrda odradili fin posao, nema nekakvog preglumljavanja, a to što su mahom nepoznati dosta doprinosi nekakvoj autentičnosti. Stvar koja bi mogla biti mana; film nije dovršen, završava jednom vrstom clifhangera. Dva su nastavka u najavi, ako budu snimljena i dobro zaokružena sve ovo nedorečeno će imati smisla. Do tada…i ovo će morati biti dovoljno. Znači, dobra stara akcija, ratni dani, odličan negativac, lokacije koje stvarno oduzimaju dah… da je bilo malo više love ovo je mogao biti jedan pravi kino film, no i ovako ispunjava zadane norme da bude par stepenica iznad nekih sličnih naslova.


IMDb

Trailer

 

Koliko vas može zamisliti Anthony Hopkinsa kao akcijskog glumca? Na stranu Hannibal Lecter rutinu, baš kao jednog James Bond tipa, koji roni, mlati sve oko sebe, puca iz svih mogućih oružja, zavodi svaku žensku koja mu dođe u vidokrug i još many, many zabavnih stvari kakve se obično znaju pronaći u poštenom akcijskom filmu? Moram se malo ispraviti When Eight… je više avanturistički film, ali nećemo sad praviti neke razlike. Stvar koju valja reći, Hopkinsu akcija dobro stoji, ima taj nastup samouvjerenog tipa kojemu ništa nije strano, a svaki posao se može obaviti uz malo napora. I ovo je snimljeno oho-ho godina prije nego je pobrao Oscara i postao svima omiljen glumac kojeg se spominje kad pokušavate povezati pojmove gluma i kvaliteta u jednu cijelinu, što će reći da je to jedna nikad posve otkrivena strana njegovih nastupa. Još kad se dodaju neke sporedne, ali vrlo važne stvari, onda cjelina postaje još zanimljivija. Ovo je adaptacija još jednog romana majstora akcije i avanture Alstaria McLeana, čovjeka kojeg sam već spominjao na ovim stranicama, glavnog i odgovornog za klasike kao što su The Guns Of Navarone te Where Eagles Dare. O čemu je riječ? Drago mi je da pitate…

Phillip Calvert je britanski tajni agent koji radi za osiguravajuća društva. Specijalnost; poslovi vezani uz more, more i pod morem. Sadašnji zadatak; pronaći brod koji je prevozio zlato i nestao negdje kod obala Škotske. Calvert dolazi zajedno s pomoćnikom u jedan od priobalnih gradića te pronalazi zid neprijateljstva, šutnje i gomilu ljudi koja ga pokušava ubiti, a tamo negdje i nestali brod te ljudi koji su ga oteli.

OK, idemo prvo od negativnih stvari, pristup koji baš ne koristim često, ali da malo primjenim šablonu. Negativno je to što film ima okus, izgled i miris tipičnog Bond filma, a čak su i neki dijelovi radnje isti, posebice dio kad Calvert dobiva sažetak od svojeg šefa te odlazi u akciju. Nije to ništa čudno, nastao je u vrijeme kad se dogodila prva kriza Bond franšize (kad je Connery rekao doviđenja serijalu) te je trebao predstavljati svjevrsnu zamjenu za njega. Tako da, ako vam djeluje slično kao Bond filmovi, to uopće nije slučajno. Film radi toga i nije doživio neki financijski uspjeh, pa tako planirani serijal nikad nije ni lansiran, zaustavljajući stvari na samom početku.

Pozitivna stvar; ovo bi se mogao opisati kao realniji i siroviji Bond derivat. Lokacijski je spektakularan (McLeanov jedini roman koji je smješten u rodnu mu Škotsku), počevši od priobalja koje ima jedinstvene otoke, stijene, prolaze i slično, zračni kadrovi su takvi da vam jednostavno moraju oduzeti dah. Akcija je također dobra, izravna i nema previše mudrovanja (iako se mora primjetiti da su fizički fajtovi malo drveni) kako to već zna biti. Priča sama je puno izravnija nego u tipičnom Bond filmu, a kako su McLeanovi specijaliteti preokreti, ovdje ih također treba očekivati (ponajviše u odnosima među likovima) kao i pravi avanturistički štih tipičan za njegova djela (neosvojiva mjesta). Jedina zamjerka ovdje ide na tankom podvodnom dijelu, koji bi, da uspješno predoči razriješenje tajne gdje je nestali brod, trebao ipak biti duži i obogaćen širim kadrovima. Sve ostalo, vrhunski napravljen posao, s glumcem kojeg svi znaju po posve drugačijim ulogama. Ako to nije dovoljno za preporuku… onda stvarno ništa nije.


 

IMDb

Trailer

Znate kako je to, imate švedski stol finih jela na izbor, a vi se odlučite za hamburger. Nešto slično se meni često događa, par novih naslova stoji na hardu, čeka da budu pregledani, ali nakon što sam pogledao novog Dylan Doga… malo klasike nije smjelo naškoditi. Ne da je Dog tako loš (ili tako dobar, već kad smo kod toga) ali nekako sam trebao odmor od istraživanja novih stvari, pustiti mozak na pašu i gledati lijepe slike. OK, sad sam malo pretjerao, ispada da je Woo zadnji šrot koji se treba gledati ako ne želite ozbiljnije razmišljati, no ovdje to i nije tako daleko od istine. Možete gledati, možete se pravo zabaviti, kvragu, možete biti duboko zadivljeni i puni poštovanja naspram onog što vidite, ali ako tražite i malo sadržaja uz odličnu koreografiju, moj savjet bi vam bio – uzmite neki drugi Woo-ov film. Jer Hard Boiled je jedna duga, orgazmički dobra pucnjava, u kojoj postoje intervali kad oružje miruje, ali samo dok se ponovo ne napuni.

Kad bih trebao reći nešto o priči; rekao bih sljedeće. Jedan super drot ulijeće iz pucnjave u pucnjavu, na awsome načine rastura interijere i eksterijere, a tu je i neki drugi lik koji je kao negativac, ali je ustvari pozitivac te se super drot udružje s tim drugim tipom i onda rade još veća čuda. Mogao bih prepisati sadržaj s IMDb-a ili Wikija, ali to jednostavno nije moj stil jer kad uzmem ovaj film da ga pogledam, to je kao naručivanje hamburgera; znate da je dobar, znate da ćete uživati i znate da vas neće razočarati. Sve navedeno; ispunjeno. To je ujedno možda i najveća mana, taj dio s nekom suvislijom pričom, ali Woo je ovaj put postavio nebo za granicu u dijelu koji se bavi koreografiranom pucnjavom (osvojio je svemir na kraju) i ama baš svaki trik kojeg se mogao sjetiti, smisliti i snimiti – ovdje je. I što je kvaka, akcija se ne ponavlja, treba biti fucking genije da se to izvede. Pirotehnika je fascinantna do te mjere da film djeluje dosadno kad se ne puca. Što se tiče dubine odnosa među likovima, tu je granicu postavio jako nisko. Ipak, u sve to ubacio je i one svoje poznate motive, poštovanje dva suprotna karaktera, prvo se ne volimo, pa onda surađujemo motive, no ovdje je to tek radi šablone koju je prije stalno koristio (drugdje to bolje funkcionira) i baš se osjeti kako je išao raditi film koji će biti majka svih pucačina. Možda griješim, ne da mi se provjeravati, ali to mu je bio i posljednji film na matičnom tržištu, prije nego ga je USA kupio, pa je čovjek htio otići s praskom.

Gluma, nećemo se zavaravati, ne postoji, ali Chow Yun-Fat je tako dopadljiv lik da ni ne treba glumiti; on je jednostavno super drot, s čačkalicom u ustima, i kao takvog ga volimo. Drugi kućni Woo-ov glumac Tony Leung, nije ni blizu Fatove pojave, no on je čak malo i glumio, ali samo malo, i više pozirao (ok, ok, obojica su pozirala) te njih dvojica djeluju kao svaki pošteni partners with guns ljudi. Želja za budućnost. Leung i Woo su se ponovo ujedinili na Red Cliff-u. Fat i Woo? Što se čeka? Bila jednom jedna priča o nekakvom filmu The King’s Ransom, ali to je, valjda, stvar prošlosti. Uglavnom, novo gledanje, isti dojmovi, ista razina zabave, film koji ama baš nikad neće zakazati i koji je zabavan čak i na deseto gledanje.


IMDb

Trailer

Prošlo je devet godina otkako je kultni redatelj John Carpenter sjeo natrag u redateljsku stolicu (ako ne računamo izlete u televizijske vode i seriju Masters Of Horor) i nekako se ne može da se ne postavi pitanje koliko je pauza napravila dobrog starom majstoru. Ili lošeg, već kad smo kod toga. Iako je 1998 godine pokupio hvalospjeve struke da se vratio natrag u formu s odličnim Vampires, njegovo sljedeće djelo, Ghosts of Mars nije bilo takve sreće, upravo suprotno, zamjerala se reciklaža već viđenih motiva iz skoro svih njegovih prijašnjih filmova, izostanak atmosfere i nezainteresirana režija. U jednom od intervjua koje je dao nakon toga, Carpenter je sam pojasnio kako mu je dosta snimanja filmova, da je dogurao do granice kad bi trebao uzeti poštenu pauzu i malo meditirati na lovorikama stare slave, ne želeći izgubiti sav kredibilitet koji je nakupio tokom godina. Što nas dovodi do njegova posljednjeg filma.

The Ward na papiru zvuči zanimljivo: mladu djevojku, radi nepoznate traume koju je proživjela, smještaju u mentalnu ustanovu kako bi došla k sebi. Tamo već boravi grupa djevojaka šarenih karaktera, no i nešto puno opasnije, nešto što voli mrak i krvava ubojstva dotičnih štićenica. Vrijeme radnje: ljeto gospodnje 196- i neka, doba kad su psihijatrijske ustanove bile nešto slično inkvizicijskim prostorijama za zabavu, gdje je struja svako malo nestajala i čudni zvukovi bili sastavni dio interijera. Dodajte tomu pet-šest zgodnih djevojaka (jer u hororima nema ružnih djevojaka), malo creepy atmosfere, nekoliko decibela uobičajenih vriskova i stvar je trebala funkcionirati kao dobro podmazani švicarski stroj. Trebala, da. Funkcionira li? To je već pitanje za poduži odgovor.

Carpenter je namjerno (ili slučajno) za povratak odabrao materijal s kojim bi trebao biti kao doma: izolirana ustanova, grupa različitih karaktera i jedna nedorečena opasnost. Njegovi The Thing su nastali na tim uvjetima, ali The Ward je bliži njegovom Prince of Darkness, posebice zato što se dobar komad radnje odigrava u svega dvije-tri prostorije. Budget filma iznosio je svega 10 milijuna dolara, što je, priznajmo, prava sića, te je razumljivo što se kroz cijeli film osjeća nekakva štednja na svemu, počevši od setova (iako imaju onu spartansku uvjerljivost nekakve ludnice iz 60-ih) do likova. Kako je Carpenter ovdje imao minimalni angažman (nije sudjelovao ni u pisanju scenarija, kao ni skladanju glazbe) neinventivnost priče ne može ići posve njemu na dušu. Ali, nije priča ta s kojom film ima problema, koliko s likovima koji ih nose. Glumački je film ispod prosjeka, par zgodnih djevojaka koje vidimo zamalo u svakom drugom slasheru, bez neke posebno dobre izvedbe. I scenarij zna djelovati smiješno kad se dotiče vremenskog razdoblja: u tim danima cure niti bi ostajale same na odjelu, niti bi osoblje ostavljalo ormariće s lijekovima nezaključane, a još manje bi imale gramofon, pa da si naprave zabavu kad im se prohtje. Koliko god  da se Carpenter trudio napraviti atmosferu u tom normalnom dijelu, ne uspijeva mu.

No, zato je s creepy dijelom drugačija priča. Napetost nije nešto posebno efektna, nema tu inovacija ili nečega što bi vam oduzelo dah, ali ima atmosfere na kakvu smo navikli dobivati od Carpenterovih filmova. S akcijom koja krene u završnim dijelovima radnje stvari čak znaju izgledati i dobro. U radnji postoji i neočekivani twist, čime Carpenter pokazuje da je još uvijek voljan isprobavati nove stvari (iako prilagođene njegovim uvjetima) ali taj preokret, iako pojašnjava neke detalje, dolazi pomalo prekasno. Zašto prekasno? Zato što nakon uvodnog dijela, čija kvaliteta ovisi samo o tome jeste li spremni podnijeti statičnost i neiskorištenost scenarija, dolazi dio koji će vašu pažnju zadržati samo ako ste prihvatili uvodni dio radnje. Kvaka 22. A nedostaju i detalji kroz cijelu priču koji bi taj preokret napravili legitimnim (iako nije da ih nema) jer, iako je predstavljen kao konačni dio slagalice, ostali dijelovi su nam nevidljivi, što nije tako dobra stvar.

Konačni rezultat? Suzdržani Carpenter. Velika količina dopadljivosti filma leži upravo na njemu, njegovu imenu i stvarima koje je prije isporučivao. U detaljima je vidljivo kako stari majstor još uvijek zna znanje, da mu ograničenja nisu utupila oštricu, da zna izgraditi atmosferu ako je voljan, no tu je odmah vidljivo kako je ovo bio materijal za vježbu. Da bi se potpuno vratio u normu, projekt će zahtijevati više njegove angažiranosti. Što se mene tiče, drago mi da se čovjek vratio, pa makar i u ovakvom izdanju jer predstavlja malu promjenu u odnosu na horor repertoar koji opet započinje ulaziti u stanje statičnosti.

Thursday (1998)

Posted: 19 lipnja, 2011 in Komedija, Kriminalistički, Thomas Jane

IMDb

Trailer

 

Iskreno, nikad nisam bio neki posebni fan filmova situacije. Znate već, radnja u jednom danu, nekakav geg koji pokreće drugi, pa treći, nešto komedije, nešto malo akcije. Možda zato što sam obično naletio na komedije, loše, nimalo duhovite. Ali, filmski je svijet velik, svašta u njemu ima te se uvijek nađe dobra preporuka. Ovaj naslov ide na dušu kolege Dragonragea, ja nisam imao blagog pojma da uopće postoji (mislim da nije ni on) a kako je trailer djelovao dovoljno zanimljivo, odlučih ga pogledati. What a hell, ne, flat opcija svašta trpi. Dobro, priznajem, slab sam na Thomasa Janea, mislim da je lik prokleto podcjenjen te da nikad u cijelosti nije pokazao svoj potencijal, barem ne što se tiče mainstrean dijela filmografija. Srećom, čovjek ne biježi od ovakvih projekata, na zadovoljstvo svih gledatelja koji cijene dobar crnohumorni flick o nesvakidašnjim situacijama koje se znaju dogoditi kad ih ne očekujete.

Ovo je dan za koji će naš junak Casey poželiti da uopće nije ustao iz kreveta. Za početak, dobiva poziv od starog kompanjona Nicka i obavijest da mu ovaj dolazi u posjetu. Sve 5, ali Casey i Nick su nekad davno bili dileri drogom, što Casey više nije, a kad mu Nick uvali pun kofer droge i ode obaviti neke posliće koji uključuju pištolj i prigušivač, započet će njegova mala odiseja unutar kuće. Jer, posjetit će ga par individua, sve pomaknuti likovi, svaki spaljeniji od drugog, a doznat će se ponešto i o samom Caseyu. Mrtva tijela se gomilaju, a stvar postaje jednostavno apsurdna do te granice da se morate zapitati tko tu koga hebe.

Kako rekoh, dobru situaciju treba znati napraviti, pa još izvući i maksimum iz nje, posao je to. Sad, ako kažem da je ovo uradak koji će vas najvjerojatnije podsjetiti na neke Tarantinove spike, to će biti istina, ali kažem da je i pravo originalan, i to će biti istina. Nešto kao uzor koji je različit od uzora. Dijalozi su na granici apsurdnog, ali tako duhoviti da jednostavno poželiš da traju i traju i, ono što je vrlo važno kod ovakvih stvari, ne ponavljaju se. Film je razdjeljen na scene, svaki lik koji se pojavi ima svoju minutažu te drugačiji pristup radnji, s tim da se događaji koji su prethodili ovom malom radnom sastanku uopće ne pojašnjavaju (zamišljajte, ljudi) i jedini ustupak tom pravilu jeste kratki flashback kad vidimo Caseya kakav je bio dok je bio bad boy – priča o zgrickanom/malom kurcu bi vam mogla ostati u sjećanju. Ako ste pomislili da je dijalog sve što ovaj mali filmić može ponuditi, pogrešno. Postoji zanimljivo velika količina ispucanih metaka, onako, da se dijalog malo ohladi, pri čemu se ne zanemaruje i urnebesno pretjerivanje u količini prolivene krvi.

Thomas Jane vodi, kako rekoh, glavnu riječ i vodi je dobro, čovjek em izgleda dobro, em zna glumiti, em ima talent za komediju, kao i za akciju. Aaron Eckhart u svojem isto tako netipičnom izdanju, ali s jednakim talentom za komediju te u maloj, ali očekivano efektnoj ulozi, dolazi nam i Mickey Rourke (dok je još izgledao dobro) kao cool žandar koji baš i ne dolazi spasiti dan na kraju smjene. Znači, uber zabavni dijalozi, komične situacije pomješane s ponekom cool kriminalističkom upadicom, brz tempo, apsurdnost i zabavno pretjerivanje… isporučeno više nego sam očekivao, čak toliko da ga ovih dana planiram pogledati ponovo.

Dark Of The Sun (1968)

Posted: 18 lipnja, 2011 in Akcija, Ekranizacije, Ratni

IMDb

Trailer

 

The Expendables su pokazali kako još uvijek postoji zanimanje za filmovi koji u sebi sadrže grupu plaćenika/vojnika/entuzijasta koji imaju posao za obaviti; srušiti pokoji režim, izbaviti gladne i nemoćne i poubijati što je više zlikovaca moguće. Peace of cake, rekli bi svi. Svi znamo za one najpoznatije naslove, počevši od Where Eagles Dare do Wild Geese, ali ovdje nećemo o njima, ovdje idemo malo ispod radara i u lov na nešto drugačije, ali opet slično. Mjesto radnje; Kongo, zadatak; izbaviti doseljenike, ljudi od zanata; plaćenici. Za razliku od nekih svojih srodnika, ovaj naslov neće pronaći na listama sličnih, poznatih ili popularnih, većina jedva da zna za njegovo postojanje, što je, rečeno riječima Kalimera, prava pravcata nepravda. Da sad ne ispadnem sveznajući, slučajno pročitah roman po kojem je snimljen. OK, nema tu ničega slučajnog, napisan je od strane Willbura Smitha, majstora akcijsko-avanturističkih naslova, od kojih je poveći komad opusa smješten u rodnu mu Afriku, a kako sam čovjeka čitao na redovitoj bazi, iznenadio sam se kako su ga malo ekranizirali, točnije, od onih par naslova koji jesu snimljeni, Dark Of… je možda i najkvaliteniji. Odužih uvod, da prijeđem na stvar.

Curry i Ruffo su prijatelji, braća po oružju i plaćenici koji će napraviti posao za pravu cijenu. Ovaj put imaju nimalo zabavan poslić za obaviti, pokupiti grupu bijelih doseljenika koja se zatekla odsječena u unutrašnjosti Konga dok traje pobuna lokalnih plemena. Unajmljeni su od strane vlasnika tamošnjeg rudnika dijamanata, što će reći da su dijamanti iz bankovnog sefa prioritet, a doseljenici “ako se stigne” stavka za napraviti. Način putovanja; teretni vlak. Curry je u pogledu posla profić, lova je motivacija, ali Ruffo je lokalni tip, iz njega radi domoljublje, što će dva prijatelja dovesti u nekoliko zanimljivih razgovora, ali i propitivanje ispravnosti onoga što rade. Kada im plan krene po zlu i vlak doživi bliski susret s podmetnutom bombom, trebat će smisliti novo rješenje, jedno od onih koje zahtjevaju povratak u vruću zonu.

Glavno, nema Nacista, drugog svjetskog rata i sličnoga, ovo je malo svježiji materijal, smješten u vrijeme prave pubune afričkih plemena (iako je lokalitet promjenjen) što je dovoljno da bude drugačiji od ostalih. Glumački je pouzdan kako to već ide s ovakvim naslovima; Rod Taylor i Yvette Mimieux, nakon nastupa u kultnom klasiku Timemachine ponovo uzdružuju snage, a Jim Brown nakon The Dirty Dozen dolazi malo na novo područje, u novu misiju. Kako i dolikuje dobrom avanturističkom filmu, sniman je na originalnim lokacijama (ali u Jamaici, ne Kongu) akcija je solidna, dobro režirana i prati priču, a glumačke su izvedbe korektne, uz poneki ne tako korektni dio. Mana koja se može ovdje spomenuti; film je režiran drveno, gotovo staromodno te to zna biti malo iritantno, posebice kad se radnje raširi na krupni plan. Likovi su uobičajeno nerazrađeni, što ne mora nužno biti mana, a ni neka scenaristička rješenja nisu najsretnija. Ipak, cjelina još uvijek ima svojeg šarma, duh drugog vremena, nema CGI-ja, okus pravog avanturističkog filma itetako je prisutan. Trivijalnost za kraj; Tarantino voli ovaj film, čak je iskoristio neke dijelove soundtracka za svoje Bastardse… (u kojima i Rod Taylor ima malu ulogu) što ne mora nužno značiti i obaveznu preporuku. Imate apetit za poštenim komadom akcije i avanture, imate pik na man on mission filmove…? S ovim nećete promašiti.

The Badge (2002)

Posted: 13 lipnja, 2011 in Thriler

IMDb

Trailer

 

Uhvatila me nekakve neinspiracija posljednjih dana, pa se malo odmorih od svega. Došlo je ljeto, sunce i velike vrućine, nema se volje za nekakvu posebnu aktivnost, a u skladu s tim, trebalo je i pronaći naslov koji će odgovarati atmosferi. Stvar je u tome da inače volim atmosferične filmove kojima se radnja događa negdje u pripizdinama američkog Juga, Od Južnjačke Utjehe, pa do Dara, kod mene taj neki usporeni način života uvijek ima prolaznu osjenu, samo što je problem pronaći film koji odgovara zadanim kriterijima. Ali, tko traži, taj će nešto i pronaći, zar ne. Jedna usporena priča ide…

Šerif Darl Harwick ima stvarno jednostavan posao u jednostavnom gradu, s jednostavnim ljudima. Tj, sve dok u jednoj slučajnoj neseći ne otkriju mrtvo tijelo malo dalje u bari vode, ustrijeljeno. Kvaka prva, žensko tijelo nije žensko već muško, kvaka dva, “dama” je zabavljala kremu političarskog vrha okruga u kojem Darl radi. Da ne bude baš jednostavno, svi žele da slučaj nestane, ali naš junak, koji i sam ima nekakvih mutnih priča iz tog područja (brat mu je gay) baš tada odluči da bi to mogao i razriješiti, za inat svima.

Billy Bob Thorton i pomaknuti južnjački junaci idu kao ruka i rukavica, ja bih mu dao da ih stalno glumi jer ih glumi dobro, čovjek zna znanje. A Darl nije nikakav iznimka, lik osim gay brata ima problema i bivšom, a ni stari mu nije baš zvečka lucidnosti, problema kud god pogledaš. Jedan takav šerif savršeno je uklopljen u šareni kolaž sličnih, blago ekscentričnih jedinki kakvi obično žive u takvim gradovima. Polagani način života valjda tako djeluje na ljude. I naravno da se neće dogoditi velika buka kad se odigra nekakav zločin, sve će to biti rješavano na fin i tih način, uz malo službenog istraživanja, malo kićene spike cijenjene južnjačke gospode, pri čemu se neće zaboraviti da je licemjerje uvijek zabavno ako je napravljeno sa stilom. To u prijevodu znači, nema sto pedeset policijskih auta u kadru, SWAT jedinice kako razvaljuje vrata ni CSI ekipe, ovo je… laganini, što opet znači da nekima to neće biti nešto posebno zanimljivo.

Triler koji privlačnost polaže na svoje likove (uz Billy Boba tu je i gadno podcjenjena Patricia Arguette te veteran William Devane) i dobrim starim međuljudskim odnosima, malim kontroverzama koje još uvijek znaju uznemiriti male sredine i krajoliku u kojem nećete vidjeti nebodere ili betonsku đunglu. Kao stvoreno za lijeno nedjeljno poslijepodne.


The Principal (1987)

Posted: 7 lipnja, 2011 in Akcija, Drama, Thriler

IMDb

Trailer

 

Došlo je vrijeme da počnem malo promovirati sve one važne stvari u životu, znate, škola, obrazovanje, naporni rad kako bi svima bilo bolje u životu. Želim vam malo govoriti o pojedincima koji inspiriraju druge, poštene i časne ljude koji nam svima mogu biti uzor jer takvi su nam potrebni da nas izvedu na pravi životni put… sranje, ne mogu ja to. Znate kako se riješava problem loše škole? Tako što za ravnatelja postavite tipa kojem ne bi dali da čuva ni pseću kućicu, tako je jednostavno. Moralni, ispravni, kršćanski nastrojeni likovi žive na nekim drugim stranicama, ovdje govorimo o jebačima s velikim J koji znanje utjeruju baseball palicama i udarcima. Moj tip škole.

Rick Latimer boluje od tipičnog Petar Pan sindroma; nedorastao, neozbiljan, sumnjivih moralnih vrijednosti, kratkog fitilja, bez neke volje da završi započeto. Nakon što napravi cirkus u nekom bircu radi bivše žene, ima izbor. Ili najgora škola koja postoji na planeti Zemlji ili cesta. Rick će doći u novu školu i vidjeti kako je sve otišlo dovraga, a jedini način da se tamo nešto i napravi jeste da prvo makne glavnog dilere, razbojnika, ubojica, kojikuracvećne, iz školskih hodnika. Showdown može započeti.

James Belushi mi je oduvijek bio simpa tip i nikako mi ne ide u glavu kako to da nikad nije dosegao kultni statu brata Johna mu. OK, John ima Blues Brothers, ali nije baš neki tip, gledano po filmografiji. Možda da je i Jimmy povukao koju crtu kokaina više ili tako nešto. Enivej, tip ima dobrih stvari u filmografiji, loših stvari i očajnih, a “Ravnatelj” ide u kategoriju… neodređenih. Zamislite klišej. Najgora škola, najgori učenici, moral na jako niskim granama, profesori koji se boje vlastitih učenika… na toj strani svijeta stvarno ništa novog. Sad uzmite našeg Ricka, lik je toliko antipatičan u početku da se pitamo što uopće gledamo, dramu ili neku mušku fantaziju o tipovima koji svršavaju na to da budu sirovine i ubijaju boga u sadašnjim dečkima bivših žena. Odgovor, ovo bi moglo biti iznenađenje, gledamo – vestern. Pratite me malo, ovo je kao stvoreno da bude na ovim stranicama.

Iako počne kao nekakva socijalno angažirana drama, to jako brzo prestane biti tako. Naš Rick tako postaje Wyatt Earp, Louis Gossett Jr. Doc Holliday, škola u rasulu Tombstone, a glavni frik Viktor i njegovi jataci braća Dalton. Tko god kaže da je vidio takav razvoj radnje… laže? I to funkcionira, vjerovali ili ne. Doduše, ne i onima koji se pale na društveno angažirane školske drame (ima toga i ovdje,. jedva par scena, tek toliko da se zna kako je to škola) ali za one koji vole… neobične likove u neobičnim funkcijama, ovo je prava stvar. I Rick je ustvari cool lik, boli njega za boljitak škole neka stvar, ali suočen s stvarnošću, koja glasi da mu je ta škola zadnja postaja, odlučuje da nema što izgubiti ako nešto i napravi. I tu nema nekakvog happy enda. Tek što riješe jednog frika, drugi kuca na vrata. Za one koji očekuju ples i pjesmu, tu je serija Glee, tu se stvari mogu početi pripremati za drugi obračun. Zaključak. Neuobičajen uradak koji koristi tonu klišeja za pričanje neke posve drugačije priče. Meni dovoljno.


IMDb

Clip

 

Duboko pod naslagama godina, prašine i zaborava leže pravi mali biseri, samo ih treba znati pronaći. Prije nekih 15 godina slučajno sam podigao filmić u lokalnoj videoteci, bez veze, svidjelo mi se ime, sadržaj je djelovao intrigantno, taman ono što se tražilo za lijepo ljetno poslijepodne i nekako mi ostao u sjećanju kao jako dobra, danas posve zaboravljena roba. Raritet u pravom smislu riječi, s jako, jako, jaaaako mladim glumačkim facama koje su u vrijeme kad je film snimljen tek otkrivali draži brijanja. Na stranu njih, ima tu i nekih povijesnih fakti, stvarni događaj, jedan od onih koji uvijek pronađu svoj put do TV ekrana, ali ne treba ih se držati zaozbiljno jer su imena, kao i lokacije, promjenjene zato što su pravi protagonisti ove priče dobili sudsku zabranu, nakon osude na malo kvalitetnog zatvorskog vremena, da izvlače bilo kakav novac od mogućih knjiga ili filmova. Pitate za sadržaj? Intrigantan u svakom slučaju.

Učenici jedne bogatške, dobrostojeće, pomalo elitne škole, odluče uzvratiti udarac školskom nasilju, vandalima i sveopćoj nepravdi time što se udružuju u grupu “Bratstvo Pravde” te pod okriljem noći (i prigodnih maski) napadaju one koji to zaslužuju. I dok je početak njihove priče stvoren na dobrim temeljima, kako vrijeme odmiče njihove akcije počinju sličiti onima protiv kojih su se pobunili, što će dovesti do razdora među članovima grupe. Kad stvari krenu na još veću razinu i počne se razmišljati o ubojstvima, razdor će doseći vrhunac.

Ideja o osvetnicima koji dijele pravdu živi valjda oduvijek i ne kaže se uzaludno da je put do pakla popločen dobrim namjerama. “Slava” koju dečki počinju postizati svojim početnim akcijama (pa i uspjesima) počinje udarati im u glavu, što neminovno dovodi da se okrenu i protiv onih koji su im se nešto osobno zamjerili. A govorimo o pravom pravcatom brat-packu, Keanu Reeves, Kiefer Sutherland i Billy Zane, od koji svi znaju ponešto o glumi (kad im se prohtje. Njihova je izvedba ovdje sasvim korektna, dečki iz Kalifonije kojima je malo i dosadno, a malo se žele i dokazati radeći dobru stvar. Kiefer je sporedna uloga, ima ga možda 15 minuta na ekranu, ali sasvim dovoljno da se vidi kako je on tu još i najveći talent, dok je Zane iznenađenje kao tip koji ima jako mračne stvari na umu. Nije da su imali i nešto puno prostora za raditi, no par scena ima ono nešto što vas spriječava da ih samo tako otpišete.

A što se tiče priče, ovisi o senzibilitetu na koji ste kalibrirani. Ako su vam istinite storije zanimljive, ovo će biti dobra stvar. Sve to ima svoj početak, sredinu i kraj koji možda ne opravdava sve ovo ispred, ali stvarne fakte nikad ne nude spektakularan kraj. Dosta dobro se dočarala transformacija pozitivaca u negativce, a za jedan TV uradak, stil snimanja je malko siroviji, na trenutke zgodno realan, što, potpomognuto ugodnim izvedbama, djeluje sasvim OK. Mana pravo da ni nema…osim što se radi o televizijskom naslovu, osjeti se kad je ambicija mogla biti veća, no ograničena je formatom u kojem se radila, a i u glumačkim izvedbama se zna itekako osjetiti početno neiskustvo. Stoga, ako vas zanima kako izgledaju početci nekih današnjih jakih faca, priča koja ima uporište u stvarnosti i izvedba jedna potencionalno intrigantne ideje…

Black Dog (1998)

Posted: 3 lipnja, 2011 in Akcija, Patrick Swayze

IMDb

Trailer

 

Postoje filmovi i postoje filmovi. Rekoh jako veliku stvar, zar ne? Idemo ovako: imamo filmove koji ciljaju nešto (publiku, box office, Oscare, what ever) i onda imamo sve ostale. B produkcija. Ili C produkcija. Ili ŽNJ produkcija, ali te se stvarno pokušavam držati podalje. B mi je jako draga, pronašao sam neke od stvarno zanimljivih naslova ondje i uvijek sam u potrazi za novima, ali nećemo se zavaravati, nije ni tamo zlato sve što sja. Punokrvni B film treba znati napraviti, pogotovo ako imaš tako malo za raditi. Što me dovodi do današnje priče, primjerka punokrvnog B filma, ali ujedno i jednog od boljih predstavnika takozvanih trucking filmova. Kontradikcija sama po sebi i ne, nije zlato sve što sja u njemu, no u nedostatku neke bolje inspiracije, provjereni materijal bolji je od razočaravajućeg. Stoga, kako to već ide…

Jack Crews običan je radni tip; žena, klinka, kuća pod hipotekom, ali i malo har time iza rešetaka jer je pregazio čovjeka na ulici. Kamionom. Jack više ne smije voziti, ali mu dođe takva poslovna ponuda (mucho dinero je u igri) da ne može odbiti, radi obitelji, i evo ga opet za upravljačem 18 wheelersa, mrcine od kamiončine. Kvaka je što iznenada tovar koji prevozi počnu otimati neki tipovi, što priču dovodi u vode jurnjave, razbijanja i gaženja svega pred sobom.

N-da, odmah iskreno, filmić ima valjda najnelogičniji scenarij ikad viđen u akcijskom filmu. Likovi predaju Jacku kamion s tovarom oružja samo da bi ga deset minuta kasnije išli otimati po cesti. Koja je poanta toga što su mu uopće predali kamion? Odgovora nema. Ekipa je djelomično raspoložena, stari Patrick je zrno preozbiljan za ovakvu vrstu filma i šteta što netko nije shvatio da ubojite replike dušu daju za ovakav materijal (ima valjda tri u cijelom filmu). Meat Loaf kao vjerski zanesenjak, slaš, negativac, slaš ubojica, slaš…itd.itd…čovjek gotovo da ni ne glumi, ono kad počne urlati psalme ili što već, čovjek je kao doma. Randy Travis, country pjevač tugaljiva glasa… korektno, iznenađujuće. Uz sve to prosječno i nelogično, pitate se što uopće valja ovdje?

Ovako, nema neke mudrosti, što je na putu bit će udareno, pregaženo i zgaženo, ako djeluje kao da će se nešto prevrnuti, prevrnut će se sigurno, ako izgleda kao da bi moglo eksplodirati, to je gotova stvar, plamen je već tu. Akcija, ljudi, priziva u sjećanje neke kultne klasike tipa Konvoj, nema tu kompjutera, nema CGI-ja, ako se auto skrši po cesti, vjerujte da je riječ o pravom autu. U vrijeme kad su sofisticirani akcijski filmovi počeli vladati velikim ekranom, ovaj djeluje kao da je upao iz nekog drugog vremena i to nije mana, ako ste, naravno taj tip. Kad onaj spomenuti 18 wheeler zaurla punim gasom, to je moćno, ljudi. A, iako je u pitanju bio limitirani budget, na sudarima se nije štedjelo. Naravno, ima malo i klasike, negativci otmu ženu i klinku našeg junaka, glavni murjaci će nakon cijelog tog loma ležerno reći “moglo je biti i gore”, nema iznenađanje. Pridodajte tomu zanimljiv, on the road soundtrack (koji je puno bolji nego bi se moglo očekivati) sat i pol muške (žene, cure i dame, isprike, ovo jest muški film) zabave  prolazi bez muke. I, da, očekivanja ne trebaju biti previsoko, nije poželjna stvar, jer cijela stvar bolje funkcionira bez toga.