Arhiva za 19 lipnja, 2011


IMDb

Trailer

Prošlo je devet godina otkako je kultni redatelj John Carpenter sjeo natrag u redateljsku stolicu (ako ne računamo izlete u televizijske vode i seriju Masters Of Horor) i nekako se ne može da se ne postavi pitanje koliko je pauza napravila dobrog starom majstoru. Ili lošeg, već kad smo kod toga. Iako je 1998 godine pokupio hvalospjeve struke da se vratio natrag u formu s odličnim Vampires, njegovo sljedeće djelo, Ghosts of Mars nije bilo takve sreće, upravo suprotno, zamjerala se reciklaža već viđenih motiva iz skoro svih njegovih prijašnjih filmova, izostanak atmosfere i nezainteresirana režija. U jednom od intervjua koje je dao nakon toga, Carpenter je sam pojasnio kako mu je dosta snimanja filmova, da je dogurao do granice kad bi trebao uzeti poštenu pauzu i malo meditirati na lovorikama stare slave, ne želeći izgubiti sav kredibilitet koji je nakupio tokom godina. Što nas dovodi do njegova posljednjeg filma.

The Ward na papiru zvuči zanimljivo: mladu djevojku, radi nepoznate traume koju je proživjela, smještaju u mentalnu ustanovu kako bi došla k sebi. Tamo već boravi grupa djevojaka šarenih karaktera, no i nešto puno opasnije, nešto što voli mrak i krvava ubojstva dotičnih štićenica. Vrijeme radnje: ljeto gospodnje 196- i neka, doba kad su psihijatrijske ustanove bile nešto slično inkvizicijskim prostorijama za zabavu, gdje je struja svako malo nestajala i čudni zvukovi bili sastavni dio interijera. Dodajte tomu pet-šest zgodnih djevojaka (jer u hororima nema ružnih djevojaka), malo creepy atmosfere, nekoliko decibela uobičajenih vriskova i stvar je trebala funkcionirati kao dobro podmazani švicarski stroj. Trebala, da. Funkcionira li? To je već pitanje za poduži odgovor.

Carpenter je namjerno (ili slučajno) za povratak odabrao materijal s kojim bi trebao biti kao doma: izolirana ustanova, grupa različitih karaktera i jedna nedorečena opasnost. Njegovi The Thing su nastali na tim uvjetima, ali The Ward je bliži njegovom Prince of Darkness, posebice zato što se dobar komad radnje odigrava u svega dvije-tri prostorije. Budget filma iznosio je svega 10 milijuna dolara, što je, priznajmo, prava sića, te je razumljivo što se kroz cijeli film osjeća nekakva štednja na svemu, počevši od setova (iako imaju onu spartansku uvjerljivost nekakve ludnice iz 60-ih) do likova. Kako je Carpenter ovdje imao minimalni angažman (nije sudjelovao ni u pisanju scenarija, kao ni skladanju glazbe) neinventivnost priče ne može ići posve njemu na dušu. Ali, nije priča ta s kojom film ima problema, koliko s likovima koji ih nose. Glumački je film ispod prosjeka, par zgodnih djevojaka koje vidimo zamalo u svakom drugom slasheru, bez neke posebno dobre izvedbe. I scenarij zna djelovati smiješno kad se dotiče vremenskog razdoblja: u tim danima cure niti bi ostajale same na odjelu, niti bi osoblje ostavljalo ormariće s lijekovima nezaključane, a još manje bi imale gramofon, pa da si naprave zabavu kad im se prohtje. Koliko god  da se Carpenter trudio napraviti atmosferu u tom normalnom dijelu, ne uspijeva mu.

No, zato je s creepy dijelom drugačija priča. Napetost nije nešto posebno efektna, nema tu inovacija ili nečega što bi vam oduzelo dah, ali ima atmosfere na kakvu smo navikli dobivati od Carpenterovih filmova. S akcijom koja krene u završnim dijelovima radnje stvari čak znaju izgledati i dobro. U radnji postoji i neočekivani twist, čime Carpenter pokazuje da je još uvijek voljan isprobavati nove stvari (iako prilagođene njegovim uvjetima) ali taj preokret, iako pojašnjava neke detalje, dolazi pomalo prekasno. Zašto prekasno? Zato što nakon uvodnog dijela, čija kvaliteta ovisi samo o tome jeste li spremni podnijeti statičnost i neiskorištenost scenarija, dolazi dio koji će vašu pažnju zadržati samo ako ste prihvatili uvodni dio radnje. Kvaka 22. A nedostaju i detalji kroz cijelu priču koji bi taj preokret napravili legitimnim (iako nije da ih nema) jer, iako je predstavljen kao konačni dio slagalice, ostali dijelovi su nam nevidljivi, što nije tako dobra stvar.

Konačni rezultat? Suzdržani Carpenter. Velika količina dopadljivosti filma leži upravo na njemu, njegovu imenu i stvarima koje je prije isporučivao. U detaljima je vidljivo kako stari majstor još uvijek zna znanje, da mu ograničenja nisu utupila oštricu, da zna izgraditi atmosferu ako je voljan, no tu je odmah vidljivo kako je ovo bio materijal za vježbu. Da bi se potpuno vratio u normu, projekt će zahtijevati više njegove angažiranosti. Što se mene tiče, drago mi da se čovjek vratio, pa makar i u ovakvom izdanju jer predstavlja malu promjenu u odnosu na horor repertoar koji opet započinje ulaziti u stanje statičnosti.

Thursday (1998)

Posted: 19 lipnja, 2011 in Komedija, Kriminalistički, Thomas Jane

IMDb

Trailer

 

Iskreno, nikad nisam bio neki posebni fan filmova situacije. Znate već, radnja u jednom danu, nekakav geg koji pokreće drugi, pa treći, nešto komedije, nešto malo akcije. Možda zato što sam obično naletio na komedije, loše, nimalo duhovite. Ali, filmski je svijet velik, svašta u njemu ima te se uvijek nađe dobra preporuka. Ovaj naslov ide na dušu kolege Dragonragea, ja nisam imao blagog pojma da uopće postoji (mislim da nije ni on) a kako je trailer djelovao dovoljno zanimljivo, odlučih ga pogledati. What a hell, ne, flat opcija svašta trpi. Dobro, priznajem, slab sam na Thomasa Janea, mislim da je lik prokleto podcjenjen te da nikad u cijelosti nije pokazao svoj potencijal, barem ne što se tiče mainstrean dijela filmografija. Srećom, čovjek ne biježi od ovakvih projekata, na zadovoljstvo svih gledatelja koji cijene dobar crnohumorni flick o nesvakidašnjim situacijama koje se znaju dogoditi kad ih ne očekujete.

Ovo je dan za koji će naš junak Casey poželiti da uopće nije ustao iz kreveta. Za početak, dobiva poziv od starog kompanjona Nicka i obavijest da mu ovaj dolazi u posjetu. Sve 5, ali Casey i Nick su nekad davno bili dileri drogom, što Casey više nije, a kad mu Nick uvali pun kofer droge i ode obaviti neke posliće koji uključuju pištolj i prigušivač, započet će njegova mala odiseja unutar kuće. Jer, posjetit će ga par individua, sve pomaknuti likovi, svaki spaljeniji od drugog, a doznat će se ponešto i o samom Caseyu. Mrtva tijela se gomilaju, a stvar postaje jednostavno apsurdna do te granice da se morate zapitati tko tu koga hebe.

Kako rekoh, dobru situaciju treba znati napraviti, pa još izvući i maksimum iz nje, posao je to. Sad, ako kažem da je ovo uradak koji će vas najvjerojatnije podsjetiti na neke Tarantinove spike, to će biti istina, ali kažem da je i pravo originalan, i to će biti istina. Nešto kao uzor koji je različit od uzora. Dijalozi su na granici apsurdnog, ali tako duhoviti da jednostavno poželiš da traju i traju i, ono što je vrlo važno kod ovakvih stvari, ne ponavljaju se. Film je razdjeljen na scene, svaki lik koji se pojavi ima svoju minutažu te drugačiji pristup radnji, s tim da se događaji koji su prethodili ovom malom radnom sastanku uopće ne pojašnjavaju (zamišljajte, ljudi) i jedini ustupak tom pravilu jeste kratki flashback kad vidimo Caseya kakav je bio dok je bio bad boy – priča o zgrickanom/malom kurcu bi vam mogla ostati u sjećanju. Ako ste pomislili da je dijalog sve što ovaj mali filmić može ponuditi, pogrešno. Postoji zanimljivo velika količina ispucanih metaka, onako, da se dijalog malo ohladi, pri čemu se ne zanemaruje i urnebesno pretjerivanje u količini prolivene krvi.

Thomas Jane vodi, kako rekoh, glavnu riječ i vodi je dobro, čovjek em izgleda dobro, em zna glumiti, em ima talent za komediju, kao i za akciju. Aaron Eckhart u svojem isto tako netipičnom izdanju, ali s jednakim talentom za komediju te u maloj, ali očekivano efektnoj ulozi, dolazi nam i Mickey Rourke (dok je još izgledao dobro) kao cool žandar koji baš i ne dolazi spasiti dan na kraju smjene. Znači, uber zabavni dijalozi, komične situacije pomješane s ponekom cool kriminalističkom upadicom, brz tempo, apsurdnost i zabavno pretjerivanje… isporučeno više nego sam očekivao, čak toliko da ga ovih dana planiram pogledati ponovo.