John Carpenter’s: The Ward (2010)

Posted: Lipanj 19, 2011 in Duhovi, Horor, John Carpenter, Misterija

IMDb

Trailer

Prošlo je devet godina otkako je kultni redatelj John Carpenter sjeo natrag u redateljsku stolicu (ako ne računamo izlete u televizijske vode i seriju Masters Of Horor) i nekako se ne može da se ne postavi pitanje koliko je pauza napravila dobrog starom majstoru. Ili lošeg, već kad smo kod toga. Iako je 1998 godine pokupio hvalospjeve struke da se vratio natrag u formu s odličnim Vampires, njegovo sljedeće djelo, Ghosts of Mars nije bilo takve sreće, upravo suprotno, zamjerala se reciklaža već viđenih motiva iz skoro svih njegovih prijašnjih filmova, izostanak atmosfere i nezainteresirana režija. U jednom od intervjua koje je dao nakon toga, Carpenter je sam pojasnio kako mu je dosta snimanja filmova, da je dogurao do granice kad bi trebao uzeti poštenu pauzu i malo meditirati na lovorikama stare slave, ne želeći izgubiti sav kredibilitet koji je nakupio tokom godina. Što nas dovodi do njegova posljednjeg filma.

The Ward na papiru zvuči zanimljivo: mladu djevojku, radi nepoznate traume koju je proživjela, smještaju u mentalnu ustanovu kako bi došla k sebi. Tamo već boravi grupa djevojaka šarenih karaktera, no i nešto puno opasnije, nešto što voli mrak i krvava ubojstva dotičnih štićenica. Vrijeme radnje: ljeto gospodnje 196- i neka, doba kad su psihijatrijske ustanove bile nešto slično inkvizicijskim prostorijama za zabavu, gdje je struja svako malo nestajala i čudni zvukovi bili sastavni dio interijera. Dodajte tomu pet-šest zgodnih djevojaka (jer u hororima nema ružnih djevojaka), malo creepy atmosfere, nekoliko decibela uobičajenih vriskova i stvar je trebala funkcionirati kao dobro podmazani švicarski stroj. Trebala, da. Funkcionira li? To je već pitanje za poduži odgovor.

Carpenter je namjerno (ili slučajno) za povratak odabrao materijal s kojim bi trebao biti kao doma: izolirana ustanova, grupa različitih karaktera i jedna nedorečena opasnost. Njegovi The Thing su nastali na tim uvjetima, ali The Ward je bliži njegovom Prince of Darkness, posebice zato što se dobar komad radnje odigrava u svega dvije-tri prostorije. Budget filma iznosio je svega 10 milijuna dolara, što je, priznajmo, prava sića, te je razumljivo što se kroz cijeli film osjeća nekakva štednja na svemu, počevši od setova (iako imaju onu spartansku uvjerljivost nekakve ludnice iz 60-ih) do likova. Kako je Carpenter ovdje imao minimalni angažman (nije sudjelovao ni u pisanju scenarija, kao ni skladanju glazbe) neinventivnost priče ne može ići posve njemu na dušu. Ali, nije priča ta s kojom film ima problema, koliko s likovima koji ih nose. Glumački je film ispod prosjeka, par zgodnih djevojaka koje vidimo zamalo u svakom drugom slasheru, bez neke posebno dobre izvedbe. I scenarij zna djelovati smiješno kad se dotiče vremenskog razdoblja: u tim danima cure niti bi ostajale same na odjelu, niti bi osoblje ostavljalo ormariće s lijekovima nezaključane, a još manje bi imale gramofon, pa da si naprave zabavu kad im se prohtje. Koliko god  da se Carpenter trudio napraviti atmosferu u tom normalnom dijelu, ne uspijeva mu.

No, zato je s creepy dijelom drugačija priča. Napetost nije nešto posebno efektna, nema tu inovacija ili nečega što bi vam oduzelo dah, ali ima atmosfere na kakvu smo navikli dobivati od Carpenterovih filmova. S akcijom koja krene u završnim dijelovima radnje stvari čak znaju izgledati i dobro. U radnji postoji i neočekivani twist, čime Carpenter pokazuje da je još uvijek voljan isprobavati nove stvari (iako prilagođene njegovim uvjetima) ali taj preokret, iako pojašnjava neke detalje, dolazi pomalo prekasno. Zašto prekasno? Zato što nakon uvodnog dijela, čija kvaliteta ovisi samo o tome jeste li spremni podnijeti statičnost i neiskorištenost scenarija, dolazi dio koji će vašu pažnju zadržati samo ako ste prihvatili uvodni dio radnje. Kvaka 22. A nedostaju i detalji kroz cijelu priču koji bi taj preokret napravili legitimnim (iako nije da ih nema) jer, iako je predstavljen kao konačni dio slagalice, ostali dijelovi su nam nevidljivi, što nije tako dobra stvar.

Konačni rezultat? Suzdržani Carpenter. Velika količina dopadljivosti filma leži upravo na njemu, njegovu imenu i stvarima koje je prije isporučivao. U detaljima je vidljivo kako stari majstor još uvijek zna znanje, da mu ograničenja nisu utupila oštricu, da zna izgraditi atmosferu ako je voljan, no tu je odmah vidljivo kako je ovo bio materijal za vježbu. Da bi se potpuno vratio u normu, projekt će zahtijevati više njegove angažiranosti. Što se mene tiče, drago mi da se čovjek vratio, pa makar i u ovakvom izdanju jer predstavlja malu promjenu u odnosu na horor repertoar koji opet započinje ulaziti u stanje statičnosti.

Oglasi
Komentari
  1. […] prirodan spoj. Doduše, u posljednje vrijeme ga baš i nije išlo po pitanju filmova (iako je The Ward skroman i pošten pokušaj) a i godine su tu. Njegov zadnji susret s nečim što je trebalo […]

  2. […] prošlo, Carpenter ponovo ulazi u pauzu sve do 2010 kada režira svoj, za sada, posljednji film. The Ward je priča koja je snimljena za šaku dolara, doslovno, i teško da se može nazvati njegovim […]

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s