Arhiva za 21 lipnja, 2011


 

IMDb

Trailer

Znate kako je to, imate švedski stol finih jela na izbor, a vi se odlučite za hamburger. Nešto slično se meni često događa, par novih naslova stoji na hardu, čeka da budu pregledani, ali nakon što sam pogledao novog Dylan Doga… malo klasike nije smjelo naškoditi. Ne da je Dog tako loš (ili tako dobar, već kad smo kod toga) ali nekako sam trebao odmor od istraživanja novih stvari, pustiti mozak na pašu i gledati lijepe slike. OK, sad sam malo pretjerao, ispada da je Woo zadnji šrot koji se treba gledati ako ne želite ozbiljnije razmišljati, no ovdje to i nije tako daleko od istine. Možete gledati, možete se pravo zabaviti, kvragu, možete biti duboko zadivljeni i puni poštovanja naspram onog što vidite, ali ako tražite i malo sadržaja uz odličnu koreografiju, moj savjet bi vam bio – uzmite neki drugi Woo-ov film. Jer Hard Boiled je jedna duga, orgazmički dobra pucnjava, u kojoj postoje intervali kad oružje miruje, ali samo dok se ponovo ne napuni.

Kad bih trebao reći nešto o priči; rekao bih sljedeće. Jedan super drot ulijeće iz pucnjave u pucnjavu, na awsome načine rastura interijere i eksterijere, a tu je i neki drugi lik koji je kao negativac, ali je ustvari pozitivac te se super drot udružje s tim drugim tipom i onda rade još veća čuda. Mogao bih prepisati sadržaj s IMDb-a ili Wikija, ali to jednostavno nije moj stil jer kad uzmem ovaj film da ga pogledam, to je kao naručivanje hamburgera; znate da je dobar, znate da ćete uživati i znate da vas neće razočarati. Sve navedeno; ispunjeno. To je ujedno možda i najveća mana, taj dio s nekom suvislijom pričom, ali Woo je ovaj put postavio nebo za granicu u dijelu koji se bavi koreografiranom pucnjavom (osvojio je svemir na kraju) i ama baš svaki trik kojeg se mogao sjetiti, smisliti i snimiti – ovdje je. I što je kvaka, akcija se ne ponavlja, treba biti fucking genije da se to izvede. Pirotehnika je fascinantna do te mjere da film djeluje dosadno kad se ne puca. Što se tiče dubine odnosa među likovima, tu je granicu postavio jako nisko. Ipak, u sve to ubacio je i one svoje poznate motive, poštovanje dva suprotna karaktera, prvo se ne volimo, pa onda surađujemo motive, no ovdje je to tek radi šablone koju je prije stalno koristio (drugdje to bolje funkcionira) i baš se osjeti kako je išao raditi film koji će biti majka svih pucačina. Možda griješim, ne da mi se provjeravati, ali to mu je bio i posljednji film na matičnom tržištu, prije nego ga je USA kupio, pa je čovjek htio otići s praskom.

Gluma, nećemo se zavaravati, ne postoji, ali Chow Yun-Fat je tako dopadljiv lik da ni ne treba glumiti; on je jednostavno super drot, s čačkalicom u ustima, i kao takvog ga volimo. Drugi kućni Woo-ov glumac Tony Leung, nije ni blizu Fatove pojave, no on je čak malo i glumio, ali samo malo, i više pozirao (ok, ok, obojica su pozirala) te njih dvojica djeluju kao svaki pošteni partners with guns ljudi. Želja za budućnost. Leung i Woo su se ponovo ujedinili na Red Cliff-u. Fat i Woo? Što se čeka? Bila jednom jedna priča o nekakvom filmu The King’s Ransom, ali to je, valjda, stvar prošlosti. Uglavnom, novo gledanje, isti dojmovi, ista razina zabave, film koji ama baš nikad neće zakazati i koji je zabavan čak i na deseto gledanje.