Arhiva za Srpanj, 2011


IMDb

Trailer

Jednom davno, dok mi se još dalo zamarati s takvim stvarima, napisao sam koju riječ o privatnim detektivima na velikom ekranu. Malo je reći kako je to bio potpuni gubitak vremena, no uvijek se toga prisjetim kad pogledam neki naslov koji koristi jednog za glavnog lika. Ono što je već postalo školsko pravilo u takvim filmovima; svi su cinici, svi su sarkastični, svi su na korak od potpunog alkoholizma, svi imaju opasnih problema sa ženama, baš svi u nekom trenutku dobiju po glavi (ako bude jednom imali su sreće) honorar nikad ne pokupe i uvijek, ali baš uvijek, nalete na slučaj koji je pet puta veći od njih samih, s negativcima koji imaju svašta za izgubiti i arsenal oružja pri ruci. Sad, znam da će velikoj većini Bruce Willis uvijek biti i ostati John McLane, ali na mojoj listi Joe Hallenback nema konkurencije.

Hallenback je tip koji ima gadnih problema s gospođom, kojeg kćer ne doživljava koliko ni lanjski snijeg, posao mu je u kurcu, zadnju lovu je spalio u Las Vegasu, nije vidio žilet tjedan dana, nedostaje mu i par centi za kutiju pljuga, a tu i jedan ubojiti mamurluk. Sljedeća gaža, dadiljanje striptizete sleš kurve, i to je trebala biti jednostavna gaža dok ne ulati u obračun automatskim oružjem. Nakon toga, društvo Hallenbecku počinje praviti bivši sportaš sleš još jedna sjebana individua, Jimmy Dix, a kako su njih dvojica jako neobičan par, tako će se uplesti u rješavanje slučaja koji uključuje korumpirane političare, sport, sportsko klađenje, i, naravno, par nekoliko ispucanih metaka kako i doliči akcijskom filmu.

Mislim da već i ptičice na grani znaju svo oko ovog filma, ali neke stvari naglasiti. Opet. Kad Shane Black napiše scenarij onda se mogu očekivati neke stvari – A) sjebani/zajebani/mamurni/badass likovi, B) nevjerojatna količina verbalnog nadmudrivanja, on linera koji se pamte i C) akcija za koju treba pravi redatelj. Uspjelo je Richardu Donneru, a nije bilo razloga da ne uspije i Tonyju Scottu, koji se specijalizirao za površne bum tras akcijske filmove (i to govorim u pozitivnom/kompliment smislu) u kojima publika uživa, producenti broje lovu, a kritičari imaju natjecanje koji će više popljuvati. To je s jedne strane. S druge strane, Prljavi Igraju Prljavo nije u cijelosti ispuni nadanja svojih producenata, bio je tek hit, skromnijih razmjera, Black je iskeširao milju i nešto za scenarij (najveća suma do tada) koji je na kraju dosta promjenjen.

Treba biti realan i reći da je film površan, da nema tu nikakve karakterizacije osim one vizualne, akcijske scene znaju otići u malu nepreglednost (Scott je baš onda počeo eksperimentirati s nekakvom divljom montažom) a i osjeti se da je film imao limitirani budget (završna scena eksplozije negativčeve vile je očajna). Ono što je svakako izvuklo materijal da bude popularan do dana današnjeg svakako su nastupi glavnog dvojica, hrpetina scena i dijaloga koji su brutalno sarkastični, dvosmisleni i zabavni (scena s ormarom i ljubavnikom). Da nije svega ovog potonjeg, bilo bi to, huh, možda ne baš negledljivo, ali sigurno ispod razine. Ako tražite akcijski film sa spektakularnim scenama demoliranja, pucnjave i jurnjave – ovo nije to. Ako tražite zabavne nastupe glavnih glumaca, gomilu sarkazma, cinizma i verbalnog nadmudrivanja i uspjelu, ali ipak prosječnu akciju – ovo je film za vas. Vrijeme mu još uvijek nije naškodilo, Willis u poletnom izdanju… shvatili ste već da film vrijedi i višekratnog gledanja, ne?

Jade (1995)

Posted: 27 srpnja, 2011 in David Caruso, Thriler

IMDb

Trailer

 

Prekrećete li očima kad vam netko spomene Davida Carusa? Ako da… budite upozoreni, za vlastito dobro prestanite s čitanjem ovog posta i polako se udaljite sa stranice. Ne radite nagle pokrete, ne radite zvuka i ne skidajte sunčane naočale jer upravo se spremam pisati o najvećem mamojebaču među policijskih njuškama koje nas zabavljaju s malih ekrana. Horatio Cane je najveći, to ste pročitali ovdje i nigdje više. Ali, prije nego je postao Horatio, Caruso je pokušavao malo i glumiti. Kažem pokušavao jer u par naslova to mu je i uspjelo, sviđalo se to nekima ili ne. U ovom naslovu baš i nije, ali to je priča za sebe. Ovaj film je priprema za Horatia, ako to možete vjerovati, ali nije Caruso taj koji ga čini… zanimljivim.

Kada su Basic Instinct koju godinu ranije poharali box office, došlo je vrijeme da se erotski triler proba, što će reći da su klonovi počeli nicati kao gljive poslije kiše. Jade je (ne)djelo Joea Eszterhasa, glavnog krivca za Sirove Strasti, kao i Slivera (koji je opet uključio Sharon Stone u zgodni ljubavni trokut) te se nije odstupilo od zadane forme. Žena, par muškaraca, seks, malo perverzija… voila, film je tu. Ovdje je riječ o svemu i svačemu (još mi ni danas nije jasan sadržaj) ali Caruso je u osnovi najnormalniji lik, pomoćnik državnog tužitelja, i on istražuje smrt nekakvog tipa koji je svršio, pa je svršio (citat by Michael Douglas). Imamo tu i prljave, prerverzne političare (kako drugačije) skupe kurve (kako drugačije) i prostituciju, pa imamo malo nekakvih posebnih termina “histerično sljepilo”, pa malo psihologije, pa malo… svega ostalog.

Linda Fiorentino nije Sharon Stone, ali ima ono nešto (da sam cinik, rekao bih da nosi suknju i ima dobre noge) radi čega se vuče kroz film, Caruso je kao istražitelj sasvim OK (zapazite način govora – Horatio is born) a film, osim zbrkane priče u kojoj nije jasno tko koga, ima i dvije grand slam automobilske potjere. Doduše, jedna je više divlja vožnja niz brda San Franisca, ali ne treba biti izbirljiv. Ostali glumci su ovdje tek toliko da popune vrijeme, možda odglume scenu dvije (gdje je ipak najbolje prošao Michael Biehn) i doprinesu sveopćem metežu. S druge strane, toliko poznatih imena na jednom mjestu može se nazvati impresivnim.

Iza kamere se nalazio kultni redatelj William Friedkin, pa ako vas iznenadi kako oni dijelovi filma gdje se koriste auti, brzina i jurnjava izgledaju dobro, mala informacija, ovaj redatelj je radio The French Connection, tako da iste moraju dobro izgledati. Na stranu sve to, film je loš, razbacane priče, osrednjih glumačkih izvedbi, i NIKAKO ga ne mogu preporučiti kao nešto na što bi se isplatilo uložiti dva sata vremena ako tražite vrhunski gurmanski doživljaj. S druge strane, ako ako želite neobaveznu zabavu, hrpu poznatih faca, par trenutaka istinskog (nenamjernog) humora, mogao bi vam ispati čak i zabavan. I, naravno, da vidite kako CSI Miami nije od Carusa napravio ono što je danas, taj je proces započeo koju godinu ranije.


IMDb

Trailer

 

Prvi put kad sam pogledao Bladerunnera bilo je; “Koji bi quratz taj film trebao predstavljati?” Kiša, mrak, neki likovi koji nemaju smisla, beznađe… baš ništa osim glazbe koja mi je djelovala zanimljivo. Danas je populrano reći kako su svi shvatili ono što film želi reći, kako su prokužili sve njegove dubinske slojeve i slične gluposti kojima se “pravi” filmofili žele pohvaliti kako su drugačiji od nas običnih smrtnika koji gledamo filmove radi filmova, a ne radi filmskog prenemaganja. Par godina kasnije, kad sam već bio stariji, ozbiljniji i sve to, naletjeh ponovo na Bladerunnera i ovaj sam put ostao oduševljen. Što oduševljan, film mi je broj jedan na svim listama, ali još uvijek svima znam reći kako mi je taj film na prvo gledanje bio potpuni – promašaj. Aha, trebao bih reći i neku o kultnom Stvoru. Isti priča, s time da je gledanje ovog naslova bila ljubav na prvi pogled. Dotične sam pogledao u isto vrijeme, ali sam tek koju godinicu kasnije doznao kako su oba podijelila sličnu sudbinu kraha na svim važnijim osnovama te je tek VHS uspio od njih napraviti ono što su danas. Ali, kod Stvora nije bilo nerazumjevanja, jasna radnja, jasni cool likovi i kraj koji je motherfucking odličan. Tek sam kasnije doznao neke dodatne stvari, tipa tko je uopće redatelj, da je to remake itd, itd, itd.

Za one koji su se tek sad probudili, priča je poznata i vrapcima na grani. Izolirana postaja na Antartiku, grupa ljudi, jedan gadan stvor iz dalekog svemira, puno dobre stare paranoje, napetosti i zgodnih scena kojih se nijedan pošteni horor ne bi smio sramiti. Gledano iz današnje perspektive, nije nikakvo čudo što je The Thing imao krah u kinima. Nakon što je Spielberg uspio raspekmeziti cijelu generaciju svojim E.T.-jem, jedan ovako posve drugačiji uradak nije imao šanse pokraj njega. A ni likovi nisu milo sunce što sja (Kurt Russell je rasturio kao bradati McReady) jerbo su to sve neke jedinke kojima fali i više od jedne daske u glavi – nisu nimalo simpatični kako to već ide. I, naravno, kraj. Dobro pobjeđuje zlo i svi žive sretno? Bullshit. Istina je ta da ako hoćeš sjebati opaku živinu… digneš cijeli kompleks u zrak. Jednostavnije od toga ne ide. A na kraju? Popiješ jednu i ostaneš malo odmarati, tek toliko da vidiš što će se sljedeće dogoditi.

Uzevši u obzir da je redatelj John Carpenter veliki obožavatelj rada Howarda Hawkesa, bilo je pitanje kad će na red doći remake njegova filma. Tehnički, Carpenter je uzeo njegov Rio Bravo za osnovu svojeg Assault On Precinct 13, no ovo je ono što se piše službeno. The Thing From Another World i nije službeno Hawkesov, no on ga je režirao (nepotpisan) jerbo mu se Christian Nyby, čije ime stoji na kreditu filma, zamjerio kao psu ljetne vrućine. Također, radi se o ekraniziaciji kratke novele naslova “Who goes there” od  John W. Campbell Jr, nastale, pogađate, u slavnim paranoičnim danima Hladnog Rata te onaj opaki ejlijen u filmu nije ustvari ejlijen već Ruska opasnost po američki živalj. Carpenter se ipak držao malo bliže pisanom originalu nego prethodnik te je i bolja ekranizacija (i samostalan uradak već kad smo kod toga), ali film se savršeno uklopio u motive koje Carpenter koristi u skoro cijeloj svojoj filmografiji. Izolirana grupa ljudi, mal prostor za uzvraćanje udarca, ne baš pojašnjena opasnost… Osim što se pojavio u posve krivo vrijeme, filmu se baš i nema što zamjeriti. Likovi su možda malo plošni, više skice nego razrađeni karakteri, ali ovdje je ionako bitna napetost koja izlazi iz radnje nego dramski sukob među likovima. Dobra stara paranoja je doćčarana lijepo (iako ne baš genijalni pojedinci u roku keks shvate tko je Stvor i što želi) a samo beznađe doprinosi jezi pojačanoj specijalnim efektima, koji, budima iskreni, danas imaju blaži efekt nego u vrijeme kad su nastali. Vrhunac Carpenterova opusa za kojeg se morao malo načekati da dobije priznanje. Nastavak priče? Slijedi.

The Thing (2011)

IMDb

Trailer

Trailer 2

 

Prva pomisao kad sam čuo da planiraju napraviti nešto s Carpenterovim The Thing bila je; OK, bila je to dobra vožnja, potrajala je skoro 30 godina, vrijeme je da netko nešto zajebe. Priznajem, volim osuđivati, pa čak i pljucnuti prije nego ustvari vidim konačni proizvod, što i nije lijepa stvar. Kad vožnja traje toliko dugo bez nastavaka ili remakova onda je to stvarno dobra stvar, ali predstavlja li nešto lošu stvar? Za sve one koji nisu upućeni, nastavak Stvora nije jučerašnja vijest, već se radilo na tome i odustajalo (jedan film i jedna tv-serija) jerbo nije bilo dovoljno dobre ideje koja bi se nadovezivala na original. U međuvremenu se pojavila i igrica za PC. Jeste pokušali igrati to čudo? Ja je nisam završio. Nije baš totalna katastrofa, ali je teška u vražju majku (i tek početak ima neke veze s filmom). Napokon, otkriće, radit će se nešto.

Nešto je trebao biti nastavak, gdje elitna jedinica vojske dolazi do ostataka Outpost 31 i ne pronalazi nikoga… osim Stvora. To je otišlo u smeće. Pa je zaključno trebao biti praguel. Hmmmm, norveška postaja, prvi susret, recimo da to zvuči dobro. Glavni je lik trebao biti MaCreadyev brat blizanac – rekao sam da će netko nešto zajebati. Srećom, od toga se odustalo (jerbo se uopće ne spominje u prvom filmu) i ostali su sami novi likovi, Norvežani. To je, priznajem ispalo jako cool. Već sam se bojao da će ubaciti hrpu emo pichica koje su tužne i depresivne i izgledaju ala Justin Bieber. Po traileru, zadržali su bradonje, neke likovi koji čak djeluju kao Skandinavci,a ni postaja se nije mjenjala, ostala je ista stara konstrukcija ala osamdesete koje smo već vidjeli u prvom filmu. Za one koji će prigovarati kako postaja ne sliči onoj iz prvog filma (a već sam naišao na takve bedaste komentare) ni ne može sličiti, rasturena norveška postaja je ustvari rasturena američka postaja jer je taj dio snimljen posljednji. Enivej, da ne budu opet sami muški, tu je zalutao i jedan ženski lik. Nisam nešto oduševljen, ženska mi ne miriši i ne izgleda baš nešto, a kako su joj u ruke uvalili plameno bacač mogu samo mislti kako je inicijalna ideja da je naprave u nekakav ellenripllyevski lik. Teško, ali nek im bude. I, da , vidjet će se unutrašnjost ejliejenskog broda. Kako fucking cool.

O glumcima, redatelju i svemu ostalom neću sad govoriti jerbo nema smisla (i svi su praktički anonimusi) što je i bolje. Što reći, meni sve to djeluje zamamno. Neće biti kao original, ali po svemu ponuđenom, neće ga ni osramotiti. Tko zna, možda ispadne i nešto jako…cool.

Striking Distance (1993)

Posted: 20 srpnja, 2011 in Akcija, Bruce Willis, Thriler

IMDb

Trailer

 

Bruce Willis kao mamurni murjak sklon kršenju pravila? Poznato, ne? Što može krenuti krivo? U ovom slučaju – sve ostalo. Imam par naslova na listi za povremeno gledanje i iako znam da su loši, uvijek im se vraćam, a da mi nije jasno zašto. Gotovo mazohistička seansa od koje se ne mogu odviknuti. Možda zato što sam se s ovim naslovom upoznao kad sam tek krenuo upoznavati ostatak opusa starog Brucea, možda zato što sam ga pogledao u neko određeno vrijeme – pitanja na koja nemam odgovor, ali u nedostatku neke poštene inspiracije, odlučih baciti par riječi na papir, tek toliko da ga ne zaobiđem već kad mi stoji u kolekciji. I, da, ima u njemu serijski ubojica. Počeli već okretati očima? Ne zamjeram vam, ovakvi naslovi su ih i doveli na loš glas.

Tom Hardy je dio velike policijske obitelji, ugledan žandar i poštovani član zajednice koja provodi zakon… sve dok mu misteriozni ubojica ne ubije oca, a on na sav glas izarzi sumnju da je ubojica nitko drugi do – policajac. Koji mjesec kasnije, Hardy je degradiran, radi u riječnoj patroli, na korak je od alkoholne kome i preživljava od jutra do sutra. Sve dok nepoznati killer ne započne ubijati sve ženske koje je Hardy povalio u svom životu.

Kad se uzme sadržaj, ne zvuči to toliko loše kako bi se moglo pomisliti. Mamurni junaci skloni kršenju pravila i zajebavanju vlastitih šefova oduvijek su zabavan materijal za filmove. Problem je samo što iza sadržaja dolazi realizacija, a realizacija je ovdje ono što je sve zeznula. Dobro, i scenarij, ali to je dvoje povezano. Stoga, što ovdje uopće valja. Willis, naravno, mamurluk i loš stav mu stoji ko saliven (čak i ako sve to jako zvoni na Die Hard karakter) to njegovo sumnjanje na žandare nije loše, zrno originalnosti (ubojica ima neke jako male sličnosti s Green River ubojicom) mjesto radnje je unikat, gotovo najbolji dio filma. Što još? Aha, na početku ima jedna grand slam potjera s autima, vrhunska stvar, vidi se da nema CGI-ja i da su na autima stvarno pucali amortizeri. Ima na kraju i potjera s gliserima (malo Đejmš Bond štil) a između svega toga se uglavilo i pokoje klasično puškaranje (mini Die Hard scena kad Hardy zauzima teglenicu na rijeci). Što pak ne valja? Odakle uopće početi.

Radnja je jednostavno bedasta. Nije mi jasno zašto scenaristi uvijek rade klasične gluposti tipa ubojica je posvuda, ali nitko ga ne kuži, zašto živi u kolibi koja je prva na udaru da se radi nekakva potjera, svi su murjaci, osim Hardya, naravno, glupi kao noć jer ne vjeruju u njegove teorije, svaki mogući klišej o junaku koji se zamjeri svima izvući će se iz knjige klišeja, a galerija glumaca jedva da je uložila minimalni trud da nešto i odglumi. Kad puknete auto signalnom raketom on će se obavezno zapaliti i eksplodirati, ako dobijete ženskog partnera znajte da vam slijedi mrzim te-obožavam te odnos, sve žrtve su bez pardona same, bez muža, sve hodaju mračnim i praznim prolazima da budu lakše uhvaćene.. itd, itd, itd. Kao da je bilo natjecanje; na jednu dobru stvar idemo postaviti tri loše, pa da vidimo što će biti. Vidi se iz aviona da je Willis samo pokupio ček, nabacio svoj mamurni izgled i prošetao kroz film, uloživši jedva petinu napora da nekoga uvjeri u nešto. Što će reći, jedno je gledanje dovoljno da vam to više ne padne na pamet. Nakon svega napisanog, meni još nije jasno zašto mu se s vremena na vrijeme vraćam. Možda sam slab na starog Brucea, možda volim dobre kaskaderske vratolomije, a možda jednostavno ne želim opterećivati mozak razmišljanjem (sad sam na tragu nečega; uvijek ga pogledam kad sam premoren za bilo što drugo). Da li ga nekom preporučavam? Ako niste pogledali…samo naprijed. Ako jeste…onda vam nemam više što govoriti.


IMDb

Trailer

 

Sjeća se netko uvodne melodije? Sablasno do bola i dan danas prepoznatljivo. Originalna je serija trajala pet sezona (ako se ne varam) i bila je prava televizijska poslastica, postao sam ovisan već nakon dvije-tri epizode. Nakon ukinuća, četvorica grand slam (horor) redatelja odlučila su se malo poigrati s materijalom i napraviti cjelovečernji film, koji će pratiti koncept serije – četiri redatelja, četiri različite priče. Doduše, uzeli su stare epizode i modernizirali ih, ali tko pita, Zona je opet bila ovdje. Četiri segmenta (i kratki uvod kao mali prolog) imaju sve potrebno da zaintrigiraju gledatelja, ali kako je u konačnici ispao završni proizvod? Malo ispod granice očekivanog, ali samo malo. Zato pripalite cigaretu, namjestite vaš monitor, podesite zvučnike jer… upravo ćete ući u Zonu Sumraka.

Prolog govori o autostoperu i tipu koji ga pokupi. Dva lika krate vrijeme pričom i pjevanjem pjesmica iz televizijskih serijala sve dok autostoper ne upita vozača želi se stvarno prestrašiti. Pa ga pošteno prestraši. Kratko i jasno, nema se tu što puno pisati osim da se ovdje pojavljuju dva najpoznatija glumca (treći je John Lithgow) Dan Acroyd i Albert Brooks.

Prva priča je storija o tipu koji mrze sve živo, od crnaca preko židova do azijata. Kako je ovo Zona Sumraka, lik se uskoro nađe u koži svakog od njih. Tako će posjetiti nacističku Njemačku i postati progonjeni Židov, pa će svratiti do američkog Juga i zamalo doživjeti linčovanje, a onda će zaglaviti u Vijetnamu i postati kosooki na kojeg će pucati urokani Ameri (ustvari lik ne mjenja svoj izgled, samo je tako naznačeno).

Radi ove priče film je postao zloglasan jer glavni je glumac Vic Morrow poginuo, kao i dvoje djece, kada je helikopter pao na njih te ih sasjekao s elisama. Snimak nesreće može se vidjeti ovdje (uz naznaku da nema grafičkog prikaza smrti, ali da je video uznemirujući) što je dovelo do toga da John Landis bude optužen da je idiot (jerbo su njegovi nalozi spustili helić u samo središte pirotehnike) i da je ubio te ljude. Oslobođen je krivnje, no puklo je i prijateljstvo sa Stevenom Spielbergom zato što ovaj prvi nije kurca i palca mario za sigurnost te je koristio pravu municiju na snimanju. Enivej, Landisova je priča ostala nedovršena (iako sklepana da djeluje dovršeno) te je i najslabija u cijelom filmu.

Spielberg je režirao drugi segment o liku koji dolazi u starački dom i na jednu noć hrpi starčića vraća mladost samo da bi oni skužili kako im je zabavnija starost. Trebalo je tu biti nekakve magije ala Spielberg, djeca i old folks, no sve se zapetljalo u patetičnost i nedorečenost. Spielberg je morao odustati od originalne priče koju je želio rimejkati jer je isto tako uključivala djecu na snimanju (samo u dužem vremenskom trajanju i na otvorenom prostoru) a nakon fijaska s Landisom to je bilo previše te je napravio odabir koji i nije ispao previše povoljan za cjelinu.

Joe Dante se pozabavio pravom stvari; žena na proputovanju pomogne klincu time što ga odveze kući, no tamo upozna njegovu pravu uvrnutu obitelj i ambijent u kojem živi te shvati kako su stvari pravo pomaknute u Zoni Sumraka. Puno bolji segment od prva dva koji uspjeva izazvati neugodu. Pretjerano karikiranje obitelji i događaja naposlijetku odvede do male i ne tako simpatične orgije specijalnih efekata, ali još uvijek ima ono nešto da izazove jezu.

George Miller nakon što je pustio Mad Maxa s uzice uhvatio se putničkog aviona, olujne noći i jako nervoznog putnika kojemu se čini, a možda i ne, da vidi nešto na krilu letjelice. Tu je spomenuti Lithgow i čovjek je briljirao kao jako uspaničeni putnik za kojeg ne znaš što će točno napraviti. Najbolji dio od četiri priče jer ima praktički sve, zrno crnog humora, malo dobrog starog horora, paranoje, disaster momenata… cijeli paket.

Možda nije tako inovativan kao serija, ali film je sasvim korektna zabava za jedno veče (ima tu i nostagičarski štih svoj dio u popularnosti) pa iako je postao jako brzo zloglasan, uspio je postati i kino hit (mjereno današnjom valutom, oko 70 milja na uloženih 40) što je dovelo do toga da i nova verzija stare serije dobije zeleno svijetlo (rok trajanja četiri sezone) Sva četiri redatelja su u tim danima bili poznati kao vrsni majstori jeze i napetosti (iako je Spieleberg već lutao vodama prpošnih SF veselica) i to se osjeti u njihovu radu. Nikakav vrh njihovih karijera, ali sasvim solidno napravljen posao. Pa vi pogledajte što se događa iza zatvorenih vrata Twilight Zone… ako se usudite.

Suspect (1987)

Posted: 12 srpnja, 2011 in Dennis Quaid, Thriler

IMDb

Trailer

Drugi naslov s nedavno pronađenog dvd-a; kao da sam ga posvetio Denisu Quaidu. Zanimljiva stvar, ovaj sam film pogledao prije cirka 15 godina, nekako u vrijeme dok je VHS bio apsolutni gospodar filmskog medija, i, moram priznati, nisam bio nešto posebno oduševljan. Možda sam onda bio u elementu za neke malo žešće naslove, možda su mi sudski trileri bili… ne baš nešto posebno tako da je ovo drugo gledanje bilo nekako pod prisilom (kad vam bolja polovica kaže što se gleda, onda to gledate ili ne gledate ništa) i, opet zanimljiva stvar – godine donijele mudrost. Ili je film jednostavno bio i prvi put tako dobar samo što sam to nekako prokiksao vidjeti. Pomaže i to što ima malčice drugačiju radnju od one kakvu obično imaju takvi trileri.

Kada lokalni beskućnik Carl bude uhvaćen sa stvarima nedavno ubijene djevojke, koja je pak radila za suca koji si je prosuo mozak s puškom odmah u uvodu filma, zna se što ga očekuje – zatvor i suđenje. A Carl nije nevina duše, tip je nasilan, ima kratak fitilj i sve što ga čini jednim jako lošim tipom. Barem na prvi pogled. Tip je ujedno nijem i gluh i sve što naglašava je da – nije kriv. Javna braniteljica Kathleen upustit će se u sudski proces koji će na sve načine biti nepošten jer svi kao da žele da proces bude što prije zatvoren. Neočekivanu će pomoć dobiti od porotnika Eddiea, koji će nakon što je poljubio hrpu političarskih guzica radi drugih odlučiti da može napraviti jednu ispravnu stvar – za sebe.

Odmah upozorenje, zaboravite sve one gluposti o pravednosti, uzvišenom zvanju, teatralnim pravedničkim govorima, neočekivanim svjedocima i sličnim glupostima, toga ovdje nema. Da se netko u stvarnosti pronađe u ovakvoj situaciji, dobio bi doživotnu bez mogućnosti pomilovanja, što se smiješi Carlu. Optuženi je sve samo ne privlačan tip kojem vjerujemo da nije to napravio (Liam Nesson prije nego je počeo lemati ljude i vraćati izgubljene kćeri te otkrivati velike zavjeri – zanimljivost, ne progovori ni slova u filmu jer je lik nijem i gluh) odvjetnica Kathleen (Cher u možda najboljem filmskom izdanju) premorena je ženska koja više ni sama ne zna što vjeruje, a Eddie (uobičajeno voljni Dennis Quaid) je sve samo ne tipični junak koji spašava dan. Ono što izaziva zanimanje jeste pitanje kako će se od tako malo stvari (i zamalo već zaključenih) uspjeti napraviti radnja. Kultni redatelj Peter Yates ne žuri u pričanju priče, nema nikakvih atrakcija, osim onih glumačkih, a izgradnja napetosti radi se na način da se bacaju teorije, pronalaze sitnice koje nemaju smisla sve do same završnice kad se pojavljuje mogućnost da je sve to napravio – netko drugi. Smiren i atmosferičan triler, koji najveće pluseve dobiva na razrađenoj priči i neobičnom pristupu (porotnik još ni u jednom naslovu nije pomagao odvjetnici) te izvedbama glavnih glumaca. Uspješno je stvoren osjećaj kako je sve to od početka jasno i čvrsto zatvoreno, ali da djelići slagalice polako razbijaju jasnu cijelinu. Likovi su lijepo zaokruženi, djeluju stvarno, pa nije problem doživjeti ih kako treba, sudska procedura nije zamorna, glavni optuženi također nije onakav kakvog ga obično vidimo… svi poznati detalji, ali opet drugačiji. Stvar koju ću sad napraviti jeste da ću boljoj polovici predati par kutija s nerazvrstanim filmovima i reći joj da izvlači sve što joj se svidi; tko zna, možda opet naleti na neki naslov koji će mi biti jednostavno dva put bolji od prvog gledanja.

Death Wish 3 (1985)

Posted: 10 srpnja, 2011 in Akcija, Charles Bronson, Osveta

IMDb

Trailer

 

Poznato je pravilo da ako je ideja dobra, iscrpljuj je dok ne postane apsurdna. Samo što su osamdesete godine bila pravi rasadnik dobrih ideja i serijala koji su išli do apsurda i natrag, ostvarujući uvijek zanimljive rezultate, ponajviše financijske. Tako je stari Chuck Norris imao svoj Missing in Action, Stallone se igrao Rockyja i Ramba, Clint Eastwood je pravdu istjerivao kroz Callahan serijal. Nije ni Charlie Bronson spavao dok su dečki okretali zaradu, dapače, snimao je sve u šesnaest, no nije ni njega izbjegao trend štancanja nastavaka najpopularnijih naslova. Tako je i on uzeo strojnicu u ruke te krenuo praviti reda po ulicama New Yorka. Što nas dovodi do trećeg dijela, o kojem se općenito piše još manje nego o drugom dijelu. A ovaj je naslov gotovo i najzahvalniji za jedan osvrt. Zašto? Jer je drugačiji, ali opet nije.

Najvažnija stvar po kojoj se treći dio popularnog serijala razlikuje od ostatka jeste da prestaje imati veze s originalnom pričom kao takvom. I dok je “dvojka” bila derivat jedinice te kao takva uključivala ono najvažnije od uvoda, “trojka” više ne koristi Kersya kao osvetnika koji stvari radi sebe već postaje globalni djelatnik. Za razliku od “jedinice” i “dvojke” gdje je prekidač za akciju bila osobna tragedija, ovdje je to tako sporedan detalj da ga ne vrijedi ni spominjati (u samom uvodu se spominje nekakav frend koji je ubijen u nasilnom kvartu) te Kersey postaje unajmljeni revolveraš. U duhu modernizacije, on se više neće šmucati po mračnim prolazima i vrebati zločeste dečke te ih rješavati metkom u čelo već će u novoj metodi rada planuti i pokoja zgrada, eksplodirati koji auto… malo urbanističkog mjenjanja gradskog kvarta na one poznate, eksplozivne načine, koji su procvijetali u osadesetima. A nije izbjegnuta ni vestern ikonografija; grad u strahu od bande, usamljeni zaštitnik i na kraju sveopći obračun na gradskim ulicama.

Gledajući konkretno, Death Wish 3 je možda i najzabavniji dio serijala, ali samo ako ga gledate izvan konteksta drugih naslova. Radi se o filmu koji radi generalna pretjerivanja u akciji, oslikavanju likova i čija priča služi samo da bi se pokrenula lavina eksplozija i ispucanih metaka. To nije nikakva autorska odluka, to mjenjanje smjera serijala, jer u tim danima izašli su Commando, kao i First Blood: Part 2, koji su možda i najzabavniji akcići osamdesetih, čiji je zaštitni znak generalno pretjerivanje u svemu. Tu se jednostavno ne može ništa reći o nekakvoj glumi jer ona ne postoji, radnja priče je, kao što sam rekao, stripovska i namjenjena zabavi i Bronsonov lik je ovdje da uratku pruži kakvu-takvu reputaciju (da je u glavnoj ulozi bio neki no name glumac sve ovo bi bilo dvije stepenice niže po kvaliteti). Pomaže što je iza kamere bio i Michael Winner, redatelj prva dva dijela, a jednu od uloga odigrao je i Ed Lauter (jedno od onih poznatih, ali opet nepoznatih filmskih lica) koji je bio Bronsonov dobar frend, pa su odradili čak četiri zajedničke suradnje, uglavnom imajući isti odnos – malo se ne vole, ali onda postanu saveznici u frkovitoj situaciji.

Nevezano uz sami film (ali opet vezano) za sve one koji vole dokumentarne stvari, knjiga Bronson’s Loose (zadnji cover na vrhu) dokumentirano govori o snimanju cijelog serijala, pa ako ste ikad dobili želju saznati sve od A do Ž o tome kako je nastajao poznati serijal, a ne libite se dobrog staromodnog čitanja, preporučavam da je nabavite. Što se tiče filma; kokice u ruke, zamračena i rashlađena soba i mozak na pašu, vrijeme i film su kao stvoreni za to.


IMDb

Trailer

 

Subotnje filmsko veče. Ponovo je ovislo o nasumičnom pregledavanju kolekcije i čiščenju noga što se više neće gledati. Slučajno iskopam jedan stariji dvd, ali mislim stvarno stariji, skoro da je nakupio 10 godina skromnog postojanja i na njemu pronađem par starijih naslova na koje sam potpuno zaboravio da ih imam. A dobro je i došao, od bolje polovice sam već dobio kritiku da je smaram s filmovima koji su ili A) naporni, B) smiješni ili C) nimalo napeti. Rekoh da The Big Easy i nije nešto posebno napet, ali, molim, moje je da poštujem nečiji izbor. Sretna okolnost; film nisam pogledao već oho-ho godina, pa je dobro došlo podsjećanje. Sadržaj? Samo opušteno, nedjelja je…

Detektiv Remy McSwain se može opisati kao jako zgodni zgubidan koji ne zazire ni od primanja dobrog starog mita, dobrog provoda i dobrih odijela. U moru problema, ali ne baš pravih, više općenitih, naći će se i serija ubojstava za koja se sumnjaju da ih rade ulične bande, čopit će ga unutrašnja kontrola radi primanja mita, a bacit će oko i na novu gradsku tužiteljicu, koja, posve slučajno, želi njegovu glavu. Remy, u maniri sve prisutnog i posve sposobnog tipa, prvo će se malo igrati uokolo i naokolo, zezajući se sa svime i svačime, no kad se ubojstva presele bliže njegovom domu, doći će vrijeme da se malo uozbilji jer u svemu tome postoji možda nešto i što ne bi smio otkriti.

Posve slučajno, još jedan film koji dio svoje privlačnosti temelji na lokalnom koloritetu mjesta na kojem se odigrava. New Orleans, The Big Easy, grad je koji nikad ne spava, gdje se stvari rade drugačije i opušteno te je posve prirodno da se naš junak u istom snalazi kao riba u vodi. A tko će bolje odglumiti zgodnog i sveprisutnog muljaroša od Dennisa Quaida. Za mene, tip je ono što bi se moglo nazvati filmskom zvijezdom, lik se nasminao filmova i, nevjerojatno, skoro svi su podnošljivi za gledanje, dobri za gledanje ili odlični za gledanje. Pametnom dosta. I u osamdesetima, Quaid je bio zvijezda samo takva, ne baš cijenjen kao glumac, ali je zato bio jako simpa ljudima (nešto kao njegov lik Remy) te mu je ovakva uloga, zgodnog kicoša došla kao naručena. No, tu je zalutala i jedna Ellen Barkin.

Zašto zalutala? Zato što je ovdje komad, a ona i Quaid imaju par sočnih scena koje su film dovele samo tako do mogućeg naziva erotski triler. A i ona je bila sastavni dio inventara osamdesetih, nešto malo bolje cijenjena nego on, pa su činili savršeni par. I što je važno, oboje su odradili takav simpa nastup u kojem ima obostrane kemije da se može i posumnjati kako su se neke stvari nastavile odvijati i nakon što su se kamere ugasile. Da baš ne bude kako su se samo oni hvatali pred kamerama, pojačanje su im radili stari profesionalci tipa Ned Beatty i John Goodman, tek toliko da barem netko od sastava ima poštenog glumačkog kredibiliteta.

Što se tiče radnje i preglednosti iste; podložno interpretaciji. Ako niste baš nešto ufurani u svu tu easy spiku, moglo bi vam biti naporno sve ono što izgrađuje Remyja kao lika te i okružje u kojem se kreće. Kriminalistički dio je korektan, lijepo i sadržajno, ne puca se baš na prvu loptu, no ne može se reći da izvedbeno malo ne krivuda. Krimi dio, likovi, okružje… sve to ima smisla, dapače, ali vjerojatno će se pronaći par dijelova koji bi vas mogli živcirati (što u radnji, što kod karakterizacije) ali, preživjet ćete… radi se o naslovu koji nudi sadržaja za najmanje dva filma, čime mu ocijena odmah ide gore. Barem za jednu stepenicu.


IMDb

Trailer

 

Što da vam kažem, volim stare stvari, uvijek mi pružaju veća zadovoljstva nego neki neprovjereni naslovi, ali ako ste mislili kako je onda bilo nešto drugačije nego danas, mogli bi i pogriješiti. I dak se danas oduševljavamo automobilskim vratolomijama Vina Diesela ili Jasona Stathama (tj, kako tko) u nekim drugim, danas već poprilično zaboravljenim vremenima, sinonim za vožnju, brze aute i zabavne likove bio je ni više ni manje nego Burt Reynolds. Ako ne vjerujete pogledajte samo niz koji je naslagao; White Lightning, nastavak Gator (1976), Smokey and the Bandit (1977), Hooper (1978), Smokey and the Bandit II (1980), a možete uključiti i nastavke The Cannon Ball filmova u priču. Možda vam danas svi ti naslovi djeluju pomalo smiješno, ali u svoje vrijeme punili su kina bez muke, a naš Burt bio je box office zvijezda numero uno u USA, ali i u svijetu. Ipak, postoje male razlike. White Lightning je drugačiji od ostatka niza, ne previše, ali dovoljno da ga izdvojim. Zašto? Drago mi je da pitate…

Gator McLuskey jest južnjački dečko, otezanje u govoru, slatkoriječivost, dobar izgled, brz jezik i još brža noga na gas papučici. Ovo zadnje korisna je stvar kad se bavite švercanjem domaće žestice (stvar koja djeluje pomalo smiješno, ali onda je porez na cugu bio astronomski, pa je bilo isplativije uzimati lokalnu brlju te je prodavati pod pravu stvar, što je bilo veliko ne-ne za policiju) no Gator je na početku naše priče u buksi, guli petaka za, pogađate, švercanje. I gulio bi još jednu godinu da mu lokalni šerif nije ubio brata. Bez razloga, ako ćemo pravo, zato što je bio hipi. Gator sklapa dogovor s vladom, bit će doušnik i ulovit će šerifa, ali na svoj način. I, gas do daske, igra može započeti.

Jedan debeli dio privlačnosti naslova leži u lokalnom koloritetu, znači, južnjački krajolik, lokalni pecari alkohola, puno daščara, ne baš inteligentni likovi… vesele stvari. Gator je kao riba u vodi u tim krajevima, pa ne čudi što je kao neka vrsta poznate osobe (govorimo o vremenu kad su se buntovnici cijenili na velikom ekranu) i što ga zakon baš i ne voli. Ovdje priča ide malo na isti kalup što se tiče svih tih potjera i jurnjava; nije bit u brzini već u sposobnoj vožnji, tkz. vožnja blokade. Što je to? Fora stvar. Uzmete auto pun cuge i pošaljete ga na put. Za njim pošaljete drugi auto koji zajebava i odvlači murju s ceste kako bi prvi auto mogao mirne duše doći na odredište. Znači, puuuno škripanja gumama, naglog startanja, zanošenja u krivinama (danas je to poznato i kao driftanje) a veliki plus jeste to što, pogađate, nema CGI-ja. Jednostavno, uđeš u auto, upališ ga i daš gas do poda, pa lijepo snimaš scenu. I stari je Burt znao voziti, nemožeš ga zamjeniti sa kaskaderom kad je u prvom planu. A potjera ima, od čega je najvažnija ona zadnja, kad sa šerifom odmjerava tko ima boljeg (auto, jel’te). Tehnički, film baš i nema nekakvih mana, radnja je pregledna, likovi relativno dobro ocrtani (Ned squill-like-a-pig Beatty u boljem izdanju) autentično okružje, prava doza zdravih car chase trenutaka, a ima i malo klasične šore. Doduše, nekima bi sve to moglo biti izvan vremena i na trenutke urnebesno smiješno (ali ne u pozitivnom smislu) no, tu nema baš neke pomoći. Također, vrijedi spomenuti i odličan soundtrack, čije je, opet malo nevažnih trivijalnosti, dijelove iskoristio i Quentin Tarantino za svoje Kill Bill 1 i Bastardse. Kultni klasik, da rezimiram dugački tekst.


IMDb

Trailer

 

Postoje filmovi o kojima se zna sve i svašta, hoćete s kritičarske strane ili gledateljeve, pa čak i kulturoškog stajališta. I onda postoje nastavci tih filmova o kojima jedva da se nešto kaže. Stoga, da kažem koju i o nastavku jednog od the best vigilante filmova uopće jer, pa nije zanimljivo pisati o onome što već svi znaju. A što se tiče Death Wish serijala, ima se tu materijala za par redaka tekstova, doduše, opadala mu je kvaliteta svakim nastavkom, no “dvojka” je i više nego dobra, dapače, autoru ovih redaka čak je bolja nego original. To bi sad potrajalo da krenem pojašnjavati zašto, ali Bronson mi nikad nije bio tip čovjeka koji bi, već kad ima pljucu u ruci, oklijevao ubiti čovjeka. Zato mi je original… čudan. Ne loš, jednostavno čudan. Bronson kao nemoćna žrtva koja polako gradi karakter ubojice iz mraka? Jednostavno mi to nije to. Zato je nastavak bolji, ali, kvaka 22, ne bi bio da ne postoji prvi film. Zašto? Zato što se već zna tko je Paul Kersey, zna mu se prošlost i zna što će napraviti kad krene sranje.

Dogodit će se sljedeće; lokalni krimosi opet će provaliti u Kerseyev dom i napraviti dar-mar, isto kao i prvi put, samo što radnja više nije u New Yorku već u Los Angelesu. Za one koji imaju brzo oko i skloni su besmislenim trivijalnostima, jedog od uljeza igra jako mladi Lawrence Fishburne (isto kao što je jako mladi Jeff Goldblum bio dio grupe uljeza iz originala), čime trivijalnosti završavaju. Događaji u kući su isti kao i u prvom filmu, nasilje, silovanje i na kraju smrt Kerseyjeve kćerke. Policija, narafski, ne radi qurtza, iako imaju opis, ali zato će Kersey izvući svoju devetku i krenuti u samostalnu potragu za zlikovcima, eliminirajući jednog po jednog, ponovo počevši stvarati frku oko svojeg imena, kao i cijele vigilante priče. A kad ga počne pratiti stari poznanik iz New Yorka, detektiv Frank Ochoa, stvari će postati mucho zanimljive.

Razlike između dva filma; sve nakon home invasion dijela. Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti kako je film doslovna kopija originala, to je tek u tom uvodnom dijelu istina (jerbo Kersey postaje nešto kao tužna verzija Johna McLeana; uvijek na krivom mjestu i u krivo vrijeme) dok dalje, naš (anti)junak nema problema s vlastitom savješću, kao ni neodlučnošću. Kersey tako počinje obijati ulice L.A-ja i stvarati svoju pravdu, no ovaj put je to promišljeno, s poznatim Bronsonovim mrgudnim nastupom koji mu puno bolje leži nego moralne dvojbe. Također, inovacija radi radnje, ovaj put pronalazi one koji su mu nanijeli zlo (što u prvom dijelu nije napravio) čime se stječe onaj pozitivni i izopačeni osjećaj uživanja dok ih roka sve redom. Pucnjava je produžena, akcija je postala izravnija, a razina nasilja ista. Ako ste mislili da je ovaj put sve to prošlo bez nekih javnih sablasni, pomislite to opet.

Iz današnje perspektive gledano, Death Wish uno i due još uvijek imaju efektne scene nasilja počinjenog nad ženama; silovanje, premlaćivanje, što nije moglo proći bez javnih osuda da filmovi iniciraju nasilje. Istina ili ne, Bronsonu je to bilo posve normalna stvar u karijeri, pa čak je i dodavalo njegovoj karizmi, a Michael Winner, redatelj, (koji je radio prva tri dijela Death… serijala) imao je malo okapanja s dežurnim moralistima po javnim medijima. Na stranu sve to, radi se o kvalitetnom filmu, jednom od boljih izdanaka tog vigilante žanra, na kojem jednostavno morate pretrpjeti sličnosti u uvodnom dijelu koje dijeli sa boljim originalom kako bi došli do dijelova koji su sami po sebi garancija kvalitete. Ili, da budem, brutalno iskren, ovako se radi punokrvni B film kad imate korektnu priču, korektnog redatelja i karizmatičnog glumca.