Arhiva za 7 srpnja, 2011


IMDb

Trailer

 

Što da vam kažem, volim stare stvari, uvijek mi pružaju veća zadovoljstva nego neki neprovjereni naslovi, ali ako ste mislili kako je onda bilo nešto drugačije nego danas, mogli bi i pogriješiti. I dak se danas oduševljavamo automobilskim vratolomijama Vina Diesela ili Jasona Stathama (tj, kako tko) u nekim drugim, danas već poprilično zaboravljenim vremenima, sinonim za vožnju, brze aute i zabavne likove bio je ni više ni manje nego Burt Reynolds. Ako ne vjerujete pogledajte samo niz koji je naslagao; White Lightning, nastavak Gator (1976), Smokey and the Bandit (1977), Hooper (1978), Smokey and the Bandit II (1980), a možete uključiti i nastavke The Cannon Ball filmova u priču. Možda vam danas svi ti naslovi djeluju pomalo smiješno, ali u svoje vrijeme punili su kina bez muke, a naš Burt bio je box office zvijezda numero uno u USA, ali i u svijetu. Ipak, postoje male razlike. White Lightning je drugačiji od ostatka niza, ne previše, ali dovoljno da ga izdvojim. Zašto? Drago mi je da pitate…

Gator McLuskey jest južnjački dečko, otezanje u govoru, slatkoriječivost, dobar izgled, brz jezik i još brža noga na gas papučici. Ovo zadnje korisna je stvar kad se bavite švercanjem domaće žestice (stvar koja djeluje pomalo smiješno, ali onda je porez na cugu bio astronomski, pa je bilo isplativije uzimati lokalnu brlju te je prodavati pod pravu stvar, što je bilo veliko ne-ne za policiju) no Gator je na početku naše priče u buksi, guli petaka za, pogađate, švercanje. I gulio bi još jednu godinu da mu lokalni šerif nije ubio brata. Bez razloga, ako ćemo pravo, zato što je bio hipi. Gator sklapa dogovor s vladom, bit će doušnik i ulovit će šerifa, ali na svoj način. I, gas do daske, igra može započeti.

Jedan debeli dio privlačnosti naslova leži u lokalnom koloritetu, znači, južnjački krajolik, lokalni pecari alkohola, puno daščara, ne baš inteligentni likovi… vesele stvari. Gator je kao riba u vodi u tim krajevima, pa ne čudi što je kao neka vrsta poznate osobe (govorimo o vremenu kad su se buntovnici cijenili na velikom ekranu) i što ga zakon baš i ne voli. Ovdje priča ide malo na isti kalup što se tiče svih tih potjera i jurnjava; nije bit u brzini već u sposobnoj vožnji, tkz. vožnja blokade. Što je to? Fora stvar. Uzmete auto pun cuge i pošaljete ga na put. Za njim pošaljete drugi auto koji zajebava i odvlači murju s ceste kako bi prvi auto mogao mirne duše doći na odredište. Znači, puuuno škripanja gumama, naglog startanja, zanošenja u krivinama (danas je to poznato i kao driftanje) a veliki plus jeste to što, pogađate, nema CGI-ja. Jednostavno, uđeš u auto, upališ ga i daš gas do poda, pa lijepo snimaš scenu. I stari je Burt znao voziti, nemožeš ga zamjeniti sa kaskaderom kad je u prvom planu. A potjera ima, od čega je najvažnija ona zadnja, kad sa šerifom odmjerava tko ima boljeg (auto, jel’te). Tehnički, film baš i nema nekakvih mana, radnja je pregledna, likovi relativno dobro ocrtani (Ned squill-like-a-pig Beatty u boljem izdanju) autentično okružje, prava doza zdravih car chase trenutaka, a ima i malo klasične šore. Doduše, nekima bi sve to moglo biti izvan vremena i na trenutke urnebesno smiješno (ali ne u pozitivnom smislu) no, tu nema baš neke pomoći. Također, vrijedi spomenuti i odličan soundtrack, čije je, opet malo nevažnih trivijalnosti, dijelove iskoristio i Quentin Tarantino za svoje Kill Bill 1 i Bastardse. Kultni klasik, da rezimiram dugački tekst.