Arhiva za Kolovoz, 2011


IMDb

Trailer

Što nas definira kao čovjeka? Naš izgled ili uvjeti u kojima odrastemo? Ili je riječ o nečem trećem? Dobar izgled uvijek je prednost, pitajte koga želite, zna otvoriti vrata koja bi u normalnim okolnostima ostala zatvorena i svakako doprinosi općem uvjerenju da, čak i uz lošu pozadinu neke osobe, ista može lagano biti zaboravljena. Uvjeti u kojima odrastamo još su jači argument tezi da nas okoliš modelira kao osobe, ali uz to se odmah nadovezuje mogućnost izbora jer mi sami smo ti koji odlučuju žele li ostati dio negativnog okruženja ili želimo napredovati prema nečem boljem.

Doktor Steven Fisher (standardno dobar Forest Whitaker) vjeruje u prvu opciju; da dobar izgled može promijeniti čovjeka i, ako je suditi po prvim rezultatima, u pravu je. Kada sitni kriminalac John Sedley (brutalno našminkani Mickey Rourke) završi pod njegovom pažnjom, radi  vlastite njegova dobrodušnosti odlučuje pomoći čovjeku koji u životu nije dobio poštenu šansu zato što mu je lice deformirano i izobličeno time što će mu omogućiti novi izgled. Detektiv A.Z Drones (u ono vrijeme još ne toliko poznati, ali svejedno uvjerljivi Morgan Freeman) pak čvrsto vjeruje u drugu opciju; Johnny se usprkos lijepo izgledu nije promijenio. Temelji za njegovo mišljenje nisu tako klimavi kako se čini jer Johnny nikad nije odao ljude koji su ga smjestili u zatvor te ubili čovjeka koji ga je praktički odgojio. A dobar izgled, novi izgled, od Johnnyja kao da uistinu radi novu osobu, uspijeva bez muke pronaći posao, djevojke mu prilaze, a ljudi ne gledaju kao nakazu kakva je prije bio. Točnije; više ga nitko ne prepoznaje. Što će se pokazati jako korisnim kad krene osmišljavati novu pljačku plaća s istim onim ljudima koji su ga smjestili u zatvor (opako zabavan Lance Henriksen i vruća Ellen Barkin). Tu leži i treća strana uvodne priče. Čast kao još jedan važan čimbenik onoga što nas definira kao osobe. Jer Johnnyja ne zanimaju plaće već osveta za ubojstvo jedinog čovjeka koji ga nikad nije gledao kao nakazu.

Ono što je vrlo važno napomenuti, redatelj Walter Hill ovdje ne odstupa od svojeg uobičajenog žestokog načina portretiranja likova, no po prvi put im daje nijanse sivoga. Johnny je kriminalac, ali s izraženim osjećajem časti, što je Hillu puno zanimljiviji motiv nego mijenjanje lica te dijelova filma gdje Johnny ponovo uči govoriti kako treba. Hill se u karakterizaciji likova nikad nije posebno iskazivao, da bi ocrtao junaka nerijetko bi posezao za raznim mitovima, a ako bi koristio vizualno, radio bi to  s jakim vizualnim slikama, kao što je ovdje riječ. Ružni i Lijepi Johnny samo su površinski sloj ispod kojeg se nalazi priča o odanosti i časti, te kako je ista puno važnija od iskorištavanja druge prilike. Ipak, da ta dva motiva ne budu usamljeni, Hill će uvažiti i drugu stavku ovog teksta, uvjeti u kojima živimo. Johnny je kriminalac, jedan od onih bistrijih, koji precizno planiraju i izvršavaju pljačke bez da bude nepotrebnog kompliciranja, a da bi izveo ono što planira, taj dio njegova karaktera jednostavno je neizbrisiv, stoga je iskoristiv. Najbolji smo u onom u čemu smo najbolji, ne, što je svakako napredak za karakterizaciju kojom se Hill ne koristi često. Da ne bude kako je čovjek odjedanput promijenio sve ono što je od njega napravilo utjecajnog redatelja, ne nudi pojašnjenja za ono što se dogodilo s Johnnyjevim licem, kao ni prijašnjem životu jer važna je sadašnjost i priča koja se u njoj odigrava.

Kultni krimić koji u vrijeme svojeg nastajanja nije previše zablistao po nijednom kriteriju, danas je kao dobro vino; s godinama sve bolji. Jednostavna priča lišena bilo kakvih specijalnih efekata nudi nekoliko stvari na koje vrijedi obratiti pažnju. Nevjerojatnu lakoću pripovijedanja, uvjerljive likove kojima ipak nedostaje malo više karakterizacije, situacije koje bez muke stvaraju atmosferu žaljenja, napetosti i tragedije, s kojom dolazi i mala doza neugode jer se već unaprijed zna kako će sve to završiti. Glumački je dobro podržan iako je većina njegovog casta tek kasnije dobila svoje mjesto pod holivudskim A suncem, izuzmemo li, naravno Rourkea, koji je ovdje bio na vrhuncu karijere. I treba se reći da je pametno iskorišten, ironično, njegov dobar izgled. Danas možda sličniji Ružnom Johnnyju, u ono vrijeme Rourke je imao sve potrebno; dobra izgled, karizmatičnost, pa čak je i njegova zakočenost u glumi dobro uklopljena u karakter lika koji ponovo upoznaje svijet oko sebe.

Jednom mi je netko rekao kako je šteta što se nije poradilo na nekim drugim dijelovima priča jer bi ovo bila odlična drama o prilagođavanju i integraciji odbačenog pojedinca natrag u normalni svijet. To je možda i istina, ali to nikad nije bila ni Hillova namjera. Dramski element ovdje postoji tek u sitnim, gotovo nevidljivim tragovima jer ovo je kriminalistički film stare škole, jedan od one vrste kakvi se više ne snimaju. Što je, kad se pogleda konačni proizvod, šteta.


The Entity (1981)

Posted: 26 kolovoza, 2011 in Duhovi, Horor, Misterija

IMDb

Trailer

Snimiti horor koji bi isključio grafičko nasilje nije jednostavan zadatak, za početak bi vam trebao intrigantan scenarij, zanimljiva radnja, ono nešto što bi djelovalo dovoljno jezivo samim zamišljanjem, par glumaca koji znaju dvije-tri o glumi te redatelj koji se neće povijati uobičajenim pravilima. Također, nije zgorega ako u sve to dodate kako se materijal koji snimate temelji na istinitim doživljajima jer stvarnost obično bude zanimljivija od fikcije. Paranormalne pojave, duhovi, posjete s mračne strane zagrobnog života oduvijek intrigiraju filmaše, rijetko koji se i odvaži pokazati stvar onakvima kakve jesu – nedorečene. Prva asocijacija kad se priča o neugodnim posjetima s druge strane svijetla mnogima odmah u sjećanje priziva kultni Poltergaist, ili recentne nastavke Paranormal Activity filmova, no ako se spustite malo više ispod radara, samo jednu godinu prije Poltergaista, mogli bi se saplesti o jedan zanimljivi naslov koji svoju medijsku eksponiraniju braću jede za doručak. Nije to toliko teška stvar, film je jednostavno bolji od njih, izravniji i realniji, čime se i postotak jeze podiže za par stupnjeva. Jednostavno se ne može pisati o ovom naslovu, a ne napraviti neke usporedbe s onima koji su u istom žanrovskom šablonu. Stoga, prvo priča.

The Entity je priča o samohranoj majci koja radi prosječno plaćeni posao, previše radnih sati, premalo vremena provedenog s vlastitom djecom, konstantni tempo preživljavanja koji se nalazi jako blizu toga da je dovede na prosjački štap. Jedne uobičajene večeri doživljava nešto neugodno, jednu vrstu silovanja od strane nepoznate sile koja ju bez problema obori, pokori i nasilno iskoristi. Iako ona vjeruje kako se radilo o običnom napadu (makar ne postoje tragovi živog uljeza) mišljenje joj se mijenja kad se ista stvar – ponovi. Sada već ozbiljno zabrinuta za sebe, djecu i mentalno zdravlje svih zajedno, ona prvo nade polaže na konvencionalne metode liječenja – psihijatre i doktore. Dok jedni potvrđuju da joj se nešto dogodilo, barem medicinski, drugi su uvjereni kako je ona sama uzrok tih napada radi preopterećenog načina života. Već iz čistog očaja, naša junakinja pomoć odlučuje potražiti i među alternativnim rješenjima – ekipom koja za sebe tvrdi da su stručnjaci za paranormalne susrete. Stručnjaci da, u teoriji, no u praksi se pokazuju još manje pripremljenima od medicinske strane priče. A njihove ideje kako bi se cijela stvar trebala razriješiti je sve samo ne baš normalne, dapače, djeluju luđe od same junakinje.

Prva prednost koju The Entity ima nad Poltergaistom jeste u prikazu svojih junaka. Izostaje tipični američki san, nema sretne obitelji u ugodnom predgrađu, nema bejzbol tate i zgodne mame te troje djece koja se natječu koji će biti iritantniji u slatkom iritiranju, nema čak ni veselog čupavog psa da upotpuni sliku idile. The Entity, da mu se ne zna pozadina, može proći i kao socijalna drama o ženi koja sigurno neće dobiti nagradu kao najbolja mama godine, njezini su klinci realni i različitog porijekla, što nam govori kako je mama napravila par pogrešnih odluka u životu, a sve to likove nam predstavlja kao nekoga koga vjerojatno viđamo svaki dan u prolazu. Druga stvar koja je posebno zanimljiva, u problemima uvijek svoj život povjeravamo stručnjacima na brigu (ili se to tako radi u filmovima) dok su „stručnjaci“ ovdje nešto što podiže jezu. Psihijatri su ograničeni svojim školovanjem, traženjem problema tamo gdje ga nema i upornom uvjeravanju da smo za sve probleme krivi – sami. Nesposobnost da se suočimo s neshvatljivim na kraju dovodi do uguravanja u kalup koji se može objasniti jer neobjašnjivo znači da nismo toliko stručni kako mislimo da jesmo. Dodatak, „stručnjaci za paranormalno“ imaju onaj samouvjereni stav kako su baš oni ti koji će sve to razriješiti – dok se ne dogodi stvarna paranormalna aktivnost. Nesposobne individue koje iskorištavaju nečiju nevolju za vlastiti probitak nisu ništa novo, a jezivije od paranormalnih napada postaje činjenica da će stručnjaci dovesti u pitanje život glavne junakinje samo na osnovu toga da „pokušaju“ nešto shvatiti. Izraz „slijep vodi slijepoga“ ovdje dolazi do tako lijepog izražaja da to nije čista slučajnost.

Ali, sama bit filma, ono što ga čini hororom u pravom smislu riječi, jesu napadi na glavnu junakinju. Seksualno iskorištavanje nije današnja novost, čak ni jučerašnja, no silovanje samo po sebi predstavlja onu vrstu napada koja u svima izaziva neugodu, čime se postiže visoka razina napetosti bez upotrebe posebno izraženih eksplicitnih prizora. Barbara Hershy snašla se u ulozi odlično, a naglašena i uvjerljiva gluma pridonosi ugođaju bespomoćnosti (čak i kad osjeća krivicu jer pri jednom napadu osjeti seksualno zadovoljstvo). Sami napadi prikazani su žestoko, bez upozorenja (ako ne računate glazbu koja ga uvijek najavi) a kad se dođe do granice kad bi taj način prikazivanja mogao doći do repeticije, ubacuju se prizori klasičnog poltergaist djelovanja – demoliranje kuće, prostorija i sličnog. Efekti su izdržali test vremena, i možda je sretna okolnost što nisu previše korišteni. Polaganje dodatne privlačnosti na leđa glumaca nije loša ideja jer njihove su izvedbe i doprinijele da to donekle sliči na nešto jer uz Barbaru, tu je i odlični Ron Silver, za kojeg se može reći da nikad nije u cijelosti iskoristio vlastiti potencijal, pa ga je dobro vidjeti u ovakvim, kreativno poletnijim projektima.

Također, različitost filma od ostatka sličnih jeste što nema kraj, ili ga ima, ovisi kakvom tipu osobe pripadate. I dok je bolest američkih horor filmova (uglavnom oko 98 % boluje od njih) da svi budu objašnjeni, pojašnjeni i jasno zaključeni, ovdje to nije slučaj. Istina, napravilo se to što se napravilo, no jesu li odgovori koje su likovi dobili dovoljni, ili bolje rečeno, nisu dobili, bili previše za publiku naviklu da im se crtaju neke stvari? Stvarna priča kaže da su se napadi na glavnu junakinju (prikladno promijenjenog imena) nastavili dugi niz godina nakon događaja iz filma (koji nisu posve službeno ni potvrđeni) što i nije nešto što bi voljeli saznati nakon što provedete dva sata uz ekran i gledate nečiju patnju. Ali, tako funkcionira stvarnost, sretni završeci nisu uvijek opcija koja se treba dogoditi. Neobičan pristup priči, likovi od krvi i mesa, preglednost režije, dobri glumci, jezivost napravljena ne samo od nepoznatih elemenata već i onih koje susrećemo svakodnevno, ako ste za promjenu i dosta vam je uobičajene hollywoodske površnosti, ovo je stvar koja bi vas mogla razbuditi. I preplašiti. Nije mala stvar za naslov koji je danas zamalo zaboravljen, a na koji se mnogi znaju referirati bez da to spomenu.


IMDb

Trailer

Naslov govori sve kojeg  naslova je ovo remake, zar ne? Enivej, mali podsjetnik, radi se o kultnom filmiću Bloody Sama (Peckinpaha) gdje su bračni par McCoyevih glumili Steve McQueen i Ali McGraw. Bračni par kriminalaca koji bježi preko Amerike. Nova verzija ne izmišlja toplu vodu, priča je ostala identična, uz mali makeover cijelog uratka. Možda zato film i nešto vrijedi? Mislim na onaj dio što se temeljna priča nije mijenjala. Nije samo to u pitanju, film ima par svojih aduta kojima se može pohvaliti kako je sasvim korektan uradak, uz koji se nećete dosađivati, a jednako tako nije napravio ništa nažao originalu. Cool što se mene tiče, treba i to izvesti kad je općepoznato da remakovi klasika obično budu zakurac. Kako je u ovom slučaju i original imao par gijeha na duši, ne treba biti previše kritičan ni što ga obrada ima (već kad sve spominje sve, ne), a ono što je zanimljivo… oba filma kiksaju na identičnim stvarima (već kad govorimo o doslovnim detaljima) što je slučaj koji se događa… nikad.

Izmjena u odnosu na original jeste uvod, poslić koji Doca McCoya dovede iza rešetaka, ovaj put Mehiko zatvora. I tamo je loše, vjerujte mu na riječ, pa ga žena izvlači sklapajući pogodbu s mutnim poslovnim tipom, Benyonom. Taj uvod je nešto bez čega se i moglo preživjeti, nije bitno zašto je on u buksi, ali, eto, autori su htjeli dodati nešto svoje. Nakon toga, stvar je identična. Ovaj, nije. Akcijske scene su zamjenjene. U originalu se car chase događa po mraku, ovdje je po danu, i skromno priznajem, nova verzija djeluje bolje, s akcijom koja ima onaj okus kad se akcija radila ručno, trikovima i s puno baruta, a ne kompjuterom. I pljačka je drugačija (s nekim stvarima koje su iste kao i u originalu) te su to one glavne kozmetičke izvedbe koje vrsni poznavaoci odmah prepoznaju. Kozmetika ne djeluje napadno, odmah valja naglasiti, iako izostaje ona prepoznatljiva Peckinpahova poezija pokreta, akcija je pregledna, režirana čvrsto i uvjerljiva te ima pristojnu dinamičnost.

Alec Baldwin i Kim Basinger u tim su danima bili sretni bračni par, što se itekako očituje na velikom ekranu te njihov odnos ne djeluje nakaradno. Kim je svoj dio odigala i bolje nego Alec, ali njegova uloga i ne treba biti dramska već cool, što je, voljeli vi tipa ili ne, odigrao sasvim pristojno. Zanimljivo je da nijedan od glumaca, bilo iz originala, bilo odavde, nije nešto posebno glumački izražen i podjednaki su u svojim izvedbama (s tim da su Alec i Kim zgodniji) te se to može nazvati i mrtvom utrkom. Zanimljiva stvar, James Woods je glumački kalibar u istom rangu kao i Ben Johnson u originalu, te se opet postigla mrtva utrka u izvedbi. Michael Madsen je ovdje neiskorišten, pa čak i potrošen bez veze. Hodajući uokolo, mašući podužom kosom kao da je na grunge koncertu, stječe se dojam da je lik imao nekih financijskih briga koje je pokrpao nastupom bez angažiranosti. Tu je i par faca koje će tek u godinama što dolaze postati netko i nešto (Hoffman i Morse) što bi pronicljivijem oku moglo reći kako je ovdje glumački cast nevjerojatno šaren, ali i relativno kvalitetan. Stvari u kojem oba filma kiksaju…

McCoyevi su u oba naslova izraženi, najrazrađeniji likovi dok su negativci takva jednostavna i nerazrađena gomila…khm, klišeja? da oni pokraj njih ispadaju kao mali ministranti. U originalu je vestern/outlaw đir bio naglašen, što je imalo velike veze i s Peckinpahom, što je ovdje malo prigušeno jer ta su vremena bila već stvar prošlosti, no teško da se ne može zamjetiti utjecaj Bonnie & Clayde šeme, što je u osnovi isti vrag, samo što je zrno novije doba. Također, film se pojavio u zgodno vrijeme jer takva je priča mogla proći samo u doba koje se ne može nazvati “modernim”. Danas bi, pokraj mobitela, satelita i GPS sranja izgledao smiješno, ali tamo početkom devedesetih, dok su mobiteli dolazili uz oružani list, cijela ta outlaw priča ima neki svoj šarm za kojeg još nisam siguran jeli produkt slučajnosti ili namjernosti. A iako ima poštene akcije u njemu (sačmarice i coltovi čuda rade na tankim gipsanim zidovima) ne može ga se nazvati ni uobičajenim akcijskim filmom koji su harali u to vrijeme (zato je zarada bila skromna) ali to nikad nije minus. Raznolikost je dobra, kao i remake koji ne govori ništa novo, ali je opet samostalan film isto tako. Ja inače imam jezivo loše mišljenje o remakovima, no ovom naslovu uvijek progledam kroz prste jer mu se nema što zamjerati. Pošteni film, poštene priče, poštene izvedbe i s poštenim glumačkim ansanblom. Jednostavnije od toga ne ide.


IMDb

Trailer

Kad je Richard Burton nazvao producenta Elliota Kastnera i jednostavno rekao da mu pronađe ulogu kojom će poboljšati isplativost svojega imena i ispuniti želju sinu da ga vidi u ulozi nekakvog heroja, teško da je mogao zamisliti što će izaći iz tog projekta. Ili je možda znao? Kastner je bio kućni prijatelj s piscem Alistairom MacLeanom, još jednim važnim imenom koje se treba spomenuti, jer MacLeanovi romani oduvijek su bili mamac za publiku, bilo književnu, bilo filmsku. Najsretniji spoj tih dvaju svjetova očitava se u uspješnom i popularnom avanturističkom ratnom spektaklu „The Guns Of Navarone“.

Za samo šest tjedana, MacLean isporučuje originalni scenarij pošto nema romana koji bi adaptirao te cijela priča može početi. Iako je Burton glavna uloga, trebalo je pronaći adekvatnu pratnju, što dovodi do još jedne zanimljivosti. Clinta Eastwooda. Iako svjež od nastupa u špageti vesternima, Eastwood doma u Americi još uvijek nije ni blizu onog zvjezdanog statusa kakav će imati kasnije, no zahvaljujući upravo izvedbi šutljivog jahača talijanskih prerija, uloga šutljivog jahača snježnih planina sjedi mu kao salivena, što samo potvrđuje nepisano pravilo da  mrko lice zna biti podcijenjeno, a dijalog općenito precijenjen.

Iako vjerujem da je priča svima poznata, barem muškom dijelu koji preferiraju dobru ratnu akciju, nekako je moram spomenuti jer svi oni koji imalo poznaju MacLeanov spisateljski opus znaju da ništa nije onako kako izgleda. Where… nastavlja tradiciju korištenja vremenskog razdoblja za nešto dodatno, pa čak i drugačije, od onog što inače predstavlja ratni film. Tako pratimo grupu komandosa koja ima zadatak upasti u praktički neosvojivi dvorac Schloss Adler (u stvarnosti je riječ o dvorcu Hohenwerfen) kako bi izvukla iz zarobljeništva američkog pukovnika (ili što već) koji zna planove za tajno iskrcavanje u Normandiji. Stvar je u tome što to nije pravi zadatak, a kad se otkrije pravi zadatak, opet otkrivamo da ni to nije sve na tu temu, što sve zajedno prelazi iz ratnog u špijunske vode, pa natrag istim putem. Za razliku od nekih srodnijih naslova slične tematike, ovaj propušta staviti naglasak na nekakav patriotizam, hrabrost i junačke podvige, zadržavajući se u drugačijim vodama, netipičnima za žanr.

Popratne stvari koje se rijetko spominju jeste tempo razvijanja radnje. Za uradak koji trajanjem dolazi jako blizu tri sata, moglo bi vas iznenaditi da zamalo pola tog vremena film ne koristi nikakve atrakcije da bi zadržao pažnju gledatelj osim onih koje može ponuditi napetost priče ili lokacijske prednosti. Kroz razvoj priče nema prečaca, što bi za one koji su odrasli na divljim pokretima kamere, kadrovima koji traju dvije sekunde i takvom montažom da se dobiva epileptični napad, moglo biti preusporeno. Iako postoji određena ukočenost pri izvedbi nekih dijelova u akcijskim segmentima, činjenica je da film nema praznog hoda (usprkos onom trajanju od skoro tri sata) te da glavni glumački dvojac svojim poznatim interpretacijama (iako je Burtona neobično za vidjeti kao akcijskog junaka) ima sasvim dobru kemiju na ekranu.

Sadržajno višeslojan, glumački dobro potkovan, ispunjen različitim atrakcijama, Where Eagles Dare danas pripada kultni klasicima ratnih spektakala, rame uz rame s naslovima kao što su The Dirty Dozen ili The Guns Of Navarone, podsjećajući kako je nekad postojalo vrijeme kad je priča bila važnija od efekata, ali da to nije ni najmanje smanjivalo dojam spektakularnosti kakva se danas više ni ne viđa.

The Driver (1979)

Posted: 22 kolovoza, 2011 in Kriminalistički, Thriler, Walter Hill

IMDb

Trailer

Koliko je važna naracija u filmu? Pojašnjenje radnje, uputstva gledatelju što se događa kroz dijalog junaka? Nekako mi se čini da je danas to postao sastavni dio filmova, ne dopustiti da nešto ostane nepojašnjeno te isključiti mogućnost da se gledatelj uključi u samostalno stvaranje zaključaka o onome što gleda. Što ako se ode jedan korak dalje i likovima koje gledamo oduzme nekakav identitet kroz koji bi ih bolje upoznali? Ne radi se o lošoj karakterizaciji već o činjenici da likovi kao takvi nisu važni već priča koju iznose. Bio bi to, priznajmo, odvažni postupak, nimalo tipičan za klasično pričanje radnje. Ali, može li vizualno biti dobar nadomjestak za dijalog i pojašnjenja? Koliko god zvučalo nevjerojatno, može.

Sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su pravi rasadnik filmova koji su za pokretač radnje imali aute i automobilske potjere, ali to nikako nije loša stvar jer stvorilo se nekoliko kultnih klasika koji i danas imaju svoj krug poklonika, kao i visoke ocjene kritičara. Ako ih i usporedimo s nekim recentnim izdanjima, tipa Fast Five, odnose pobjedu ne zato što su bili toliko dobri koliko inovativni. CGI nije postojao, potjera autima mogla se snimiti samo na jedan način; da se upali auto i da se zaozbiljno nabije gas kroz gradske ulice. Kada u takvo okružje postavite redatelja sklonom inovacijama, pa priču ogoljenu od svega nebitnog, dobijete nešto tako dobro da još uvijek, čak i nakon trideset i pet godina, bez konkurencije sjedi na tronu the best filmova potjere. Čovjek iza kamere; Walter Hill, autor koji svojim radovima nikad nije dobio priznanje kakvo su dobijali neki redatelji iz njegove generacije, ali ono što Hilla izdvaja iz gomile onih koji su mu bili za leđima jeste činjenica da nikad nije radio kompromise te da je uspio stvoriti prepoznatljivi stil u uvjetima koje si je sam odredio. Dobro, tu se radi i o gledateljevom senzibilitetu, načinu na koji će se uspjeti uključiti u priču, ali svejedno se radi o jedinstvenom načinu pripovijedanja, koji uvijek izdvaja talentirane od onih koji to nisu.

Za razliku od svojih srodnika, npr: Gone in 60 seconds (1974) , Driver ima jednostavan zaplet. Vozač je čovjek koji vozi auto za bijeg, ako tražite najboljeg, on je taj. Nakon što ga jednom prilikom zapazi Igrač, zgodna djevojka, Vozač će se pronaći jako blizu toga da bude uhvaćen od strane Detektiva. Da bi ga i uhvatio, Detektiv će morati smisliti svoj najbolji plan, ali se ni Vozač neće povući; dva muškarca zaigrat će opasnu igru lovice kroz ulice američkog velegrada, pokazujući zašto je svaki od njih najbolji u svojem poslu.

Možda ste zapazili jednu stvar; likovi su definirani po onome što rade. Koliko će to čudno zvučati, nijedan od njih nema imena, kroz cijeli film. Hill ih je ogolio od svega nepotrebnog, ostavljajući samo esenciju onoga što rade. No, to nije baš i nekakvo iznenađenje, kako sam to već negdje spomenuo Hill i karakterizacija likova nikad nisu bili na zajedničkoj cesti, draži su mu mitovi preko kojih predstavlja likove, a ovdje je to dovedeno do samog vrhunca čime ime (profesija) predstavlja lika. Oba lika, i Detektiv i Vozač su the best of the best unutar svojih profesija, oba su hladnokrvni profesionalci koji znaju pravila igre te ih prihvaćaju ne iz potrebe već iz puke činjenice da su njihovi poslovi ono što ih definira. A time dolazimo i do dijela s pojašnjenjima radnje. Ukoliko do sada niste shvatili; toga nema.

Još preciznije, dijalog je, kao i likovi, sveden na minimum potreban da radnja ide. Hill se ovdje uopće nije opterećivao da gledateljima pojasni tko, što, gdje i kako, to su ustvari nebitne stvari, ali nisu zaboravljene jer od gledatelja se očekuje da sudjeluje u procesu, da razmišlja ili, što je točnije, zamišlja kakvu bi ti likovi mogli imati pozadinu. A i film se sastoji od skoro sedamdeset posto jurnjava nabrijanim autima, čime ponuđeni dijalog postaje još dragocjeniji jer odlično popunjava rupe u priči koje su glavni pokretač za dotične jurnjave. Mala kvaka u tome jeste da glumačke izvedbe nisu ni mogle ponuditi najbolje od aktera, ali umjesto banaliziranja i pojašnjenja, Hill svoje junake predstavlja izgledom (pa donekle i minimalnim dijalogom) što je tehnika koja je često koristio, no ovdje je, zamalo, i najbolje iskorištena.

Ryan O’Neal ovdje ima vrhunac svoje karijere kao hladnokrvni profesionalac od malo riječi, što više govori o Hillu kao redatelju koji je uspio sakriti njegove glumačke slabosti nego o njemu kao glumcu, a ne skriva se ni činjenica da je u tim danima jako dobro izgledao, čime je savršeno pojašnjeno zašto je privukao pažnju Igrača (zgodna Isabelle Adjani) bez da se ulazilo u sentimentalnost i pojašnjenja zašto postoji ta kemija između njih. Hillov kućni glumac Bruce Dern se može pohvaliti kako je dobio i najveću govornu ulogu, no i njegovu pojavu je Hill iskoristio kao vizualno predstavljanje lika, s time da je Dern i bolji glumac, pa je njegov žestoki Detektiv i najjače predstavljen lik, što je dobar kontrast preostalim likovima. Ali, ono što je ovdje najbitnije; film koji govori o vozaču vozila za bijeg ne može proći bez scena potjera, tako je jednostavno.

Gledajući s povijesne distance, Driver nije podcijenjen film, dapače, ali gotovo nikad ne ulazi u vrh filmova potjere, što je donekle i nepravda. Radi se o uratku koji ima možda i najbolje napravljene scene potjera uopće, ali u njima izostaje jedna vrsta spektakularnosti kakvu smo navikli dobivati u nekim drugim filmovima. Umjesto na razbijanju, prevrtanju i sličnim kaskaderskim vratolomijama, ovdje je težište na „sigurnoj“ vožnji. Vozač je profesionalac, ono što njega predstavlja jeste brza, dinamična i efektna vožnja kojom uspješno izbjegava svoje progonitelje, pa iako je film doslovce nabijen vožnjom, postoji jako malo kikseva koji završe prevrtanjem ili vatrom. Iznimka od pravila, reklo bi se, ali i to služi u svojstvu predstavljanja lika kao takvog jer ne možeš biti najbolji i biti uhvaćen svaki put kad sjedneš za upravljač. Zato je uspješna brzina sastavni dio radnje. Hill je iskoristio sve moguće trikove tog doba, široke kadrove često praznih ulica, kameru montiranu na samo vozilo, prednje i stražnje poglede, a već kad se i dogodi sudar (točnije, prevrtanje) napravljen je tako da predstavlja nesposobnost druge strane da održi tempo. Pohvalna stvar; nema filmskih pogrešaka koje bi bile vidljive kao, recimo, u najcjenjenijem Bullitu.

Konačni zaključak? Vrhunski uradak nastao u dobu kad su klasični potjera filmovi bili sastavni dio kino repertoara, jedinstveni pristup portretiranju likova i pričanju priče, likovi koji su s jako malo stvari dovedeni do savršenstva te tehnička izvedba koja još uvijek dobro izgleda na bilo kojem ekranu. Kultni film s jako dobrim razlozima kojemu visoko godište nije nimalo naškodilo.

 


IMDb

Trailer

Nikad nisam sklon ideji da se radi remake nekog dobrog filma jer u 99% slučajeva to loše završi. Možda zato što original bude poznat film, dobar film i općenito kvalitetan film. Dinamični duo Tony Scott i Denzel Washington uzeli su dobar i kvaliteta film za obraditi, ali nepoznat (po nekim standardima) jer tek malobrojni znaju da postoji Man On Fire (1987) gdje je Scott Glenn odigrao ulogu Creasya puno prije Denzela – i napravio to bolje. Već sam tamo spomenuo kako mi je ovaj remake tek korektan film, ali nakon drugog gledanja sklon sam mu spustiti ocjenu manje. Moderniziranje starog materijala ne mora biti nužno loša stvar, ali kad zaboravite na sve ostalo, onda to i nije tako sjajna stvar, a ni izmjene u odnosu na original nisu donijele ništa dobro (istu stvar će Scott/Washington napraviti i u svojoj obradi kultnog The Taking of Pelham) te ću zadržati osnovno mišljenje koje imam oduvijek – ušminkani film o osveti.

Dva filma imaju istu osnovnu radnju; bivši nešto John Creasy, sadašnji alkos, prihvaća posao tjelohranitelja i dadilje male curice. Iako se u početku baš i ne vole, Creasy će djevočicu zavoljeti, pa kad ona bude oteta, prevrnut će nebo i zemlju da je pronađe, kažnjavajući krivce na sve strane.

Radnja filma se iz Italije seli u Mexico City, koji, zahvaljujući ponekim redateljskim trikovima starog lisca Scotta djeluje baš kao prava rupa na Zemlji gdje je svatko u opasnosti. Problem koji je već od početka jasan; film igra debelo na svoju vizualnu stranu, zaboravljajući na likove. Nerazrađenost likova. Denzel, meni fora i simpa glumac, ali, realno gledajući, njegov opušteni i šarmantni nastup sastavni je dio svakog njegovog filma, kao da uvijek glumi jedan te isti lik. Mala Dakota Fanning (wonder kid u svijetu glume) mu parira odlično…vesela, zaigrana, propošna. Ne bi išlo. Temelj ovog naslova je odnos Creasy i curica, s time da su oboje otuđeni svaki u svom svijetu i tek prisilnu provođenje vremena od njih pravi prijatelje i aktivira Creasya da krene raditi pakao kad nestane. Zato je Jade Malle iz originala puno bolje odigrala istu stvar (i začudo, nije uspjela napraviti karijeru). A Creasy u izvedbi Denzela ne doživljava nikakvu transormaciju (osim ako kadrove gdje pretjerano cuga ne držite za realni prikaz lika), pretvarajući se u drugom dijelu filma u visokobudgetnu verziju Stevena Seagala, koji raketnim lanserom rješava probleme.

Problem broj dva. Film ima puno više akcije nego original, što nije dobra stvar. U oba slučaja, lik Creasya popije metak prilikom otmice, ali Glennov lik ostatak filma jednostavno vuče samog sebe, pokazujući sirovost i želju da napravi stvar pa makar umro. Denzelova verzija, s druge strane, je slik, odijela, kravate… da ne govorimo kako dva metka ne ostavljaju tragove. Akcija, o njoj sam počeo. Akcija je besmislena, kratko i jasno. Ne toliko koliko radi samog tijeka radnje, ali radi Scottove faze u kojoj je radio takve divlje kadrove i montažu da se treba baš pravo napregnuti kako bi se vidjelo što se događa. Svaka akcijska sekvenca je ispresjecana s toliko nepotrebnih stvari da to zna izazivati glavobolju, a nepreglednost dolazi jako blizu iritacije (iako je plan, vjerujem, bio da se napravi nekakav realno okruženje). Surovi triler o krvavoj osveti tako postaje blaga kamilica, stripovskog ugođaja i bez neke prave brutale.A, ako je suditi po ocjeni na IMDb-u (što je smiješno mjerilo kvalitete) to je upravo ono što je publika htjela vidjeti jer original je premračan u svojem pričanju iste priče, nasilan te tako ne baš adekvatan film koji bi prodao priču o svemogućem junaku.

Da ne ispadne kako sam samo popljuvao film na osnovi karakterizacije (što je, khm, glavna stvar) moram priznati da mi je Scottov vizualni pristup odgovarao u nekim dijelovima radnje. Uspio je stvoriti okružje dokumentarnog kao i, što sam već rekao, slikovito oslikati mjesto radnje. Dobra je stvar ispala i s negativcima jer ih pravo ni ne vidimo, a sve to se zgodno uklopilo u cjelinu gdje se htjelo prikazati kako je svijet u rasulu (ili barem neke svjetske metropole) te da je svaki biznis dobar biznis. Sporedni su glumci dobro odigrali svoje uloge, uvijek pouzdani Chris Walken i odlična glumica Radha Mitchell (kad plavokosi komad ukrade ekran jednom Vinu Dieselu onda znate da nešto vrijedi) te je šteta što se nisu više iskoristili jer su njihove scene smirene, puno bolje nego kad započne divlja montaža. Konačni zaključak? Još jedan remake koji svoju veliku popularnost duguje tome što je original praktički nepoznat film, koji ima izgled i boju, ali bez nekog posebno oštrog okusa. Nije gubitak vremena ako to pitate (ali Scott i Washington kod mene imaju kredit radi Grimson Tide i najnovijeg Unstoppable te nisam objektivan) no radi se o šablonskom filmu bez nekakvog pravog autorstva.



IMDb

Trailer

Kako nastaju kultni filmovi? Iskreno, većina ispadne takvima slučajno, ali to nije loša stvar, pokazuje razinu kreativnosti koja, u pravilu, ne bi smjela ni postojati. Ovdje je stvar još zanimljivija, projekt je nastao pod okriljem prisile i neočekivanosti. Sam Peckinpah ustvari nikad nije imao volje za režiranjem „Bijega“, prihvatio se toga jer je projekt djelovao komercijalno i samo zato da povrati izgubljeno povjerenje producenata u svoje redateljske sposobnosti, dobrano nagrižene prevelikim količinama alkohola. Nepredvidljiv kakav je bio, gotovo je sudbonosno što ga je za projekt preporučio Steve McQueen jer su na njihovom zadnjem filmu surađivali iznenađujuće dobro. Rezultat? Iako nije u vrhovima njihovih karijera, The Gateway svakako je najprepoznatljiviji, kao i najisplativiji. Možda je napravljen u okruženju prisile, ali u samom filmu postoji nekoliko zanimljivih stvari koje sugeriraju da je rad na njemu bio ipak nešto bolji nego se može pretpostaviti na prvi pogled.

Priča je, vjerujem, poznata. Bračni par McCoy, Doc i Carol, sklapaju mutnu pogodbu s još mutnijim poslovnjakom, Benyonom. Ako on izvuče Doca iz zatvora, oni će njemu odraditi posao, banku. Plan funkcionira sve dok se svi zajedno ne okrenu jedni protiv drugih, pri čemu McCoyevi započinju svoj bijeg prema Mexicu i slobodi.

Prvi znak da je Peckinpah ipak nešto malo napora uložio u film vidi se već u uvodnim scenama gdje efektnom izmjenom kadrova dočarava Docovu zatvorsku tjeskobu. Jedna od boljih McQueenovih izvedbi, usput rečeno, ali ovdje se ne može reći da je cijeli film odglumljen kako treba već samo fragmenti. Scena kad Doc shvati da ga je Carol prevarila s Benyonom te poznati šamari koji joj udjeli izazivaju emocije i danas jer McQueen i Ali McGraw započeli su svoju vezu upravo na snimanju. Slučajnost, ali koja je dovela do toga da njih dvoje funkcioniraju savršeno kao bračni par u bijegu te postanu jedan od svjetski poznatih parova filmske industrije koji je proistekao iz nekog filma. A u njihovom odnosu vidljiv je i podkontekst o samome Peckinpahu. McCoyevi su kriminalci s osjećajem za poštenje, gotovo izopćenici bilo od strane zakona bilo od drugih kriminalaca, što je Peckinpah, koji je u to vrijeme bio u sličnom položaju među kolegama, iskoristio da sve svoje simpatije usmjeri na njih, ukazujući da je vrijeme nekih drugih kvaliteta prošlo.

Teško da se ne može zamijetiti da film, osim jasnih simpatija, ima i ono nešto što je oduvijek bilo prepoznatljivo u radu kultnog redatelja. Akcija je režirana besprijekorno, s poznatim Peckinpahovim osjećajem za kadar, detalje i inovativnost koja je danas posvuda. Preglednost radnje možda nije njegovih ruku djelo već jednog drugog kultnog filmaša, Waltera Hilla (koji je napisao scenarij) no s inventarom svojih intervencija, Peckinpah je uspio napraviti dinamičan i žestok film, protkan finom poetikom pokreta (iako je moglo toga biti i više) s dobrim osjećajem za glavne likove. To „glavne“ je i najuočljivije jer svi ostali su ostali u sjeni, gotovo na isti bezlični kalup, gdje ujedno i najuočljivija redateljeva nezainteresiranost da osim glavnih stvari razradi i popratne detalje.

Konačni rezultat bio je da je Peckinpah uspio vratiti nešto vjere u svoje redateljske sposobnosti, McQueen je dodatno učvrstio svoj status pravog cool tipa na velikom ekranu, stvorila se jedna ljubavna priča te, gledano iz današnje perspektive, film može zadovoljiti sve one koji su poklonici poštenog filma ceste, pljačke, modernog vesterna, a u tragovima su vidljive i one stvari koje su od Peckinpaha napravile redatelja na kojeg se već nekoliko generacija današnjih redatelja poziva. Film za svakoga? Teško. Više za one koji znaju točno što žele gledati.

Deadly Friend (1986)

Posted: 18 kolovoza, 2011 in Horor, Thriler, Wes Craven

IMDb

Trailer

Kažu, prvi/prve se pamte. Ima u tome i neke istine, još uvijek pamtim prvu djevojku, ali ne kao nešto ekstra dobro iskustvo. Više kao uvertira za drugu, koju pamtim po puno boljim stvarima. Ipak, treća se računa kako treba. Sad sam ušao u stvari koje nisam trebao ni spominjati, još manje ulaziti u nekakva sjećanja jer ću uskoro početi tražiti odabrane hitove Simple Mindsa, koje ću morati prebijati s odabranim hitovima AC/DC-a i tako u zatvoreni krug. Ali, ima razlog zašto to spominjem. Ja sam… romatičar u duši, kužim prve ljubavi, kužim sretne završetke, kužim priču dečko upozna curu, dečko izgubi curu na koju se mnogi filmaši pale. Doduše, obično ti filmovi ispadnu prosječno teen sranje (koje, srećom, ne gledam) ali Ameri će pojam prve ljubavi ugurati posvuda. Kažem Ameri jer, što je možda malo i očevidno, u njihovoj sam kinemtografiji kao doma.

Zato me malo iznenađuje što je Wes Craven, (precjenjeni horor majstor) nešto takvo ugurao u, he, horor filmić. Kažem precjenjen jer Craven, koliko mi god bio drag radi prve Strave… i Scream trilogije, uopće nije… maštovit redatelj. Lik ima problema s ponavljanjem motiva u svojim filmovima. Znači; malečki gradić, grupa klinaca, jedan killer i malo mesarenja. Pola opusa mu je postavljeno na tim nogama, ali druga polovica, ona kad se malo odmakne od stereotipa… zna biti zanimljiva. I, tako, došli smo do onog glavnog – samog filma. Sadržaj je bezazleno spooky, u najmanju ruku.

Klinac, jako pametni klinac, Paul, koji je vlastoručno spojio robota BB-a, doseli se u novo susjedstvo. Kako je Paul tipični geek, nerd, štreberko, šanse da upozna neku zgodnu djevu ravne su nuli, ali, čuda se događaju. Samantha je njegova prva susjeda, zgođušna cura koja isto tako nema nikakav društveni status jer nije elita kao i svi ostali, s ocem koji je alkos, nasilnik, a nije da nema ni nekakvih incest ideja. I njih dvoje kliknu, prva ljetna ljubav, duge šetnje, puno zajedničkog vremena i prvi poljubac. Idilu prekinu dvije stvari. Prvo stara luda ptica iz susjedstva raspali po BB-u sačmarom (učinak ne treba ni opisati) a onda Samanthin stari malo pretjera i ubije vlastitu kćer, proglasivši to nesretnim slučajem. Paul, u lošem duševnom stanju radi ta dva događaja, odluči napraviti spoj Samanthina softwarea i BB-ievog hardwera. Rezultati budu… neočekivani.

Ubojiti roboti oduvijek su bili zabavna komponenta filmova koji ih koriste, a to nije ni ovdje promašilo. BB je cool zabavan stroj koji se vuče po ulici i ima zgodan glas. Kad BB postane Samantha, to bude poprilično creepy, ali samo zato što je Kristy Swanson (jedna od onih glumica koje znate vidjeti s vremena na vrijeme, ali teško da ćete je zapamtiti) ovdje jednako tako dopadljica cura, a i onaj glas… inovativno. Maska je u najmanju ruku smiješna, Kristy hoda uokolo s ukočenim rukama i teškom šminkom oko očiju, no ono zašto je sve to nekako neugodno jeste onaj prvi dio filma, gdje se postigla iznenađujuće dobra kemija između glumaca, pa su njih dvoje sasvim dobri kao mladi par. I Craven ovdje ne radi uobičajena sranja samo da bi radio sranja (tipa ubojiti killer je samo još jedan ubojiti killer) te cijeli film ima ton ukletosti jer se od samog početka zna da će se nešto loše dogoditi te je više neugodno atmosferičan nego horor nastrojen, što je uvijek dodatni plus.

Ali, straha nema, ima tu i malo prave krvi (filmske, ljudi, filmske) jer BB/Samatha imaju neke račune za poravnati, a to ne ide bez ubojstva-dva. Kvaka je što našeg glavnog negativca ne možemo baš mrziti, ići ću toliko daleko i reći da tu ima i malo suosjećanja, pa čak i perverznog uživanja što na takav način rješava stare dugove. Craven nije mogao da ne podsjeti publiku malo na Freddya, pa Samathin stari ima skoro istu masku (kad ga spali u peći) kao naš veseli oštroprsti (što je minus), a bezbolno se moglo proći i bez posljednje scene (Craven ima boljku zvanu nastavci) jer malo kvari dojam do tada. Inače, strukturalno, scenaristički i tehnički, film je posve OK, tipične osamdesete, ni blizu klasičnog slasheraja, uz dozu prave romantike u pozadini. Takav koncept nije prošao baš dobro (prve ljubavi i horor ne prolaze kod Amera) ali s godinama mu je porastao ugled te je danas polu kultni filmić, koji, kako i priliči, stoji u redu za remake. U 3D. Glavna uloga je, po glasinama, trebala pripasti Kristen Stewart, što je cool jerbo mi je izgledom OK (ali je fakat ne mogu gledati u Twillight sranjima) i zna dvije-tri o glumi. Ako do toga ne dođe… uvijek postoji original.

Top Gun (1986)

Posted: 17 kolovoza, 2011 in Akcija, Ratni, Tom Cruise, Tony Scott, Val Kilmer

IMDb

Trailer

Moram priznati, Top Gun mi je oduvijek guilty sin, jednostavno si ne mogu pomoći da ga ne pogledam svaki put kad naletim na njega. I, tako, ušetam ja u Konzum neki dan, svakodnevne stvari i, hopla, evo ga na polici; Cijena? Prava sitnica. 19.99, iako ga imam negdje među divixima, rekoh neka stoji i na dvd-u, simbolično. Pa ga i pogledah ponovo (prošlo je par godina) a već kad sam ga kupio, pogledao, mogao bih reći i pokoju riječ o njemu, iako je sve više manje poznato. Znate već, jedna velika, šarena, nabrijana i adrenalinska regrutacijska reklama za američko zrakoplovstvo. Iliti, malo realniji opis, problematični tip uspije povaliti stariju žensku (i to “učiteljicu” još) dobije priliku izvoditi akrobacije s  F-16 avionom, zahebavati se s najboljim frendom i obarati zle MIG-ove s neba. Mokri san svakog nedojebanog klinca koji sanja o tome da postane glavni pastuh u… gdje god da se nalazi.

Ovaj mali memory lane moram započeti s onim očitim; Top Gun bio je i ostao jako dobar film. Prije nego se svi oni mrzitelji Toma Cruisea i svega što je ovako površno podignu na noge i kažu; buuuu, da malo pojasnim. Na stranu cijeli površni šminkeraj i promotivna reklama (pregurajte to, film je nastao na osnovi članka koji govori o the best of the best pilotima i školi Top Gun) uzmite samo njegovu završnicu i dobijate jednu od najbolje reliziranih zračnih bitaka ikad snimljenih, I shit you not (negledao sam se takvih uradaka) u kojima dominira napetost, dobra režija, vizualne atrakcije i brzina. Kada imaš takve zvjerčice kao što su F-16 i MIG onda ti je bolje da budeš dobar režiser ako želiš da to ima smisla.

A Tony Scott zna znanje (je,je,je, nije ni do koljena svojem braci Ridleyu, ali who gives a shit) čime je započela divna suradnja između njega i Jerrya Bruckheimera (tada je bio živ i Don Simpson) te je Top Gun ustvari najbolji prikaz kakav je Scott redatelj kad želi biti – čvrst, autorski jak i s osjećajem za publiku.  Doduše, tu ide i glavna primjedba za nerazrađene likove (iako, u obranu moram reći da ima i gorih karakterizacija) ali su zato ubačene i sve one sitnice koju su u osnovi zanimljive. Glavni lik doživi generalni sudar sa stvarnošću nakon frendove smrti, macho frajeri izgube glavu u borbi, odnosi mentor-učenik, traženje smisla u životu…ima svega pomalo i ničega posebno, pri čemu na pameti treba imati da je vojska, mornarica, netko posebno odobrio scenarij (inače bi izostala tehnička pomoć = avioni) te u njemu ne možete ni očekivati teške karakterne mane, a ako se nešto i dogodi, stvar je pogreške.

Na stranu sve to, film, ukoliko ste do sada uspjeli nekako propustiti, ima cast glumaca koji pokriva sve osnovne baze.  Od početnika koji su već imali neko ime (Cruise i Kilmer) tu su i predstavnici stare garde (Tom Skerritt i Michael Ironside) jedno ime koje je onda bilo vruće i zanimljivo, na pola puta između prva dva pojma (Kelly McGillis) a ima i ponešto početnika koji će tek postati netko i nešto (Tim Robbins i Meg Ryan) te još malo početnika koji će postati poznate TV face (Anthony Edwards i Adrian Pasdar) – tko prigovori glumačkom odabiru… Površno, patriotski nastojeno, ho-ruk raspoloženo, ugodno oku, muškom i ženskom, nabrijano, brzo i napeto. Kultna roba, bez daljnjeg, koja se još uvijek može gledati (ako izostavite predrasude) i pošteno zabaviti uz nju.

The Dark Half (1993)

Posted: 15 kolovoza, 2011 in Ekranizacije, Horor, Timothy Hutton

IMDb

Trailer

Malo je teže pisati o stvarima koje imaju sentimentalnu vrijednost, ali ovdje baš i nema nekog straha jer se radi o knjizi. Kako sam baš jednostavna osoba, oduvijek cijenim dobru knjigu kao dar, s tim se ne može pogriješiti, a kako u ovoj dotičnoj stoji i baš prava posveta (iako ne od Kinga) bio je to dar svih darova, pomalo kao Sveti Gral samo u papirnatom izdanju. Ali ovdje smo da kažem koju riječ o filmu. Zašto sam baš njega izabrao? Zato što je podcijenjen, djelomično zaboravljen, općenito negativno dočekan, na nož nabijen, vrapcima posvuda raznesen… shvatili ste što želim reći, ne? Film je materijal koji samo čeka da bude bačen na ove stranice. A ujedno je i mistrija zašto je to tako jer gdje god da pogledam (ili pročitam) kritike su očajne (by amatera kao što sam i ja) bez da bude pojašnjeno zašto prevladava takvo mišljenje. Netko je tako rekao, netko je tako napisao…

Izuzmemo li sve loše kritike i pogledamo li realne fakte, radi se o ekranizaciji koja prati književni predložak skoro u slovo, što je rijetka životinja u Kingovim ekranizacijama i eventualni prigovori u vezi radnje/izmjena/dopuna ne mogu držati vodu jer takvo što ne postoji (jedino ako vam je knjiga sranje na kvadrat onda pričamo drugu priču) ovdje, radi se o doslovnoj ekranizaciji. Radnje je poznata (ili se barem nadam) o tome kako alter ego (bad mother fucker) tako-tako pisca oživljava i krene smicati sve koji su nekako odgovorni za njegovu “smrt”. Nema tu previše mudrosti… iako je King nabacao neke folk priče o vrapcima kao prenosnicima mrtvih (hej, bolje i to neko hitac u glavu, što je patentirao upravo Romero) i sve što mu se, realno gledajući, može prigovoriti, jeste glumački cast. E, sad, nije ni to tako jednostavno jer Timothy Hutton (staršno dobar glumac, bez da je ikad pravo iskorišten) je odličan kao tako-tako pisac, koji muku muči s trapavošću i zapinjanjem za stvari (suosjećam s tipom jer sam i sam takav) ali kad igra svoj bad ass alter ego… nije tako sjajno. Stark je trebao biti mamojebač na kvadrat, sirovina, macho… a Huton to baš i nije (iako je ona crna obleka jako cool i da ne govorimo o crnoj pili koju vozi) stoga i nije tako impresivan kao svoja “dobra polovica”.

Što se tiče režije dede Romera (jel on samo meni baš simpa lik s onim velikim naočalima?) ovaj naslov ulazi u jako mali krug onih ekranizacija koje su uspjele uhvatiti bit Kingova mjesta radnje; Nova Engleska, jesen, opadajuće lišće, ugašene boje… cijeli paket mirnog okruga u kojem se ne događa nešto posebno. I režija ne pati od praznog hoda, glupih rješenja (koje će Romero diplomirati kad krene štancati nastavke svojih zombie filmova) te ima određeni tempo koji prati ritam romana/radnje. Također, ovo nije naslov koji će vas bacati iz stolice, nema tu predmeta koji lete u kameru, naglih vriskova i sličnih prvoloptaških pizdarija već se igralo na atmosferu, spooky i zrno neugode. Doduše, to baš i nije u cijelosti uspjelo, ali je važna namjera.

Na kraju, film nije bio nikakav glomazni hit, konkretna zarada, Hutton je dobio jednoglasne pohvale kritike za svoju izvedbu, a i scenarij je proglašen svježim, kao i originalnim. Zašto je onda tako podcjenjen? Možda je riječ o Huttonu koji, iako je pošteni glumac, nije Jack Nicholson (a ja sam tip koji Isijavanje drži gadno precjenjenim filmom, tek toliko da se zna) a većina je možda očekivala još jedan klasični zombie flick by Romero?  Možda sam ja samo sentimentalan tip kojemu ovaj naslov leži kao budali šamar te će mi uvijek biti na višljem mjestu od drugih Kingovih ekranizacija radi krivih razloga. Koga briga, ne?