Deckard
IMDb
Trailer
Oduvijek su mi se sviđali britanski krimići, imaju ono nešto što nedostaje američkim, ali moram biti iskren i priznati da “Loš dan za gangstere” nisam gledao odkako je bio posljednji put na HTV-u (što je bilo davno, jako, jako davno) te sam pamtio samo neke detalje iz njega. Točnije, znao sam da glumi Bob Hoskins, osobno mi poprilično simpa glumac, s energijom na kojoj mu mnogi mogu zavidjeti (to sviđanje vučem još od tamo dok se dotični natezao s zekom Rogerom) i teško da bi ovaj naslov bio takav kakav je da nema njega. A čovjeku to bila odskočna daska za filmsku karijeru. Glumački početnici, ovako se to radi. Ali, nije samo Hoskins zslužan zašto mi je ovo cool film (ustvari, ovdje je pun quratz poznatih glumaca na početku karijere) već nešto pripisujem i režiji Johna Mackenziea (to je tip koji stoji rame uz rame s Mikeom Hodgesom što se tiče britaskih krimića), no kako bi vi znali o čemu ja uopće pričam, mali opis jednog dana koji bi svakom poštenom gangsteru zadao glavobolju.
Harold Shand kriminalac je koji živi u uvjernju da mu u životu ide sve kako treba, zgodna ženska (Helen Mirren – što je ta žena bila zgodna) poslovni suradnici koji ne prave probleme, a na vidiku je jedan od najvećih poslova koje će Harold ikad zaključiti. Ali, netko mu počne rokati ljude lijevo-desno, postavljati bombe pod njegovu imovinu, što će sve dovesti da se budući poslovni partneri počnu premišljati, sadašnji poslovni partneri biti sumnjivi, a najbizarnije je što nema nikakvih tragova tko bi to mogao raditi. Sve dok Harold ne posumnja da bi cijela priča mogla biti povezana s nekim tko mu je jako blizak.
Da bi ovakve stvari mogle funkcionirati morate imati dobre likove, bez njih nema ni zanimanja za priču. A Harold je sve samo ne uobičajeni kriminalac kojeg viđamo u svakom drugom filmu, čovjek je simpatičan, pristupačan i odiše nekakvom starinom radi vjerovanja da neće biti problema ako mu suradnici imaju pune đepove love. I to je vjerovanje OK, Harold čak nije ni tip za nasilje, zato ima opasnog tjelohranitelja koji mlati ljude, te gledatelju odmah bude stalo do njegove sudbine. Njegovi suradnici nisu tako sjajno ocrtani, oni su sve zasebne individue koje su privržene svom šefu i tu njihova karakterizacija prestaje, uz poneko vizualno dočaravanje njihovih sklonosti (jedan je gay i sve se svodi na par scena gdje gleda tipove u kupaćim gaćicama). Film se ne koncentrira toliko na likove koliko na stanje duha u koje počnu zapadati kad krene sranje, polagani gubitak kontrole, paranoja, a i naš Harold pokaže da nije samo radi simpa osmjeha postao glavni šef svih gangstera, što još bolje ocrtava nemoć svih uključenih da shvate što im se događa.
Dublja analiza ocrtava i tadašnje stanje u Engleskoj. IRA, bombe, terorizam – sve ono mračno i neobjašnjivo, čime Harold i kriminalna kompany postaju preslika društva u kojem smo živjeli. Pomalo pokvareno, pomalo naivno i potpuno nespremno za nasilje koje je eskaliralo prije desetljeće dva-tri. Priča o gangsterima koji imaju loš dan tako funkcionira i kao metafora, ali za to se nemojte uhvatiti predoslovno jer karakterizacija likova govori kako je ovo ipak krimi priča, a ne kritika društva (barem ne preglasna da pokvari ton filma). Što se tiča ostalih stvari, film nema mana. OK, ako niste skloni dugačkim, pomalo ukočenim dijalozima, onda će ovo biti malo presporo…točnije, zastarijelo, takvi kriminalci više ne postoje. Priča nema rupa i logika drži vodu (IRA je i danas ostala nepoznanica, pa ste mogli snimiti što ste htjeli i proći s time) a redatelj Mackenzie drži radnju protočnom, bez praznog hoda, radi čega je ovo i postalo skoro pa broj jedan britanskih crnih krimića (tu je i Get Carter kao konkurencija) i kad sam ga pogledao ponovo, kao da ga nisam ni gledao prvi put. Materijal koji još uvijek djeluje svježe, s poletnim glumačkim interpretacijama (u prvoj ulozi IRA hitmana je Pierce Brosnan) i pričom koja drži zanimanje do posljednje sekunde. Trebate nešto više od toga? Teško da bi mogli dobiti od bilo kojeg drugog naslova slične tematike.
Deckardov Kutak 