Arhiva za 14 kolovoza, 2011

House of Usher (1960)

Posted: 14 kolovoza, 2011 in Ekranizacije, Horor

IMDb

Trailer

 

Nekad davno, još dok sam se učio kako složiti suvislu rečenicu-dvije, pročitao sam opus Edgera Allana Poa, doduše, pomalo letimično, tek toliko da impresioniram jednu zgodnu, načitanu djevu (uspjelo je tek djelomično, ona je bila stvarno načitana) ali nikad nisam došao u priliku da pogledam ekranizacije. Što ja znam, bilo mi je to…previše zastarijelo. Imam predrasude, kriv sam po optužnici. Ali, već kad sam to priznao, onda mogu reći da me je trenutak neinspiracije potaknuo da se prihvatim propisane lektire i počnem odrađivati opus kultnog Rogera Cormana nastalog po djelima E.A.Poa. I, da budem još iskreniji, nije to toliko ni loše kako bi se moglo pomisliti na pravi pogled. Čistom slučajnošću uzeh prvi od snimljenih naslova (pa je možda i početnička sreća što valja) a kako je to skoro srednji vijek što se tiče horora, zaboravljeni naslov, pokopan pod naslagama svega što je došlo poslije, a ujedno i kultni (danas) – jednostavno sam ga morao izdvojiti i napisati par riječi.

Dakle, mladi Phillip dolazi u neku zabačenu vukojebinu stvarno sablasna izgleda, do imanja koje izgleda još gore, kako bi vidio svoju zaručnicu Madeline. Odmah upoznaje njezina brata Roderika, koji ga revno obaviještava kako je cijela obitelj Usher ukleta, pokvarena, zla i što sve ne, te da mu je zaručnica bolesna i zavezana za imanje sudbinom ukletom. Phillip, ispravan kako to već ide, pokušat će Madeline izvući odatle, ali samo će još bolje upoznati mračnu stranu preživjelih članova Usher.

Jednu stvar vrijedi priznati, Kuća Usher nije klasični izdanak horora 60-ih, nema vukodlaka, mumija, vampira i Frenkeinsteina – posve originalan materijal. I priča je, zahvaljujući više majstoru mračnog Poa nego Cormanu, intrigantna na onaj starinski način, gdje se velikim, teatralnim riječima, naglašavalo zlo koje spava u nekom mjestu (zato i dana danas volim čitati Lovecrafta) bez da se točno kaže o kakvom je zlu riječ. Sama priča vas brzo uvuče u tijek zbivanja (ako niste razmaženi modernim uratcima) i teško da će netko ostati razočaran jer već onda je postojalo zlatno pravilo kako je manje više, što ovdje znači – nema previše pojašnjenja zašto je zlo u blizini obitelji Usher već je važnije da je ono tamo.

Mana (u nedostatku bolje riječi) jeste prenaglašenost apsolutno svega, ponajviše dijaloga. Dijalog je bogat, raznolik, toliko gust da se činilo kako je netko morao imati riječnik pokraj sebe da pronađe sve moguće izraze koji postoje kako bi što šarenije i dubokoumnije rekao ono što misli. Legenda Vincent Price (koji nije toliko glumac koliko pojava) se uživio maksimalno dok je izgovarao sve što je morao, a i sve ostale situacije su u podjednakom tonu. Nije to toliko loše, zadivljujuće je kako scenariji nekad nisu bolovali od toga da budu što kruće napisani ili u duhu modernog govora (jerbo film bi trebao biti zabava, vrata u neki drugi svijet) ali na par trenutaka se stvara dojam kao da se gleda snimljena predstava, a ne igrani film. Efekti su zabavni, na par mjesta i zgodni, no nema ih previše da bi narušavali cjelinu (jedino onaj kadar gdje gori cijelo zdanje Usherovih je poprilično pregažen vremenom). Teško da će vas i prepasti, ali posve zadovoljavajuće je izgrađena atmosfera bolesnog mjesta, okruženog bolesnim stvarima kojim upravljaju bolesni ljudi, što je i bit priče E.A.Poa. Oduvijek su mi ležali naslovi koji gledaju veću sliku tokom radnje nego brzopotezno plašenje gledatelja.

Zaključak? Vintage naslov radi kojeg sam počeo prekopavati kolekciju ne bih li pronašao ostatak tih ekranizacija. Ako budu imalo dobre kao prva, bit će to dobro uloženo vrijeme. Da li ga preporučavam? To je, ustvari, dobro pitanje. Sami smislite odgovor.