Arhiva za 23 kolovoza, 2011


IMDb

Trailer

Kad je Richard Burton nazvao producenta Elliota Kastnera i jednostavno rekao da mu pronađe ulogu kojom će poboljšati isplativost svojega imena i ispuniti želju sinu da ga vidi u ulozi nekakvog heroja, teško da je mogao zamisliti što će izaći iz tog projekta. Ili je možda znao? Kastner je bio kućni prijatelj s piscem Alistairom MacLeanom, još jednim važnim imenom koje se treba spomenuti, jer MacLeanovi romani oduvijek su bili mamac za publiku, bilo književnu, bilo filmsku. Najsretniji spoj tih dvaju svjetova očitava se u uspješnom i popularnom avanturističkom ratnom spektaklu „The Guns Of Navarone“.

Za samo šest tjedana, MacLean isporučuje originalni scenarij pošto nema romana koji bi adaptirao te cijela priča može početi. Iako je Burton glavna uloga, trebalo je pronaći adekvatnu pratnju, što dovodi do još jedne zanimljivosti. Clinta Eastwooda. Iako svjež od nastupa u špageti vesternima, Eastwood doma u Americi još uvijek nije ni blizu onog zvjezdanog statusa kakav će imati kasnije, no zahvaljujući upravo izvedbi šutljivog jahača talijanskih prerija, uloga šutljivog jahača snježnih planina sjedi mu kao salivena, što samo potvrđuje nepisano pravilo da  mrko lice zna biti podcijenjeno, a dijalog općenito precijenjen.

Iako vjerujem da je priča svima poznata, barem muškom dijelu koji preferiraju dobru ratnu akciju, nekako je moram spomenuti jer svi oni koji imalo poznaju MacLeanov spisateljski opus znaju da ništa nije onako kako izgleda. Where… nastavlja tradiciju korištenja vremenskog razdoblja za nešto dodatno, pa čak i drugačije, od onog što inače predstavlja ratni film. Tako pratimo grupu komandosa koja ima zadatak upasti u praktički neosvojivi dvorac Schloss Adler (u stvarnosti je riječ o dvorcu Hohenwerfen) kako bi izvukla iz zarobljeništva američkog pukovnika (ili što već) koji zna planove za tajno iskrcavanje u Normandiji. Stvar je u tome što to nije pravi zadatak, a kad se otkrije pravi zadatak, opet otkrivamo da ni to nije sve na tu temu, što sve zajedno prelazi iz ratnog u špijunske vode, pa natrag istim putem. Za razliku od nekih srodnijih naslova slične tematike, ovaj propušta staviti naglasak na nekakav patriotizam, hrabrost i junačke podvige, zadržavajući se u drugačijim vodama, netipičnima za žanr.

Popratne stvari koje se rijetko spominju jeste tempo razvijanja radnje. Za uradak koji trajanjem dolazi jako blizu tri sata, moglo bi vas iznenaditi da zamalo pola tog vremena film ne koristi nikakve atrakcije da bi zadržao pažnju gledatelj osim onih koje može ponuditi napetost priče ili lokacijske prednosti. Kroz razvoj priče nema prečaca, što bi za one koji su odrasli na divljim pokretima kamere, kadrovima koji traju dvije sekunde i takvom montažom da se dobiva epileptični napad, moglo biti preusporeno. Iako postoji određena ukočenost pri izvedbi nekih dijelova u akcijskim segmentima, činjenica je da film nema praznog hoda (usprkos onom trajanju od skoro tri sata) te da glavni glumački dvojac svojim poznatim interpretacijama (iako je Burtona neobično za vidjeti kao akcijskog junaka) ima sasvim dobru kemiju na ekranu.

Sadržajno višeslojan, glumački dobro potkovan, ispunjen različitim atrakcijama, Where Eagles Dare danas pripada kultni klasicima ratnih spektakala, rame uz rame s naslovima kao što su The Dirty Dozen ili The Guns Of Navarone, podsjećajući kako je nekad postojalo vrijeme kad je priča bila važnija od efekata, ali da to nije ni najmanje smanjivalo dojam spektakularnosti kakva se danas više ni ne viđa.