Arhiva za Rujan, 2011


IMDb

Trailer

Inače pušim sve te policijske/kriminalističke/under cover priče, stvarno, iako su do bola predviljive. Uvijek imate mladog i zelenog novaka koji revno odluči stati na rep kriminalu time što će i sam postati dio kriminalne scene, uvijek imate i karizmatičnog vođu koji će našeg junaka odvesti na krivi put, uvijek imate da glavni junak počne uživati u tamnoj strani i uvijek imate taj sudbonosni povratak na stranu dobra nekakvim zadnjim dobrim djelom koji poništi sve negativno. Under cover priče su sve na isti kalup, razlika je jedino u pristupu realizacije , radi čega se ovaj naslov i našao ovdje. Ako mislite da bi mogli otkriti nešto novo, zaboravite, ne morate se ni truditi s daljnjim čitanjem. Ako pak gotovite filmove tipa Donnie Brasco ili Beyond the Law, onda bi mogli otkriti još jedan korektan naslov da ga pridružite ovim spomenutim. Tko zna, možda se čak i zabavite, moji su dojmovi još uvijek podijeljeni oko njega. Ili sam gledao opako dobar rasni krimić, ili sam gledao klišejizirano smeće… s tim da su oba zaključka pretjerivanje.

Kako to već ide, mladi murjak pristaje biti undercover čocjek za svojeg šefa kako bi pokušali uhvatiti par velikih riba. Iako naš junak ima očekivano nećkanje oko svega, polako ulazi u taj kriminalni svijet i, naravno, počinje mu se sviđati, što opet stvara probleme sa savješću. Ili se zbližiti s tim ljudima ili ih sve baciti iza rešetaka, pitanje je sad. Kako rekoh, ništa novo u sadržaju nećete pronaći, ali što je ovdje uopće drugačije od mase sličnih uradaka? Dobro pitanje. Ovo je crnački film, ghetto priča, rap i hip-hop priča. Kako je Jeff Goldblum ovdje praktički jedini bijelac možemo ga nazvati i anomalijom kao što bi Crnac bio kad se radi o Talijanima i njihovoj mafiji. I to, brat bratu, poteže gomilu klišeja.  Izvještačeni način govora, lokalni bossovi nose sintetičke trenirke, debele lance oko vrata, slušaju rap, žene su “biačes” i ama baš svi govore “aj”. Redatelj i glumac Bill Duke (to vam je onaj ćelavi iz Predatora) poznat je po svojoj rasnoj angažiranosti i u svim filmovima ima tu kombinaciju, što je, kad pogledate drugu stranu novčića, dobra stvar, svatko treba promovirati svoje, ali da nije bilo par stvari, ovo bi bio samo još jedan u nizu filmova koji govore apsolutno istu stvar. Prva stvar su glumci.

Larry Fishburne (nakon ovog filma je postao Laurence) daleko je dogurao od dečka koji je bio statist u Death Wish II i mora se priznati da je njegov izbor pun pogodak, čovjek ima karizmu kakva se ne viđa svaki dan, a kad hoće, može i glumiti. Ovdje baš i ne glumi, on je jednostavno gubica. Spomenuti Goldblum glumi, dapače, krade cijeli film. Larry je običan tip, cool frajer koji mora izgledati dobro i opako, ali Jeff radi opaku dobru tranziciju iz mlakog odvjetnika u agresivnog bossa, što na kraju dovede i do rasula među likovima. Interpretacija je za pet, što je milina gledati, a u suradnji s hladnom Larryevom pojavom, njih dvojica funkcioniraju odlično. Nešto kao Ray Liotta i Robert De Niro. Radnja je pojednostavljena, što može izgledati čudno, ali barem je razumljiva, iako malo vjerojatna. Jedan tip vodi tajni zadatak i još potiče svojeg dečka da zgrće love jer odjel nema para da ga financira…mo’š mislit. Dobro je prikazana hijerarhija u takvim organizacijama, kao i onos onih gore prema onima dolje, sve zaokruženo jako dobrim pričljivim dijalozima. Ima ubačeno i ponešto društvene angažiranosti, jada i bijede (kad stvarno nafiksana ženska pokušava našem junaku uvalit klinca za sitnu lovu) te društvene osude, koja je malo školska – Crni čovjek je osuđen na jad jer se u jadu rađa. Kroz sve to ima dovoljna količina obračuna i akcije, baš kako dolikuje dobrom trileru.

Sada, koliko je to dovoljno da se kaže pošteni sud o filmu? Ako izbacite klišeje, radi se o solidnom krimiću koji se nadovezuje na paletu sličnih. Dodajte dobro odrađene uloge i tu rasnu komponentu onda se dobije isti film, koji pokušava jednolično priču postaviti u drugačiji ambijent. Dojmovi su mi još uvijek podijeljeni, zato ću se zadržati na osnovama. OK policiska priča, OK gangsterska priča, solidna režija i jako dobre glumačke izvedbe. Izdvaja ga ta rasna angažiranost, no to shvatite kako želite. Jedno gledanje neće nikoga ubiti.


IMDb

Trailer

“Škripe kočnice, gume ostavljaju trag, 120 konja brzo odlazi u mrak. Pojačavam gas, pojačavam radio jer moja crvena Christina voli samo rock ‘n’ roll” – sjeća se tko te pjesme? Nije baš teško pogoditi kojim je filmom inspirirana, ali nismo ovdje da bi se podsjećali na neke stare glazbene vode već filmske, a moram biti iskren i priznati da kultni klasik Johna Carpentera nisam nikada ni mislio staviti ovdje na blog (OK,OK, nikada je možda preteška riječ) jer, pa što ja znam, radi se o jako dobrom filmu, koji nije ni podcjenjen, ni zaboravljen, a kultni mu je status još uvijek alive and kicking. Ipak, kad vidite koliko ljudi ga spominje u posljednje vrijeme, jednostavno nisam odolio pozivu da ga ponovo pogledam, a onda i nešto zapišem. Sad se možda pitate o čemu govorim, no nakon recenzije kolege Constantinea (ovdje) i teme o filmu koja je pokrenuta na Horror.hr (ovdje) jasnije je koliko je film još uvijek popularan. Hej, to je Carpenter u svojem prime time-u, a Stephan King je napisao roman, kombinacija snova, reklo bi se, a ne treba zaboraviti ni da je aktualna horor scena loša (pogledah Grave Encounters i jednostavno mi se na da trošiti vrijeme na njega) te da retro materijal, iako je s razlogom retro, još uvijek rastura naveliko.

O čemu se radi ovdje? O Plymouth Fury-ju, crvenom, opako zgodnom autu koji ima samo jedan mali problem. Zaposjednut je i jako posesivan prema svojim vlasnicima. Kada ga kao već olupinu kupi lokalni šmokljan Arno i uloži svu mogu ljubav koju posjeduje u njegov popravak (jerbo ženske i on su dva različita svijeta) dogodit će se veza kakva se ne viđa svaki dan. Christine ne samo da je lijep auto, ona je i auto s jako kratkim fitiljem, pa tko god da se zamjeri Arnu, zamjerio se i njoj, samo što Christine voli svoje bitke rješavati sama, a požari, generalno razbijanje i uske ulice uopće ne predsavljaju problem za nju. S njom se mjenja i Arno, radi čega njegovi prijatelji odluče napraviti malu intervenciju, koja će odvesti do tragičnog kraja velike ljubavne priče. Kako? Ako niste gledali film, baš ću vam reći.

Nekako se ne mogu oteti dojmu da je Carpenter ovdje likovima poklonio najviše pažnje nego u nekom drugom filmu, ali možda se i varam jer glumački je tako-tako odrađen, nema baš neke kvalitete, a teško da se mogu izbjeći svi oni klišeji koji odgovaraju situaciji. Tako je Arno školski primjer geeka, loš ten, čudno ponašanje, cure su neostvariva želja, očale ko sa socijalnog, a gdje bi sve to prošlo da nema i glavnog bullyja u školi (koji izgleda kao John Travolta u Carrie – slučajno ili namjerno) i njegovih jataka. Također, predvidljivost je ovdje možda prednost, a ne mana jer se već zna kako će Christine dobiti malo po haubi od zločestih tipova te da će onda biti pakao. Ali, usprkos svemu tome, Carpenter nema jednog centralnog lika kao kod svojih drugih filmova (pogotovo ne jebača kao što su Snake Pllisken) te je uspio stvoriti neugodnu atmosferu čudne ljubavne priče te naglasiti jezovitost radnje time što se nije zamarao pojašnjavanjem zašto je Christine zaposjednuta, ostavivši i gledatelju pokoju na razmišljanje. Inače, to je i razlika od romana, tamo je bivši vlasnik taj koji još uvijek vozi svoju pilu i nema romantike. Ponekad promjena stvari i nije tako loša, što je u konačnici malo raspiljugalo Kinga, ali se primiro kad je film postao instant uspjeh.

A već kad smo ušli malo u dublju analizu stvari, oni pažljiviji će također zamjetiti dvije stvari. Carpenter je ovdje zanemario svoju konstrukciju filmova: grupa ljudi, mali/ograničeni prostor i nešto zlo, fokusirajući se na zlo kao takvo. A objekt kao pokretač radnje nije stran pojam njegovih filmova, iako je u nekima to više izraženo, a u nekima manje (tipa Sotona aka spremnik s zelenom sluzi ili naočale preko kjih vidite male smežurane) što je dovelo do toga da Plymouth Fury bude svjetski prepoznatljiv model (iako se u filmu koristilo par dugačijih modela), u rangu s jako raspiljuganim bernardincem Cujom. A film, pitate, film nema mana, kratko i jasno, radnja je protočna, Carpenterova režija sigurna, glazba nadopunjava efekt, ima akcije, par dobrih starih filmskih trikova koji izgledaju kao čudo božje (iako je scena gdje se auto popravlja obična rikverc snimka) i sve je tako dobro uklopljeno u jednu cjelinu da je prava pravcata tragedija što je Carpenter dobio otkaz sa snimanja Kingova Firestarter filma. Da je to snimljeno, još jedan kultni film? Bez ikakve sumnje.


IMDb

Trailer

Inače, kolega Dragonrage je zadužen za informiranje svih nas koji smo lijeni upotrijebiti internet za pronalaženje novih naslova, no ovaj put ću napraviti malu iznimku te vas obavijestiti kako se pojavio još jedan remake kultnog filma, nastavljajući već podužu tradiciju eksploatacije filmskog naslijeđa. Došao je, iznenađujuće, poprilično tiho, snimanje je najavljeno još prije oho-ho vremena, nije bilo nikakvih obavijesti, slika ni sličnih stvari, no kako sad stvari stoje, teško da će ući u legendu kao original. Barem ako je suditi po prvim kritikama koje govore o tek osrednjem djelcetu, a izostao je i značajniji box office rezultat (svega pet milja u prvom vikendu) koji bi ga malo izdigao iz prosjeka. Ali, mora se pohvaliti jedna stvar (nešto slično kao i nadolazećem The Thing) nije se puno odstupalo od originala. Tako opet imamo bračni par Sumner koji odlazi negdje bogu iza nogu na kreativni odmor (u ovoj verziji, David je scenarist, a ne matematičar) te ne treba dugo da se susretnu s lokalnom redneck scenom. Uz uobičajeno muško natezanje oko ženke glavnog lika, dolazi do velikog obračuna na imanju Sumnerovih, gdje se David, inače papučar po zanimanju, pretvara u gadnog osvetnika koji ne bira sredstva da uzvrati na nasilje istom mjerom. Na papiru ništa novo, već viđeno u originalu, s time da je ovdje, ako je vjerovati informacijama i traileru, David puno manji njonjo nego je to bio Dustin Hoffman u originalu.

Englesku su retardiranu družinu tako ovdje zamijenili retardirani južnjački idioti (hilly billy itd,itd) a predvodi ih Aleksander Skarsgard, minus vampirski zubi. Ni ostatak glumačkog ansambla nije posve nepoznat, tu je i James Marsden, a ako vam ime ne govori apsolutno ništa, onda ga zamislite s velikim plastičnim očalama na glavi i dobijete Cyclopsa iz X-Men franšize, dok njegovu zgodnu družicu (ovo shvatite uvjetno, ženska mi je smućkaj i prolij zgodna) igra Kate Bosworth. Zanaimljiva stvar, Bosworthova i Marsden su već igrali bračni par i to u Superman Returns, a kako je netko mislio da imaju kemiju, onda ih je opet spojio. Ovaj put minus Supes jer će David biti junak dana. Mladim licima, što je tako proziran pokušaj da se film svidi mlađoj generaciji, ona koja znači i kešovinu na blagajkni, pridružio se i jedan stari morski vuk, James Woods, što je tako dobra stvar da bih najradije poljubio onog koji je radio cast jer Woods se već duže vrijeme nije pojavio u nekoj boljoj ulozi. Redatelj Rod Lurie većem broju gledatelja možda i nije tako poznat, ali to je ionako s razlogom, lik i nema nekakvu bajnu filmografiju, no jedan mu naslov strši u karijeri. The Last Castle, gdje su snage odmjeravali Robert Redford i James Gandolfini (Sundence Kid i Tony Soprano biju ljutu bitku oko prevlasti u vojnom zatvoru) i ne radi se o lošem filmu, dapače, a kako su novi Psi od slame akcijski više orijentirani nego original, moglo bi tu i biti nešto. Doduše, ja sam optimist, pa bi moglo biti i suprotno, no što je tu je… još jedan remake je pokucao na filmska vrata, prvo ga treba pogledati, a onda suditi knjigu po koricama.

Straw Dogs (1971)

IMDb

Trailer

Raditi remake kultnih filmova radi se love, naravno, svi to znaju, ali u nekim slučajevima originalni materijal može se nadograditi. Original mi je bio na repertoaru za gledanje prije nekog vremena, ali jednostavno nikad nisam dobio poriv da nešto i zapišem o njemu. Sjećam se nekih rasprava po forumima i uvijek bi se našlo par likovi koji bi ga branili preko svake mjere, što bi uvijek ubilo u pojam svaku izmjenu mišljenja, ali kad bih morao biti iskren, rekao bih da je film popustio pred težinom nakupljenih godina, ne previše, ali osnovna konstrukcija u konačnici ispada malo bezveze. Peckinpah u svim svojim filmovima voli naglašavati kako voli likove jer su preslika njegove osobnosti, no ovdje se taj osjećaj pojavi tek u samoj završnici, kad David uzme stvari u svoje ruke i ide se osvećivati likovima koji ga maltretiraju. Do tada, radnja je kao u praznom hodu. Slažu se scene koje bi trebale bildati atmosferu, no njihov je efekt tek djelomičan, statičan. Dijalozi su drveni, rastegnuti i znaju biti besmisleni, potezi koje likove rade također, a njegova najveća kontroverza jeste ona famozna scena silovanja za koju se ni danas točno ne zna predstavlja li silovanje ili ne. Kritičari obično vole naglašavati kako je sve to jedna velika harmonija koja dovodi do vrhunca napetost, no u mom slučaju osjetio sam neugodu više nego napetost, što je dobar stvar, ali kad imate jednog samog štrebera ispred gomile robusnih gorštaka naravno da će vam biti neugodno.

Filmu nedostaje ozbiljne interakcije među likovima da bi ih mogli bolje razumjeti, a time i prihvatiti stvari koje rade. Završnica, u većem dijelu svijeta osuđivana kao nešto što glorificira nasilje, djeluje neodređeno jer likovi primitivnih gorštaka djeluju kao gomila retardiranih idiota koja jedva da zna s koje strane puške izlazi metak, a kamoli kako da uspješno naprave upad u kuću. David, doveden do krajnje granice, uzvraća nasiljem na nasilje, ali ni to baš ne drži vodu u konstrukciji priče. David uzvraća udarac radi inata, ne osjećaja pravde, pošto im se u kući skriva punokrvi ubojica a njegovi moralni principi jednostavno nemaju svoje uporište. I, Englezi su još uvijek nadrkani na Peckinpaha što ih je prikazao tako kako ih prikazao, što je zabavan i toliko nevjerojatan podatak da je ustvari jezivo kako je film još uvijek zabranjen u UK. Ali, ne može mu se poreći određena preciznost u oslikavanju lokalnog koloriteta, kao ni predstavljanju lokalne gorštak scene koji su ovdje da bi pili, jebali i maltretirali (stipovski negativci je pojam koji mi prvi dolazi u misli) a ima i dobrih poteza u oslikvanju bračnog para Sumner, koji su ustvari otuđeni jedan od drugoga, no zaglavljeni na mjestu koje je protiv njih i na kojem oni pokušavaju pronaći nekakvu povezanost. Teško je ne uočiti da Peckinpah i ženski likovi nikako ne idu zajedno jer Amy je prikazana kao obična droljica koja voli grube i znojave likove, malo grublji odnos, radi čega je njezin odnos s Davidom na jako klimavim nogama (čitaj: nemaju ništa zajedničko) te time i neuvjerljiv. Dustin Hoffman je kao štreber s očalama najuvjerljiviji u cjelini, što je stvar koju inače svi vole naglašavati (hej, i ja sam među njima) dok je sve ostalo ostalo u pozadini. Možda najkotroverzniji film kultnog redatelja, no nikako i najbolji, a onom tko ga nije gledao, prvi put će biti odličan, drugo gledanje će već biti upitno, a na trećem će već shvatiti koliko je u njemu propusta. Ostaje nada da je remake uočio te slabe stvari iz originala (loše ocrtani likovi i nategnuti dijalozi među njima, kao i opravdanost postupaka) te ih malo ispolirao. Pošto se već zna kako remake neće nigdje biti zabranjen, time mu odmah otpada i kultni status. Ali, dobro, original ga ima. Zasluženo ili ne, na vama je da odlučite.


IMDb

Trailer

Tu i tamo pojave se stvari koje znaju biti drugačije. Ne nužno i bolje, ali zapamtimo ih te im se vraćamo s vremena na vrijeme jer u sebi imaju ono nešto što bi se filmskim rječnikom moglo opisati kao – originalnost ili barem neki ekvivalent toga. Nevidljivost sigurno nije originalna, Hollywood snima filmove o toj temi otkako je H.G. Wells objavio svoj poznati roman, što „Memoare nevidljivog čovjeka“ čini još jednim derivatom iste priče. Iste, ali različite. Memoirs… su također ekranizacija romana, napisan je od ruke stanovitog H.F. Sainta, koji do dana današnjeg nije više napisao ni slova. Kao i lik u radnji svojeg prvijenca, jednostavno je nestao nakon toga. Neki kažu da je zaradio toliko da mu pisanje više nije zabavno, ali ta zarada ne bi bila ni blizu tome da u igri nisu bila filmska prava. Što me dovodi do onog glavnog., filmskih stvari, poprilično originalnih.

Režiju potpisuje kultni majstor jeze John Carpenter. Majstor jeze, da, ali jednako tako i redatelj koji ima dobar komad filmografije smještene u čistim SF vodama, onim, da se tako izrazim, realnijim te režiranje još jedna takve priče, koja u sebi ima elemente dobre stare komedije, za njega nije ništa neobično (sjeća se netko još Big Trouble in Little China). Pomalo neuobičajeni izbor glavnog glumca također ima svoj udio u tome zašto se film ističe. Chevy Chase. Njega ili volite ili ne, nema baš sivih zona oko toga, njegova vrsta humora jednostavno nije za svakoga i stvar koju treba naglasiti – ovo mu je prvi nastup u nečemu što nije čista komedija. I snašao se, iznenađujuće dobro, ali to je možda zato što je lik kao skrojen za njegovu pojavu. Trebao bih reći i riječ-dvije o priči, zar ne, tek toliko da se zna o čemu pričam.

Nick Halloway je tip čovjeka koji živi, ali ga nitko ni ne primjećuje, pripadnik yappie generacije, mutnog i nedefiniranog zanimanja. Slučajno zaspavši u laboratoriju (posljedica gadnog mamurluka) preživi čudnu nesreću koja za svoje posljedice ima – nevidljivost. Ne treba puno da Nick postane zanimljiv svima, od policije do posesivnog CIA agenta koji tu ne vidi puno dilema. Ako ga neće imati, neće ga imati nitko, a Nicku nevidljivost možda neće biti dovoljna da spasi živu glavu.

Carpentera ovdje ne zanimaju specijalni efekti, ali ni ne bježi od njih. Nevidljivost treba nekako dočarati, pri čemu su među prvima upotrijebljene prednosti tadašnje novine – zelenog ekrana, posebice za krupne kadrove Nickova šminkanja lica te prizore gdje se rješava suvišne odjeće dok pokušava pobjeći agentima koji ga love. Zašto sam spomenuo da ga ne zanimaju? Zato što mu je draže priču graditi na sitnicama u kojima Nick otkriva sve mane nevidljivosti (gadno je kad vidite dim u svojim plućima) postavljajući ga u situacije koje su same po sebi komične, ali i ne tako kako bi se pomislilo. Svatko je barem jednom pomislio kako bi bilo cool prisluškivati vlastite prijatelje, no što ako ono što bi doznali nije što ste i očekivali? U tim nekim scenama komedija ima gorak ukus, čime Chase pokazuje da mu nije teško glumiti… ako baš mora. A kako je Carpenter romantičar u duši, stvar ne može proći i bez ljubavne priče. Daryl Hannah, glumica koja uvijek pleše negdje na granici zaborava i kultnog statusa, djeluje kao dobar izbor, no ovo je i rutinski odrađen posao, njezin lik nema nekakvu posebnu razradu osim da bude uz Nicka te mu pruži podršku jer su oboje na neki način autsajderi. Svoj pošteni filmski trenutak dobivaju kad Nicka pokisne te ga napokon može vidjeti bez teške šminke, što je i jako pametna upotreba filmske čarolije jer je iskorištena na pravi način.

S druge strane, film malo zapinje u svojem „potjera“ dijelu. Naravno, nevidljivi ljudi su oduvijek bili predmet potjera te naš Nick nije nikakva iznimka. Čak je i Sam Neill ovdje nekako neiskorišten (što će Carpenter popraviti u njihovom idućem projektu In the mouth of madness) te je cijeli dio filma u kojem postoji korektna akcija nekako nerazrađen, uz tek povremene trenutke dobre stare napetosti (potjera u vlaku). Akcija širokog spektra Carpenteru nikad nije ležala posebno dobro i njegov pravi talent dolazi do izražaja kad su likovi svedeni na bližu, osobniju razinu, što je ovdje uspjelo jedino kad je Nick sam ili s Alice, pa čak i kad je Nick u sukobu s agentima unutar zgrade ili vlaka. Netko bi rekao da se ne može imati sve i bio bi u pravu te je ta čudna razrada materijala dovela do toga da film doživi fijasko na box officeu. No, tu nije Carpenter glavni krivac već studio Warner Brothers (radi kojeg je Carpenter iz naslova maknuo ono poznato John Carpenter’s) koji nije dijelio viziju Chasea i Carpentera da naprave film koji će se više fokusirati na probleme kod nevidljivost, otuđenosti ljudi i samoći (točnije, trebala je to biti drama s jakim SF detaljima) nego na jurnjavu i potjeru. WB je na kraju imao konačnu odluku oko montaže filma te je Carpenter uspio tek mjestimično napraviti ono što je planirao. Da se netko sjetio pogledati Starman (1984) možda onda pojam jedne dirljive SF drame ne bi bio tako stran pojam.

Zaključak? Od samog filma nitko nije imao posebne koristi, barem gledano s financijske strane, ali s druge strane, dobili smo neobičan SF koji izbjegava upotrijebiti specijalne efekte da bi stvorio vizualne atrakcije tamo gdje nisu potrebne, neobično ozbiljnije izdanje Chevy Chasea te potvrdu kako se Carpenter tokom karijere trebao upuštati u više lakših materijala jer mu komedija, kao i SF te horor, sasvim lijepo leži. Neobična priča, kad se zajedno spoji.

Dog Soldiers (2002)

Posted: Rujan 18, 2011 in Akcija, Horor

IMDb

Trailer

Vukodlaci na filmu imaju svoj trag, ali manji nego je to slučaj s vampirima i ostalim čudovištima koje pripadaju i dolaze iz faze klasičnog Hollywooda. Problem obično bude i u njihovom predstavljanju; nesretna i tužna sudbina izdvaja ih od ostatka gomile (jedino mu Frankenstein parira po karakteru) što je kroz vrijeme rezultiralo s nekoliko kvalitetnih filmova, no koji nikad nisu posve uspjeli napraviti horor atmosferu kakva se traži za jedan žanrovski film. Ne možemo se užasavati nekoga tko je na svoje stanje osuđen protiv svoje volje, zar ne? No što ako bi vukodlacima oduzeli tu notu nesretnika iz uobičajene karakterizacije, dodali im krvoločnost kakva i pripada zvijeri koja ovisi o punom mjesecu te mu izbrisali osjećaj krivice i/ili grižnju savjesti? Govorili bi o potpuno drugačijem filmu, a to, vjerujte mi na riječ, nije uopće loša stvar. Malo bacanja tradicije kroz prozor nije nikome naškodilo, a nekako bi se počeo isticati i onaj koji to napravi. O svemu tome biti će par riječi u redovima koje slijede, pa se priključite vožnji, obećavam vam da će biti napeta.

Priča Dog Soldiersa započinje izvan područja na koje smo naučili, Amerikance su zamijenili Englezi, velike dvorce prelijepe škotske šume, a umjesto šekspirijanske tragedije dobili smo pravo čovjek protiv životinje borbu. Grupa vojnika odlazi na nekakve rutinske vježbe, sve dok ne nalete na krvave ostatke jedinice koja je ondje bila prije njih i tragove koji ukazuju na to da ih je napalo nešto puno veće od običnog neprijatelja. Ne treba previše vremena da i nova jedinica ostvari kontakt s gadnim stvorovima, a jedina opcija koja ima nekog smisla jeste – povlačenje. Strategija upali samo djelomično pošto se povlače u usamljenu kuću unutar šumskog područja. To znači biti teški pehist jer kuća je adresa vukodlaka koji ih proganjaju, a naši junaci imaju krvavu noć za pregurati ako žele dočekati svitanje živi.

Toliko stvari za reći i pitanje je odakle krenuti. Od čovjeka koji je napravio film bilo bi najbolje. Neil Marshall do tada, ljeta gospodnjeg 2002, nije bio nitko i ništa, što ne treba iznenađivati, Dogs su mu debitantski večernji film, ali u roku odmah je zadobio simpatije kritike i publike koji znaju cijeniti novitete koji razbijaju stare predrasude. Marshall je i autor scenarija, a da je baš toliko originalan – nije. Zašto nije? Kada netko ide raditi scenarij na osnovu posveta filmovima koje voli, to nikad ne zvuči baš dobro, a Marshall nije ni skrivao kako su mu uzori stari majstori, ne nužno povezani s horor žanrom. Dogs… zato u sebi imaju elemente Hillove Southern Comfort ,vojna jedinica koja se nađe u problemima i u sukobu s lokalnim življom unutar prelijepe, no zabačene prirode, a nije mu mrzak ni rad Johna Carpentera; grupa suprotnih karaktera treba pregurati noć u zatvorenom prostoru okružena superiornijim neprijateljem, čime je Assault on Precinct 13 ispisan cijelom širinom preko drugog dijela filma. Film broji još nekoliko referenci na par naslova koji nisu tako jasno ispisani, ali važno je da Marshall nije radio film koji bi kopirao spomenute uzore mu. Njegov scenarij je svjež kao jutarnja rosa, s odlično ocrtanim likovima, situacijama i dijalozima koje je gušt slušati. Nije loše za debitantski film, ne. A ne libi se upotrijebiti i neke nove redateljske trikove kako bi podcrtao ono što želi reći.

Sukob čovjeka vs životinje ne može funkcionirati nikako drugačije nego brutalno, bez milosti. Dog Soldiers tu ne poznaju granice, akcija je režirana nasilno, brzo, krvavo i žestoko, čime je stara tradicija svakako uzela odmor (a nećemo reći da Marshall nije koji put pogledao i Cameronove Aliense jer jest) no treba spomenuti da je sve to došlo jako blizu grafičkog pretjerivanja (srećom, nije prešlo tu granicu) te da neke stvari možda i ne funkcioniraju kako trebaju. Tako imamo i jedan ženski lik koji naše soldate prebacuje do kuće i imanja, no u ostatku priče ona sama i nema nekakvu posebnu ulogu… sve dok se otkrije preokret zašto ih dovela tamo. Također, par likova je bolno nerazrađeno (osim glavnog dvojca) i odmah u startu se zna kako će biti posluženi na pladnju te se samo očekuje na koji način će biti servirani. Ali, to je i općenita mana ovakvih filmova s survivile formulom, netko mora izginuti da bi se postigao željeni efekt te takvi likovi rijetko kada dobiju prostor za razradu osim onog osnovnog. Marshall ih koristi s namjerom, ubija jednako tako (padne i koja referenca na neki film u tom postupku) ali žrtvovanje logike, pa čak i karakterizacije, da bi se dobilo na napetosti i jest poanta da se napravi drugačiji film. Vukodlaci ovdje ne predstavljaju nekoga koga bi trebali žaliti, oni su jednako tako mogli biti zamijenjeni malim zelenima iz druga galaksije i stvar bi bila jednaka. Zato je akcija besprijekorna, sukobi prsa u prsa režirani su s stilom i kvalitetno, žestoko, čime je dobrano prikrivena činjenica da je film imao budžet veličine kikirikija (par stotina tisuća funti, ako se ne varam) te ne možemo zamjeriti što se nekim naglašenim trikovima skretala pažnja s tih stvari koje obično budu uočljive kod filmova s malom lovom koja je uložena.

A ekipi iza kamere pomoglo je i originalno mjesto radnje. Škotske su šume i krajolik ugodni oku, nema setova koji djeluju umjetno (to se malo osjeti u drugom dijelu filma) i ne može se reći da su upotrijebljeni kao još jedna mogućnost krpanja malog budžeta. Osobno, veliki sam obožavatelj prirode kao takve, autentične, i djeluje kao prirodno mjesto za sukob čovjeka vs životinje (nikako nekakvi srednjovjekovni dvorci) da ne govorim kako kadrovi pridodaju nešto novo u materijalu. Treba spomenuti i kako je film montiran pregledno, priča ima svoju glavu i rep te, iako je riječ o hororu, ne udara (barem ne previše) po inteligenciji gledatelja. Marshall zna gdje se mora koristiti smirena ruka pri snimanju, a gdje nešto žešća, čime je čovjek pokazao da se na njega može računati i na nešto još bolje u daljnjoj budućnosti. I to ne bez razloga jer, ovo se mora spomenuti, nakon Dog Soldiersa neke stvari su se dogodile.

Neil Marshall režirat će cijenjeni horor film The Descant, čime će potvrditi kako nije samo još jedan srećković kome se zalomio dobar debitantski film, te da ima oko i ruku za pisanje, kao i režiranje uradaka koji će odjeknuti izvan matične mu države. A Dogs… su imali takav odjek koji je odmah pokrenuo glasine kako će se dogoditi nastavak koji bi nastavio priču. Možda je sretna okolnost što se nije dogodio jer oko originala se danas znaju lomiti dileme radi li se o najboljem filmu s vukodlacima (pa, dobro, možda nije najbolji, ali je pri vrhu) što nije loše ako se u obzir uzmu sve stavke oko njegova nastajanja. Ono oko čega nema dileme jeste da se radi o rasnom i punokrvnom survivile horor uratku, kvalitetne režije, dobro zaokružene i pregledne priče, koji nudi atrakciju, napetost i krvoločnost te za kojeg se bez muke može reći da je kultni film s razlogom.


IMDb

Trailer

70-te godine prošlog stoljeća bila su pravi rasdanik filmova katastrofe i to je kao činjenica nepobitno, bilo je doslovce svega i, što je najbolje, velika većina toga ili je odlična, ili je više nego dobra ili je jednostavno solidna. Doduše, velika braća su uvijek dobivala najviše medijske pažnje, kao što su, recimo, The Towering Inferno (1974), ili The Poseidon Adventure (1972), i onim malo “manjim” (pod navodnike jer nisu imali toliko vizualnih atrakcija) prjektima preostalo je da se izbore za svoje mjesto pod filmskim suncem. Kako je ovo blog koji voli te zanemarene igrače s klupe, iskopah jedan naslov iz branše da vam malo uljepšam dan (i uljepšam buduća putovanja vlakom) jer radi se o hibridu koji je, realno gledajući, po nekim elementima daleko ispred vremena u kojem je nastao, no teško da ćete to negdje drugdje pročitati. I ima par drugih stvari po kojima je zanimljiv, doduše, sporedne su, ali, hej, sve je to jedan veliki paket, zar ne? Cassandrin Prolaz također se razlikuje od velike braće po katastrofi koja zadesi njegove putnike, točnije, ne zadesi ih, ako ste optimistična osoba i gleda čašu kao polu punu, jer koristi opasnu zarazu kao glavni problem radnje, što možda danas i nije tako originalno, ali prije cirka 40 godina je bilo. Gledajte na ovo kao na jednu malu najavu Outbreak-a (1995), koji će istim pristupom pokupiti brdo love, biti simpatičan čak i kritičarima te postati jedan od vodećih filmova katastrofe koji imaju zločesti mali vitus za nemesisa likovima.

The Crossing… započinje upadom neke fanatične grupe u zdravstveni centar u Ženevi, dečki zgradu žele dignut u zrak, ali im ne uspjeva, jedan od njih bježi, no ne bez prtljage. U pucačini, razbilo se dosta toga, te je jedan mali virus jako zarazne plućne kuge pušten s lanca. Bjegunac bježi do putničkog vlaka koji putuje preko pola Europe te se tamo pritaji… usput šireći zarazu. Brzo ga i pronalaze, ali sad kad je vijest u virusu došla do nadređenih glava, vlak se neće zaustavljati. Točnije, usmjerit će ga prema starom mostu koji nije korišten 40 godina. Putnici, predvođeni Junakom, kreću u žestoki fajt s čuvarima ne bi li preuzeli kontrolu nad vlakom prije nego završe na dnu rijeke.

Čitam tako neke kritike filma i uviđam da ga većina drži zabavnim, pomalo plitkim i korektnim uradkom, što je velikom većinom i istina. Ali, u doba izlaska film je imao tu nesreću da se pojavi kad je film katastrofe bio na svojem zalasku, pa iako je većim dijelom korektan, publici je već bilo dosta šarene galerije uobičajeno različitih likova koji se pronađu u problemima, tako da je izostao jači financijski odjek (što je, ustvari, i glavni razlog zašto su veća braća iz žanra poznatija). No, film nije loš kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled, samo je drugačije koncepiran nego ostali iz branše. Tako je uvod klasika sličnih uradaka; upoznavanje likova kroz kratke brze crtice, pa onda slijedi problem, pa suočavanje s problemom, pa moguće rješenje, a onda i završnica. Ovdje je završnica čisto die hardovski materijal, grupa putnika, predvođena mitskim Richardom Harrisom (kojem uzimanje guna u ruke svojedobno nije bilo strano) uzima oružje u ruke i kreće u oslobađanje vlaka, a ne nedostaje ni eksplozija, kaskaderskih vratolomija i sličnih fun stvari. Velikoj većini onda nije bilo baš po volji što je film izraziot negativno nastrojen prema soluciji da su nadležni raspoloženiji osuditi 1000 putnika na smrt nego pronaći nekakvo rješenje jer tako svijet nije funkcionirao (hell no, kad to), barem ne u tako izraziom fašističkom tonu. Tako da, umjesto prepreka u obliku vatre imamo naoružane soldate koji bez milosti rokaju po putnicima, ali ni ovi ne ostaju dužni. Prije svog vremena, rekoh vam. Završnici bi se mogli prigovoriti slabiji efekti, vidljive makete, ali to je draž tih starih naslova, bila su to inteligentna rješenja iz Švedske (sjećate se te reklame?) i nitko ih se nije posebice sramio.

Kao i svaki drugi film katastrofe, ni ovaj nije iznimka što se tiče glumačkog ansambla, iliti, čitaj da je nabildan zvijezdama svojeg doba. Osim Harrisa, tu je i Sophia Loren, pa mlađahni Martin Sheen, legende Burt Lancaster i Ava Grdner, poznati učitelj glume Lee Strasberg te mlađahni O. J Simpson. Teško da je ijedna karakterizacija otišla dalje od obične skice, no i to je u duhu takvih filmova. Iza kamere je stajao pokojni talijanski redatelj George P. Cosmatos, koji je svjetsku slavu stekao financijski isplativom, no kreativno upitnom suradnjom s Sly Stalloneom na filmovima Cobra (1986) i Rambo 2 (1985), i režija nije tako loša, iako je možda malo drvena, što se može primjeniti i na ostatak filma, čitaj, glumu i neka scenaristička riješenja. Zaključak nakon svega? Teško je reći, dva sata poštene zabave, ali ovisne jeste li tip za takvu vrstu filmova. Imate katastrofu, imate akcije, imate par glumačkih legendi, ponešto dobrih stvari, ponešto loših… iako su filmovi katastrofe pred kraj 70-ih otišli u bizarnost i loše vode, ovaj filmić se uspio održati na strani uradaka koji su više dobri nego loši. Tako da… navalite, ne možete ništa izgubiti.


IMDb

Trailer

Doba rasizma još uvijek nije posve iza nas, ali segregacije jest, no samo doba nikad nije posve zaboravljeno te se danas na njega gleda kao na možda najmračnije doba američke povijesti. Radi se o dobu gdje su se događale tajne, ubojstva, ucjene, prijetnje i linčovanja, a sve to pratilo je budno oko zakona, vlasti i politike, u najvećem broju slučajeva ne radeći ništa. Radilo se o dobu kad američki Jug gubio svoj tradicionalni način života… po drugi put. Iako su šezdesete godine prošlog stoljeća već daleko iza nas, pojedini događaji koji su se onda odigrali još uvijek čekaju da budu potpuno razjašnjeni i razotkriveni. Ubojstvo trojice aktivista za ljudska (crnačka) prava 1964 samo je jedan od tih događaja, a intrige i skrivene stvari, iako posve javne, nisu mogle zaobići zanimanje filmske industrije, kao ni stvaranje kontroverznih uradaka čija aktualnost traje do dana današnjeg. No, kad govorimo o filmovima temeljenima na istinitim događajima, onda treba uzeti u obzir jednu stvar – povijest pišu pobjednici, a ono što bi trebala biti čista i nepatvorena istina obično ispadne povoljno uljepšavanje osrednjih rezultata. Da bi se duboke tajne posve razotkrile potrebna je odvažnost svih uključenih, kako ispred kamere, tako i iza nje, a čak i ako dođe do nezaobilaznog uljepšavanja, konačni rezultat trebao bi imati jačinu da gledatelja natjera da zanemari sve negativno kao dio filmskog stvaranja te da mu pažnju zadrži na važnim stvarima.

Mississippi u plamenu jedan je od tri filma koji su obradili temu ubojstva trojice aktivista i najpoznatiji od njih, iako u njemu postoje određene kreativne slobode koje se moraju pojasniti da bi se dobila cijela slika. 1964, na proputovanju kroz američki Jug, tri su aktivista prisilno zaustavljena, ubijena i nestala, što je izazvalo neočekivani interes javnosti, kao i jaku kritiku onih koji su tvrdili da je dotadašnji način života ondje stvar koja mora doći svom kraju. FBI je poslao dvojicu agenata da istraže priču, što je dovelo do jedne od najvećih istraga koju je ta organizacija provela u svojoj povijesti. Iako se može zaključiti da je sve to i dovelo do konkretnih rezultata, mogao bi vas iznenaditi podatak da je slučaj zaključen tek tridesetak godina kasnije, kao i da su optuženi tek onda dobili zaslužene kazne. Ali, film se više fokusira na samo okružje u kojem se cijela priča odigravala nego na povijesni tijek slučaja pošto se od samog početka znalo tko je kriv, stavljajući pažnju taj ozloglašeni tradicionalni način života, u kojem je bijeli čovjek bio nedodirljiv, naglašavajući stanje straha, zida tišine i nevoljkosti da se uvedu promjene kao svoju najveću vrlinu. Tu se odmah nalazi i općenita mana, svi su bijelci ili zatvoreni u sebe, u strahu od pripadnika Ku Klux Klana, koji svoje djelovanje nije ograničavao samo na pripadnike crnog stanovništva, ili ih nije briga za ubojstva ili su jednostavno podržavali takvu akciju. I dok u odnosu bijelog stanovništva prema crnom ima nekih temeljnih istina, zaboravljena je strana koja je bila za promjene i koja je javno osuđivala segregaciju kao i loše postupanje prema Crncima.

A priču gledamo očima dvojice agenata, starijeg i mlađeg. Zašto sam prvo naglasio njihovu dobnu razliku? Zato što se radi o klasično stari pristup protiv novog. Agent Anderson (uvijek odlični Gene Hackman) odrastao je na Jugu i zna kako se neke stvari trebaju raditi (klin se klinom izbija) ako se žele postići konkretni rezultati. Agent Ward (mlađahni, no jednako odlični Willem Daffoe) pripadnih je nove generacije, one koja vjeruje da pravila mogu donijeti rezultate. Obojica će u napetom okružju dobiti priliku potvrditi svoje teorije, čime je možda i prenaglašeno kako se s pripadnicima Ku Klux Klana treba(lo) boriti njihovim oružjem. Nasiljem. Jer film ne ograničava svoju kritiku samo na taj jedan slučaj, nasilne akcije i još nasilnije reakcije ocrtavaju cijelo to burno doba, kao i činjenicu da ako se želi unijeti promjena, treba malo zaprljati ruke. Oba glumca su iznijela radnju bez problema, a njihovi karakteri nisu posebno uljepšavani, iako su možda malo idealizirani. FBI u stvarnosti nije imao takvu metodu rada kad je u pitanju ovaj slučaj, ali njihova je istraga donijela podatke koji su, u konačnici, pripomogli osuđivanju krivaca.

Najjači adut nakon glume jeste precizna režija Alana Parkera, precizna koliko i smirena, nenametljiva do te mjere kako se u nekim trenutcima čini da gledamo dokumentarac, što je pripomoglo u izgradnji napetosti, ali i atmosferi. Prikaz anemičnog društva u kojem se radnja odigrava stvorilo je atmosferu straha koja se provlači kroz cijelu radnju, što bi se poništilo da su se upotrijebile neki brzi, montažni trikovi. No film nije statičan, dapače, protočan je i bez praznog hoda, a ne nedostaje mu ni izravnog prikaza nasilja nad slabijima, kao ni upotrebi ikonografije toga doba. S tehničke strane, film je savršen, što je dovelo i do dobijanja nekih važnijih nagrada. Glavni su akteri zaradili i nominacije za Oscare, no do njih nije došlo, što se može opisati i kao tek djelomični propust nadležnih. Djelomični jer koliko god da su glumci dobro odradili posao, Mississippi… je film koji pleše na tankoj granici između ocrtavanja pravog stanja stvari do iskrivljavanja povijesnih fakti, nikad, doduše, ne prelazeći tu granicu, ali sama kontroverza koja se podigla nakon njegovog puštanja bila je dovoljna da čak i u „normalno“ doba čelnici na visokim položajima ustuknu. Zaključak? Intrigantna drama, s jednako tako intrigantnim glumačkim izvedbama, koja je smještena u jedno prošlo, ali nikad zaboravljeno intrigantno doba. Ili, da izbjegnem velike riječi, radi se o filmu koji dugo ostaje u sjećanju nakon gledanja.


IMDb

Trailer

22 Studenog, 1963 godine, izvršen je atentat na američkog predsjednika Johna F. Kennedya, događaj koji je obilježio noviju povijest kao jedan od najvećih, najtragičnijih i najmisterioznijih, ostavljajući mnoga pitanja neodgovorenima do dana današnjeg Službeni zaključak istražiteljske komisije jeste da je čovjek imenom Lee Harvey Oswald izveo atentat te da je u svemu tome bio sam. Ipak, negdje u sedamdesetim godinama, druga istraga dopušta mogućnost kako je vjerojatno postojala urota da se ubije JFK, ali da se pravi krivci nikad neće u cijelosti otkriti. Jedan čovjek pokušao je provesti istragu kako bi Americi otkrio pravu istinu, ali Jim Garrison, okružni tužitelj grada Louisiane, bio je i ostao usamljen u svojim naporima. No, nije ostao zaboravljen, kao ni njegova istraživanja.

Spojiti kroničara američke povijesti (izraz koji sam negdje pročitao i koji baš lijepo sve opisuje) Olivera Stonea i događaj kakav je atentat na Kennedya može značiti samo jedno posebno i vrhunsko filmsko iskustvo. Ne zato što je Stone dobar redatelj (sretna okolnost je da jest) već zato što se ovdje radilo o materijalu koji je hrpu godina bio pod strogom cenzurom, koji je obavijen s toliko tajni, urota i različitih zaključaka da je potrebna izražena sposobnost dobrog filmaša da se probije kroz sve to i napravi gledljiv film. Također, to je materijal koji je svoj odjek imao globalno, ne samo lokalno te ga je trebalo predstaviti razumljivo, svima, ne samo jednom krugu gledatelja, pa čak i samim amerikancima. Garrison, kao i njegova istraga, tako postaju centralni dio filma, ali Stone se ne zaustavlja na tome jer Garrison je samo lik kroz kojeg nam se predočavaju teorije i dokazi, od kojih je dobar dio otkriven tek nakon njegove istrage i suđenja osumnjičenima. Ali to ne narušava uvjerljivost ili povijesnu činjeničnost jer to su sve provjerene činjenice, posebno kroz radnju naglašavajući da su neprovjerene teorije takvima i predstavljene. A Stone voli Garrisona, poistovjećuje se s njime i njegovom borbom jer obojica rade (ili su radili) istu stvar; pokušavali informirati američku javnost kako ih njihova rođena vlada pravi običnim idiotima. Radi te privrženosti njemu kao liku, doznajemo i ono što je izravna posljedica takvih radnji; stvaranje opsjednutosti radi kojih pate bračni odnosi, radi kojih se stvara distanca u javnom svijetu te dospijeva na razne crne liste jer se ne pleše na muziku koja svira. Gledajući sve to ne možete ne pomisliti kako je Stone vjerojatno ubacio i hrpu osobnih frustracija, na nenametljiv način ih uklapajući u radnju.

A radnje je priča za sebe. Film, iako fokusiran na Garrisona, ustvari ide u toliko smjerova da ih je nemoguće sve nabrojati. Jedan pojednostavljen opis bi mogao ići kako je koncipiran kao niz razgovora s hrpom različitih ljudi te svaki od tih razgovora predstavlja jedan dio slagalice, pri čemu su ti razgovori vizualno i dočarani tijekom radnje. Stone se ne zadržava samo na glavnim akterima priče već i svjedocima (dio kada započne suđenje) te svaka njihova izjava koja je kontradiktorna s službenim zaključcima Warenove istražne komisije (u filmu Warena igra pravi Jim Garrison) bude prikazana. Također, rekonstruirana je svaka sekunda atentata, gdje se koriste autentične snimke, kao i jezivo uvjerljiva rekonstrukcija. Većina tih „slikovitih“ prikaza snimljena je crno-bijelom tehnikom, drhtavom kamerom, pomalo s osjećajem za paranoju (stil s kojim će Stone debelo pretjerati u Natural Born Killers) čime je uspio postići takav ugođaj autentičnost da je teško razaznati što su prave dokumentarne snimke, a što rekonstrukcija. Ne zaboravlja se ni na sporedne, ali opet važne stvari. Oswald i teorije vezane uz njega, stvari koje su se odigravale iza zatvorenih vrata, pojašnjenja kakvi su propusti bili na dan atentata, što se događalo na autopsiji Kennedyeva tijela… radi se o detaljima koji stvaraju slojeve i slojeve priče, nudeći čak i po nekoliko mogućih odgovora, ali opet nikad ne gubeći na preglednosti ili tempu radnje.

Iako tematski izazovan, narativno pregledan, sadržajno nabijen do vrha, ono što se jednostavno mora naglasiti kao jedan veliki bonus jeste; glumački cast. Kevin Costner, Sissy Spacek, Tommy Lee Jones, Joe Pesci, Kevin Bacon, Donald Sutherland, Gary Oldman, Jack Lemmon, Walther Mathau…itd, itd, sama jezgra mladog i starog kvalitetnog glumišta spojena u jednu cjelinu, pri čemu je teško pronaći nekog tko je ostao zapostavljen i nije dobio svojih pet minuta na ekranu. Jedina zamjerka bi mogla ići radi korištenja istih tih likova jer ponekad se radi o stvarima koje ti likovi uopće nisu napravili, ali su bili pogodni za predstavljanje priče (to je prigovor općenit, tek toliko ako vam je stalo do povijesnih fakti) što nekako implicira da im je značajnost bila veća nego u stvarnosti. Bez obzira na to, svi uključeni su odradili posao kako treba, s jakim naglaskom na Costnera, koji se ovdje nalazio na samom vrhuncu karijere te je pametno iskorištena njegova karizma i pojava da se ocrta markantna pojava pravog Garrisona.

Zaključak na kraju? JFK nije ono što bi se moglo nazvati jasno definiranim povijesnim filmom iako se odigrava kroz jedno određeno vremensko razdoblje, na njega treba gledati kao na pregled svega važnijeg što se skupilo ili moglo skupiti o cijeloj toj priči te njegova privlačnost leži upravo o tome; ako niste nešto posebno upoznati sa stvarima u pozadini atentata, ovdje bi ih mogli doznati, a ako vas tema uopće ne zanima, teško da će vas dojmiti sve ono što je u njemu. Ipak, radi se o možda najboljem filmu iz filmografije Olivera Stonea te, iako respektiram The Silence Of The Lambs, za ovo je trebalo udijeliti pokoji važniji Oscar. Gledano iz današnje perspektive; takvi se filmovi jednostavno više ne snimaju.



IMDb

Trailer

Znate kako se dolazi do zanimljivih ideja? Slučajnošću. Jedan od najpoznatijih originalnih američkih horor filmova osamdesetih započinje svoj život u – Engleskoj. U trenutku kad mladi filmaš John Carpenter, zajedno s tadašnjom suradnicom Debrom Hill, radio ono što radi svaki drugi turist, obilazio Stonehenge, poznatu lokaciju prekrivao je oblak magle, prizor nije mogao proći bez da se postavi pitanje – što ako se netko s lošim namjerama nalazi unutar nje? Još dok je radio promociju svojeg Assault on Precinct 13, (što je zanimljiva stvar jer tada je već snimio i Halloween koji je tek započinjao svoj uspješni kino život) Carpenter i Debra Hill započinju rad na scenariju naslova koji će postati njihov sljedeći zajednički projekt, koristeći se prizorom magle kao osnovom radnje, nadopunjavajući ga stvarnim brodolomom koji se dogodio kod Južne Karoline (za koji se isto sumnjalo da je izazvan od strane stanovnika malog priobalnog gradića) kao glavnom pričom. No, nisu samo prizor magle i glasine o brodolomu bili inspiracija. Kako će vrijeme pokazati, Carpenter je oduvijek bio sklon „posuđivanju“ motiva iz filmova koji bi ga na neki način fascinirali te je i ovdje upotrijebljena premisa iz starog crno bijelog horor naslova, The Trollenberg Terror (1958), u kojem nezgodni posjetioci dolaze unutar – oblaka.

A priča je poznata svima. Antonio Bay, mali priobalni gradić, za koji dan slavi sto godina svojeg postojanja. Počinje se događati niz jezivih ubojstava po gradu u kojima je jedina zajednička poveznica pojavljivanje neobične magle. Prateći grupu likova, čiji se putovi ukrštaju u noći stogodišnjice, otkrivamo tajnu kako se osnivači grada prije točno sto godina uzeli zlato od nesretnih putnika te namjerno potopili njihov brod, navodeći ga lažnim signalima na stijene pokraj obale. Svaka smrt u gradu predstavlja zamjenu za jednog od urotnika koji su izazvali tragediju, a svatko od stanovnika mogao bi postati iduća žrtva.

Film dobiva skromnih milijun dolara budžeta, radi čega će poznata Carpenterova kreativnost unutar malih, gotovo nezavisnih, produkcija još jednom izaći na vidjelo. Snimajući širokokutnim objektivima, film dobiva izgled puno skupljeg projekta (stvar i danas izgleda dobro), a neke od najboljih stvari iz njega također su nastale – slučajno. Prva verzija dovršenog filma ispada prekratka za puštanje u kinima, a kako nije bilo novaca za snimanje onog što je osnova priče (brodoloma) Hill i Carpenter odlučuju ga prikazati na nešto jednostavniji način – pričom. Poznati uvodni monolog, priča starog kapetana, tako nastaje iz puke nužde, da se popuni minutaža, pretvarajući se u jednu od najupečatljivijih filmskih otvaranja što se tiče horor žanra. Ali, taj uvod funkcionira i na jednoj drugačijoj razini, zahtjeva od gledatelja da se uključi u zvuk riječi i dočara si užas koji nije prikazan. Zanimljiva tehnika pripovijedanja. To nisu svi problemi koji su pratili produkciju. Carpenter nikada nije bio posve zadovoljan filmom (nije ni danas) jer zgotovljeni proizvod nije bio strašan, kao ni radnjom zadovoljavajući. Jedna trećina filma snimljena je nanovo, pri čemu su izbačeni svi kadrovi gdje se koristila dobra stara čop-čop tehnika masakriranja te su nadodani prizori gdje je magla ta koja proganja likove, a ne duhovi utopljenih mornara (scena na krovu svjetionika uopće nije postojala u originalnoj verziji) što se pokazalo dobrom odlukom jer se polazna ideja iskoristila do maksimuma. Film je nakon puštanja dobio relativno solidne kritike, a bio je i hit, čime su karijere svih uključenih dobile novu recku uspješnosti na svojim karijerama. Reklo bi se; sve 5. U teoriji.

U realnosti, priča je malo drugačija. The Fog, koliko god danas bio cijenjen kao kultni film i, ono glavno, originalni film, ima svojih mana kojima vrijeme nije pomoglo. Što radi budžeta, a što radi širine priče, detalji ostaju nedorečeni, što će reći da je i cjelina nedorečena. Zamišljen kao naslov koji bi prikazao propadanje cijelog grada, tek dio zamišljenog plana završava na ekranu, a komadi radnje nisu tamo jer su se uklapali u zamišljeno već zato što su klasične Carpenterove posvete. U tom postupku najviše pate nerazrađeni likovi, koji su kartonski, a kako radnja odmiče, ne stignemo se pravo ni povezati s njima. Preglednost priče nije loša, no dok imamo solidan uvod, uspješan vrhunac, stvari se naglo prekidaju u završnici. Nedostaje nekoliko ključno zamišljenih scena gdje cijeli grad doživljava katastrofu (koje su otpale radi prevelike cijene) a radeći s onim što je imao, čak ni Carpenter sa svojom kreativnošću nije moga prikriti ograničenja. Kratko rečeno, završnica je zbrzana te ispod razine kvalitete koju imaju prva dva dijela filma. Dvadeset i kusur godina kasnije, netko će pokušati popraviti ono što Carpenteru nije uspjelo u originalnom uratku. Ta se dva filma jednostavno moraju povezati jer glavna poveznica im je upravo sam Carpenter, kao i Debra Hill, oboje u svojstvu producenata (zanimljivost leži u tome da je njemu, Carpenteru, ponuđena i režija, ali da ju je odbio jer mu se više nije natezalo s tom pričom)

Remake The Fog koristi istu temeljnu priču kao i original, no par stvari je promijenjeno. Iako u originalnom filmu Carpenter nije naznačivao ničime da su žrtve nekako povezane s originalnim urotnicima krivima za brodolom, ta je ideja upotrijebljena u novelizaciji njegovog filma. Ideja je prenesena u obrađenu verziju. Također, bilo je dosta prigovora na lik koji je igrala Jamie Lee Curtis. Osim jasnih referenci na film Birds (obje junakinje dolaze u grad te odmah izbije pakao) njezina je uloge bile nerazrađena, neiskorištena i dobrim dijelom nepotrebna (ali ju je bilo lijepo za vidjeti) te je i taj dio promijenjen u to da se duhovi vraćaju radi nje, kao, izgubljena ljubav kapetana Blakea. To je bilo malo over the top, jer ono zlato što su duhovi mornara tražili u originalu ne znači doslovno zlato (iako je tako prikazano) već označava poznatu izreku „oteto-prokleto“. Remake se uspio uklopiti u cijeli niz beskrvnih obrada poznatih kultnih naslova, degradirajući originalnu ostavštinu (ali, hej, Rade Šerbeđija je bio glavni negativac, to je dobra stvar) do te mjere da Carpenterov The Fog nakon svega izgleda još bolje. Dapače, uspjelo mu je ono što ni Carpenteru nije uspjelo; prikriti mane cjeline i naglasiti kako je vrijeme originalnih ideja, pa bile one izvedene u skromnim i ograničenim uvjetima, stvar prošlosti. Neovisno o svemu, originalni film ostaje jedan od najoriginalnijih horor filmova osamdesetih godina prošlog stoljeća, što je stvar koju ne uspiju izvesti svi. Za takvo što potrebna je ruka majstora.