Arhiva za 18 rujna, 2011

Dog Soldiers (2002)

Posted: 18 rujna, 2011 in Akcija, Horor

IMDb

Trailer

Vukodlaci na filmu imaju svoj trag, ali manji nego je to slučaj s vampirima i ostalim čudovištima koje pripadaju i dolaze iz faze klasičnog Hollywooda. Problem obično bude i u njihovom predstavljanju; nesretna i tužna sudbina izdvaja ih od ostatka gomile (jedino mu Frankenstein parira po karakteru) što je kroz vrijeme rezultiralo s nekoliko kvalitetnih filmova, no koji nikad nisu posve uspjeli napraviti horor atmosferu kakva se traži za jedan žanrovski film. Ne možemo se užasavati nekoga tko je na svoje stanje osuđen protiv svoje volje, zar ne? No što ako bi vukodlacima oduzeli tu notu nesretnika iz uobičajene karakterizacije, dodali im krvoločnost kakva i pripada zvijeri koja ovisi o punom mjesecu te mu izbrisali osjećaj krivice i/ili grižnju savjesti? Govorili bi o potpuno drugačijem filmu, a to, vjerujte mi na riječ, nije uopće loša stvar. Malo bacanja tradicije kroz prozor nije nikome naškodilo, a nekako bi se počeo isticati i onaj koji to napravi. O svemu tome biti će par riječi u redovima koje slijede, pa se priključite vožnji, obećavam vam da će biti napeta.

Priča Dog Soldiersa započinje izvan područja na koje smo naučili, Amerikance su zamijenili Englezi, velike dvorce prelijepe škotske šume, a umjesto šekspirijanske tragedije dobili smo pravo čovjek protiv životinje borbu. Grupa vojnika odlazi na nekakve rutinske vježbe, sve dok ne nalete na krvave ostatke jedinice koja je ondje bila prije njih i tragove koji ukazuju na to da ih je napalo nešto puno veće od običnog neprijatelja. Ne treba previše vremena da i nova jedinica ostvari kontakt s gadnim stvorovima, a jedina opcija koja ima nekog smisla jeste – povlačenje. Strategija upali samo djelomično pošto se povlače u usamljenu kuću unutar šumskog područja. To znači biti teški pehist jer kuća je adresa vukodlaka koji ih proganjaju, a naši junaci imaju krvavu noć za pregurati ako žele dočekati svitanje živi.

Toliko stvari za reći i pitanje je odakle krenuti. Od čovjeka koji je napravio film bilo bi najbolje. Neil Marshall do tada, ljeta gospodnjeg 2002, nije bio nitko i ništa, što ne treba iznenađivati, Dogs su mu debitantski večernji film, ali u roku odmah je zadobio simpatije kritike i publike koji znaju cijeniti novitete koji razbijaju stare predrasude. Marshall je i autor scenarija, a da je baš toliko originalan – nije. Zašto nije? Kada netko ide raditi scenarij na osnovu posveta filmovima koje voli, to nikad ne zvuči baš dobro, a Marshall nije ni skrivao kako su mu uzori stari majstori, ne nužno povezani s horor žanrom. Dogs… zato u sebi imaju elemente Hillove Southern Comfort ,vojna jedinica koja se nađe u problemima i u sukobu s lokalnim življom unutar prelijepe, no zabačene prirode, a nije mu mrzak ni rad Johna Carpentera; grupa suprotnih karaktera treba pregurati noć u zatvorenom prostoru okružena superiornijim neprijateljem, čime je Assault on Precinct 13 ispisan cijelom širinom preko drugog dijela filma. Film broji još nekoliko referenci na par naslova koji nisu tako jasno ispisani, ali važno je da Marshall nije radio film koji bi kopirao spomenute uzore mu. Njegov scenarij je svjež kao jutarnja rosa, s odlično ocrtanim likovima, situacijama i dijalozima koje je gušt slušati. Nije loše za debitantski film, ne. A ne libi se upotrijebiti i neke nove redateljske trikove kako bi podcrtao ono što želi reći.

Sukob čovjeka vs životinje ne može funkcionirati nikako drugačije nego brutalno, bez milosti. Dog Soldiers tu ne poznaju granice, akcija je režirana nasilno, brzo, krvavo i žestoko, čime je stara tradicija svakako uzela odmor (a nećemo reći da Marshall nije koji put pogledao i Cameronove Aliense jer jest) no treba spomenuti da je sve to došlo jako blizu grafičkog pretjerivanja (srećom, nije prešlo tu granicu) te da neke stvari možda i ne funkcioniraju kako trebaju. Tako imamo i jedan ženski lik koji naše soldate prebacuje do kuće i imanja, no u ostatku priče ona sama i nema nekakvu posebnu ulogu… sve dok se otkrije preokret zašto ih dovela tamo. Također, par likova je bolno nerazrađeno (osim glavnog dvojca) i odmah u startu se zna kako će biti posluženi na pladnju te se samo očekuje na koji način će biti servirani. Ali, to je i općenita mana ovakvih filmova s survivile formulom, netko mora izginuti da bi se postigao željeni efekt te takvi likovi rijetko kada dobiju prostor za razradu osim onog osnovnog. Marshall ih koristi s namjerom, ubija jednako tako (padne i koja referenca na neki film u tom postupku) ali žrtvovanje logike, pa čak i karakterizacije, da bi se dobilo na napetosti i jest poanta da se napravi drugačiji film. Vukodlaci ovdje ne predstavljaju nekoga koga bi trebali žaliti, oni su jednako tako mogli biti zamijenjeni malim zelenima iz druga galaksije i stvar bi bila jednaka. Zato je akcija besprijekorna, sukobi prsa u prsa režirani su s stilom i kvalitetno, žestoko, čime je dobrano prikrivena činjenica da je film imao budžet veličine kikirikija (par stotina tisuća funti, ako se ne varam) te ne možemo zamjeriti što se nekim naglašenim trikovima skretala pažnja s tih stvari koje obično budu uočljive kod filmova s malom lovom koja je uložena.

A ekipi iza kamere pomoglo je i originalno mjesto radnje. Škotske su šume i krajolik ugodni oku, nema setova koji djeluju umjetno (to se malo osjeti u drugom dijelu filma) i ne može se reći da su upotrijebljeni kao još jedna mogućnost krpanja malog budžeta. Osobno, veliki sam obožavatelj prirode kao takve, autentične, i djeluje kao prirodno mjesto za sukob čovjeka vs životinje (nikako nekakvi srednjovjekovni dvorci) da ne govorim kako kadrovi pridodaju nešto novo u materijalu. Treba spomenuti i kako je film montiran pregledno, priča ima svoju glavu i rep te, iako je riječ o hororu, ne udara (barem ne previše) po inteligenciji gledatelja. Marshall zna gdje se mora koristiti smirena ruka pri snimanju, a gdje nešto žešća, čime je čovjek pokazao da se na njega može računati i na nešto još bolje u daljnjoj budućnosti. I to ne bez razloga jer, ovo se mora spomenuti, nakon Dog Soldiersa neke stvari su se dogodile.

Neil Marshall režirat će cijenjeni horor film The Descant, čime će potvrditi kako nije samo još jedan srećković kome se zalomio dobar debitantski film, te da ima oko i ruku za pisanje, kao i režiranje uradaka koji će odjeknuti izvan matične mu države. A Dogs… su imali takav odjek koji je odmah pokrenuo glasine kako će se dogoditi nastavak koji bi nastavio priču. Možda je sretna okolnost što se nije dogodio jer oko originala se danas znaju lomiti dileme radi li se o najboljem filmu s vukodlacima (pa, dobro, možda nije najbolji, ali je pri vrhu) što nije loše ako se u obzir uzmu sve stavke oko njegova nastajanja. Ono oko čega nema dileme jeste da se radi o rasnom i punokrvnom survivile horor uratku, kvalitetne režije, dobro zaokružene i pregledne priče, koji nudi atrakciju, napetost i krvoločnost te za kojeg se bez muke može reći da je kultni film s razlogom.


IMDb

Trailer

70-te godine prošlog stoljeća bila su pravi rasdanik filmova katastrofe i to je kao činjenica nepobitno, bilo je doslovce svega i, što je najbolje, velika većina toga ili je odlična, ili je više nego dobra ili je jednostavno solidna. Doduše, velika braća su uvijek dobivala najviše medijske pažnje, kao što su, recimo, The Towering Inferno (1974), ili The Poseidon Adventure (1972), i onim malo “manjim” (pod navodnike jer nisu imali toliko vizualnih atrakcija) prjektima preostalo je da se izbore za svoje mjesto pod filmskim suncem. Kako je ovo blog koji voli te zanemarene igrače s klupe, iskopah jedan naslov iz branše da vam malo uljepšam dan (i uljepšam buduća putovanja vlakom) jer radi se o hibridu koji je, realno gledajući, po nekim elementima daleko ispred vremena u kojem je nastao, no teško da ćete to negdje drugdje pročitati. I ima par drugih stvari po kojima je zanimljiv, doduše, sporedne su, ali, hej, sve je to jedan veliki paket, zar ne? Cassandrin Prolaz također se razlikuje od velike braće po katastrofi koja zadesi njegove putnike, točnije, ne zadesi ih, ako ste optimistična osoba i gleda čašu kao polu punu, jer koristi opasnu zarazu kao glavni problem radnje, što možda danas i nije tako originalno, ali prije cirka 40 godina je bilo. Gledajte na ovo kao na jednu malu najavu Outbreak-a (1995), koji će istim pristupom pokupiti brdo love, biti simpatičan čak i kritičarima te postati jedan od vodećih filmova katastrofe koji imaju zločesti mali vitus za nemesisa likovima.

The Crossing… započinje upadom neke fanatične grupe u zdravstveni centar u Ženevi, dečki zgradu žele dignut u zrak, ali im ne uspjeva, jedan od njih bježi, no ne bez prtljage. U pucačini, razbilo se dosta toga, te je jedan mali virus jako zarazne plućne kuge pušten s lanca. Bjegunac bježi do putničkog vlaka koji putuje preko pola Europe te se tamo pritaji… usput šireći zarazu. Brzo ga i pronalaze, ali sad kad je vijest u virusu došla do nadređenih glava, vlak se neće zaustavljati. Točnije, usmjerit će ga prema starom mostu koji nije korišten 40 godina. Putnici, predvođeni Junakom, kreću u žestoki fajt s čuvarima ne bi li preuzeli kontrolu nad vlakom prije nego završe na dnu rijeke.

Čitam tako neke kritike filma i uviđam da ga većina drži zabavnim, pomalo plitkim i korektnim uradkom, što je velikom većinom i istina. Ali, u doba izlaska film je imao tu nesreću da se pojavi kad je film katastrofe bio na svojem zalasku, pa iako je većim dijelom korektan, publici je već bilo dosta šarene galerije uobičajeno različitih likova koji se pronađu u problemima, tako da je izostao jači financijski odjek (što je, ustvari, i glavni razlog zašto su veća braća iz žanra poznatija). No, film nije loš kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled, samo je drugačije koncepiran nego ostali iz branše. Tako je uvod klasika sličnih uradaka; upoznavanje likova kroz kratke brze crtice, pa onda slijedi problem, pa suočavanje s problemom, pa moguće rješenje, a onda i završnica. Ovdje je završnica čisto die hardovski materijal, grupa putnika, predvođena mitskim Richardom Harrisom (kojem uzimanje guna u ruke svojedobno nije bilo strano) uzima oružje u ruke i kreće u oslobađanje vlaka, a ne nedostaje ni eksplozija, kaskaderskih vratolomija i sličnih fun stvari. Velikoj većini onda nije bilo baš po volji što je film izraziot negativno nastrojen prema soluciji da su nadležni raspoloženiji osuditi 1000 putnika na smrt nego pronaći nekakvo rješenje jer tako svijet nije funkcionirao (hell no, kad to), barem ne u tako izraziom fašističkom tonu. Tako da, umjesto prepreka u obliku vatre imamo naoružane soldate koji bez milosti rokaju po putnicima, ali ni ovi ne ostaju dužni. Prije svog vremena, rekoh vam. Završnici bi se mogli prigovoriti slabiji efekti, vidljive makete, ali to je draž tih starih naslova, bila su to inteligentna rješenja iz Švedske (sjećate se te reklame?) i nitko ih se nije posebice sramio.

Kao i svaki drugi film katastrofe, ni ovaj nije iznimka što se tiče glumačkog ansambla, iliti, čitaj da je nabildan zvijezdama svojeg doba. Osim Harrisa, tu je i Sophia Loren, pa mlađahni Martin Sheen, legende Burt Lancaster i Ava Grdner, poznati učitelj glume Lee Strasberg te mlađahni O. J Simpson. Teško da je ijedna karakterizacija otišla dalje od obične skice, no i to je u duhu takvih filmova. Iza kamere je stajao pokojni talijanski redatelj George P. Cosmatos, koji je svjetsku slavu stekao financijski isplativom, no kreativno upitnom suradnjom s Sly Stalloneom na filmovima Cobra (1986) i Rambo 2 (1985), i režija nije tako loša, iako je možda malo drvena, što se može primjeniti i na ostatak filma, čitaj, glumu i neka scenaristička riješenja. Zaključak nakon svega? Teško je reći, dva sata poštene zabave, ali ovisne jeste li tip za takvu vrstu filmova. Imate katastrofu, imate akcije, imate par glumačkih legendi, ponešto dobrih stvari, ponešto loših… iako su filmovi katastrofe pred kraj 70-ih otišli u bizarnost i loše vode, ovaj filmić se uspio održati na strani uradaka koji su više dobri nego loši. Tako da… navalite, ne možete ništa izgubiti.