John Carpenter’s: Christine (1983)

Posted: Rujan 26, 2011 in Ekranizacije, Horor, John Carpenter

IMDb

Trailer

“Škripe kočnice, gume ostavljaju trag, 120 konja brzo odlazi u mrak. Pojačavam gas, pojačavam radio jer moja crvena Christina voli samo rock ‘n’ roll” – sjeća se tko te pjesme? Nije baš teško pogoditi kojim je filmom inspirirana, ali nismo ovdje da bi se podsjećali na neke stare glazbene vode već filmske, a moram biti iskren i priznati da kultni klasik Johna Carpentera nisam nikada ni mislio staviti ovdje na blog (OK,OK, nikada je možda preteška riječ) jer, pa što ja znam, radi se o jako dobrom filmu, koji nije ni podcjenjen, ni zaboravljen, a kultni mu je status još uvijek alive and kicking. Ipak, kad vidite koliko ljudi ga spominje u posljednje vrijeme, jednostavno nisam odolio pozivu da ga ponovo pogledam, a onda i nešto zapišem. Sad se možda pitate o čemu govorim, no nakon recenzije kolege Constantinea (ovdje) i teme o filmu koja je pokrenuta na Horror.hr (ovdje) jasnije je koliko je film još uvijek popularan. Hej, to je Carpenter u svojem prime time-u, a Stephan King je napisao roman, kombinacija snova, reklo bi se, a ne treba zaboraviti ni da je aktualna horor scena loša (pogledah Grave Encounters i jednostavno mi se na da trošiti vrijeme na njega) te da retro materijal, iako je s razlogom retro, još uvijek rastura naveliko.

O čemu se radi ovdje? O Plymouth Fury-ju, crvenom, opako zgodnom autu koji ima samo jedan mali problem. Zaposjednut je i jako posesivan prema svojim vlasnicima. Kada ga kao već olupinu kupi lokalni šmokljan Arno i uloži svu mogu ljubav koju posjeduje u njegov popravak (jerbo ženske i on su dva različita svijeta) dogodit će se veza kakva se ne viđa svaki dan. Christine ne samo da je lijep auto, ona je i auto s jako kratkim fitiljem, pa tko god da se zamjeri Arnu, zamjerio se i njoj, samo što Christine voli svoje bitke rješavati sama, a požari, generalno razbijanje i uske ulice uopće ne predsavljaju problem za nju. S njom se mjenja i Arno, radi čega njegovi prijatelji odluče napraviti malu intervenciju, koja će odvesti do tragičnog kraja velike ljubavne priče. Kako? Ako niste gledali film, baš ću vam reći.

Nekako se ne mogu oteti dojmu da je Carpenter ovdje likovima poklonio najviše pažnje nego u nekom drugom filmu, ali možda se i varam jer glumački je tako-tako odrađen, nema baš neke kvalitete, a teško da se mogu izbjeći svi oni klišeji koji odgovaraju situaciji. Tako je Arno školski primjer geeka, loš ten, čudno ponašanje, cure su neostvariva želja, očale ko sa socijalnog, a gdje bi sve to prošlo da nema i glavnog bullyja u školi (koji izgleda kao John Travolta u Carrie – slučajno ili namjerno) i njegovih jataka. Također, predvidljivost je ovdje možda prednost, a ne mana jer se već zna kako će Christine dobiti malo po haubi od zločestih tipova te da će onda biti pakao. Ali, usprkos svemu tome, Carpenter nema jednog centralnog lika kao kod svojih drugih filmova (pogotovo ne jebača kao što su Snake Pllisken) te je uspio stvoriti neugodnu atmosferu čudne ljubavne priče te naglasiti jezovitost radnje time što se nije zamarao pojašnjavanjem zašto je Christine zaposjednuta, ostavivši i gledatelju pokoju na razmišljanje. Inače, to je i razlika od romana, tamo je bivši vlasnik taj koji još uvijek vozi svoju pilu i nema romantike. Ponekad promjena stvari i nije tako loša, što je u konačnici malo raspiljugalo Kinga, ali se primiro kad je film postao instant uspjeh.

A već kad smo ušli malo u dublju analizu stvari, oni pažljiviji će također zamjetiti dvije stvari. Carpenter je ovdje zanemario svoju konstrukciju filmova: grupa ljudi, mali/ograničeni prostor i nešto zlo, fokusirajući se na zlo kao takvo. A objekt kao pokretač radnje nije stran pojam njegovih filmova, iako je u nekima to više izraženo, a u nekima manje (tipa Sotona aka spremnik s zelenom sluzi ili naočale preko kjih vidite male smežurane) što je dovelo do toga da Plymouth Fury bude svjetski prepoznatljiv model (iako se u filmu koristilo par dugačijih modela), u rangu s jako raspiljuganim bernardincem Cujom. A film, pitate, film nema mana, kratko i jasno, radnja je protočna, Carpenterova režija sigurna, glazba nadopunjava efekt, ima akcije, par dobrih starih filmskih trikova koji izgledaju kao čudo božje (iako je scena gdje se auto popravlja obična rikverc snimka) i sve je tako dobro uklopljeno u jednu cjelinu da je prava pravcata tragedija što je Carpenter dobio otkaz sa snimanja Kingova Firestarter filma. Da je to snimljeno, još jedan kultni film? Bez ikakve sumnje.

Oglasi
Komentari
  1. […] igrom slučaja , njegov sljedeći projekt opet je ispala ekranizacija nekog romana Stephena Kinga; Christine. Kako je sam rekao jednom prilikom, režiranje Christine nije bila njegova želja, ali ju je […]

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s