Arhiva za Listopad, 2011


IMDb

Trailer

Making off…1

Making off…2

Najveći trik kojeg je Vrag izveo jeste što je uvjerio ljude da ne postoji. Autori visokobudžetne adaptacije popularnog stripa imali su još teži trik za izvesti; uvjeriti publiku da čovjek može letjeti. Jedna od najboljih (ako ne i najbolja) ekranizacija nekog stripa i dan danas, skoro 35 godina kasnije, još uvijek oduševljava gledatelje širom svijeta, izaziva dobre vibracije i ugodna sjećanja na neka drugačije vremena kad su specijalni efekti bili u službi priče, ne obratno, a malo je reći kako se radi o naslovu na kojemu je odrasla jedna cijela generacija. Kao sve velike priče, tako i ova ima svoj početak, gomile problema koje je trebalo uspješno riješiti, ideje za ostvariti i ograničenja za zaobići. Superman je ona vrsta filma koja je pionir u svojem području, ekranizacija stripa koja je pokucala na vrata ozbiljnim kritičarima ostavljajući ih bez teksta, probijajući box office rezultate i snažno utječući na neke druge, buduće projekte svojim postojanjem te pisati o samom filmu znači pod obavezo spomenuti sve faze njegovog nastajanja jer one su ono što ga danas čini takvim kakvim jeste. Problem je samo jedan – odakle početi? Kvragu, početak je dobro mjesto kao i svako drugo.

Za razliku od današnjeg vremena kada su ekranizacije uhodani posao, 1973, kad se pokreće inicijalna ideja o realizaciji Supermana, to je neucrtano područje u kojem vladaju drugačija pravila. DC Comics, vlasnici imena i Supermanova lika, imaju svoju viziju projekta koja uključuje hrpu glumaca (pa i nekih koji to nisu) i listu zahtjeva koja se mora ispuniti prije nego uopće počnu razmišljati o prodaji prava. Tako su se na spisku „poželjnih“ pronašli Clint Eastwood, Al Pacino, James Caan, pa čak i Muhamed Ali, a ni od redatelja nije ništa manje zanimljiva lista; William Friedkin, Francis Ford Coppola i Sam Peckinpah (za kojeg već vidim da bi Clarka Kenta naoružao do zuba). Najbliže potpisivanju došao je, iznenađenja li, Steven Spielberg, no gubi posao radi toga što Jaws još uvijek nisu krenule u kina,a producenti nisu htjeli povjeriti gomilu novca nekome tko nema nekakav kredibilitet. Zato Richard Donner nema tih problema, njegov horor film The Omen je taj koji ulijeva svima povjerenje da će napraviti dobar posao. Tu u priču ulazi i Cristopher Reeve, ali samo da bude odbijen kao moguća glavna uloga jer je bio – premršav. Nakon cijelog novog niza poznatih glumaca s A-liste, Reeve dobiva novu priliku, a kako se do tada malo popunio, bacio par vježbi, stvar se ovaj put zaključuje. Što je ujedno i začetak trenda (iako neplanski) da glavnog junaka glumi nepoznat glumac dok mu podršku prave iskusni glumački vukovi. Tako je u priči i Marlon Brando, koji je ustvari potpisao i prvi, a cast je zaokružen oskarovcem Genom Hackmanom. Nova stavka svježih problema – scenarij.

Superman je odmah u startu zamišljen kao dvodijelni dio, masivna ekranizacija koja bi obuhvatila sve važnije stvari Superman svemira. No čak i tako raspodijeljen, scenarij je još uvijek prevelik, preobuhvatan i tehnički neizvediv (a još se nije ni došlo do dijela s letenjem) te najmanje pet scenarista radi na njegovom prekrajanju. S tek dijelovima koji imaju smisla, Donner započinje s paralelnim snimanjem dva filma, no pred kraj zaustavlja radove na drugom dijelu kako bi se posvetio post produkciji prvog dijela. Iz snimljenog materijala izvlače se cjeline koje će na kraju napraviti kontinuitet priče kakvu danas poznajemo, no to će ujedno napraviti i kontroverze pošto će Donnerov materijal biti odbačen prilikom rada na nastavku (kao što ga ni on neće režirati) ali ne i zaboravljen pošto će 2006 godine složiti novu, nikad viđenu verziju „dvojke“. Što se tiče prvog dijela, sad dolazimo do dijela s letenjem. Jer, Superman leti, oko toga se ne može pregovarati, samo treba smisliti kako to snimiti.

A domišljatost je tih dana bila jednako neistraženo područje kao i ekranizacija stripa, pa je iskorišten svaki mogući trik koji je postojao, pa čak i neki koji nije. Koristila se plava pozadina za snimke leta (i Supermanov kostim je tamo zelen radi kontrasta) kao i specijalno izgrađene dizalice koje su na ekstremno tankim nitima držale kaskadere, pa čak i Reevea dok se snimalo, korištene su minijature, kao i setovi pravih veličina, prednje projekcije i stražnje projekcije – Superman može predstavljati priručnik kako neizvedivo napraviti izvedivim, a velika većina efekata i dan danas drži vodu, što je za svaku pohvalu filmu koji je nastao u vrijeme dok digitalno doba nije bilo ni sjaj u očima Billa Gatesa i Stevea Jobsa.

Iako poznat po svojim scenama u kojima se koriste upravo ti efekti, oni su ovdje da dobro osmišljenoj priči (koja je također izvučena iz cijelog niza ideja) pruže podršku. Preneseni su svi oni mitovi koji su dio Supermanove ikonografije: odlazak s planete Kripton, dolazak na Zemlju, utrka s putničkim vlakom, kretanje brzinom metka. Film je dobio uvod u priču, upoznavanje likova s obje strane, predstavljanje lika i njegovih moći, pokretanje plana negativaca i konačnu demonstraciju Supermanovih sposobnosti, gledano sa scenarističke strane, film je pregledan, jasan, razrađen na dobrim detaljima, dinamičan i bez praznog hoda. A Cristopher Reeve pokazuje se kao jedan jedini mogući izbor za naslovnu ulogu, skroman i jednostavan i s takvim nastupom koji je uhvatio bit stripovskog karaktera naslovnog lika, pokazao je zavidnu razinu kako glumačkog talenta, tako i komičarskog (jer treba odraditi i Clark Kent stranu priče) te nije nikakvo čudo što je danas uzor prema kojemu se mjere svi ostali glumci koji dobiju ulogu u sličnim projektima.

Teško da je moguće izdvojiti koja scena danas nije kultna, ali jedna se uvijek ističe iznad svih – ona kad napokon upoznajemo glavnog lika izgledom i kostimom. Ne vjerujem da postoji ijedan gledatelj koji ne pamti scene dok Superman jednom rukom u letu hvata Lois Lane (odlična Margot Kider) a drugom padajući helikopter, podižući oboje kao da imaju težinu jednog pera; scena koja djeluje tako jednostavno, ali opet nevjerojatno moćno, pokazujući kako prave stvari tek trebaju doći. Takav pristup razradi priče (onaj u kojem naslovnog junaka ni ne vidimo u kostimu prvu četvrtinu filma) danas je uobičajen, ali kad je Superman nastajao to je bila nužna razrada vremena kako bi se pokrio uvodni dio koji nas upoznaje s njegovim djetinjstvom. Koliko je stvar dobro ispala vidljivo je i danas.

Također, bio bi propust ne spomenuti moćnu naslovnu temu Johna Williamsa koja je u pozadini cijelog filma, vrhunska glazbena podloga koja spaja emocije, osjećaj ponosa i akciju da je postala sastavni dio Superman franšize, pa čak i onih dijelova koji nisu vezani uz filmove (pojavljuje se i u seriji Smallville, gdje je Reeve, iako već u invalidskim kolicima, imao malu ulogu, kao i velika većina casta originalnog filma) da ju je nemoguće izbrisati iz povezanosti s filmom, pa i likom. Ona hrpa problema s početka teksta tako je postala film koji jednostavno nema mane, a uspješno je izveden i jedan trik. Cristopher Reeve (1952-2004) sve nas je uvjerio kako čovjek može letjeti, pokazavši u privatnom životu da je velik kao i lik kojeg je tako uspješno utjelovio. I film i on živjet će u dugom sjećanju svakog ljubitelja filma.


IMDb

Trailer

 

Moram Vas pitati tri stvari. One – jeste znali iz kojeg je filma Tarantino popalio imena za svoj Rezervoar Dogs? Niste? Odavde. Čovjek ipak zna pogledati nešto drugo osim trasha iz sedamdesetih i to mu stvarno jako dobro dođe. Two – Jeste znali da Pelham zamalo nije snimljen jer autori nisu mogli dobiti odobrenje iz straha uprave da bi film mogao inspirirati pravu otmicu? Nikad se nije dogodilo, ali nisu bez veze imali taj strah jer drugi film slične tematike, Money Train, jest (nepotvrđeno, doduše). Three – Znate radi čega remakovi uvijek ispadnu slabiji od originala? Zato što autori vide original, ali uvijek nekako uspiju propustiti vidjeti u čemu je draž njegove privlačnosti. Originalni je Pelham jedan od onih žestokih, beskompromisnih krimića koji su u roku odmah dobili kultni status, odlična priča, jake glumačke izvedbe, tijek radnje. Remake ima ponešto od toga i možda će neki reći da je i to dobar film (složit ću se tek u nekom manjem postotku) ali tamo je propušteno vidjeti jednu stvar – original nije igrao na to da zadovolji širi spektar gledateljstva. Jednostavnijim riječnikom rečeno – to je muški film.

I kad kažem “muški” ne mislim da je remake dobio nekakvu značajniju žensku ulogu jer nije, dapače, John Travolta je odigrao jednu zgodnu bad ass ulogu koja mu je malo vratila financijsku isplativost već govorim o tome da su svi likovi profesionalci, zaključani u svoj svijet te nema ustupaka u prikazu njihovih karaktera (kao što je, recimo, Denzel postao kućni tip, radni čovjek, netko tko nema nikakvog iskustva u razračunavanju s takvim tipovima i kojeg ženica zove da joj donese mlijeko dok ide razriješiti potencionalno lošu situaciju s jednim zagubljenim vlakom). Oba film imaju podjednak tijek radnje, ali vidljive su razlike u kvaliteti i tu ne mislim na dinamiku novije verzije već na glumačke izvedbe, kojima original duguje debeli komad svoje privlačnosti. Negdje u svemu ovome bi trebao i reći nešto o radnji filma, ali to je već, vjerujem, svima poznato – grupa otmičara otme podzemni vlak i zahtjeva određenu sumicu love ili će početi rokati putnike. Osoblje i policija treba smisliti kako im stati na rep. Idemo dalje.

Walter Matthau izgleda sve samo ne kao još jedan žestoki murjak koji će spasiti dan (ja čovjeka ne mogu doživjeti u ozbiljno o ozbiljnoj ulozi) ali izgleda kao mudri lisac koji će stati na rep drugom liscu. Drugi lisac je pak Robert Shaw, profi kakav je Travolta trebao biti, hladan, proračunat i neumoljiv, tip kojeg boli briga hoće li neka žena ili dijete poginuti dok on podiže svoj teško zarađeni milijunčić. Zanimljiva stvar, glavnu okosnicu glumačke postave čine glumci koji su svoj kredabilitet dokazali u komedijama (izuzev Shawa) što ovo čini jedan zanimljivi iskorak u njihovim karijerama. Tu i jedan Hector Elizondo te Jerry Stiller, tatek od Bena Stillera. Ako vas ponegdje uhvati osmjeh dok ih gledate, znam kako vam je, pomalo refleksna radnja. Ipak, svi su oni odigrali podjeljene karte kako bog zapovijeda, ali sam film ima žestok ritam koji također drži pažnju, a dobra mu je i narativna strana jer često to ne zna biti slučaj u sličnim uradcima, posebice kad se odvijaju na jednom mjestu. Karakterno, glumački, vizualno, narativno i tehnički film je na svom mjestu, sve su kockice posložene na prave pozicije i ako imate slabo mjesto na kriminalističke filmove koji ne šmekaju želje publike već imaju svoje JA, ovo bi vam trebala biti obavezna lektira za pogledati. Nakon toga remake, (između slavnog originala i posljednjeg isplativijeg nasljednika, u sredini čami još jedan remake, televizijski) tek toliko da vidite kako je nekad bilo posve drugačije vrijeme u filmskom stvaralaštvu.


IMDb

Trailer

Kad postanete idol jedne generacije nastupom u nekoliko hvaljenih filmova onda je samo pitanje vremena kad će vas uočiti veliki igrači. Ne samo uočiti, pokušat će nešto i profitirati na vama, ponuditi čisti hardware publici navikloj na meki software. Doduše, malo će vas pripitomiti, ali tek toliko da se dežurni dušebrižnici ne zabrinu previše kako bi mogli iskvariti još jednu generaciju. Potkupljivač predstavlja tranzitini film Chow Yun-Fata s azijskog na američko tržište (iako je pušten u kina kasnije nego njegov sljedeći, The Replacment Killers) i radi se o jako fino ugođenom naslovu koji je, na nesreću, doživio blagi pobačaj, te je prošao nezapaženo, što je razlog, pogađate, zašto će završiti na ovim stranicama. Ne samo radi toga, u njemu postoji još nekoliko sitnica, podjednako tranzitne naravi, koje se jednostavno moraju spomenuti. I, da, riječ je o dobrom filmu, pa sve ovo pisanje možete shvatiti i kao preporuku.

Uz već spomenutog Fata, koji je dobio ulogu žandara u Kineskoj Četvrti, naravno, onog koji zna sve i koga znaju svi, tu je i jedan Mark Wahlberg. To ne bi bilo ama baš ništa čudno da nije riječ o jednoj od njegovih prvih uloga. Sjećate se lika po imenu Marky Mark? Zgođušan dečko, s tipičnim boy pjesmuljcima? Ne? Niste ništa ni propustili, ali naš Marky je shvatio da mu pjevačka karijera baš i ne ide te je prešao na veliko platno, i to s praskom, u hvaljenom Boogie Nights. Ipak, prije toga, Marky je odigrao jednu jako dobru ulogu u napetom, ali ipak šabloniziranom trileru Fear koji se ovdje spominje radi jedne druge stvari, radi se o njegovoj prvoj suradnji s redateljem Jamesom Foleyem. The Curraptor je njegov prvi akcijski film (tu će se jako dobro snaći, ako ćemo već iskreno) i ista je priča kao s Fatom, njegov prijašnji film, The Big Hit, ustvari je snimljen kasnije nego ovaj (oba povezuje John Woo kao producent). Već kad sam spomenuo Foleya, riječ je o jako dobrom redatelju, profiliranom na trilere i drame (Glangery Glen Rose, trebam li išta više reći?) kome Potkupljivač predstavlja prvi izlet u akcijske vode. Sva ekipa je na broju, svi na novom i neucrtanom području, svake pogreške u koracima se mogu oprostiti.

Priča je malo klasična, mladi drot dolazi u novu postaju, sparuju ga s iskusnim vukom i on počinje upoznavati šarenu pozadinu Kineske Četvrti. Od svodnika, do kurvi, dežurnih ljigavaca i potkupljenih murjaka, a u svemu tome se nalazi i mali rat bandi kojemu moraju stati na kraj. Ako ste kojim slučajem pogledali The Year Of The Dragon, onda već znate kako to sve ide, šarena populacija s šarenim događanjem i zamućenim stvarima tipa tko je pozitivac, a tko nije. Fat i Wahlberg su dobro uštimani par, on još zelen, a on još u svojoj azijskoj fazi (čačkalica i divlji pogled su došli u paketu) i priča koja nije toliko komplicirana koliko raširena, da se pokrije što veće područje. Likovi imaju karakterizaciju bolju nego bi to očekivali od ovakvog naslova, s osobnim detaljima koji ih prikazuju izvan radnog područja, njihova interakcija s drugim likovima je savršena, a akcija koje se provlači kroz radnju je više nego dobra, čak iznenađujuća jer je redatelj nikad nije radio takvim stilom. Mane, pitate? Klasika, ulične bande izgledaju kao ulične bande, već znate kako izgledaju dežurni ljigavci, a neke akcije su malkoc prenaivne da bi prošle u stvarnosti (uzmite u obzir da scenaristi qurtza znaju kako policija radi tajne zadatke i kako ide službena istraga) ali ovdje je ionako glavno ležište na likovima, ne na akciji, što je hvalevrijedan pristup i radi kojeg, iskreno, film i funkcionira bolje od očekivanog. Sve dalje od toga je već izmišljanje tople vode.


IMDb

Trailer

Kažu da hrabrost ne poznaje boju kože. To je i istina… pod uslovom da se radi o bijeloj koži. Problema nikakvih na vidiku ako ste white man in the white country, ali ako ste Crnac, i to još u području gdje bi vas naradije upucali (ipak je rat, sranja se događaju, čak i u službeno prijateljskom teritoriju)… problema ko u priči. Sviđaju vam se ratni filmovi koji imaju neke istine u sebi? Mislim i ne mislim na filmove tipa Windtalkers (istina, Indijanci su izumili kod koji nikad nije probijen, istina je i da je to jako loš film gdje je njihova priča ispričana kroz oči bijelaca) gdje doznate neke stvarno zanimljive stvari, zaboravljene stvari u vezi WW II? Taj ste tip publike? Odlično, nešto specijalno za vas iz arhive naslova koji su vrijeme nastanka prošli debelo ispod radara, ali koji su ovih dana, kao malo izvučeni iz zaborava jer se radi ustvari ista priča, samo što će nova verzija ići u kina i radi ju George Lucas (redatelj je tu posve nebitan, ionako ga nitko ne spominje) inače bi i tu bilo svega (sve me čudi što netko već nije povukao paralelu s Pearl Harborom radi glumaznih akcijskih scena, ali Lucas nije Bay, pa je to OK). N-da, malo o filmu, bio bi red.

Tuskegee je neka pripizdina gdje dolazi grupa mladih, pravih i odvažnih Crnaca koji bi trebali postati prvi piloti, službeni, u drugom svjetskom ratu. Oni to tako vide, svi ostali baš i ne (čast izuzetcima) i dok sanjaju kako će sjediti za moćnim ratnim strojevima, stvari idu svojim ne tako sjajnim tokom. Kako govorimo o ljetu gospodnjem 194- i nekoj, uvjerenje kako su Crnci u ravnini čimpanzi nije bilo ništa strano, dapače, neki vrhovni političari su to svako izvlačili kao argument, te se tako i s njima i postupalo. Srećom, iako je i među osobljem bilo zadrtih rasista, dečki su mic po mic dokazivali da ipak nekog vraga znaju raditi s tima avionima te su, na kraju balade i puno teškog rada, dobili priliku za malo akcije. Pozadinske, napadanje tamo nekih kolodvora, vlakova i stvari koje baš i ne uzvraćaju udarac. Ipak, malo upornosti, puno rada i naši dečki će osjetiti pravu akciju, pratit će bombardere na njihovim misijama te ih čuvati kao oko u glavi. Rečeno, učinjeno, a kako nisu izgubili nijedan avion odkako su preuzeli posao, malo je reći da su ušli u legendu. Barem onu usmenu jer nakon svega trebalo je proći još koje desetljeće da se netko sjeti priznati da su i postojali.

Piloti iz Tuskegeea televizijski su film, ograničena budgeta (očekivano) koji neće privući publiku svojim jakim akcijskim scenama. Ima ih, ali očekivano su skromne, a korištene su i stvarne dokumentarne snimke njihovih ratnih uspjeha. Ono na čemu leži težište jesu likovi, kao i atmosfera u kojoj su radili te ljudima koji su ih okruživali. Kritika rasizma je očekivano izravna (bolje ikad nego nikad) i ne štedi nikoga, s razlogom i bez razloga. Zastupljene su i individue koje su podržavale pristup Crnaca u zračni judinicu, ali oni su ipak ostali postrani. Također, film se više fokusira na povijst kao takvu, približavanje tih ljudi običnim gledateljima, no malo zapostavljajući njihov karakter, naglašavajući jedino kako su svi bili odlučni. Glumački je sasvim solidan, čak i zanimljiv jer ima par glumačkih faca koje svi poznaju; Laurence Fishburne, Cuba Gooding Jr. i John Lithgow. Intrigantan, ali malo šabloniziran u prikazu junaka, dramski nabijen, s ponešto klasične ratne priče. Za one koji nisu previše probirljivi, trebalo bi biti dovoljno za jedno ugodno poslijepodne.

 


IMDb

Trailer

Napraviti nastavak dostojan originala uvijek je težak posao. Napraviti nastavak koji će nadmašiti original još je teži. Kako onda napraviti nastavak filma koji po svim standardima nije uobičajen materijal zamišljen za tvorničko štancanje nastavaka? Odgovor je jednostavniji nego bi se moglo pomisliti na prvi pogled; napravi se drugačiji film. Kada je Lethal Weapon (1987) pogodilo kina nitko od uključenih u projekt nije mogao ni zamisliti da će postići takav uspjeh, a kamoli da će se razmišljati o nastavku. A da nas čeka drugačije filmsko iskustvo, no opet tako blisko onom koje smo preživjeli s prvim filmom, jasno je od samog uvoda, jer čim krene naslov filma, praćen nekakvom looney tunes melodijom, odmah se radi rez i doslovce s neba upadamo u akciju. Murtaugh i Riggs su u automobilskoj potjeri koristeći se obiteljskim karavanom Murtaughove žene Trish. Nema pojašnjenja tko, što, gdje kako i zašto, ali koga briga, radi se o tako suludom otvaranju filma, nabijenom akcijom, hrpom ispucanih metaka i žestokim humorom da je to urnebesno.

Nakon takvog otvaranja stvari se ipak smiruju (samo malo) i slijede nekakva pojašnjenja. Rog i Riggs su preživjeli koju godinu partnerstva, još uvijek se nisu međusobno poubijali, još uvijek rade kao policajci (na sveopći užas osoblja oko njih) i ovaj put istražuju nekakve južnoafričke mutne tipove. I to rade već neko vrijeme jer, kako to već ide, ovi su jako nadrkani na njih jer ih živciraju te im odlučuju očitati lekciju napadom na Roga i njegovu obitelj. Kako bi održali svježinu materijala, autori nisu zaboravili ni na razvijanje likova, te tako između akcijskih/humorističnih sekvenci doznajemo da Riggs više nije sklon grickanju cijevi vlastita pištolja, ali i da je postao praktički član Murtaughove obitelji koja ga je više-manje usvojila. U tim dijelovima filma gdje se prikazuju njihovi svakodnevni rituali i glavni junaci dobivaju prostora za pričanje vlastite priče te se tako otkriva pozadina pogibije Riggsove žene, ali i strahovi Roga da će mu djeca odrasti i napraviti gomilu gluposti koja će se njemu obiti o glavu (kurton-fikus radi reklame za kondome njegove kćeri Rianne). Ti osobni trenuci iskreni su koliko i duhoviti, radi čega njihovo off beat partnerstvo ima uvjerljivost i težinu koja do izražaja dolazi kad krene akcija.

Ne želeći kopirati tek original po sastavu priče, uz novu garnituru negativaca do izražaja dolazi i pojačanje našem dinamičnom dvojcu. Leo Getz, lajavi muljator (što god trebate, Leo Getz!) u interpretaciji Joea Pescija koji je toliki davež da ga jednostavno morate voljeti. Kad se putovi povežu, Leo će postati dio njihova tima u obračunu s južnoafričkom diplomatskom mafijom, izazivajući lavinu smijeha (a što drugo) dok ustvari više odmaže nego pomaže svojim uplitanjem. A da se ne zaboravi originalna premisa filma, Riggs će dobiti šansu za vezu s jako zgodnom Patsy Kensit, čija će nasilna smrt na površinu izvući svo njegovo tkz. ludilo koje je bilo pokretačka snaga prvog filma.

Koliko god stvari na ekranu bile drugačije, iza kamere se zadržala ista ekipa koja je tako dobro radila na prvom filmu (ne mijenjaj konja koji pobjeđuje i te priče) počevši od redatelja Richarda Donnera, pa do glavnog glumačkog dvojca Gibson-Glover. Da se ne bi došlo do zasićenja istim licima, uveden je i novi lik, spomenuti Pesci, što će postati jedan mali, ali prepoznatljivi dio serijala kako budu izlazili novi nastavci. Scenarij je ovaj put tek djelomično odradio Shane Black, radeći tek okvirnu priču i dijaloge, što se itekako osjeti, dok je Jeffrey Boam ovaj put odradio veći dio posla. Koliko je Lethal Weapon 2 drugačiji film od originala, toliko je i razrađeniji (ne nužno i bolji, ali jako blizu) jer ležište je dobrano prebačeno na likove pošto će negativci (u svim nastavcima) postati tek stripovski dekor koji će biti ovdje tek toliko da pogine i slične vesele stvari. Akcijske scene su razrađenije, počevši od uvodne potjere, preko helikopterskog napada na Riggsovu prikolicu do završnice i rušenja kuće postavljene na potpornje, te čak i spektakularnije. Režija je vidljivo opuštenija pošto je prvi film za Donnera bio tek uvertira u takav light materijal, kao i izvedbe glumaca (koliko je to uopće moguće jer su i u prvom filmu imali pravu komičarsko-glumačku kemiju) i jednostavno je vidljivo da je ekipa iza i ispred kamere opet imala provod života dok je snimala scene, a takvo što samo pridonosi šarmu filma.

Nakon što je prvi film privukao publiku nastavak je uspio zadržati istu na svojoj strani, ali i privući novu. Razrađeniji, s više akcije i humora, urnebesniji, „dvojka“ je uspjela postići da ravnopravno stoji rame uz rame s originalom, a ako se kojim slučajem ne može uspoređivati s kultnom „jedinicom“, bez muke predstavlja kategoriju za sebe jer rijetkima polazi za rukom tako dobro prenijeti poletni duh koji je privukao publiku u kina. Ili da citiram rečenicu iz filma koja savršeno opisuje ono što se događalo prilikom premijere – Riggs: “We‘re back! We‘re bad!

The Descent (2005)

Posted: 19 listopada, 2011 in Avantura, Horor

IMDb

Trailer

Povremeno se događaju pojave redatelja za koje se odmah zna kako imaju ono nešto potrebno da se izdvoje od ostatka sebi sličnih. Kada netko s dugometražnim prvijencem uspije privući pažnju i kritike i publike na sebe onda stvari postanu još zanimljivije. Dog Soldiers (2002) horor film britanskog redatelja Neila Marshalla bio je ono što se može opisati kao instant uspjeh, napeta priča o grupi vojnika koji se pronađu u borbi za goli život protiv gomile vukodlaka oduševila je kritiku svježinom izvedbe, a publiku jednostavnošću i preciznom režijom koja nije dopuštala gledateljima da predahnu ni na jednu sekundu. Govorimo li o najboljem filmu koji ima vukodlake za negativce? Možda ne, ali je vraški blizu. Pitanje koje se onda postavilo; radi li se o novom redateljskom/scenarističkom talentu (Marshall je i autor scenarija) ili je riječ o čistoj slučajnosti?

Kada je tri godine kasnije izašao The Descent malo tko je uopće znao o čemu je riječ, kao što obično i bude slučaj s niskobudžetnim projektima koji dolaze s te strane svijeta. Marshall kao redatelja još uvijek nije postao ono nešto radi čega bi se napeto pratilo što trenutačno snima tako da je usmena predaja morala napraviti svoje. I kako je ona započela? S grupom od šest djevojaka koje za relaksaciju koriste sve moguće vrste adrenalinskih sportova, od kojih speleologija predstavlja samo još jedan izazov u nizu koje su odabrale da bi se zabavile. Stvari krenu naopako kad ostanu zaglavljene u nepreglednom nizu neistraženih spilja, no pravi problemi počinju kad se nađu na udaru opakih podzemnih stvorova koji u njima vide novi obrok. Nije loše za početak usmene predaje, obećavajuća premisa pojačana egzotičnim mjestom radnje gdje obitava nova vrsta negativca. A što leži iza usmene predaje? Jedan od najboljih tkz. survival horora posljednja dva desetljeća (ako ne i koja godina više) u kojemu je sve baš onako kako treba biti. Krvavo.

Marshall je za svoj novi film odabrao neobičnu podjelu likova, tj. sve ženske likove, odmah samom idejom kršeći poznato pravilo takvih ostvarenja da može postojati samo jedna junakinja za koju će se navijati i za koju se zna da će pobijediti zlo. Postaviti šest različitih karaktera u isto okružje, kao i u nevolju, znači imati sve mogućnosti otvorenima te natjerati publiku da se zapita – tko će uopće preživjeti? Za razliku od Dog Soldiersa, gdje je postojala slična premisa o grupi muških likova, u The Descent odmah na početku postaje jasno kako ova grupa nije tako blisko povezana na način kao što je slučaj s vojnicima koji zajednički dijele dobro i zlo u šumama zelenim. Točnije, grupa je podijeljena unutrašnjim sukobima koji bez muke stvaraju osjećaj neugode čak i prije nego se počnu događati napadi unutar spilja. Doduše, ne može se reći da tu leži i nekakva posebna originalnost (jedna od njih spava s mužem druge itd, itd) što je nekako pojačano ne toliko glumačkim izvedbama koliko jakim karakterima likova. I tu opet leži poneka mana jer oni najbolje napisani odmah se izdvoje dok drugi jednostavno padnu u sporedni plan.

Izgrađujući napetost kroz tri načina, film uspijeva ne imati praznog hoda, što poprilično dobro uspijeva prikriti sve eventualne mane radnje. U uvodnom dijelu imamo tek naznaku neugode kroz nesuglasice unutar grupe (gdje slabije razvijeni karakteri najviše dolaze do izražaja), odmah nakon toga prelazeći u prostornu neugodu, pa čak klaustrofobiju, koja se najbolje iskorištava u dijelovima s uskim i nepoznatim prolazima, te taman kad zaprijeti ulazak u statičnost, radnja uvodi negativce i krvave prizore kao završnicu. Dojmljivom upotrebom sva tri motiva, The Descent uspijeva ostati svjež i poprilično originalan uradak, kombinirajući klasične komercijalne dodatke (sve su djevojke opako zgodne) s jakim autorskim vođenjem priče (napetost se dodatno izgrađuje ne prikazivanjem i kasnim uvođenjem negativaca u priču), ne libeći se upotrijebiti klasične šokantne cimalice (uvodna prometna nesreća) kao i beznađe ne li naglasio dramatičnost priče.

Ovo posljednje je posebno zanimljivo u stvaranju pozitivnog dojma naspram cijelog filma jer postoje dvije verzije, koliko god to čudno zvučalo. Originalna engleska ima kraj koji ne ostavlja mjesta sumnji da je cjelina trebala biti zaokružena na točno određeni način, što je za američko tržište bila prejaka stvar koju su morali razblažiti izbacivanjem istog. U današnje vrijeme kad nasilje više nema takav odjek kao prije, takav postupak obično više govori o samom redatelju kao autoru koji nije želio raditi kompromise nego o samoj kvaliteti filma, ali to se ovdje ujedno i nadovezuje jer The Descent ide u grupu najoriginalnijih ostvarenja posljednjeg desetljeća, koji lokacijama, nerecikliranom pričom i dobrim scenarističko redateljskom rješenjima samo podsjeća na to da se uvijek može biti kreativan, pa čak i intrigantan. Napet, krvav, jeziv i beskompromisan samo su neki od naziva koji su se koristili da se naglasi originalnost filma u vrijeme izlaska, a iste stvari mogu se o njemu reći i danas. Dobre stvari nikad ne zastarijevaju.


IMDb

Trailer

Znate, mogu popušiti Titanic, stvarno mogu, ne smeta mi ni patetika, ne smeta mi ni melodrama, film sve to opravdava onim famoznim potonućem, efektnim scenama slavnog brodoloma, a nisu mi mrske ni one podvodne stvari, snimke prave olupine koje je James Cameron ukomponirao u film. Nikad ne bi rekli da je jedan dio toga sniman u studiju, na maketi koja je velika jedno dva metra i kroz dim koji je je u konačnici tako dobro zamjenio vodu. Gledao sam ga valjda sedam-osam puta, od čega svojedobno tri puta u tri različita kina. S druge strane, Avatar ne pušim čak ni pod razno. Takve se stvari dogode kad se čovjeku svidi miris novca, pa ide raditi nešto što je skup svega što se inače dobro prodaje (freedom fighteri i slične pizdarije) a sve to prilagođeno Twilight generaciji (nisu bez veze glavni likovi u tim zabranjena ljubav godinama) kako bi odaziv bio što veći. I pogledao sam ga, čak dva puta, drugi put je već bila prisila, ali radio sam i gluplje stvari da udobrovoljim boljoj polovici tako da mogu reći sa stavom, to nema šanse da pogledam još jednom. I što je najbolje, Cameron je postao money bitch, hoće nastavak, hoće dva nastavka (svi znamo kako je ta ideja završila s Matrix sagom). I što je najbolje, ja ga još uvijek respektiram kao jednog od najjačih SF redatelja, ne mogu si pomoći, nadam se da će čovjek doći k sebi i reći “jebote, pa ja sam radio neke stvarno cool filmove, valjalo bi se vratiti malo korijenima i biti opet faca”. I dok to čekam, treba se malo podsjetiti kako je to Iron Jim radio prije, u dobrim starim danima. E, a i Sigourney je tu (kvragu, da je zaposlio Michaela Bihna kako je prvobitno planirao ne bih ni zucnuo protiv Avatara samo radi toga) prva žena koja je dobila nominaciju za Oscara u akcijskoj ulozi. Što? To vam nije dovoljno, malo ste teža publika? To se traži. Zato je cijeli ovaj tekst (koji bi mogao otići malo i u dužinu) posvećen onoj drugoj verziji Aliensa (iliti po naški Osmi Putnik 2) zato što se o prvoj zna sve. OK, OK, naletio sam i na neke likove koji ne gledaju filmove starije od 2000, ali svakom njegovo. Doduše, zna se i ovoj drugoj sve, no možda se pronađe pokoja individua koja ne zna, pa pokupi koju zlata vrijednu informaciju. Povod pisanju? Nemam pojma. Još uvijek se premišljam ko Hamlet koji mi je film broj jedan; Bladerunner ili Aliensi. I možda zato što sam Aliense po prvi put gledao u kinu. Otišao neinformiran, imao sam tek devet godina, zaveo me plakat, mislio sam da će to biti nešto tipa Rambo, ali ispala je to jedna od onih pogrešaka koje imaju sretan završetak.

Priča glasi; Ellen Ripley, the sole survivor prvog dijela, budi se nakon 57 godina, dolazi k sebi, pomalo sređuje vlastita sranja, ali vrag ne da mira da se opet ne zakači s opakim alienima. Naime, izgubljen je kontak s kolonijom koja se nalazi, prigodno, na planeti gdje je bio brod s jajima. U pratnji bad ass marinaca, ona se vraća natrag i, očekivano, stvari iz lošeg jako brzo pređu u gore. Što vam to pričam, znate to sigurno bolje nego ja. Razlika u svemu – 17 minuta koje niste gledali u prvoj verziji. Ono što mi ustvari nikako nije jasno – zašto se svi Cameronovi filmovi u pravilu skraćuju? 17 minuta ipak nije 170 minuta, nije to neki posebno teški materijal za izdržati prilikom gledanja, ali, kao i u slučaju The Abyssa, morao je malo pod cenzorske škarice (s time da je Bezdan pretrpio najveću štetu, izbaciti onu scenu kad se more podiže može samo idiot). Razloga su dva, jedan Cameronov, jedan… od nekoga iz mase. Komad filma nije bio dovršen (prvi napad aliena i obrana s onim cool mini-gunovima) pa je to otpalo radi odlaska u kinu. Druge su stvari otpale radi dobivanja dinamike? Što god to značilo. U novoj verziji postoji cijeli mali intro gdje roditelji od djevočice Newt natrapaju na ona jaja, to je otpalo jer, kao, otkriva što će biti (kao da je publika mogla pomisliti da će Freddy Krueger iskočiti odnekud), a neke su scene stvarno malo potkresane da se dobije na dinamici – prvo što mi pada na pamet je putovanje kamerom kroz interijer broda Sulaco prije nego se svi dignu iz hibernacije. Male stvari, ako ćemo iskreno, ali spojene u cjelinu dodaju zrno atmosfere da se snimalo jerbo se htjelo pravo sve snimiti (perfekcionist kakav već je, Cameron, drugačije nije ni moglo). 17 minuta materijala koje dodatno pojašnjavaju neke stvari… awsome. Ili možda ne?

Pronašao sam jednu zanimljivu recenziju nekog tipa iz USA kako tvrdi da je dodatni materijal uništio originalni film. Da podijelim mudrost jer sam izgubio link, ukratko, taj prvi napad aliena poništava horor atmosferu onom dijelu kad se alieni pojave na tavanu (ili što već) Osobno, meni je to bilo malo too much, svi prolazi zatvoreni, a ovima horda njih hoda nad glavom? Efektna scena, dobra napetost, ali da je baš horor? Pozadina svega potječe još od prvog Aliena, koji je, bubnjeve, molim, proglašen najutjecajnijim horor/SF filmom do tada. Svaka čast, neću se tome protiviti, ali da je originalan…i nije. To je storija o ukletoj kući samo prebačena u svemir (riječi samog Ridley Scotta) a malo poznata fakta jeste da je ekipa imala i malu sudsku bitku oko plagiranja filma It! The Terror from Beyond Space (1958) – tako da… nije baš sve originalno (iako je besprijekorno izvedeno). Cameron je odmah izjavio da radi ratni film u svemiru. Hej, zar to ikad može zvučati loše? Zadržao je komponente prvog filma i sve nanovo izgradio, postavio drugačije okružje i rezultati su pred nama. Zato je malo smiješno kad netko ide reći da je poništio horor učinak kad mu sami horor (napetost da) nije bio ni u planu rada. 17 dodatnih minuta ne mjenjaju bitno tijek radnje, kao ni karakterizaciju likova, ne mjenjaju ustvari ništa, samo što se sukob alieni vs ljudi čini dužim, što je odlično, ipak je tu ležište na sukobu, a ne istraživanju, a nije narušena ni dinamika filma.

Ono što vam je ostalo poznato u prvom filmu, pronaći ćete i ovdje; upečatljivi likovi koji su svoje odradili kako treba (posebice Cameronov kućni trojac – Bill Paxton, Lance Henriksen i Michael Biehn) a Sigourney Weaver je ovdje možda i najuvjerljivija ka9 Ripley (nije baš bezveze pala ta oskarovska nominacija) gdje je spretno izmješana njezina nježnija strana s onom svemirske bad ass kučke (a Cameronu su jaki ženski likovi u krvi, pa drugačije nije ni moglo) što se sve stopilo u jednu cjelinu. Koju? Onu da se i dan danas lome koplja oko toga koji je nastavak bolji. Uno ili Due, pitanje je sad. A i financijski je uspjeh bio impresivan – 85 milja (danas je to ono 150) – čime su postali najgledaniji dio franšize. Svi sretni. Kud ćeš bolje od toga.

Grave Encounters (2011)

Posted: 16 listopada, 2011 in Duhovi, Horor, Misterija

IMDb

Trailer

Koliko god da to negiramo, ljudska fasciniranost mračnim stvarima prisutna je u svim aspektima naših života. Realne snimke svakodnevnih nesreća, napada i katastrofa u današnje su vrijeme dostupne jednim klikom miša, pa čak i ako postoji upozorenje da se radi o eksplicitnom snimku koji nije preporučljiv za sve, ne postoji ništa što bi nas spriječilo da otvorimo dokument i vidimo o čemu se radi. Prije trideset godina u kinima se pojavio film imena Cannibal Holocaust, čija je predstavljajuća norma bila lažni dokumentarac o plemenu ljudoždera u Amazoni. Prepun grafičkog nasilja, film je jako brzo dobio zabranu distribucije u nekoliko zemalja, a redatelja Ruggero Deadato našao se čak i pred sudom gdje je morao dokazivati kako je sve to samo film te da su svi glumci ostali živi i zdravi nakon snimanja. Dvadeset godina kasnije, točnije, 1999 godine, pojavio se The Blair Witch Project, još jedan uradak koji se reklamirao kao pronađene snimke nestale grupe snimatelja amatera, a reklamna kampanja išla je tako daleko da je glumce proglasila uistinu nestalima, što je dovelo do nove kontroverze, ali i neočekivanog box office uspjeha slabo produciranog, praktički amaterskog filma.

Grave Encounters su još jedan izdanak novog, pretežno horor, smjera koji se u osnovi reklamira kao found footage materijal. Ono što ćete u njemu vidjeti kompilacija je snimaka koje je napravila ekipa reality showa, Grave Encounters, dok je snimala posljednju epizodu. Materijal je sirov i u nemontiran, izravan u onome što prikazuje, i sniman kamerom iz ruke. Da se film pojavio prije nekih dvadesetak godina vjerujem da bi bio instant uspjeh, ali ovako se uklopio u trend sličnih uradaka koji se reklamiraju na način koji sam vam opisao i slikovito opisuje kako je novi smjer unutar horor filmova, iako relativno mlad i neiskorišten, došao na granicu zasićenja. Jer, više nitko ne vjeruje promotivnim materijalima, a sve što jedan takav uradak može izvući na bolje mjesto jeste ono kako je napravljen, što je u ovom konkretnom slučaju posao tek djelomično dobro napravljen.

Grave Encounters je reality show koji snima, obilazi i traži duhove na lokacijama koje su iz nekog razloga proglašene ukletima ili zaposjednutima. Ekipa iza kamere je uhodana i spremna na sve, osim na susret s pravim paranormalnim stvarima. Njihova posljednja lokacija je zatvorena umobolnica, prava poslastica za snimanje, a kroz materijal se vidi kako takve emisije ustvari funkcioniraju. Par govornika koji daju opće činjenice, par „slučajnih“ svjedoka, par pravo postavljenih kamera i par maštovitih kutova snimanja od svega toga rade vrhunski materijal za prosječnu televizijsku epizodu, što je i glavni plan naše ekipe. Sve dok se ne dogodi interakcija s pravim stvarima. Do polovice filma stvari se odvijaju bolje od očekivanog jer glumci imaju poprilično opušten nastup, lokacija snimanja je dobra, ponegdje odlična, a dobar detalja su i „trikovi“ kojima se služe da stvore napetost. Problem se počinje javljati u drugoj polovici kad krenu paranormalne stvari.

Zlatno pravilo ovakvih uradaka jeste manje je više, ili izgrađivanje napetosti na onome što zamišljamo, a ne vidimo. Encounters dodaju vizualno u malim, dobro ograničenim količinama, no ruše vlastitu logiku brisanjem vremenskog trajanja. Realni snimci imaju realni tijek vremena, pa iako je ideja intrigantna, ostaje nerazjašnjena (jedna noć ustvari je tri cijela dana) i time neshvatljiva. Uobičajena drhtava kamera ovdje je umjerena, sve važno je vidljivo, na granici da bude nevidljivo, ali izostaje učinak spontanosti jer kroz dijalog, glumu i kutove snimanja osjeća se koordiniranost kako se ništa ne bi propustilo, a iz toga je očito da autori nisu htjeli da budu optuženi za prodavanje mačka u vreći. Horor komponente su dobre, gotovo tradicionalne (duhovi, umobolnica, razni eksperimenti) ali u želji da budu drugačiji, autori su počeli malo miješati pojmove (duhovi se ponašaju kao zombiji) da bi u samoj završnici ušli u popriličnu konfuznost gdje svaka logika gubi smisao.

Prevelike ambicije ili želja da bude drugačiji odvele su film u vode obične prosječnosti, što je spriječilo da pokaže puni potencijal jer u njemu su dobro iskorištene lokacije, gotovo klasična priča o ukletoj bolnici, a ima i taj samoironijski pristup koji je i najbolje iskorišten za predstavljanje ekipe koja radi TV emisiju. Jer ni istraživanje mističnog nije što je nekad bilo već se sve svelo na iskorištavanje publike gladne raznih senzacija, pa makar i te senzacije bile krivotvorene, kroz što se provukla zgodna, iako nenamjerna kritika, današnjih gledatelja. Ali, nedorečenost ostaje jedini problem filma, ili možda onaj najočitiji. Dok u prvom dijelu pojašnjenja ima i previše (kako nastaju emisije tipa Ghost Hunters) u drugom ih nema ni za lijek, te se događaji trebaju uzimati zdravo za gotovo, što je kontradiktorno s pravilima ovakvih filmova. Slučajnost i nenamjernost ovdje funkcionira najbolje (kao i u svakom found footage filmu) i da se nastavilo u istom tonu dobili bi gotovo odličan horor film koji bi se malo izdvojio iz ponude koja i nema nešto posebno za ponuditi. Nekoliko dobro odrađenih jezivih trenutaka, nešto dobro pogođene atmosfere, nešto korektnih glumačkih scena… i to je to. Za horor fanove moglo bi biti dovoljno, ali ostali bi mogli pronaći kronični manjak dobrih stvari u njemu.


IMDb

Trailer

Koliko smo otvorena uma naspram stvari koje nas okružuju? Neobično pitanje za ilustraciju radnje jednog horor filma, ali ne i bezvezno. Pronaći nešto novo u žanru koji je rekao već toliko toga i na toliko različitih načina predstavlja popriličan izazov, ne samo za gledatelje već i za one koji ga rade. Događa li se nešto oko nas što propuštamo vidjeti sve dok se ne dogodi nešto što nam produbi percepciju pogleda? Ili neobične stvari viđamo svaki dan samo što ne obraćamo pažnju na njih? Cijenjeni scenarist i redatelj David Koepp pokušao je odgovoriti na ta pitanja kroz još jednu priču o duhovima koji se obraćaju živima za pomoć, ali njegova kreativnost nije bila jedina pokretačka snaga projekta jer za osnovu filma imao je roman istog imena od cijenjenog pisca fantastike/horora Richarda Mathesona. Da je stvar aktualna i još uvijek zanimljiva govori podatak da je roman objavljen 1958 godine jer dobra priča nikad ne umire posve, kao i svijet duhova, no ne može se reći da je „Odjek Smrti“ u cijelosti tako dobar kao i osnovna pitanja na koja želi odgovoriti.

Uvod u radnju nas upoznaje s Tomom, svakodnevnim radnim čovjekom. Žena, klinac, mirno susjedstvo u kojemu se svi poznaju. Tomov drugi život počinje kad se na jednom prijateljskom okupljanju iz vica odluči podvrgnuti hipnozi. Kako bi mu samo malo napakostila, zato što ne vjeruje kako postoji jedan drugačiji svijet od ovog kojeg vidimo i čujemo, prijateljica mu usađuje ideju da bude otvoreniji prema svijetu koji ga okružuje. Time slučajno Toma pretvara u jednu vrstu prijemnika signala  iz svijeta mrtvih. On, uvučen u svijet koji ne razumije, počinje biti opsjednut prikazom mrtve djevojke te odlučuje povezati njezine signale u nešto prepoznatljivo, no to ga putovanje odvodi do velikih tajni koje znaju skrivati mala uljudna susjedstva, a pitanje je hoće li time ugroziti sebe ili cijelu svoju obitelj.

Nekako je teško reći što valja ili ne valja klasičnim načinom jer oba su pojma integrirana u jednu cjelinu, pa to zahtjeva detaljnije pojašnjenje. Stvar koja nije tako sjajna jeste jedna vrsta predvidljivosti. Svi znamo da kad se u ovakvoj vrsti filma pojavi duh, to može značiti samo jedno – nešto loše se dogodilo i to na takav traumatičan način da su morale ostati nekakve posljedice. Također, znamo mjesto radnje, susjedstvo u kojem naš glavni lik živi povezano je s tim nesretnim događajem. Koepp spretno izbjegava previše upotrebljavati viđene stvari, pa tako je isto to susjedstvo ocrtano kao jedna obična, prosječna, svakodnevna zajednica u kojoj se ništa posebno ne ističe, kao da pogledate svoj kvart i to vam je ta slika. Ni prikaza mrtve djevojke nije previše forsirana, tek toliko da se naznači njezino postojanje i da nas njezina pojava par puta pošteno brecne. Kako se tu radi o jednoj prosječnoj obitelji koja o nadnaravnim pojavama zna koliko i ja o tamnoj strani mjeseca, bilo je za očekivati da se pojavi „stručnjak“ koji će ubaciti malo svjetla u tamu koja ih je okružila.

Što nas prebacuje na one stvari koje odskaču od standarda. Već kad sam kod stručnjaka, odmah se mora reći da se u filmu ne koristi standardni pristup; nema lovljenja duhova kamerama i sličnim izumima. Tip nas samo obavještava da svi imamo šesto čulo u sebi, ali da ga ne koristimo. No, kad ono proradi, bolje je pokušati dokučiti što prikaza želi od nas jer stvari znaju postati gadne. Autori filma znali su točno koji su elementi klišej u ovakvoj vrsti radnje te su radili oprezno s njima, ne izbacujući ih već ih prizemljujući. Ponekad riječi, ako su dobro odabrane, imaju jači efekt nego hektolitri krvi. A cijeli taj pristup radnji intrigira, dublji pogled te kako se nositi s njime. Kevin Bacon ima odličan ugled kod kritike i publike, a ovdje nije imao lagan zadatak jer film, kao i njegova uvjerljivost, leži na njegovim leđima. Nije to ni šetnja parkom jer naš junak prolazi kroz vrtuljak emocija, počevši od podsmijeha, straha, zbunjenosti i opsjednutosti da shvati što mu se događa i zašto se to događa. Bacon je tako dobar glumac da se ozbiljno zapitamo nisu li i njemu svi doma u glavi, što dodatno izgrađuje napetost. Jedan posve nepotrebni dio radnje govori o njegovom klincu, koji je još bolji prijemnik signala mrtvih, jer niti je to razrađeno, niti je nešto dobro iskorišteno (da ne kažem kako je došlo jako blizu kopiranja The Sixth Sense premise) te je dobra stvar što se s tim nije forsiralo.

Na stranu priča i na stranu gluma, važno je reći riječ-dvije o cjelokupnom izgledu filma. Obično se u ovakvim projektima zna pretjerivati ili s efektima ili s načinom snimanja, dodavanjem dinamike tamo gdje je nema. Oduzimanjem komercijalnosti kao takve i korištenjem umjetničkog pristupa stvara se posve drugačija atmosfera od one kakvu obično isporučuju slični uradci. Da ne bude straha, pod umjetnički pristup ovdje mislim na smirenost pri realiziranju dijaloga među likovima, naglašavanjem stvari koje su u nekom drugom trenutku posve normalne (npr. scena s praznim kinom) i ubacivanjem nijansi u izgradnju karaktera likova. Horor je ovdje tek događaj koji remeti rutinu jednog prosječnog para, gotovo sporedna stvar koja se polako uvlači u njihove živote te ih preuzima. Obično bude obrnuta stvar, sami je horor pokretač radnje dok sve drugo bude podložno njemu.  Ali, kad uđe u horor, Koepp izgrađuje jezivu atmosferu bez velike muke, ponajviše zato što pratimo događaje iz stvarnosti, gdje ponekad bljesnu događaji iz druge dimenzije. Jezivu atmosferu upotpunjuje i efektni prikaz duha djevojke, istrzani, natprirodni pokreti, blijedo lice (srećom, ne i bijelo kao u japanskim hororima) te neočekivano pojavljivanje tamo gdje je ne očekujemo (nije ni ovaj film baš cijepljen od klasične dvije-tri trzalice) čime je napravljen više-manje ravnomjeran omjer između autorskog pristupa materijalu (jer Koepp je zanimljiv kao redatelj) i klasike koja označava žanr kao takav. Kako se s jako malo napravilo jako puno, te kako je autorski pristup dodatno naglasio one klasične elemente, „Odjek Smrti“  pripada pod one naslove o kojime se neće previše pisati, ali koji će vam nakon gledanja ostati u sjećanju na poduže vremensko razdoblje. Za one koji sumnjaju u to, jedna napomena – uvijek držite um otvorenim jer mogli bi promijeniti mišljenje prilikom gledanja.


IMDb

Trailer

Što je veliki faktor prepoznatljivosti horor filma? Originalna ideja? Krvavi efekti? Brutalnost? Dobra režija? Ništa od toga nije pogrešno, ali popisu svakako možete dodati i financijski uspjeh. Isti ne mora nužno značiti i dobar film, ali u najvećem broju slučajeva to ispadne povezano više nego se čini na prvi pogled. A to nije današnja vijest, još od dana Halloweena, prvog dijela Scream franšize, Blair Witch Projecta pa do nedavnog Paranormal Activity, financijski uspjeh faktor je taj koji se nije mogao zaobići. No, tu je riječ o filmovima koji su u vrijeme nastajanja snimljeni za šaku dolara, s glumcima koje jedva da je netko poznavao i redateljima koji nikad nisu bili dio službene A liste. Što se dogodi kad idete raditi horor film, namjerno ciljajući na što veću zaradu, s redateljem i glumcima koje teško da možete povezati s ulogama koje su im namijenjene? Dogodi se nekoliko zanimljivih stvari.

Prva, pomalo neuobičajena, filma je nastao kao alternativa čekanju, snimljen je u vrijeme dok se čekalo da Tom Hanks gubio tjelesnu težinu za daljnji nastavak snimanja Cast Away, što je stvarno sporedna, ali zanimljiva stvar o kreativnosti. Robert Zemeckis, redatelj zabavnih ostvarenja Povratak u Budućnost te Tko je smjestio Zeki Rodgeru i horor žanr nisu u to vrijeme obećavali kao dobar spoj, pogotovo jer je išao raditi direktnu posvetu filmovima starog majstora napetosti, Alfreda Hitchcocka, što je stvar koje se više jednostavno nije radila, barem ne u ovako izravnom obliku. Kada imate jedva četiri lika u filmu i 100 milja na raspolaganju, onda je bolje da znate što radite. Sami sadržaj teško da poziva na nekakvu originalnost, Michelle Pfeiffer i Harrison Ford ovdje su sredovječni par kojima kćer odlazi na fakultet, ona provodi dane sama po kući, on na poslu. Trilerski dio otvara se kad žena pomisli kako im je susjeda nestala, a dio koji uključuje nadnaravno kad se nešto neodređeno pojavi u njezinoj blizini. Jesu li te dvije stvari povezane ili je sve to samo u njezinoj glavi?

Gledano danas, Ispod Površine nije horor u pravom smislu riječi, ali nije ni triler baš radi trenutaka kad se pojava elementi nadnaravnog. Koristeći se trilerom kao osnovom radnje, Zemeckisu je uspjelo stvoriti par trenutaka klasičnih cimalica na kakve smo odavno navikli u čistokrvnijim žanrovskim ostvarenjima te mu polazi za rukom izgraditi atmosferu napetosti, posebice u završnom dijelu, no spoj realno/nerealno ne funkcionira uvijek tako sjajno. Zašto? Zato što je trilerski dio prenaglašen, a nadnaravni dio nerazrađen. Prenaglašeni trilerski dio je kao školska knjiga za klišeje, počevši od sumnji nezaposlene žene koja dane krati gledanjem kroz prozor ili preko ograde, do prezaposlenog muža koji njezine riječi ne doživljava ozbiljno. Također, hrpa posveta Hitchcocku ne pomažu, ni kao posvete, a ni kao dijelovi radnje te stvar funkcionira tek kad se radnja odmakne od njih.

A raditi film o duhovima, nepoznatim silama, utvarama i sablastima ima neka svoja pravila kojih je pametno pridržavati se ako želimo da stvar uspije. Za razliku od filma The Entity, gdje je djelovanje nepoznate sile čin slučajnosti ili nepovezanosti, ovdje se ista stvar povezuje s glavnim junacima ili barem sugerira da su povezani. Problem je što povezanosti nema, osim par efektnih spooky trenutaka, konačna poruka s druge strane ostaje nedorečena, pa čak i grubo ugurana u radnju filma jer svako bi detaljnije pojašnjenja narušilo mističnost radnje, što je neizvedivo kad imate svega četiri lika. Zamislite to kao ljubavni trokut u kojem ne stignemo pravo upoznati treću stranu, a i ono što doznamo ne djeluje kao materijal od kojeg bi se radila dobra spooky priča.

Zašto je onda What… postao tako prepoznatljiv film? Zato što se pojavio u vrijeme kad je horor ulazio u neku vrstu stagnacije. Nakon što je Vrisak inicirao hrpu kopija, jedan ovako, da kažem, staromodni film, s efektnim scenama plašenja, predstavljao je osvježenje na repertoaru, a imao je i neke svoje adute za privlačnost. Iako zbrkan radnjom, režijom je na visokom nivou, a kad ga krene, Zemeckis uspješno izgrađuje atmosferu napetosti na malim stvarima (scena u kadi koja se polako puni vodom). Glavni glumački dvojac uložio je iznad prosječan trud da nam sve to predstavi u pravo profesionalnom svjetlu, da ne govorim kako su njihove uloge odmak od uobičajenih uloga u kakvima smo ih navikli gledati. Staromodni pristup, visoka produkcija, par velikih zvijezda, par jezivih scena, par dobro pogođenih trenutaka ispunjeni atmosferom napetosti, film je uspio od sebe napraviti materijal koji je zaintrigirao ljude, što je u konačnici dovelo do toga da bude masivan hit, bilo na matičnom tržištu, bilo u svijetu, a pomoglo mu je (barem do danas) što nije pokrenuo trend nekakvog kopiranja pa se otvoreno može reći, koliko to čudno zvučalo, da je i originalan. Odličan? Nikako, ali vrijedan barem jednog gledanja.