Arhiva za 4 listopada, 2011


IMDb

Trailer

Jedan je crn, drugi je lud i oba su policajci. Jednostavnijeg koncepta za predstavljanje vjerojatno najpoznatijeg filmskog para nema, a nema ni neke potrebe za tim pošto ova rečenica savršeno opisuje ono što oni predstavljaju. Projekt koji je prije dvadeset i pet godina zamišljen kao jednokratni uradak nabijen akcijom i humorom, prerastao je u opće poznati serijal koji se odlično slagao i s kritikom i s box office uspjehom. Poznata priča o jednom crnom murjaku, koji broji dane do umirovljenja, i jednom ludom bijelom murjaku, koji voli izazivati vraga, svoj je kultni status dosegla na tolike načine da se to ne može samo tako opisati, potrebno je proći kroz sve faze nastajanja te ih predstaviti kao zasebne dijelove koji, kad ih se spoji, stvaraju uspješnu cjelinu. Odakle krenuti? Od scenarija, kako i doliči.

Ime autora; Shane Black. Lethal Weapon mu je bio prvi napisani scenarij u tim danima, a plaća od četvrt miliona dolara zvuči jako dobro za bilo kojeg 26 godišnjaka. Naravno, nije ih dobio zato što je bio lijep i zgodan već zato što je scenarij imao potencijal, što je odisao svježinom kakvu filmovi o partnerima na velikom ekranu (takozvani budy-budy filmovi) do tada baš i nisu imali i zato što je priča bila nesvakidašnji spoj akcije i britkog humora, što je uvijek dobitna kombinacija ako želite nešto i zaraditi.

Za razliku od glavnog konkurenta za prijestolje najboljeg, 48 Hours, Lethal Weapon svoju privlačnost polaže na odnosu dvije potpuno suprotne osobe. Roger Murtaugh predstavlja pouzdani dio dvojca, detektiv koji ima uredan posao, sređen život s ženom i troje klinaca, koji živi u privlačnom predgrađu i kojemu nije ni na kraj pameti potezati nekakvog mačka za rep jer je to old for this shit. S druge strane imamo Martina Riggsa, policajca koji službeno nema sve tri čiste u glavi, koji je nedavno izgubio ženu, koji živi u prikolici na plaži, koji voli grickati cijev pištolja za zabavu subotnje večeri, a glavni posao mu je izazivanje vraga jer je, pogađate, sklon samoubojstvu i autodestrukciji. Nakon što uspješno zariba još jednu akciju, Riggs dobiva transfer u drugu postaju, gdje ga sparuju s Rogerom. U iskrenom razgovoru obojica zaključuju kako su obojica ustvari sjebani tim partnerstvom. Istražujući trgovinu kokainom, dvojac će ipak razviti povjerenje jedan naspram drugoga, a kroz akciju koja slijedi, nekako će doći i do toga da, kad udruže snage, niti je Roger prestar za takva sranja, niti Riggs ima baš toliku želju da umre. Kao i do toga da ako želiš nešto riješiti, poubijaj koliko god negativaca možeš, a neće naškoditi i ako nešto digneš u zrak, tek toliko da se bude na čistu da nitko nije preživio.

Cijela bi ta priča bila posve beskorisna da nije bilo nekoliko dodatnih stvari. Čovjek iza kamere; Richard Donner, slavni redatelj koji se već upisao u filmsku povijest hororom The Omen, kao i adaptacijom stripa Superman. Ovo je ono što je za Donnera „lakši“ dio karijere, za razliku od prva dva spomenuta, Lethal Weapon trebao je predstavljati projekt za jedno ljeto, brzopotezni materijal koji bi svima osigurao nešto malo više zarade, korektno napravljen posao i uradak koji će imati preglednu režiju, bez nekih većih ekshibicija. Upravo je taj lagani pristup, izmiješan s gomilom britkog humora i verbalnog nadmudrivanja, postao daljnji zaštitni Donnerov znak (posebice što se tiče Lethal Weapon serijala) gdje je vidljivo da se ekipa jednako dobro zabavljala ispred i iza kamere.

A pripomogli su i nastupi glavnog dvojca. Mel Gibson i Danny Glover imaju popriličan radni staž, i teško da ih može optužiti da su nekakvi fuš maheri što se tiče glume. Ipak, Glover je do tada bio poznatiji po svojoj ulozi u Spielbergovoj Boji Purpura, a Gibsonu je karijera ušla silaznu putanju nakon problema s ovisnostima koje su došle s popularnošću tako da nijedan nisu predstavljali ono što bi se moglo nazvati materijalom za pošteni akcijski film (bez obzira na Gibsonovog Mad Maxa). Redatelj koji do tada nije radio jednostavni akcijski film, jedan glumac koji do tada nije ni nastupao u akcijskom filmu te jedan glumac za kojeg se nije vjerovalo da će uopće uspjeti ostati trijezan na snimanju te kad se doda da negativca glumi netko tko do tada nije glumio negativce (Gary Busey)… nije nikakvo čudo što projekt nije trebao trajati dulje od jednog ljeta.

Ali, ipak je potrajalo. Zahvaljujući Donnerovoj režiji film ima potpis majstora koji zna režirati, bilo akciju, bilo komediju, dodavajući potrebnu dinamiku tamo gdje je moglo doći do statičnosti. Glavni junaci toliko su čudan par da su toliko i odlični u svojim ulogama, s dobro ocrtanim karakterima (iako se u tome ne može poreći i jedna vrsta stereotipnosti) i odnosom začinjenim s najoriginalnijim verbalnim nadmudrivanjima viđenim u nekom akcijskom filmu. A kroz sve to se provukla i lijepa doza akcije, bilo one fizičke (svatko se, vjerujem, sjeća opakog fajta Gibsona i Buseya na kraju filma) bilo klasične pirotehnike (koja je ipak ostala u drugom planu, za razliku od ostalih nastavaka). Neki su kompromisi ipak napravljeni. Iako danas djeluje kao lagani materijal, Lethal Weapon bio je snimljen u mračnijem tonu, s krajem gdje Riggs pogine, a kako je probna publika loše reagirala na to, napravljen je alternativni kraj, ovaj koji svi znamo. Također, Riggsova samoubilačka narav pojačana je drugačijim uvodom u film, koji se danas može vidjeti u redateljskoj verziji (preporučljivo za pogledati) što je također bilo malo previše. Kompromisi za današnje vrijeme djeluju možda i prestrogo, posebice s uvodnim dijelom, ali pretjerivanja nikad nisu bila dobra stvar, što je i ovdje slučaj. Danas, sa odmakom od 25 godina, ti dodaci djeluju zabavno, a film kao takav je kao dobro vino, svakim gledanjem sve bolji jer kreativnost i trud svih uključenih itekako je vidljiv, što nikad ne zastarijeva. Zašto volimo cijeli serijal? Da citiram dinamični duo – We are not to old for this shit!