Arhiva za 10 listopada, 2011


IMDb

Trailer

Mogu li najgori među nama biti zanimljivi junaci? Ako je vjerovati filmskom svijetu; uvijek. Problem je samo jedan i to vezan uz njihov karakter pošto nisu najgori bez razloga, ali i za to postoji lijek – izgraditi novi tako što ćete im zgaziti stari. Posao kao stvoren za narednika Reismana. O čemu je ovdje uopće riječ? O jednom od najpoznatijih ratnih filmova uopće, lokalno prevedenom kao „Dvanaest Žigosanih“, a za sve one koji su na neki način uspjeli propustiti ono što znaju i ptice na grani, kratko upoznavanje s cijelom pričom.

Tokom drugog svjetskog rata, netko je došao na ideju kako bi bilo zanimljivo formirati posebnu vojnu jedinicu sastavljenu od vojnih zatvorenika. Ako ste kojim slučajem pomislili da je to originalna i svježa ideja nastala u filmskom svijetu, pomislite tu misao ponovo. Stvar je izvedena u stvarnosti, no s razočaravajućim rezultatima. Zatvorenici su, odmah pri premještaju na bojno polje nestali svaki u svojem pravcu. Istina, nisu imali tako egzotičnu misiju kao što je uništenje njemačkog dvorca punog SS, Gestapo i inih časnika već su bili poslani na najgore bojišnice koje ste mogli zamisliti. Ideja je u povijesnim zapisima ostala zabilježena kao potpuni promašaj, no netko kreativan, pisac E.M. Nathanson, od nje je napravio – roman. To da su Dirty Dozen ustvari ekranizacija ustvari zna jako malo ljudi (jedini razlog zašto to i spominjem) a osnovna ideja se nije mijenjala – grupa zatvorenika dobiva mogućnost pomilovanja ako uspiju izvesti misiju koja ima sve divne oznake samoubilačke. Takav materijal zahtjeva nekog posebnog jer imati na setu grupu muškaraca za koje se ne zna čija je pojava karizmatičnija, to ne može svatko imati pod kontrolom.

Robert Aldrich, redatelj takvih uradaka kao što The Flight of The Phoenix (1965) ima sve potrebne vrlina da to i ostvari. Netko manje čvrst od njega bi možda i pobjegao kad bi mu na set ušetala grupa sastavljena od takvih faca kao što; Lee Marvin, Charles Bronson, Donald Sutherland, Telly Savalas, Robert Ryan, Ernest Borgnine i George Kennedy. Treba li išta više reći nego da su to bila drugačija vremena, ona kad se znao prepoznati potencijal ideje te natrpati film zvijezdama njihova kalibra (iako, iskreno rečeno, neki su bili na početku karijere) nije bio nikakav problem jer svi su oni sami stajali u redu da budu dio filmske priče. Pokušajte danas zamisliti takav razvoj situacije. A kada imate takvu ekipu na ekranu, treba napraviti posao tako da svi budu zadovoljni. Što nas iza kamere dovodi pred kameru i konačni dojam, kao i sve ono što je napravljeno da taj dojam bude legendaran.

Film je raspodijeljen na tri odvojena dijela, što nije bila stvar koja se radila svakodnevno, pa ni poslije toga. U prvom dijelu upoznajemo ekipu kroz razgovor i doznajemo zašto su uopće iza rešetaka. Karakteri su, očekivano, različiti i kriminalno šarmantni, razrađeni tako da većina ovisi i o interpretaciji glumca koji ga glumi. Tako je Bronson šutljivi lik, Savalas čisti psiho, Sutherland ne baš inteligentni krimić…itd, itd, itd. Marvin je klasika, čvrst, krut i samo ga scenarij zadržava od toga da ne dijeli ćeliju s tim likovima (zato je i dobio posao). Nakon upoznavanja ekipe, slijedi izgradnja njihova karaktera. Tu sad dolazimo i do nekih zanimljivih stvari.

Iako često opisivan kao ratni spektakl, The Dirty Dozen to, kao i u slučaju Where Eagles Dare, nisu. Barem ne u onom smislu na koji prvi asocira. Rat je ovdje posve sporedna stvar, tek poligon da se mogu predstaviti zanimljivi likovi, što Aldricha zanima više od dizanja sranja u zrak. Dinamika grupe sličnih, ali opet različitih, koji moraju funkcionirati kao jedna zajednica nije često korišten motiv, točnije jedino što mi dolazi u sjećanja da ima imalo sličnosti jeste Con Air – Opasan Let. Kada ekipa shvati da se svi moraju držati zajedno ili se vraćaju natrag u zatvor (ili na duži kraj užeta), započinje njihova transformacija u likove koji će svima prirasti srcu. A u svemu tome i mala poruka; ako želiš da čovjek bude čovjek, daj mu cilj prema kojem se može usmjeravati (u ovom slučaju je to dizanje dvorca u zrak, ali neće škoditi ako to shvatite i kao metaforu za sve ostale stvari) čime Aldrich pokazuje zavidno znanje o tome kako razraditi mentalitet grupe u jednu cjelinu. Što nas dovodi i do završnice.

Samoubilačka misija. To jednostavno nije spoiler, jer već je na početku jasno kako neće svi preživjeti izlet u okupiranu Francusku. Kroz skoro dva sata uvodne radnje, Aldrich je od glumaca uspio napraviti uvjerljive likove koje sad pratimo s strepnjom, pa čak i ponosom (to nije sramota reći) te kad krene akcija u kojoj se događa izmjena vatre te svi ulažu zadnji atoma napora da zadatak bude obavljen nema nikakvog osjećaja prevare kakve se znaju događati kod nerazrađenih likova. Njihova je transformacija dovršena, a film završava time da svi dobiju tu čast da umro kao ljudi, bez osjećaja sramote ili poniženja. Tri sata prolazi kao ništa, likovi nam još dugo ostaju u sjećanju, a tu i jaki dojam da se gledalo nešto u što je uloženo puno truda, bilo glumačkog, bilo redateljskog, bilo scenarističkog. Možda u cijeloj svojoj dužini trajanja ima poneka mana, pa čak i koja neuvjerljiva situacija (da Reisman u stvarnosti otvori vatru na svoje pretpostavljene dijelio bi ćeliju sa svojom jedinicom) ali sve je toliko dobro uklopljeno u cjelinu da se može reći kako i nema mana. Kultni klasik koji svoj život nije zaustavio samo na ovoj priči jer je dobila čak tri dodatna nastavka (Lee Marvin je svoju ulogu reprizirao u nastavku, a Telly Savalas u sljedeća dva, iako kao drugi lik) te seriju istog imena. Zanimljivost nastavaka i serije jeste u tome što je dobrim dijelom snimano u Hrvatskoj, kao i na području bivše Jugoslavije, ali to je sve jer original, sada već 45 godina star original, još uvijek intrigira, uveseljava i inspirira ljude, a to je teško nadmašiti.