Arhiva za 12 listopada, 2011


IMDb

Trailer

Što je veliki faktor prepoznatljivosti horor filma? Originalna ideja? Krvavi efekti? Brutalnost? Dobra režija? Ništa od toga nije pogrešno, ali popisu svakako možete dodati i financijski uspjeh. Isti ne mora nužno značiti i dobar film, ali u najvećem broju slučajeva to ispadne povezano više nego se čini na prvi pogled. A to nije današnja vijest, još od dana Halloweena, prvog dijela Scream franšize, Blair Witch Projecta pa do nedavnog Paranormal Activity, financijski uspjeh faktor je taj koji se nije mogao zaobići. No, tu je riječ o filmovima koji su u vrijeme nastajanja snimljeni za šaku dolara, s glumcima koje jedva da je netko poznavao i redateljima koji nikad nisu bili dio službene A liste. Što se dogodi kad idete raditi horor film, namjerno ciljajući na što veću zaradu, s redateljem i glumcima koje teško da možete povezati s ulogama koje su im namijenjene? Dogodi se nekoliko zanimljivih stvari.

Prva, pomalo neuobičajena, filma je nastao kao alternativa čekanju, snimljen je u vrijeme dok se čekalo da Tom Hanks gubio tjelesnu težinu za daljnji nastavak snimanja Cast Away, što je stvarno sporedna, ali zanimljiva stvar o kreativnosti. Robert Zemeckis, redatelj zabavnih ostvarenja Povratak u Budućnost te Tko je smjestio Zeki Rodgeru i horor žanr nisu u to vrijeme obećavali kao dobar spoj, pogotovo jer je išao raditi direktnu posvetu filmovima starog majstora napetosti, Alfreda Hitchcocka, što je stvar koje se više jednostavno nije radila, barem ne u ovako izravnom obliku. Kada imate jedva četiri lika u filmu i 100 milja na raspolaganju, onda je bolje da znate što radite. Sami sadržaj teško da poziva na nekakvu originalnost, Michelle Pfeiffer i Harrison Ford ovdje su sredovječni par kojima kćer odlazi na fakultet, ona provodi dane sama po kući, on na poslu. Trilerski dio otvara se kad žena pomisli kako im je susjeda nestala, a dio koji uključuje nadnaravno kad se nešto neodređeno pojavi u njezinoj blizini. Jesu li te dvije stvari povezane ili je sve to samo u njezinoj glavi?

Gledano danas, Ispod Površine nije horor u pravom smislu riječi, ali nije ni triler baš radi trenutaka kad se pojava elementi nadnaravnog. Koristeći se trilerom kao osnovom radnje, Zemeckisu je uspjelo stvoriti par trenutaka klasičnih cimalica na kakve smo odavno navikli u čistokrvnijim žanrovskim ostvarenjima te mu polazi za rukom izgraditi atmosferu napetosti, posebice u završnom dijelu, no spoj realno/nerealno ne funkcionira uvijek tako sjajno. Zašto? Zato što je trilerski dio prenaglašen, a nadnaravni dio nerazrađen. Prenaglašeni trilerski dio je kao školska knjiga za klišeje, počevši od sumnji nezaposlene žene koja dane krati gledanjem kroz prozor ili preko ograde, do prezaposlenog muža koji njezine riječi ne doživljava ozbiljno. Također, hrpa posveta Hitchcocku ne pomažu, ni kao posvete, a ni kao dijelovi radnje te stvar funkcionira tek kad se radnja odmakne od njih.

A raditi film o duhovima, nepoznatim silama, utvarama i sablastima ima neka svoja pravila kojih je pametno pridržavati se ako želimo da stvar uspije. Za razliku od filma The Entity, gdje je djelovanje nepoznate sile čin slučajnosti ili nepovezanosti, ovdje se ista stvar povezuje s glavnim junacima ili barem sugerira da su povezani. Problem je što povezanosti nema, osim par efektnih spooky trenutaka, konačna poruka s druge strane ostaje nedorečena, pa čak i grubo ugurana u radnju filma jer svako bi detaljnije pojašnjenja narušilo mističnost radnje, što je neizvedivo kad imate svega četiri lika. Zamislite to kao ljubavni trokut u kojem ne stignemo pravo upoznati treću stranu, a i ono što doznamo ne djeluje kao materijal od kojeg bi se radila dobra spooky priča.

Zašto je onda What… postao tako prepoznatljiv film? Zato što se pojavio u vrijeme kad je horor ulazio u neku vrstu stagnacije. Nakon što je Vrisak inicirao hrpu kopija, jedan ovako, da kažem, staromodni film, s efektnim scenama plašenja, predstavljao je osvježenje na repertoaru, a imao je i neke svoje adute za privlačnost. Iako zbrkan radnjom, režijom je na visokom nivou, a kad ga krene, Zemeckis uspješno izgrađuje atmosferu napetosti na malim stvarima (scena u kadi koja se polako puni vodom). Glavni glumački dvojac uložio je iznad prosječan trud da nam sve to predstavi u pravo profesionalnom svjetlu, da ne govorim kako su njihove uloge odmak od uobičajenih uloga u kakvima smo ih navikli gledati. Staromodni pristup, visoka produkcija, par velikih zvijezda, par jezivih scena, par dobro pogođenih trenutaka ispunjeni atmosferom napetosti, film je uspio od sebe napraviti materijal koji je zaintrigirao ljude, što je u konačnici dovelo do toga da bude masivan hit, bilo na matičnom tržištu, bilo u svijetu, a pomoglo mu je (barem do danas) što nije pokrenuo trend nekakvog kopiranja pa se otvoreno može reći, koliko to čudno zvučalo, da je i originalan. Odličan? Nikako, ali vrijedan barem jednog gledanja.