Arhiva za Studeni, 2011

Twilight (1998)

Posted: 30 studenoga, 2011 in Gene Hackman, Neo-Noir, Paul Newman, Thriler

IMDb

Trailer

Za sve oni koji velikom pogreškom kliknu na ovaj tekst misleći kako će ovdje pronaći poznato društvo sastavljeno od Belle, Jacoba i Eddy-boya imam jednu važnu vijest – you’re shit out of luck! Osim tog nesretnog imena, dva filma nemaju baš ništa zajedničko, a da je to nesretno ime stvarno nesretno govori i podatak da ovaj naslov nećete samo tako pronaći, o prijevodu da ne govorim, no upornost se isplati jer, nakon što prođete kroz sve šljokica/sjaj nastavke, nekako će iz gomile izroniti ovaj mali naslov, a da ga vrijedi tražiti mogu potvrditi i tri glavna glumačka imena. Paul Newman, Susan Sarandon i Gene Hackman. Ako vam se učinilo da sam i u prošlom postu pisao o starom Gene-u, to je jako dobro zapažanje jer imam neku listu filmova za gledanje koji uključuju njegovu malenkost, no o tome kad dođe vrijeme. Ovdje je važna jedna stvar – ako ste tražili ovaj novi Twilight, onda jednostavno možete i produžiti jer ovaj Sumrak vam se neće svidjeti, već to znam, imam šesto čulo za takve stvari. Ovo je jedan fini, mali, klasični, stara škola noir triler kakvi su faktički izumrli, skoro ko i dinosauri, ali uvijek je lijepo sijetiti ih se.

Kako ja još uvijek nisam posve odustao od nekih nazovimo ih spisateljskim ambicijama, tako u srcu imam posebno mjesto za privatne dekstere koji rješavaju slučajeve kompliciranije od raspodijele državnog proračuna, a ovdje imamo baš to – ostarijelog detektiva koji na prijateljevu zamolbu ide obaviti mali poslić i, kako to već, stvari krenu južno od dobrog. Netko je mrtav, netko zna o nekome nešto, a naš dekster kreće u pravu malu avanturu koja uključuje njegove prijatelje, zločin star dvadeset godina i nekoliko potencionalnih sumnjivaca. Za sve one koji su ikad čitali neki krimić stare škole već bi trebali znati kako to ide, junak, zgodna djeva, malo udaranja po glavi i pokoji revolveraški obračun. Također, ono što me znalo iritirati kod nekih starijih naslova, jesu drveni dijalozi, što je ovdje…stvar koja ne postoji. Dijalozi su odlični, životni, vrckavi, duhoviti i u svrhu radnje. Sam film ima smireni tempo i već vidim kako će nekim naviklima na bum-tras Hollywood proizvode biti prespor, čak i statičan (na nekim scenema djeluje kao da se radnja odvija na kazališnim daskama) ali to ima svoju svrhu – da se glumcima omogući što bolja interakcija kako bi dali svoje the best izvedbe.

Već kad sam kod toga, Newmanu ovo nije prvi izlet u detektivske vode, već je igrao sličan lik u Harperu i The Drownnig Pool-u, koji su ekranizacije tvrdih krimića Rossa McDonalda, a Twilight nekako zaokružuje cjelinu, iako službeno nije nastavak tih filmova. Kako je on ovdje the man of the show, tako je dobio i najbolje stvari: biti ciničan, biti cool i čovjek je stvarno lafčina, iako nikad nisam bio neki posebno jaki fan njegovih filmova. Hackman je podrška, ali ne baš izražena jer je sporedna uloga, i to poprilična, a Sarandonka jednako tako, samo s boljom minutažom. Ona i Hackman su par koji ima svoje tajne i misterije te su i dobili takvu minutažu, u nedostatku boljeg opisa, dok se priča više koncentrira na Newmana i njegovu istragu. Ovdje je zalutala i jedna mlada Reese Whiterspoon, koja se nije libila izbaciti sise u prvi plan kako bi privukla pažnju na sebe (već kad je glumački tako ograničena je’l) a uletio je i mlađahni Liev Schreiber kao jedan od likova – generacije, ujedinite se. Priča kao takva i nije nešto posebno komplicirana (premalo likova je tu da bi se mogao raširiti krug osumnjičenih) ali zanimljivo je doznati što se to ustvari dogodilo prije 20 godina. Nešto dobiješ, nešto izgubiš, tako to ide. Sporog tempa, s ležištem na likovima (ima i nešto malo akcije, da ne bude baš toliko spor) atmosferičan i s probranim dijalozima – nije za svakoga, ali tko pogleda mogao bi biti zadovoljan. Ja sam bio, ali ja sam inače slab na ovakvu vrstu filmova, pa i nisam neko objektivno mjerilo.


Bat*21 (1988)

Posted: 28 studenoga, 2011 in Danny Glover, Drama, Gene Hackman, Ratni

IMDb

Trailer

Sjećate se filma Behind Enemy Lines? Onaj gdje Owen Willson (stvarno čudan izbor za akcijskog junaka) bez šale zezne par divizija srpskih soldata, pobjegne progoniteljima, napravi dar-mar? Film vam je bio čista holivudska papazjanija? Pa, složit ću se s svama, iako mi je film zabavan. Povijesno debelo netočan, ali zabavan u onom smislu da vrijeme prođe samo tako uz njega. Poanta tog pitanja… sjećate se glumačkog lafa, Gene Hackmana, kako preko radija navodi hot shot pilota do sigurnosti? Zaustavljanje, premotavnja unatrag 13 godina i dolazimo do apsolutno iste priče, samo što smo uvdje ušetali u Vijetnamski rat, a naš Gene je bio taj koji bježi po zemlji. Behind.. se reklamirao kao istinita fakta (možda onaj dio gdje su srušili avion), a i Palica 21 (što je kodno ime našeg oborenog pilota) ima isti podnatpis. Također, i on ne prati baš povijesne fakte kako treba, ali radi to na ipak suptilniji način nego prvi film.

Gene je pukovnik Hamillton, stručnjak za navigaciju zračnih napada, i pri jednom takvom zadatku, njegov avion bude oboren, a on duboko unutar neprijateljskih linija. Jedina veza sa stvarnošću jeste Clark, pilot malog izviđačkog zrakoplova koji ga prati i održava komunikaciju. Vremena se nema baš puno jer cijelo to područje očekuje napad koji će okoliš poravnati sa zemljom, a i Vijetkong sluša što pričaju, pa ispravno zaključuju kako bi naš pukvnik bio jako dobar ulov.

Za početak, Bat 21 poprilično je zapušten film unutar filmografije koja se dotiče Vijetnamskog rata. Pronaći ćete ga na listama, ali samo onima malo opširnijim, daleko ispod Platoona i sličnih, što je, da citiram Kalimera, prava pravcata nepravda. Sad kad sam to napomenuo, da pojasnim zašto je to nepravda. Radi se o naslovu koji preferira realizam naspram Rambo sranja, što je sjajna stvar ako vas boli neka stvar za Vijetnam i želite čak naučiti podatak-dva, ali nije tako sjajna stvar ako ste Amer. Bez brige, pronaći ćete i klišeja u njemu, pažljivo doziranih, tipa da je Vijetkong jako zla vojna mašinerija, koja ne preza od ničega kako bi doznali što žele doznati, ali jednako tako ćete doznati i da Ameri nisu bili milo sunce mamino jer bez muka zapovjede napad na selo gdje su civili. Druga strana medalje, vidjet ćete i da nisu svi Vijetmanci bili spremni na bezvezno ubijanje te da su se neke stvari mogle riješiti običnom normalnom komunikacijom. To su one globalne stvari. One malo osobnije…

Naš pukovnik je čovjek koji nikad nije vidio rat izbliza, on je par tisuća metara iznad bojišta i baca bombe na ljude, a kad dobije vidjeti stvari iz prve ruke, pa baš i nije oduševljen time kako to izgleda. Glas pilota u tom okružju jedina je stvar koja ga drži izvan ludila i lijepo je prikazana ta njihova povezanost, intima kroz koju prolaze i međusobno povjerenje koje dovodi i do odlučnosti jednog da se izvuče živ iz tog sranja te drugog da ga izvuče. Male stvari, mali, odlično oblikovani dijalozi između njih dvojice drže središnju nit, ali, bez straha, ima tu i dobre stare pirotehnike, nekoliko jako dobrih vatrenih scena i eksplozija tako da je Palica 21 film koji jako dobro balansira između intimne drame i rasnog ratnog filma. A Gene Hackman zna glumiti, što da vam pričam, čovjek je legenda, i jako dobro, iako ne baš tako blistavo, ga nadopunjava Danny Glover. Film koji iz jedne specifične situacije uspješno radi presjek cijelog jednog sukoba. Možda zrno preambiciozno zamišljeno, ali izvedba nimalo ne kasni za idejom. Zanimaju vas ratni filmovi bez Rambo sranja? Naslov ko stvoren za vas.

Murphy’s War (1971)

Posted: 24 studenoga, 2011 in Avantura, Drama, Ratni

IMDb

Trailer/ Clip

Drugi Svjetski Rat samo što nije završio. Treći Svjetski Rat Murphy samo što nije počeo. Zabavan tagline filma i poprilično dobro opisuje radnju, čak i bez nekog očekivanog pretjerivanja. Ratna avanturistička drama (sva tri uspješno povezana žanra, gotovo nevjerojatno) ide u red malo manje poznatih ratnih filmova općenito, ali to ne treba shvatiti kao manu jer to i nije klasični ratni film – tko ga ide gledati radi toga mogao bi doživjeti grdo iznenađenje. Ali ima iznenađujuće kvalitetne akcije, možda malo staromodnije za sve one koji su odrasli na Bayevom Pearl Harboru, ali kvota je ispunjena. Također, dramski je usmjerena na prikazivanje opsesije koja od obične prelazi u onu jako opasnu po zdravlje, kao i grebanje po motivima kao što su čast, odanost i slične stvari. Sad kad sam vam dao osnove, baš bih mogao reći i koju o samoj radnji filma.

Pred kraj WWII njemačka podmornica potopi vojni brod. Ne samo da potopi već bez milosti poroka svu preživjelu posadu. Murphy, greese monkey iz strojarnice ostaje jedini preživjeli (ne baš jedini, pojavi se i jedan pilot kasnije, ali jedini je s broda) i jedva spasi živu glavu. U nekom nasljelju domorodaca polako počinje svoj oporavak, i tamo mu, očekivano nitko ne vjeruje kako se  đermans podmornica skriva među rukavcima velike rijeke (mislim da je Amazona, ali to ostaje nedorečeno). No, Murphy potragu za njom počinje shvaćati malo osobno, nešto kao ultimativni čin osvete za ono što mu je napravila, a kad pronađe oboreni avion, stvari će iz teoriziranja prijeći u djelovanje. Kraj poprilično sliči Raljama, iznenađujuće, jedan sirovi obračun između podmornice i riječne teglenice u kojem broj žrtava ne igra preveliku ulogu.

Za razliku od nekih naslova iz tog doba koji imaju jasnu poruku “rat je sranje” ili, s druge strane, junačke podvige hrabrih soldata, Murphy je lik koji vam se neće svidjeti, barem ne previše. Ima dašak realnosti u njegovu karakteru, kao i načinu na koji se priprema za obračun. Jer, iskreno, pronaći tu podmornicu jedino je što mu je ostalo od trenutačnog života i dok ne riješi to malo pitanje njezina postojanja ni ne može krenuti dalje. Tu dolazimo do dijela s opsjednutošću, njegove pripreme od onih planiranih postaju neplanirane i svako sredstvo opravdava cilj. Nijemci su pomalo klišej, oni će poubijati sve, no povremeno se zalomi koja scena u kojima su prikazani kao ljudi uhvaćeni u krug glupih i nelogičnih zapovjedi, mizerne situacije i želje da se taj rat napokon završi kako bi i oni otišli doma. Da su ti prijelazi baš dobri i nisu, ali moglo je biti i puno gore.

Glimački je tu negdje s kvalitetom, the man of the show je Peter O’Toole i baš ga je lijepo vidjeti u nečemu izvan Arabije. Da je baš uvjerljiv kao netko tko je spreman riskirati sve kako bi obavio svoju misiju i nije, više djeluje kao netko tko bi prihvatio ponuđeno preživljavanje i nestao kornijem korakom. Tu je malo kriv i scenarij koji ne pruža neku priliku za razradu jer se više fokusira na detaljne pripreme nego na razvoj likova, ali vidi se da čovjek zna glumiti i da je pokušao izvući najbolje što je mogao. Vizualno film nema mane, eksterijeri su fascinantni, posebice kadrovi iz zraka, a ni akcija nije troma kako već zna biti. Ne očekujte spektakl, no neće vam vrijeđati inteligenciju. Da vam kažem kako je ovo jedan od najboljih ratnih filmova lagao bih kao pas, da kažem kako je najgoti bila bi ista stvar. Jedan od boljih pokriva ono što želim reći, pa ako imate kronični manjak inspiracije što pogledati…

D. O. A (1988)

Posted: 22 studenoga, 2011 in Dennis Quaid, Misterija, Remake, Thriler

IMDb

Trailer (nema ga)

Igrom slučaja, originalni D.O.A sam pogledao odavno, praktički u kikićkim godinama i iako nikad nisam postao previše lud za crno-bijelim filmovima (kamenujte me, klinac sam osamdesetih) te sam još manje kužio što uopće znači pojam noir, film mi je ispao sasvim cool. Dobra priča, neuobičajen zaplet, ubijanje suspensa odmah na početku (znaš da će lik vrisnut na kraju)… proveo sam ta dva sata uz ekran bez da sam trepnuo, što je ne tako mala stvar jer danas se rijetko kad natjeram pogledati nešto izvan okvira zadanog (čitaj: nepoznatog) iako sam stekao respekt naspram starijih filmova. Kako imam stvarno sporo paljenje u nekim prilikama, nisam ni shvatio da postoji remake dotičnog (ne baš striktni, tek osnovna premisa o otrovanom tipu) sve dok se nisam doslovce sapleo o njega na nekoj stranici (a držim se nekim kao poznavateljem filmografije starog Dennisa Quaida) i uvijek mi je stajao postrani kao nešto što bi se moglo nabaviti.Moglo, da, nabaviti baš i ne – film je bio izvan radara poprilično vremena i već sam zaboravio na njega dok se opet nisam sapleo o njega na jednoj torent stranici. Viđeno, riješeno i pogledano. Not bad, not bad at all.

Priča je sljedeća, jednog bezličnog i po ničemu posebnog fakultetskog profesora netko jednog dana otruje te mu preostaje oko 48 sati života. Da bi razriješio tu malu zagonetku mora se vratiti natrag svojim koracima i doznati što je radio, gdje je to radio i s kim je radio, no to i neće biti baš tako jednostavno jer netko rješava sve druge slabije karike cijele priče, naime njegovu ženu. Priča koju će otkriti… o, mama, ponekad je bolje umrijeti u neznanju. Kako rekoh, jedina poveznica s originalom jest taj osnovni plot o trovanju tipa i njegovim posljednjim satima, ali ovdje je dodana dinimka kako ne bi bilo baš presporo za neke novije klince, lik je dobio malo samopouzdanja i odvažnosti, ali najbolja je ipak priča. Uvodnom dijelu treba malo da se pokrene, upoznajemo njegov život u nekoliko kratkih crta i odmah je jasno da tip uopće ne živi već stagnira na jednom mjestu, živi na staroj slavi (jerbo je kakti neki pisac) i da nikako ne prolazi odluku žene da ga ostavi. Bez brige, dijalozi su odlični,, dapače, vrhunski, a Dennis Quaid nije baš bez razloga bio big shot u 80-ima. Zahvaljujući i svojem šarmu uspio je napraviti dopadljivog lika koji nam nije mrzak, iako se ne može poreći da ima taj nastup u gotovo svim svojim filmovima, barem onima iz 80-ih.

Stvar koja bi vas mogla zanimati jeste da film nimalo ne gubi činjenicom da se unaprijed zna kraj, nema baš onu nekakvu napetost koju bi mogli rezati nožem, ali kad se dozna da je našem liku došla posljednja vura, stvara se osjećaj nelagode koja se uspješno zadržava do samog kraja. Hičkokovski pristup običan-čovjek-u-neobičnoj-situaciji izražen je i kao dio radnje i kao jedna posveta, a ovo drugo izraženo je i na način da je početak filma crno-bijeli, pa prelazi u boju, da bi na kraju opet prešao u crno bijelu, zgodan detalj. Radnja kao takva i nema nekakvih rupa, iako bi vam konačni motiv mogao biti malo ispod razine očekivanog. Quaid je, kako rekoh, dopadljiv, njegova bolja polovica, Meg Ryan, plava, slatka i ne baš inteligentna (sad kužim ljude koji kažu da im ide na živce) a par sporednih uloga zgodna je podrška. Mali, nenametljivi triler, koji ispunjava zadanu normu i ne kvari dojam ako vam se svidio originalni noir klasik.

Deja Vu (2006)

Posted: 20 studenoga, 2011 in Akcija, Denzel Washington, Thriler, Tony Scott

IMDb

Trailer

Jednom sam prilikom imao zanimljivu korespondenciju s jednim izdavačem u vezi science fiction priče koju sam napisao. Rekao mi čovjek da je putovanje kroz vrijeme u svrhu nečijeg spašavanja stvar prošlosti, da je to zasićen motiv koji se prečesto puta upotrijebio te da se u njemu ne može pronaći ništa novo. Neću reći da mi je to bilo posebno edukativno iskustvo, kao ni poticajno, no priču sam ionako napisao iz neke dosade, da skratim vrijeme, pa je sve to bio jedan mali eksperiment za koji i nisam očekivao pozitivne rezultate. Stvar je u tome da inače pušim filmovi koji za osnovu radnje imaju motiv putovanja kroz vrijeme, a ako je suditi po njihovim sadržajima, spasiti nekoga u takvoj situaciji nije stvar izbora već moralna dužnost svakog glavnog lika, a ako radnja ne uključuje malo pirotehnike onda posao nije dobro napravljen. Šalim se tek djelomično, pirotehnika je stvar koju osobno volim vidjeti već ako ciljano odabirem takav film za gledanje, no ono najvažnije što želim vidjeti jeste – originalnost. A to, skromno priznajem, moja prastara priča nije imala, barem ne previše. Zato filmski svijet nema problema s time, više-manje.

Deja Vu još je jedna u nizu suradnji Scott/Washington tandema i do dana današnjeg jedina koja ima elemente SF u sebi. Manje nego bi se moglo reći na prvi pogled, ali opet, kad imate pojam „putovanje kroz vrijeme“ u radnji filma, znate da će stvari postati zanimljive. I, svakako jesu, no ne i na način na koji bi mogli očekivati. Jer uvod film i dobar komad radnje leži u okvirima realnosti pošto, za početak i razbuđivanje, lokalni crazy militia man digne u zrak trajekt nabijen ljudima svih godišta. Najbolja stvar (ili najgora, kako si uzmete) jeste što uvod ima eho stvarnog sranja koje je napravio Timothy McVeigh s saveznog zgradom u Oklahomi, a to nije sva slučajnost jer kasnije kad upoznamo negativca, skromni, ali efektni nastup Jima Caviezela, McVeigh doslovce vrišti iz njegove uloge. Paranoičan tip, nadrkan na US vladu, pravi patriot…znate već, sve vesele stvari. No, nije samo on jedini koji vuče na nešto poznato već cijeli središnji dio djeluje vrlo vjerojatno, posebice zato što živimo u dobu kad Veliki Brat sve gleda, a paranoična post 9/11 era nimalo ne pomaže oko toga. Nadzorne snimke posvuda su oko nas, čak i na najbanalnijim mjestima, te pronaći uzorak među njima, za iskusne ljude, nije nikakav problem, a kad nadovežete i softver za prepoznavanje lica, današnji teroristi imaju jako malo mogućnosti da se provuku neopaženo. Samo, obično se sve to koristi za post napad vrijeme, a ne prije, čime dolazimo do inovacije u našem filmu.

Svaki time travel film koji drži do sebe mora imati technobabble segment u sebi na koji doznajemo što, gdje, kako i zašto – iako ovo posljednje bude posve slučajno. Vrijeme nadzora, četiri dana unatrag, nema mogućnosti ponavljanja, ograničenja su na svakom koraku, ali upravo taj pogled u prošlost kroz prizmu nadzornih kamera filmu daje notu svježinu, ali da ne bude samo to (radi preizražene statičnosti radnje) stari akcijski lisac Tony Scott zna kako podignuti publiku na noge. Rješenje – posve originalna car chase scena prošlost-sadašnjost i to s Humvee terencem koji sliči na Ghostbusters vozilo. Kada doznamo sve prednosti i mane statičnog gledanja kroz „prozor“ u prošlost, vrijeme je za malo konkretnih stvari. Da ne bude samo kako je film SF s debelim daškom realnosti, naš junak će se zaljubiti u promatranu osobu, djevojku koja je ključ za otkrivanje počinitelja terorističkog napada. Putovanje kroz vrijeme kako bi se spasila voljena osoba? Klišej? I to kakvi, no tko kaže da ljubav nije jako dobar razlog za pokretanje nove razine radnje i ulaženje u klasiku – „pravo“ putovanje kroz vrijeme.

Gotovo svaki film s tematikom putovanja kroz vrijeme ima jedan kiks u logici, što Deja Vu čini dijelom istog tog društva. Po radnji, naš je lik to već prošao jer je ostavio tragove u prošlosti, no radnja nam ne prikazuje što je krenulo loše te zašto se sve ponavlja. Da je razvoj događaja temeljen na bilo kakvom konceptu realnosti dogodila bi se ista stvar, zatvorena vremenska petlja, pa ako ste spremni progutati tu rupu u radnji, ostatak filma bi vam mogao biti itekako napet pošto se u završnici odbacuju science fiction detalji (kojih, istini za volju, ionako nema previše) i prelazi u dobru staru akciju, teritorij gdje se Scott kao redatelj snalazi kao riba u vodi. Nije bez vraga cijeli film koncipiran na takav način te ga većina gledatelja i ne doživljava kao srodnika Povratku u Budućnost“ ili, žanrovski sličnijem „Vremenskom Policajcu“, što je više prednost nego mana jer nije lijepo kad vas uspoređuju sa starijom braćom, i to onom koja ima povoljan ugled kod kritike i publike.

Osim otvorene svježine u pričanju priče, film je prepoznatljiv po svom vizualnom izgledu, efektna montaža i uobičajeni spektar crveno-žute boje (ne pitajte zašto ih Scott koristi u svakom svojem filmu, ali kadrovi djeluju odlično) s preglednim scenama, što i nije tako mala stvar za postići jer je radnja natrpana detaljima, pogotovo u onom „nadzornom“ dijelu. Washington je ovdje još jedan dopadljivi lik i teško je ne pomisliti kako ustvari igra jedan te isti lik kad je u Scottovom filmu, iz naftalina je bio izvučen i Val Kilmer kao mali podsjetnik da su on i Scott jednom davno radili na Top Gunu, no to je uglavnom sve što vrijedi spomenuti pošto njihove izvedbe nisu rutinske, ali ni nešto posebno nadahnute, likovi koji su ovdje da ispričaju priču bez da se dublje zadire u njihov karakter. Iako neki možda zaziru od Jerry Brucheimer produkcije te po defaultu odbijaju pogledati sve što izlazi iz njegove radionice, u ovom bi slučaju trebali napraviti malu iznimku pošto se radi o svježem i originalnom filmu, koji unosi novi pogled na već viđene motive, ali ujedno spaja i dva različita svijeta u jednu suvislu cjelinu tako da bi i oni koji preferiraju poštenu akciju, kao i oni skloniji science fiction filmu, mogli doći na svoje i ne osjećati se prevareno ili zakinuto za oznake žanra koji vole. Što je uspjeh već sam po sebi.

The Horseman (2008)

Posted: 9 studenoga, 2011 in Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

Bilo je to ljeta gospodnjeg 2010, ako me sjećanje ne vara, kad mi je kolega Dragonrage preporučio australski revenage filmić imenom Red Hill. Tipična storija o malom gradu, zločinu koji su napravili njegovi stanovnici i pomalo terminatorskom osvetniku bila je pravo osvježenje (ništa što će vam promijeniti životne poglede, ali razumijete što želim reći) i samo se potvrdilo ono što neki već jako dugo znaju – Australija svako malo iznenadi s nečim dobrim. To se vuče još tamo od doba Mad Maxa i Dead Calma, ali da imaju redatelje koji znaju posao, imaju. Što me dovodi do ljeta gospodnjeg 2011. Dok sam tako malo sakupljao neki materijal za kolegin blog, posve slučajno naletjeh na ovaj mali naslov. Prvo što sam uočio bila je jedna od onih tipičnih američkih propagandnih poruka (jer oni samo tako znaju predstaviti nepoznati film) kojom se opisivao sadržaj Get Carter meets Oldboy. Hmmm…Ok, popušit ću to, Get Carter mi je jedan od dražih krimića (govorim o originalu, ne, ali nije ni mrzak ni Stalloneov remake) dok Oldboya nisam još ni gledao (hej, nitko nije savršen) tako da sam film stavio na bookmark i čekao sezonu lova na flat rate. Došlo, prošlo, skinuto i pogledano – uz svu čast Carteru (koji mi je više kriminalistički flick nego revange) ovo je kategorija za sebe. Bijah izgubljen, ali sad sam ponovo našao vjeru, aleluja. Ovako se radi film osvete.

U jednostavnoj priči pratimo oca u sredovječnim godinama kako traži tipove koji su mu ubili kćer. Da priča nije tako crno-bijela, kćer je očito bila već sjebana, a on je malo pogubio kontakte s njom, no kad primi VHS-kasetu (film ima neki štimung 90-ih, mobiteli su Nokia 3310) gdje vidi kako su je tipovi malo drogirali, on kreće na put i počinje svoju malu osvetu. S time da ga osveta baš i ne zanima, ali radi se o tome da se radi o nagonu koji ga tjera da ubije te ljude, da pronađe opet neki smisao svojeg života jer je već i sam ušao u nekakvu disfunkcionalnost radi koje ne osjeća ništa posebno. Kad upozna mladu djevojku koja je jako slična njemu, minus ubijanje, tip će se malo po malo početi buditi iz vlastite uspavanosti. Radnja nije otkrivanje tople vode, ali, s druge strane, jeste. Naš tip nije klasični osvetnik, on je lik kojeg možemo vidjeti svaki dan na cesti i njegovi motivi nisu esteske prirode, da se zadovolji pravda već radi toga što je pogubio kontakt sa svijetom (jedino kako se sjeća kćeri jeste doba dok je bila dijete) a raditi loše stvar tipovima koje ne poznaje njegov je način da se opet poveže s njom i održi to sjećanje živim. Radi se gotovo o nagonu kojem se ne može oduprijeti, radi čega sve ispada uvjerljivije nego netko tko da se radi o klasičnom istjerivanju pravde.

Druga stvar – film je izravan. Počinje polako, gotovo sramežljivo, ali kasnije je sve otvoreniji, kako i lik prihvaća svoju ulogu u svemu tome. Alat za napraviti posao – metalna poluga, cvik-canke, skalpel, let-lampa… sve prolazi. Brutalna premlaćivanja su napravljena sirovo, realno i sa stilom. U to ubrajam i ne baš mirnu kameru, glumačke izvedbe (svi do jednog generalni anonimusi) koje su intenzivne da baš stvaraju neugodu i pomalo ofucani izgled svih uključenih (drugim riječima – sve izgleda zdravo realno). Mana svega toga je što film malo gubi na dinamici na sredini, likovi kojima se ide osvetiti samo iskaču odsvakud (sa njih trojice je došao na njih sedam ili osam) i pozadina odnosa otac-kćer ostaje nerazjašnjen – nikad se točne ne sazna zašto je došlo do zastranjenja između njih. Ovo drugo i je i nije mana, kako si uzmete i koliko pojašnjenja volite u ovakvim filmovima. Zanimljiva je stvar kako je nastao. Redatelj nije imao love za cijeli film, pa je od uvodne scene napravio kratki filmić koji je prijavio na natječaj. Kako se tamošnjim glavonjama svidjelo to što su vidjeli (poprilična gomila dobrog premlaćivanja metalnom polugom) dali su čovjeku lovu da to razradi. Kad bi to bio slučaj i u Hrvatskoj, ne? Uglavnom, kratko i jasno, atmosferičan, jednostavan, odlično odrađan s tehničke strane, odličan i glumački, s malo emocija i dosta nasilja koje baš i ne mari za cenzuru.

Horror of Dracula (1958)

Posted: 1 studenoga, 2011 in Horor

IMDb

Trailer

Dođe i prođe famozni Halloween (ako svake godine netko ne uplati koju kintu Carpenteru radi filma, onda je ovo stvarno okrutni svijet) i u điru sveopćeg oduševljenja (čitaj: globalne amerikanizacije) upustih se u jednu malu avanturu, naravno, horor, naravno, gledanje kojeg filma. Tek toliko da ostanem u pozitivnom raspoloženju. Zanimljiva stvar, ima već oho-ho kako sam si nabavio sve Dracula filmove iz Hammer produkcije, ali jednako tako nisam uspio zamijetiti da sam oštetio dvd na kojem je snimljen prvi dio tih filmova – tragedija je umanjena samo tako što je jedan film preživio (čitaj: može se gledati) i, što je još bolja slučajnost, radi se o prvom iz serije. How fucking spooky is that? Ostalih je 5 divixa otišlo u nepovrat, ali, straha nema, internet je pun razno raznih torenata koji samo čekaju da mi ih ponovo podare. Dojmovi o ovom? Tako-tako. Gledao sam ga nakon Insidiousa (previše radnje koja sliči drugim filmovima) i, recimo da je bio osvježenje, ali ne baš onakvo kakvo sam očekivao da će biti (jerbo je Hammer produkcija izvikana, jel). Stoga…

Jonathan Harker dolazi u Njemačku (je, dobro ste pročitali) kako bi napravio neke poslove za Grofa Draculu. Umjesto pera i tinte, naš Harker izvuče čekić i kolac, no Grof ga zezne u zadnje trenutku te se radnje seli u Englesku (većim dijelom) gdje se događa uobičajeno, malo vriske, malo lijepih ženskih lica, a u priču se uključuje vječni Draculin suparnik, Van Helsing, koji će, naravno na cijelu priču gledati drugim očima.

N-da, ovo je derivat pisanog izvornika, ali je masivno prepravljen te veze s knjigom ima tek toliko da se to može nazvati nekakvom vezom. Likovi iz knjige su tu, ponešto i radnje, ali uglavnom je sve ispremetano (Harker je vampire killer, a ne pisar te mu je Lucy zaručnica, a ne Mina – od Trasilvanije nema ni T) da svi oni koje požele pogledati ovo radi možebitne veze s knjigom – nećete dobiti očekivano. Radnja kao takva nije ni dobra, ni loša, tipična za originalna Draculina vremena (kad ga je preuzeo Hammer) i ono što će vjerojatno velikom postotku gledatelja biti odbojno jeste pokočenost svih aspekata filma. Scenografija je uglavnom nacrtana (oni krupni kadrovi koji prikazuju okoliš oko dvorca) a sami setovi su modificirano kazalište ili back lot (kako se to već kaže) te se to i osjeti (inače nemam ništa protiv takvih stvari, jeftino ne mora nužno biti i loše, samo što ostavlja određeni… nepovoljni dojam).

Glumci su više manje korektni (uzmite u obzir da su im ovo prve uloge tih likova) ali Christopher Lee je Bog među onima koji su glumili Draculu, lik je f-a-c-a, ne zezam vas. Lik u crnom, klasika, scary pogled, mali bijeli zubi, vintage izgled Dracule je tu. Peter Cushing kao Van Helsing je drugačiji od Hopkinsa (za one koji očekuju podjedanku izvedbu) te je on više smireniji, fakultetski tip, malo više priče i razmišljanja, malo manje sječa glava (ali, ima akcije, ne zavaravajte se). Tek kad se bacim na ostatak tog opusa znat ću kako ocijentiti ovaj filmić, ali za prvu ruku rečeno… pomalo dosadnjikavo. Snimljen za šaku funti, s korektnim glumcima, ali bez neke protočnosti radnje (dosta je i režija troma) s previše dijaloga, čak i preteatralnog nastupa. Nije potpuni gubitak vremena, ali uglavnom ne zove na novo gledanje. Preporuka za one koji vole upoznati vintage svijet jednog krvopije prije nego ga je Hollywood uzeo pod svoje i modernizirao u nešto što sjaji na suncu.