Arhiva za Prosinac, 2011


IMDb

Trailer

Postoje filmove koje zbog nečeg određenog zapamtite, ali ih zaboravite na način da smo sad u vremenu kad su zamalo svi stariji naslovi udaljeni od vaše kolekcije jednim klikom miša. Prije par dana kolega Boris me na Facebooku podsjetio na ovaj mali filmčić i iako sam ga gledao još u danima kad je izašao, posve sam zaboravio potražiti ga po bespućima interneta, što je preporuku i podsjećanje učinilo još zanimljivijim. Barem neka korist od facebooka, kažem ja, jer prema svim tim social network forama imam mišljenje ko John McLane o tehnološkom napredku. I, što je najbolje, film je dostupan samo tako, pa ako vas kojim slučajem ovaj tekst zaintrigira, torents is your frends. Sada kada sam rekao zahvale, pohvale i sve ostalo, mogao bih vam reći i koju o filmu, ne? Ali, prije toga, pitanje? U kavkim ste odnosima s kultnom serijom Twillight Zone? Imate toleranciju za taj uvrnuto/nadnaravni/fantastični štimung? Ako da, onda ste na pravom mjestu jer Autocesta 60 također predstavlja primjer kako bi jedan film (službeni) trebao izgledati,a ne ovo što se najavljuje da je u pripremi – akcijom nabijeni spektakl u stilu Inceptiona. Dakle, film. Privežite pojaseve, upustite se u sjedalu i uživajte u vožnji.

Neal Oliver je tip koji na prvi pogled ima sve: zgodnog komada od ženske, bogatog taticu s jakim vezama i željom da sinu kupi BMW, sve opcije su mu otvorene i sve što treba napraviti jeste uživati u životu. Na prvi pogled. Naš Neil je tip koji muku muči s vlastitim izborima, tatica od sina želi napraviti drugog sebe, a BMW koji mu kupi on želi za sebe, cura mu je onako, niš posebno zagrijana za njega i obratno,a sve što Neil želi od života jestu – odgovori. Koliko god se to činilo banalno, za nekoga to predstavlja mali izazov. O.W. Grant je tip koji svima ispunjava jednu želju (O.W.=One Wish=Jedna Želja) ali da bi Neilu ispunio njegovu, poslat će ga na malu vožnju Autocestom 60. Koja ne postoji. Ona je a new dimension of sound i picture, područje ko iz Zone Sumraka, gdje Neil kroz niz bizarnih, uvrnutih i zabavnih susreta dobija slikovite primjere svojih pitanja. Radi se o putovanju na kojem će otkriti sebe, od kakvog je materijala napravljen i koliko je daleko spreman ići u istraživanju nepoznatog.

Koncepcijski gledano, film je niz pojedinačnih epizoda povezanih u jednu cjelinu, nadnaravni road movie te , iako možda djeluje da se radi o nepovezanom materijalu, on je ustvari posve korektna cjelina. Doživljaji koje Neil proživljava na granici su svega i svačega, od bizarnog (grad u kojemu je droga dozvoljena i gdje celo selo šmrče belo) komičnog (zgodna cura u potrazi za savršenom ševom) do jednostavno urnebesnog (cijeli grad nastanjuju odvjetnici i svi se međusobno sude, ko Zagorci) a u sve to su ugurani i motivi traženja samog sebe, vjerovanja svojim odlukama, dilemama treba li ići sigurnim putovima ili riskirati, a ima i malo ljubavi. Problem koji je mogao ispasti bio bi najlakše opisan kao preforsiranje, no sve što vidite ima prizvuk dopadljivog, što je stvarno rijedak slučaj u slično koncirianim filmovima, a tragovi grube satire vas ujedno i zabavljaju i tjeraju da se zamislite. Što je najbolje, film je napravljen kao mali, niskobudgetni projekt (jedva 7 milja budgeta) koji je svu svoju privlačnost položio na dijaloge, situacije i interakcije među glumcima. To što u njemu ima pun kufer poznatih stvar je među suradnje svih uključenih, koji su nastupili gratis. Tako su tu Michael J. Fox i Christopher Lloyd (nemaju zajedničku scenu, nažalost) Gary Oldman, Amy Smart, Ann Margaret, Chris Cooper i Kurt Russell – većina je njih surađivala s redateljem Bobom Galeom(scenarist Back to the Future) i, po nekim izjavama, materijal im je bio tako otkačen da nisu mogli ne odazvati se. Gale kao redatelj i nije možda vrhunski, film vizualno djeluje prosječno, nema ni nekih posebnih kutova snimanja ili nešto tako, no scenaristika mu je bolja, te zato sav dijalog djeluje spaljeno, otkačeno i zabavno, što rijetko kad uspije u projektima ovakvog koncepta. Naravno, mana je ono što je i prednost, cijeli taj niz susreta neće svakome biti zabavni, rascjepkani koncept za zvučati i nategnuto u nekim dijelovima, kao i potezi glavnog lika, ali to su sad stvari koje su podložne interpretaciji samih gledatelja. Niste već dugo gledali nešto malo drugačije? Evo vam prilike da to ispravite.

 

Disturbing Behavior (1998)

Posted: 28 prosinca, 2011 in Horor, Misterija, Thriler

IMDb

Trailer

Imam predrasude naspram teen horora, jednostavno sam takva osoba, čim vidim naslov koji ima takvu oznaku automatski ga smještavam u otpad za smeće i ne-gubiti-vrijeme-na-to kategoriju. To nije lijepo od mene, znam, trebao bih imati otvoreni um naspram svih naslova i žanrova, ali, hej, ne živim od toga, i život je prekratak da bih ga trošio na gluposti. I na kraju balade sjednem nešto napisati o naslovu koji ima jednu takvu oznaku. Dogodilo se posve slučajno, tražio sam jedno po netu, pronašao drugo i otkrio treće i pomislih, jebiga, sat i pol me neće ubiti, nemam što izgubiti. Sada bih trebao priznati kako se u moru gluposti ipak zna pronaći nešto što iole sliči na nešto, pa da i to priznam, a što je najbolje, mogu reći da je to sat i pol vremena poprilično dobro uloženih. Ništa što bi mi izmjenilo poglede na život, ali kako ih nisam zažalio, i to je nešto. Još sam otišao i malo proguglao film, tek toliko da vidim što se piše o njemu (osjene mu je osrednja i slažem se s njom) i odjedanput mi je postalo jasno zašto je atmosfera u njemu tako poznata. Redatelj David Nutter (običan no name, iskreno) režirao je neke strava epizode Supernaturala, Milleniuma i The X-Filesa. Čovjek zna znanje i nije čudo što film ima nešto od toga. Enivej, da vam kažem i pokoju o priči.

Novi klinac je u gradu, izoliranoj zajednici, doselio se s obitelji nakon što mu je brat umro, tj. ubio se. Odmah upoznaje par lokalnih gubitnika koji mu slikovito pojasne situaciju; imaš ove učenike, imaš one učenike, imaš i ove i one i, na kraju, imaš one posebne. E, sad, ti izdvojeni su malo čudni, nešto kao hipnotizirana rulja koja je jebeno creppy čudna i naši likovi uskoro shvate da se tu događaju čudne stvari. Kad jedan od gubitnika postane dio te rulje (sve odlikaši, tip-top i ispravni kao strijele učenici) preostali likovi shvate da su oni na redu pošto zajednica na otoku bađš i ne tolerira osrednjost, zabušavanje i slične pizdarije. Vremena je sve manje, a izbor je stvar prošlosti.

Sada, možemo mi o klišejima do sutra, ima ih, ne skrivaju se i dostupni su gdje god se pogleda. Možemo malo i o kvaliteti, ali je to besmisleno. Iskreno, film djeluje kao malo bolja produžena epizoda Supernaturala ili Dosjea X, što je dobra stvar, ukoliko gotovite spomenute serije. Ono što vrijedi spomenuti jest atmosfera. Creppy, stvarno i bez zezanja, postoji taj osjećaj neugode i ne znam jel se dogodio slučajno ili namjerno, ali ondje je i funkcionira sasvim dobro. Ima i par scenarističkih rješenja koji su ispali posve OK i osjećam se nekako dužnim reći da ovo nije horor u smislu horora kakve očekujete. Nema krvi, nema ubijanja, nema nekakvog mesarenja, ovo funkcionira više kao nekakva tiha ajlijenska invazija ili, još bolji primjer, kao jedna modernija verzija, s ponešto odraslim klincima, Village of the Damned. Tko očekuje zakrabuljenog ubojicu, you’re shit outta luck, ovdje ih nema. E, sad, ima tu i mana, popriličnih ako ćemo iskreno (klinci upadaju u neku ludnicu bez muke ili prepreke, nikad ne doznamo zašto je brat glavnog lika, onaj koji se ubio tako važan) no mlađahna ekipa sastavljena od James Marsdena, Katie Holmes (mala je bila jako hot mačka prije udaje za Toma Cruisea) i Nicka Stahla izvukla je ono što je mogla iz scenarija (još da netko od njih zna i glumiti to bi bila još bolja stvar) i… što ja znam, možda sam sucker na te uvrnute male zajednice, pa mi je film bio sasvim okey, što ne znači da će biti i vama. Uglavnom, ovo je više kao mali znak uz cestu da znate da postoji.

Scrooged (1988)

Posted: 25 prosinca, 2011 in Fantasy, Komedija, Richard Donner

IMDb

Trailer

 

Sretan Božić svima koji ga slave, nadam se da vam prolazi u dobrom i veselom raspoloženju te se jako dobro zabavljate. U duhu vremena, jedan mali naslov radi kojeg sam se teškom mukom ustao s omiljenog kauča, prenatrpan hranom, da napišem koju riječ jer nešto se ipak malo treba raditi, tek toliko da popunim vrijeme prije nego se vratim natrag. A kako je vrijeme kad smo ovisili o televizijskom programu odavno prošlo (blagoslovljeni torenti) izbor materijala za gledanje više nije ograničen na Home Alone i Wonderfull Life (korektni filmovi, iskreno, ali nakon 1789 repriza dosadili bi i Sizifu) pa je bio red da se istraži nešto novo, ali opet staro, ako me razumijete. Ipak, pošto nisam baš mogao pustiti Die Hard (nadam se da kolega Dragonrage uživa) jer ovo je vrijeme kad moramo biti dobri naspram onih koji su nam bliski, tako sam izbor prepustio boljoj polovici. I nakon početnih stvari kao što su A Christmas Carol te The Family Man nije baš zvonilo na dobar filmski provod (prvi je čudan spoj dosade, prenaglašene animacije i nimalo humora, a drugi nešto malo bolji, no samo malo) treći je filmić bio nekako kompromis jer bio je prije par dana na RTL-u i ja sam ga propustio, namjerno. Ugodno poslijepodne napokon je počelo sličiti na nešto.

U “malo” redizajniranoj priči o Scroogeu, glavni mešter ceremonije je Frank Cross, najmlađi tv urednik koji ustvari radi na adaptaciji Dickensova klasika. Frank je tip koji nema milosti, egocentrik, samodopana osoba, ne mari za nikoga (Bill Murray u svakoj ulozi koju glumi) i, kako priča već ide, dobit će malu posjetu od tri duha koji će mu promijeniti percepciju pogleda na život. Tako je naš prvi Duh Prošlosti taksist iz Pakla, Duh Sadašnjosti nekakva kvazi vila koji voli mlatiti ljude, a Duh Budućnosti Smrt osobno (taj se valjda ne mijenja u nijednoj verziji) te doznajemo zašto je Frank postao kakav jest. I, ljudi moji, nakon one crtane verzije, ovo mi je sjelo kao budali šamar. I oda odmah napomenem, Murrey mi je poprilično antipatična osoba, gledam njegove filmove, ali lik je dobar tek kad ima pravu podršku i ovo je valjda jedini naslov gdje ga mogu gledati bez opterećenja jer imam osjećaj da glumi samog sebe. Na stranu poznata klasika o mijenjanju osobe iz loše u dobru, film je crna komedija kakve se ne bi posramio i Tim Burton (redatelje je inače Richard Donner kojemu je ovo… neobičan izlet u još neobičniji projekt) a već kad sam spomenuo Burtona, zanimljiva stvar, glazbu je radio Danny Elfman i ako vam zvuči poznato to je zato što je identičan score upotrijebljen u Batman Returns (gle, još jedan božićni film). Natrag na film, crnjak komedija je ono što je i najzabavniji dio cijele priče, kad na početku vidite “trailer” za The Raindeer must die, akcijski flick u kojem teroristi napadaju radionicu Djeda Mraza… što da vam pričam, christmas joy u pravom obliku.

Film ne bježi od patetike, naravno, kao ni feel good osjećaja (ipak je to božićni film) no radi s njom oprezno, stavljajući naglasak na komediju (jednu od uloga glumi i  Bobcat “Zed” Goldthwait) i malo bizarne stvari (Duh Sadašnjosti je netko tko ozbiljno treba razmisliti o dvostrukoj dozi tabletica za živce) no najveća vrlina jest što je sve uklopljeno ua zabavnu cjelinu, gdje se prepoznaje sigurna Donnerova režija, ali i opušteni nastupi svih uključenih (nikakvo čudo jer je Donner ubacio sav sporedni cast iz Lethal Weapon serijala ovdje) te na kraju imate malo smijeha, malo emocija, malo… božićnog duha, da tako kažem. Iako je film oduvijek malo na marginama svih tih lista božićnih filmova, svojedobno je postigao zavidan financijski uspjeh te ne mogu dovoljno naglasiti kako je RTL napravio pravi potez (što zvuči kontradiktorno samo po sebi) što ga je pustio, pa da se malo skine prašina zaborava s njega. Za sve koji možda ovo pročitaju jedna prigodna pjesma iz filma te, naravno – SRETAN BOŽIĆ!


IMDb

Trailer

(na njemačkom)
 
 

Svi vjerojatno znaju sve o The Invasion Of The Body Snatchers, kultnom filmu koji je uspio naslagati čak četiri verzije do sada, a od kojih dvije nešto i vrijede. O njemu nećemo govoriti. Dobro, hoćemo, ali ne u onom smislu za koji bi mogli pretpostaviti. Prije nego je Jack Finney objavio svoj roman “The Invasion…” istu je stvar napravio i bard znanstvene fantastike, Robert A Heinlein, The Puppet Masters, storiju o malom gradu, čudnim posjetiteljima iz svemira i invaziji koju isti počnu izvoditi na nevinom seoskom življu. U čemu je kvaka? U ekranizaciji, naravno. Finney, koji je u osnovi pokrao sve važnije motive Henileinova romana, tako slovi za dobrog pisca, dok je pravi majstor ostao posve zaboravljen, barem što se tiče filmskog svijeta. I onda se netko sjetio da bi od tog romana mogao ispasti zanimljiv film te je 1994 originalni materijal dobio svoju celuloidnu verziju, što nas i dovodi do naše priče.

U nekakvoj američkoj zabiti nešto se skrši, lokalni klinci to ugledaju i u roku odmah stvari postaju čudne. Rez na pripadnike tajne haš-haš vladine organizacije koja dolazi u posjet gradiću da vidi što se dogodilo. Iskusni veteran, hot doktorica i mladi specijalac jedva izvuku živu glavu, shvate da nešto nije kako treba i tu počinje onaj dio o invaziji. Jer, posjetioci su nešto slično morskim ražama, prilijepe se čovjeku na leđa i on postaje njihova lutka. Nakon nekog vremena, naši junaci vraćaju se natrag u gradić ne bi li sredili stvari.

Film je doslovce zakasnio nekih dvadesetak godina, i u neko drugo vrijeme bio bi instant kultni klasik kojeg bi mase obožavale. Ovako je tek korektan uradak, neloš, vrhunsko izdanje B SF-a uz koji vrijeme prolazi bezbolno. Ono što je dobro, pa…invazija. Ljigavi stvorovi su zanimljivi i dobro izvedeni, čak izazivaju neugodu. Glumci su uigrani u svoj posao (Donald Sutherland vraća udarac radi onog što su mu napravili u jednoj verziji The Invasiona…) i film sam po sebi nema nikakvih preočitih mana da bi bio marginaliziran, zabačen i zaboravljen. Ali, ima jedan problem.

Kako rekoh, kasni sa svojim pojavljivanjem jer cijela je radnja posvećena dobrim starim vremenima kad su Ameri i Rusi igrali svoje toplo-hladne igrice i dok je postojao javni užas da će se ruskiji tiho infiltrirati u nevina američka domaćinstva. Gledajući s te strane, film funkcionira kao švicarska urica. Gledajući vremenski, ET je postao opasna živina koja invazije radi s brodovima velikim kao gradovi i tiha infiltracija više – nije u modi. Izostaju i specijalni efekti koji su postali uobičajeni dio SF žanra, ali to u ovom slučaju i nije mana. Ima nešto stvarno creepy u tom tihom dolasku stranaca među nas. Ali to znači i uživati u radnji, a ne u vizualnim poslasticama, koja baš i ne uzima prečace da bi pojasnila stvari. Dobra stara paranoja, efektni ljigavci, dobre glumačke izvedbe, korektna režija…ne smeta čak ni što je radnjom iz sedamdesetih zalutao u devedesete.

Dodatak, film ima jedan dostupni prijevod za hr. tržište. Mojih ruku djelo. Valjda će vam odgovarati.


IMDb

Trailer

Postoji li život nakon smrti? Jednostavno pitanje, odgovor bi trebao biti isto tako jednostavan. Ili možda ne? Stavimo na stranu sve ono što nas čini osobom takvom kakvom jesmo; odgoj, obrazovanje, vjerovanja i zapitajmo se jedno pitanje – što ako bi na drugoj strani dočekali sami sebe? Koncept Raja ili Pakla u različitim kulturama diljem svijeta definira se različitim prikazima i pojašnjenjima, no ako izuzmemo globalnu skalu sličnosti, kako bi se pojedinačna osoba snašla u nečemu tako općenitom? Odgovor nije jednostavan, što me dovodi do drugačijeg koncepta: što ako druga strana predstavlja ono najbolje ili najgore iz naših života? Intrigantna i poticajna ideja, svedena na golu osnovu onoga što čovjeka čini čovjekom, i to da sami kreiramo vlastite utopije samim time kako vidimo život oko nas. Znam, uvod je malo čudan, ali kako se radi o jednom od najoriginalnijih nadnaravnih trilera, red je i da bude predstavljen… drugačijim načinom.

U svijetu nadnaravnih događaja, grupa nadobudnih studenata medicine ne bi trebala biti ništa neobično, život i smrt njihov su način života, ali pravi zaplet počinje onda kad shvate da to nije dovoljno. Da bi doživjeli drugu stranu trebaju tamo doslovno i prijeći, a jedini način da se to postigne je – smrt. Ideja je jednostavna, izazivanjem kliničke smrti, svaki od njih će doživjeti nešto neodređeno, povezano s njima samima i podložno različitim interpretacijama. No samo razumijevanje toga postoji li život nakon smrti neće biti jednostavno pošto svatko od njih u svijet živih neplanski prenese i nešto puno mračnije od pukog osjećaja postojanja druge strane. Jer grijesi kojih se više ne sjećamo nisu nikad u potpunosti zaboravljeni, oni samo čekaju da budu ponovo dio nas te time uzrokuju ili našu propast ili spas.

Čovjek je čovjeku najveći neprijatelj, no čovjek je sam sebi još gori neprijatelj, tu nekako leži osnovno načelo Flatlinersa, solidno prihvaćenog, ali jednako tako i diskutabilnog nadnaravnog trilera, s jakim elementima horora.  Kada grupa shvati da su svojim eksperimentom uspjeli dovesti natrag na svjetlo dana i neke davno zaboravljene grijehe, netko manje sposoban bi cijelu stvar sveo na orgiju krvavih efekata, ali Joel Schumacher ovdje vješto izbjegava jednu zamku. Upao je u drugu, ali o tome kasnije. Grupu sposobnih studenata čini cast koji ulijeva poštovanje, Kiefer Sutherland, Kevin Bacon, Oliver Platt, William Baldwin i Julia Roberts, a gdje je Baldwin najslabija karika lanca svojom slabom glumom. Ipak, ostali su uspjeli napraviti tako dobar posao, posebice Sutherland, da nije problem i prijeći preko nekih stvari. A scenarij odiše svježinom, nečim novim, intrigantnim, što je za horor žanr uvijek dobra (pa čak i potrebna) stvar. Radnja nije poligon za efekte već za stvaranje neugodnosti, ne vjerujem da će film bilo koga baš klasično brecnuti (iako ima i par scena koje se igraju s takvim pristupom) ili natjerati da iskoči iz stolice, no element nadnaravnog, korištenje različitih osvjetljenja, kut snimanja – sve to izaziva onu vrstu neugodnosti kakvu obično izaziva nepoznato područje. Svaki grijeh je različit, svaki lik drugačiji i svaka situacija ima nešto drugačije u odnosu na drugu stranu. Tako imamo ljigavog tipa koji spava sa svime što nosi suknju i još to snima, imamo lika koji je bio klasični školski nasilnik, pa žensku koja misli da je skrivila smrt svojeg oca, a tu je i lik koji je i skrivio nečiju smrt, iako ne namjerno. Obrnuti poredak tako njima donosi ono što su oni priuštili drugima. I Schumacher se pokazao kao redatelj s osjećajem za glumce, svaki od njih  dobio je potrebnu minutažu da pokaže svoje umijeće te da razradi lik onako kako misli da je najbolje. Većina nije nešto posebno ni simpatična, ali je vidljiva evolucija od početne samodopadnosti do završne poniznosti, a prikazani nam put djeluje uvjerljivo i prirodno, bez prečaca da se zabavi publika.

Problem je samo u podkontekstu koji se neće svidjeti svima. Iako započinje kao klasični triler, pa ulazi u zonu nadnaravnog, te koristi elemente klasičnog horora, završnica se temelji na odavno ponavljanom konceptu – pokaj se i svi grijesi biti će oprošteni. Ta napadna i nimalo suptilna poruka katoličkog stajališta (iako upakovana u zanimljiv ukrasni papir) cijele priče nije nešto što bi trebalo postojati u filmu ovakve tematike jer gubi se osjećaj objektivnosti. Nije teško prepoznati ni ostale stvari (ako se igraš Boga, očekuj i kaznu) koje se ističu u inače odličnoj cjelini, a slučajno ili namjerno, takva atmosfera pokajanja ostavljena je za sami kraj, pa ne utiče bitno na doživljaj priče. Vječna pitanja o tankoj liniji koja dijeli život i smrt, grupa glumaca koja se zna nositi s izazovom, svježina materijala koja nikad ne zastarijeva, nije nikakvo čudo da se Flatliners uspio izvući iz gomile prosjeka samim time što je jednostavno – drugačiji.

 

Cop (1988)

Posted: 22 prosinca, 2011 in Ekranizacije, James Woods, Neo-Noir, Thriler

IMDb

Clip 1

Clip 2

 

Oduvijek vjerujem da bi se ljudi trebali držati onoga što znaju raditi, poznavati granice svojih mogućnosti i biti svjesni svojih ograničenja. James Ellroy mi je kao pisac cool lik, ima ono nešto u njegovim pisanim stvarima radi kojih mogu reći da se osjećam kao zadovoljan čitatelj, ali čovjek bi trebao bježati od pisanja scenarija kao vrag od crkve jer nema kreativnosti. Znam da će neki sad skočiti i reći “kako, dovraga, to možeš reći” ali to je istina. Od Dark Blue, preko Street Kingsa, pa do najnovijeg Ramparta Ellroy mlati po jednim te istim motivima; veteran policije, koji je, naravno, totalno sjeban po svim moralnim stavkama dnevnog reda, počne propitivati svoj život, tražeći nekakvo iskupljenje. Hej, nemam nikakvih problema s griješnicima, jedan sam od njih, ali kad ti tri filma idu na isti kalup, od čega mi je Dark Blue najdojmljiviji, čak i slijepac vidi da nešto zapinje. Ono što je najzabavnije, Ellroy baš i ne voli ekranizacije svojih romana, kaže da su mlake, osrednje i da su romani bolji (pa, to sam stvarno nije nikakva novost, da su romani bolji od filmova, je’l) i čist mi je neobično da se nije prihvatio adaptcije neke svoje knjige. Cijeli uvod, ali dolazim do poante, samo što nisam. Iako je kao pisac bio gubica već duže vrijeme, za filmski je svijet postao ime tek nakon L.A Confidential, a za one koji nisu skloni prekopavanju prašnjavih arhiva, Ellroy je filmski svijet vidio već i prije, u adaptaciji jednog romana iz serije o čvrstom L.A murjaku Loydu Hopkinsu; Blood on The Moon. Ellroy nije bio zadovoljan ekranizacijom, dapače, javno je progovorio riječ-dvije protiv cijelog projekta, a sam film i nema nekakvu posebnu reputaciju. . Ma koliko god da se nisko provukao ispod radara javnosti, radi se o posve solidnom uratku kojeg uvelika spašava, pogađate, nastup Jamesa Woodsa.

O čemu se radi? Prosječno sjebani detektiv LAPD-a, Lloyd Hopkins, dobiva bizaran slučaj za istraživanje. Netko ubija žene po cijelom vrlom L.A.-u i to radi na najbrutalnije načine, a Hopkins kroz svoju istragu otkriva da je sve to povezano s jednom feminističnom pjesnikinjom i danima dok je išla u srednju školu. Killer, naime, ima posebno mjesto u srcu samo za nju, a da ona toga nije ni svjesna. Film je, istini za volju, mix od pomalo svega; urbanog kriminalističkog filma, noir trilera, serial killer filma (ako me sjećanje ne vara, ovo je prvi naslov u kojem se službeno i počeo upotrebljavati taj naziv “serijski ubojica”) malo klasičnog trilera – sve zajedno predstavljaju cjelinu kojoj nije posebno teško pronaći mana, ali, srećom, kvalitete su one koje prevladavaju u većoj mjeri.

Woodsu uloga opsjednutog murjaka stoji ko salivena, svaki njegov korak zadržava pažnju gledatelja jer nas uvjerio kako mu rješavanje slučaja znači sve u životu. Također, što je pohvalno, njegov lik ne traži nekakvo moralno iskupljenje, kao što to već zna biti polazna točka u ovakvim filmovima, a ono što ga pokreće jeste da se takve stvari ne mogu raditi ženama i proći nekažnjeno. Iliti, moralno stajalište. I dok je Hopkins odlično zamišljen i izveden lik (ali ništa što već nije viđeno kod Ellroya, iskreno) ostatak glumačkog ansambla i nije tako sjajan. Lesley Ann Waren, jedna od onih sjajnih televizijskih glumica koje se mogu vidjeti posvuda, tek na trenutke može parirati Woodsu. U njezinu obranu, ni lik pjesnikinje nije baš nešto sjajno napisan, ali…moglo je bolje. Također, radnja ima nesretnih scenarističkih rješenja. Posebice kraj. Iako zadovoljavajući, jednostavno ne pristaje ovakvoj vrsti filma, a ne može da se ne osjeti nepotrebno ubrzanje. Serijski killer ima zanimljiv opus moderandi, no kad izvuče Uzi… nije to to. Konačni zaključak? Ovisi. Ako volite prave murjake, žene kojima treba zaštita, opake killere, ponešto istražiteljskog posla, serijske ubojice i ako ste fan Jamesa Ellroya …naslov kao stvoren za gledanje u kasnije noćne sate. Ako ne volite… preporučava se izbjegavanje.

The Deep (1977)

Posted: 20 prosinca, 2011 in Avantura, Ekranizacije, Robert Shaw, Thriler

IMDb

Trailer

Uvijek mi je zanimljivo kako započinje eksploatacija nečijeg rada kad se slučajno proslavi. Danas je to postalo drastično, filmovi se režu na dva dijela (posebice ako se radi o posljednjim nastavcima nekakve sage) kako bi se izvukao svaki cent dostupan na tržištu, marketing je takav da likovi i autor dotičnog djela iskaču iza svakog ugla, više ne možete ni ulicom prošetati da vam na glavu ne padne nekakva reklama u vezi proizvoda koji se prodaje (kupite mobitel kakav koristi Eddy Cullen, ta-da). To nije stvar današnjice, da se razumijemo, to postoji od pamtivijeka, još od dana kad se Clark Gable pojavio u jednom filmu bez potkošulje, pa je dotičnom predmetu drastično pala prodaja (pa se opet popela kad ju je navukao Bruce Willis) no oni pošteni pokušaji kapitaliziranja nečije popularnosti znali su završiti čak i dobrim stvarima. Poznato vam je ime Peter Benchley? Ne? On vam je u sedamdesetima jedno vrijeme bio ono što je danas Stephenie Meyer (samo što je Benchley, za razliku od dotične, bio i dobar pisac) jer nakon što je Spielberg 1975 izbacio svoje Jaws te napravio masakr na box officeu, Benchley je postao tražena roba za ekraniziranje. To je bila dobra stvar pošto je onda bio na početku karijere i imao je ideja radi kojih je i prodavao romane u milijunskim nakladama. Kasnije više nije bio tako dobar jer su mu radovi bili svi na isti kalup (ogromna genetski uzgojena ribetina/neman/čudovište koje ždere ljude) ali nakon Ralja, sljedeće na spisku za ekraniziranje našla se i Dubina. Naravno da se očekivalo ponavljanje uspjeha Ralja (do kojeg, naravno, nije došlo) te je njegovo ime bilo važnije u reklami nego glumaca koji su igrali u njemu, no lagao bih kad bih rekao da se radi o lošem filmu.

The Deep u svojoj cijelini spaja rasni avanturistički film, triler, misteriju, nešto malo akcije, a čak se našlo mjesta za malo vudua. Nije to ni blizu tako uspješno spojeno kako se čini, zapinje na par mjesta više nego bi trebalo, no jednako tako se osjeti ambicija da ne bude pretvoren u običan klon Ralja (s kojim su ga stalno trpali u isti koš). Mladi par ronilaca, Gale i David, nalaze se na medenom mjesecu/godišnjem negdje na Bermudama te kao što dolikuje rasnim turistima, bacaju se na ronjenje i istraživanje. Obilazeći olupinu iz drugog svjetskog rata, Gale doživi bliski susret s nečim velikim (ribetinom koju vidimo tek kasnije u filmu) ali usputno pronađe dvije stvari; stari španjolski medaljon i moderniju ampulu morfija. Zaintrigirani, odlaze do lokalnog sakupljača umjetnina, koji ih informira kako su naišli na nešto vrijedno – tamo gdje vrijednog ne bi trebalo biti. Ali, da ne bude sve sjajno, tu su i lokalni dileri koje zanima morfij iz olupine. Kako će se lov na drogu i lov na blago spojiti? Jednostavno. Vojni brod potonuo je točno na ostatke španjolske galije te da bi došli do drugog, trebaju proći kroz prvi. Da ne bude dosadno, tamo leži cijeli oružani inventar bombi, a živi i jedna big ass murina koja voli jesti ljude, tek toliko da ne bude dosadno.

Danas se općenito prigovara filmovima da previše polažu na vizualno, a premalo na sadržajno te da je CGI postao iritantni dio svakodnevice s kojim se mora živjeti jer se drugačije ne može ispričati priča. Ni to nije dio svakodnevice, počelo je to puno prije samo što nije bilo ekstremno kao danas (čitaj svaki drugi film) te je The Deep dio tog malog društva koji je više polagao na lijepe kadrove nego na rječnik kojim će predstaviti likove. Ali, to nije loša stvar. Radnja se ionako odigrava pod vodom, skoro 70 posto radnje je potopljeno, te su kadrovi olupine i stvari u njoj dočarani realistično, znaju oduzeti i dah, a pripomažu pri uživljavanju u uzbuđenje love na blago, te stvaraju osjećaj mističnosti i neistraženog područja. Na kopnu priča zapinje jer likovi su nerazrađeni, a ubacivanje trilerskog dijela ne ispada uvijek najsretnije rješenje (iako, vjerujem, da to u romanu izgleda bolje) te dovodi do krivudanja radnje. Glumački je popunjen poznatim imenima (iako je Nick Nolte onda bio na početku karijere) ni nitko od njih nije izveo nešto posebno upečatljivo, ni za dugo sjećanje. Jacqueline Bisset dobila je ulogu da izgleda dobro i taj je dio odradila savršeno (gotovo je zabavna činjenica da je film imao problema sa cenzurom jer joj je majica u par navrata djelomično prozirna) a Robert Shaw je, nakon Jaws, u radnu knjižicu upisao još jednu Benchleyvu ekranizaciju, s tim da je odigrao zamalo identičnu ulogu kao i tamo – iskusnog morskog vuka (s puno boljim izgledom) koji zna sve trikove, tajne i fore u vezi podvodnog posla. Zaključak – nitko se nije maknuo dalje od skice.

Ali film uspijeva napraviti atmosferu iščekivanja, ima sasvim pristojnu dinamiku, pregršt vizualno atraktivnih scena, a sporedna je stvar da je nastao na osnovi stvarnih događaja (minus morfij i negativci) te radi toga ima ono nešto što ga čini jednim od boljih avanturističkih filmova koji za radnju imaju lov na nestalo blago. U vrijeme premijere nije napravio neki ekstra učinak na blagajni (iako je bio daleko od flopa) i uz malo kontroverze (što napravi jedna providna majica) nestao je s radara, no nikad posve. Danas ima jedan mali kultni status, ocjena mu je porasla, a inspirirao je i jedan remake (Into the Blue) – što je, kad se zajedno uzme, uspjeh.  Velika bogatstva leže na dnu mora i da bi ga pronašli treba znati samo jednu stvar – gdje početi kopati. Ako već niste u stvarnosti skloni podvodnim avanturama, onda barem možete ublažiti zimu naslovom u kojem iste nema.

The Presidio (1988)

Posted: 19 prosinca, 2011 in Akcija, Peter Hyams, Sean Connery, Thriler

88875_front

IMDb

Trailer

 

Gledajući objektivno, The Presidio je slab film, jedan od onih koji djeluju kao da smišljeni na osnovi jedne ideje, skromne pritom, i gdje je ta ideja rastegnuta kako bi bila dovoljna za jedan film, popunjena s nekoliko sekvenci koje bi dodatno podržale ono što je scenarist zamislio. Ako malo spustimo kriterije i progledamo kroz prste, The Presidio ispada posve zadovoljavajući uradak za jedno, možda eventualno dva, neopterećena gledanja i koji cijelom svojom dužinom i širinom ima potpis – nastao u osamdesetima. Kada se govori o dotičnom razdoblju onda se može pomisliti na svašta, od lošeg, pa do odličnog, ali ono što je zanimljivije jeste kako su neki filmovi čak i sa tako tankim idejama uspijevali biti gledljivi, pa čak i steći određeni krug gledatelja, ako su na njima radili ljudi koji imaju određeni kredibilitet u filmskom svijetu. To nije nužno dobra stvar, da se razumijemo, popriličan broj filmova provukao se na osnovi glupe priče i dobrog glumačkog nastupa, čak i samo na osnovi toga što su bili drugačiji od ostalih, ali u svemu tome treba gledati dalje od zacrtanih granica, onih okvirnih, jer obično se može prepoznati kad netko uloži dodatni napor da napravi nešto što neće biti tako loše kako izgleda na pravi pogled.

Presidio je vojna baza u San Franciscu, barem je bila još tamo u osamdesetima, i bila je jedna od najvećih da je imala status samostalnog grada, što je značilo i samostalnu upravu gdje ona gradska nije imala pristupa. To je u osnovi temeljna ideja, spojiti dvije uprave u jednu cjelinu, a da se bježalo od klišeja, nije, ali u obzir uzimam da se o samoj upravi Presidia (ustvari svih sličnih vojnih baza) zna jako malo, ako niste stacionirani vojnik ondje. Mjesto radnje kao takvo svakako je intrigantno, a spajanje dvije uprave događa se kroz ubojstvo mlade časnice te bijegom njezinog ubojice u gradsku zonu, radi čega se mladi, nabrijani i hot shot policajac mora udružiti s krutim, strogo po pravilima pukovnikom. Iako ovo zvoni na poznate buddy-buddy tip filmove koji su upravo u osamdesetima imali svoj procvat, to je tek djelomična istina. Osnove su tu, suprotni karakteri, jedan ne podnosi drugoga, ali na sve je nadodana građa njihova odnosa. Naime, dva se glavna lika poznaju od prije, i ne ljube se baš previše, a kad se u sve to ubaci svojeglava pukovnikova kćer, stvari će postati još napetije. Priča o ubojstvo ubrzo, kroz istragu, postaje nešto puno veće, a uključuje švercanje dijamanata, neke zaostale vijetnamske stvari (taj fetiš osamdesetih) i ljude koji nisu ono što bi trebali biti.

Kad se počne stvarati veća slika od one iz uvoda film iskoči iz tračnica, ne previše i ne drastično, ali radnja počne krivudati posvuda. Iako se nikad posve ne izgubi nit vodilje, stječe se dojam da se htjelo napraviti više i ambicioznije nego što je scenariju to pošlo za rukom. Nastupi Seana Connerya i Marka Harmona uspijevaju zadržati pažnju gledatelja svojim izvedbama, s time da prvom uloge čvrstih i sve-po-pravilu tipova poprilično dobro stoje dok je drugi donekle i nesretan izbor za svojeglavog policajca sklonom kršenju pravila. Ipak, scenarij obojici dopušta ponešto improviziranja i obojica su tu šansu iskoristili dobro, popunjavajući minute praznog hoda dobrim starim verbalnim nadmudrivanjem, stvarajući kemiju koja funkcionira bolje nego neki drugi dijelovi radnje. Teško da bi se mogao nazvati nekakvim odličnim remek djelom, pa čak ni uratkom koji će vam dugo ostati u sjećanju, no kad se zbroje svi njegovi sastojci (istraga, različiti karakteri, mjesta radnje) dobije se opuštajući materijal koji ne opterećuje previše i koji pruža posve dovoljno zabave za jedno pošteno gledanje i ako se ne razmišlja baš previše o samoj logici, može se dogoditi da vas i uvuče u radnju.  Samo nemojte očekivati previše, uvjet koji je preporučljiv prije gledanja.

Best Seller (1987)

Posted: 18 prosinca, 2011 in Brian Dennehy, James Woods, Thriler

IMDb

Trailer

B filmovi uglavnom su podcjenjeni, ali jedna dobra stvar u njima je (barem bila, u nekom drugom vremenu) da su si uzimali vremena za ispričati zanimljivu priču na jedan posebni način. Nema tu prečaca, nema tu glupavih pojašnjenja, jednostavno sve ide kako treba ići – nenametljivo. Što, u prijevodu znači, nema vizaulnih atrkacija i nepotrebne pirotehnike. Doduše, obično je to ispadalo zato što su im budgeti bili smanjeni, ali to je dovodilo do razvijanja kreativnosti, traženju zgodnih i praktičnih rješenja, a najveći aduti su se polagali na priče kojima se tražila gledateljeva pažnja. Postojali su slučajevi gdje je bila dovoljna i pojava glumačkog imena, ne nužno kvalitetnog, ali nadasve zanimljivog (Chuck Norris, Charles Bronson, pa čak i Steven Seagal duguju svoje karijere takvim projektima), no ako bi se karte pravo posložile onda bi dobili hat trick svega što je dobro.

Scenarist i redatelj Larry Cohen oduvijek ima inspiraciju za zanimljivo postavljene priče, težeći originalnosti i neuobičajenim zapletima, koji ustvari i budu bit spomenute originalnosti, a ova ovdje nije nikakav izuzetak od tog pravila. Dodajte u jednadžbu dva glumca koja bi i ekranizaciju telefonskog imenika učinila zanimljivom, redatelja koji si je filmografiju naoružao sličnim, kvalitetnim uracima, i stvar jednostavno mora biti dobra. Brian Dennehy u 80-ima je bio dio one kvalitetnije garniture glumaca koja si je cijelu karijeru izgradila sporednim ulogama, pripomogla je i prepoznatljiva fizionomija trokrilnog ormara, ali, ako ćemo baš iskreno, lik je glumio uvijek iste uloge. Radio je to kvalitetno, no šablon prepoznatljivosti je postao njegov nespominjani trademark od kojeg je rijetko kad odstupao. James Woods  ovdje igra cool profi killera (čiji će sličan nastup biti dorađen do savršenstva u Vampires od Johna Carpentera) s upadima svoje poznate živčanosti, pri čemu mu Dennehyeva poznata smirenost odlično parira. Oni su daleko od nekakvog simpatičnog budy-budy para kakve smo imali prilike upoznati kroz filmove Lethal Weapon ili 48 Hours, ali imaju uvjerljivu kemiju na ekranu koja drži vodu, a ne škodi spomenuti kako pripomaže i uživljavanju u priču. Sama priča– To je ono pravo.

Nalazimo se u 1972 godini, Nixon se smješka s izbornih plakata, a tri maskirana tipa (s maskama starog Dicka) upadaju u policijsko skladište i po kratkom postupku likvidiraju tri murjaka, odnesu bogati plijen i i iza sebe ostave tek jednog preživjelog. Dennis Meechum od toga napiše knjigu koja postaje bestseller, ali nastavlja raditi kao žandar te u idućih 15 godina postaje poznat i kao pisac i kao vrhunski drot. Samo, 1987 godine, Dennisu više nije do ničega, posao mu je postao besmislen, a književna karijera neispirativna i čovjek jednostavno preživljava od danas do sutra. Prilikom jedne zbrčkane akcije, život mu spasi čudan tip koji se nastavlja muvati u njegovoj blizini. Dennis počinje polako gubiti strpljenje, ali drugi tip je čisto cool frajer koji kao da ima svo vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju. Ime mu je Cleve, profesionalni je hitman i želi da Dennis napiše novu knjigu. O njemu. I poslovima koje je radio za jednog jako bogatog i utjecajnog tipa. Zašto? Zato što on i Dennis imaju svoju prošlost staru 15 godina. Čudan tandem u još čudnijem savezu kreću na dugačko putovanje otkopavana starih tajni koje će ih bez pardona odvesti u naručje bliske opasnosti.

Film radi poveznicu na sve iole važnije iz svakog žanra, početak je tipični film pljačke, pa prelazi u urbanu kriminalističku dramu, triler koji nije u konvencinalnim vodama, a ne libi se ubaciti i malo dobrog starog obračunavanja među negativcima i potrošiti koji metak da dobije notu dinamičnosti koja obična krasi ovakve uratke. Postoji i određena razina karakterizacije likova, no zadržava se u poprilično površnim vodama, ne koristeći baš uobičajene klišeje na kakve smo navikli (izrađeni policajac u pravilu je i sadašnji alkoholičar) ali dolazeći jako blizu njih, samo ih postavljajući u posve novo okružje (kad ste posljednji put vidjeli da je spisateljska blokada problem jednog policajca). Umjesto klišeja, film se fokusira na svojevrsno putovanje na koje Dennis i Cleve kreću, kao i kronografiju zločina koji će se na završetku posložiti u cijelinu, pri čemu pomaže da se glavni dvojac baš i ne voli previše, kao i stvaranje tenzije u njihovu odnosu radi događaja koji su se odigrali na početku radnje. Film praktički da nema mane, bilo scenarističke, bilo glumačke, pa čak i ako neki njegovi dijelovi djeluju površno, i dalje se radi o uratku čija je kvaliteta visoko na razini, čak i za neke više opcije od običnog B filma.


IMDb

Trailer

 

Pronaći dobar science fiction film predstavlja mi problem. Probirljiva sam duša, neću reći istančanog ukusa, ali imam neke odrednice kojih se volim pridržavati. Blade Runner je bio nedavno na repertoaru, a njega spominjem samo zato jer vas želim upitati; znate li kolika je muka pronaći film koji spaja osjećaj svakodnevice i futurističko okružje? I da se u postupku ne požali trošak uloženog vremena? Poprilična, ako ćemo iskreno, nema ih previše. Krivim Spielberga i Lucasa, zeznuli su osamdesete svojim blještavim efektima i oni iole ozbiljniji igrači nisu imali šanse preživjeti u novom zaletu posustalog žanra. Ipak, uvijek se zna pronaći pokoji biser zakopan duboko u naslagama prošlog vremena, samo treba malo prokopati. Outland (ili kronično nemaštovito prevedeni Planet Prokletih) nije posve nepoznat film, dapače, ima jedan mali povoljni status koji ga drži u dobrom sjećanju onih koji idu drugačijom prugom od one kojom putuju gospoda Spielberg i Lucas, ali to je otprilike sve. Zanimljivost vezana uz njega? Ovo je pred bladerunerovsko doba, snimljen je godinu dana ranije i gotovo da odiše onim nečim…drugačijim što će sa Scottovim poznatijim naslovom doći do izražaja.

No, na njega ne treba gledati kao na još jedan pokušaj revitalizacije osnovnih pitanja koji razgrađuju ljudskost kao takvu i ono što nas čini ljudima, film je nešto drugačije, ali opet svjetski prepoznatljivo. Drugačije nije ni moglo jer je ovo je klasični vestern smješten u science fiction okružje, redatelj Peter Hyams adaptirao je poznati vestern High Noon u svoju verziju viđenja cijele priče te postoji cijeli niz nanovo rekreiranih scena, počevši od one u baru gdje O’Neil traži asistenciju i dobije tihu odbijenicu od građana, do dolaska revolveraša space shatlom, koji mijenja vlak. Uloga usamljenog pojedinca protiv sustava (ali i trojice individualnih gunmena) Conneryu stoji kao salivena. Opuštena izvedba, dobra kondicija za akcijske scene, prirodna karizmatičnost – on je tip za kojeg bi voljeli da vam čuva grad, pardon, radno područje. Ni ostatak casta ne zaostaje. Peter Boyle kao dežurni bradati negativac nema previše manevarskog prostora, ali dovoljno ga je vidjeti i već ga ne volimo. Frances Sternhagen baš i nije nešto kao previše opuštena doktorka koja našem junaku daje podršku. Prisilna vrckavost i wanna be duhovitost ne leži svakome, ali možemo mirne duše zaključiti da ne predstavlja tipičan ženski lik kakve smo navikli viđati u ovakvim filmovima.

Izgled filma je za svoje godine jednostavno fascinantan. Od “vanjskih” kadrova rudnika i scena gdje shutle slijeće, pa da skučenih hodnika tipično hladne unutrašnjosti korporacijske tvrtke sve djeluje tako… realno. Ovdje nema X Wings-fightera koji love Zvijezdu Smrti i gotovo da se može osjetiti zadah umjetne klime, prenatrpanost prostora i hladna korporacijska mašinerija. Kad O’Neila ostavi žena radi svega toga, vjerujemo joj da joj je puna kapa svega jer cijelo okružje je jednostavno deprimirajuće. Vizualno film izgleda fantastično, a pomaže i to što je Hyams discipliniran redatelj (danas bi ga se moglo nazvati i prekrutim) i pažnju zadržava na detaljima, bez forsiranja dramatike da bi dobio na zanimljivosti. Također – pohvalno – ne objašnjava nam nešto kao glupom trogodišnjaku. Futurističko okružje, da, ali ono je tu radi likova te služi u onoj svrsi kako bi služio i ured na Wall Streetu. Istu stvar radi i Scott u Blade Runneru, te je zanimljivo kako se isti često spominje kao prekretnica u SF vodama, dok je Outland zanemaren, iako im je vizualna strana, kao i korištenje istog u svrhu vođenja radnje, ista.

Iako, postoji pojašnjenje za to. Možda djeluje realno, ali glavni je lik izgrađen od mitova. Connery je tip koji će se sam samcat suprotstaviti korupciji. Da je možda sjeo i zaplakao onda bi imali o čemu pričati, ali ovako je to drugačija storija. Umjesto suza, O’Neil će uzeti sačmaricu i krenuti na put obračuna, a takvi potezi uvijek imaju simpatije gledatelja, no ne i kritike. U tome leži činjenica da film nije bio propast kao Blade Runner, činjenica je da publika voli junake. No, nije se baš nešto posebno ni proslavio. Na 16 uloženih milja zaradio je 18 do 20 milja. Skromno, u najboljem slučaju. Kritike su bile povoljne i općenito suzdržane, kako to već ide, a trebalo je proći i koje desetljeće da ocjene porastu, kako i to već ide. I do čega sve to vodi? Do remakea, naravno. Najavljen je još 2009, ali za sada još ništa dalje od toga. Što bi se reklo, i bolje.