Arhiva za 7 prosinca, 2011


IMDb

Trailer – Theatrical Trailer

Trailer – Final Cut

Neću reći “bio je već red da se prihvatim Istrebljivača” ali ću reći “bio je već red da se prihvatim Istrebljivača”. Nije baš posebno teško dokučiti odakle potječe inspiracija za ime bloga, a još puno prije toga inspiracija za moje zločesto virtualno drugo ja, ali uvijek sam izbjegavao sjesti i napisati pošteni komad teksta o kultnom filmu iz jednog prostog razloga – o njemu je već sve napisano. Koju kod stvar želite reći o njemu, već je rečena, napisana, analizirana, esejizirana, opjevana, stihovana i rimovana – vaša originalnost (time i moja) jednostavno ne postoji kad poželite nešto napisati o Ricku Deckardu i njegovim problemima unutar svijeta budućnosti, doslovce, sve je rečno. Pitate se zašto onda ovo pišem? To je stvarno dobro pitanje. Možda me uhvatilo da ga ipak obradim, napišem nešto (već kad je posložio kao temelj za stvaranje virtualne osobnosti) korektno, pokušam se zadržati na sporednim stvarima, reći koju riječ o nastajanju, možda ponešto o glumcima i pokušati izbjeći detaljno analiziranje, nekakvo službeno recenziranje i jednostavno nabacati svoje dojmove. Pomoglo je i to što sam ga već u jednom postu ovlaš spomenuo (na što su se nadovezali jako konstruktivni komentari) ali postoji i još jedan manji, idemo reći, sporedan detalj – uskoro je godišnjica (ili je već bila) kako sam osvojio onaj five disc set sa svim mogućim verzijama u prošlogodišnjoj nagradnoj igri koju je pokrenuo kolega Dragonrage. Pošto je upravo u procesu stvaranja i uskoro pokretanja nove igre, pomislih da bi bilo zgodno baciti podatak (za sve one skeptične, je’l) kako je nagrada bila prava i kako je u mojem ponosnom vlasništvu. Set kao takav ima jednu važnu stvar u svom sadržaju – originalnu kino verziju, onu s Deckardovim off komentarima koja je bila toliko mrska svima živima (čak i Ridley Scott-u) da je sve to u nekoliko novih verzija izbačeno. Originalna verzija je nedostupna, jako rijetka za dobavu narodnim putovima (čitaj torenti) te čak i ako je pronađete, ispadne da to nija ta verzija već obično bude Director’s Cut. Verzija kao verzija, reklo bi se, no ovdje to i nije takav slučaj je, za razliku od ostalih redateljskih verzija, Blade Runner nije produžen već skraćen, nema par scena u njemu, uključujući onaj omraženi sunčani happy end. I, da, nju sam prvu gledao. I, da, nju sam upamtio kao verziju radi koje sam film doživio kao malo jači promašaj, što je eufemizam za – bullshit od filma, idiotarija koje nema smisla, veze s vezom i kojoj nedostaje pošteni vozni red između scena. Jedino što je imalo nekakvog smisla bila je Vangelisova glazba. Danas je posve druga priča, no onda nije bila, pa da to prvo priznam za početak. Blade Runner mi je već na polovici prvog gledanja došao na shit listu onih naslova koji se više nikad u životu neće pogledati i kad slušate danas kako svi govore o tome da su film shvatili od prve (i naravno, odmah ga postavili na broj 1 svih vremena) shvatite da slušate obični bullshit od preseravanja.

Ukoliko uzmemo vrijeme kad je film izašao, onda nije nikakvo čudo što je doživio krah po svim linijama (ali nije bio usamljen u toj katastrofi, Carpenterov The Thing mu je pravio društvo) jer nakon što su Spielberg i Lucas razmazili cijelu jednu generaciju svojim light svemirskim avanturama ili srceprajućim, no feelgood susretima s izvanzemaljicam, jedan naslov koji se bavi direktno ljudskim rodom i njegovim beznađem bio je what-a-fuck trenutak. Iako su komentari na onom setu diskova zabavni, jednako tako su i uljepšavajući, pogotovo kad se govori o redovima ljudi ispred svih kina koji su ga išli gledati. Svakako, i onda je Svizac zamotao čokoladu. Blade Runner je radi tako “dobre” posjećenosti nakon tjedan dana skinut iz nekih kina, a u nekima, tamo gdje se pojavilo troje ljudi, izdržao još jedan. Od dvadeset i nešto uloženih milja nije vratio ni petinu, pa iako danas broji oko 32 milje sveokupne zarade, malo je poznato da je to prikupio ponovnim puštanjem u kina (točnije, Director’s Cut verzije) koja je pripomogla da se malo ubalansira taj financijski gubitak. Još manje je poznata stvar da je film za Final Cut (2007) bio potpuno izgubljen, točnije, skoro svi njegovi work printovi. Pronađeni su u nekakvom skladištu u jedno dvadesetak i više kutija te je od tog krša restauiran, s time da je tonski zapis morao doći iz Europe pošto je originalni američni nestao za vijeke vjekova. Sva ta muka došla je radi činjenice da Scott nikad nije bio posve zadovoljan nekim stvarima u filmu – off komentari i nalijepljeni happy end (tko ne zna, kadrovi leta potječu od neiskorištenih snimaka Kubrikovog The Shining). Prvo su oni nestali kad je izašla Director’s Cut verzija, a vraćena je scena s jednorogom. Također, izbačena je scena koja dan danas stvara kontroverze – crveni odsjaj u Deckardovim očima u jednoj sceni radi koje se vjeruje da je on android. Scott danas kaže da jest android, ali Hampton Fancher, originalni scenarist, kaže da je to još jedan bullshit jer Deckard je čovjek inače činjenica da su strojevi humaniji od ljudi (replikanti, je’l) gubi svaki smisao. I, naravno, proziva Scotta da samo prikuplja pažnju, što, ako uzmemo u obzir da je nedavno najavljen nastavak/praquel/neki quratz i nije tako daleko od istine. Priča je (nadajmo se) završena s Final Cutom, gdje su se dorađivali efekti (tko se sjeća scene na krovu zna da je tamo bio dan) glancalo i uljepšavalo, te je ponešto snimljeno nanovo kako bi se audio poklapao s vizualnim.

Da će se dogoditi nekakva buduća ljubav prema filmu postalo mi je jasno jedne subote kad sam ga ponovo gledao. Kada ga gledate sa 6 godina po prvi put onda je razumljivo da ga neće shvatiti, posebice zato što ga je originalni trailer pokazivao kao akcijom nabijeni SF, ali kad ga pogledate malo stariji, iskusniji, svjesniji tema o kojima govori, njegov izričaj dolazi u prvi plan. I Blade Runner najbolje funkcionira, ironično, kao kriminalistički noir, ne SF i ne ekranizacija. Ovo zadnje je posebice izraženo (ako ste, naravno, čitali roman Sanjaju li androidi električne ovce?) pošto i nema neke veze s pisanim predloškom osim po imenima likova. Da je to baš velika šteta i nije, roman se fokusira na druge stvari, pomalo bizarne (životinje su skoro izumrle i ljudi imaju veliku ljubav naspram njihova držanja kao ljubimaca) cijeli noir dio svodeći na par stranica. Upečatljivost kraja ondje ne postoji, filmski kraj je bolji (da tako banalno kažem) i koliko god da bili neskloni Rutgeru Haueru, čovjek je improvizirao cijeli onaj završni govor kojeg danas vole citirati u svim važnijim enciklopedijama. Ja sam s druge strane bio fasciniran tamnim tonovima, nesavršenim prikazom budućnosti i likovima koji postoje svaki za sebe, no teže pronaći nekoga bliskog. Vizualno je bio još napredniji, no ne na način na koji bi mogli pomisliti već koliko je malo toga korišteno i koliko je dobrog efekta postignuto s time. Nisam postao opsjednut njime, nisam ga gledao 150 puta od tada, ali svakih par godina si ga pustim, onako, za dušu, i uživam u dobro ispričanoj priči. Ono što mu služi kao prednost jeste već spomnuti noir felling,ali samo zato što sve futurističke stvari ostaju sporedne, gotovo kao dio svakodnevice (umjesto spinnera zamislite tramvaj) a jedan veliki plus je što Scott nije pokušavao neobjašnjivo pojasniti publici, uključujući je na taj način u samu radnju i stvaranje vlastitih zaključaka. Harrison Ford, s druge strane, nije skrivao neoduševljenje filmom, govoreći kako mu uopće nije jasno što bi trebao predstavljati, ali htio on to ili, Rick Deckard mu je postao alter ego u podjedankoj mjeri kao i Indiana Jones i teško da će netko drugi tako dobro popuniti njegove cipele kad se snimi što god se već planira snimiti. Čak i ako uspiju sjebati novi film, originalu teško da će išta naškoditi jer je toliko visoko na ljestvici kvalitete da mu svega šačica filmova može praviti društvo.