Arhiva za 15 prosinca, 2011


IMDb

Trailer

Jedna stvar mi nikad nije bila posve jasna, stari Billy Bob napravi potez kao što je Jedan pogrešan korak, napiše scenarij, odigra drugu violinu, stekne nešto kredabiliteta, a onda zaglavi u Seagalovom filmu, kao jedan od najbeznačajnijih likova, s najgorom mogućom rečenicom (“ako izvučem kundak od puške osjećam se više kao muškarac”). Znam da je glumački posao kurvanjski posao, uzmeš što ti se ponudi ako će to donijeti neku lovu na stol kako bi prehranio ženu, djecu, ljubavnicu i psa, ali ovo mi je toliko nelogično da prvo nisam vjerovao kako je jedan film došao ispred prvog (uvijek sam mislio da je prvo odradio On Deadly Ground) a onda sam pomislio da je vjerojatno neka lova, tj. izostanak iste bio u pitanju. Bilo kako bilo, Billy Bob mi osobno i ne znači previše u životu, ima možda tri filma s kojima mogu živjeti (Armaggedon je top notch – je, gledam ja i takvo što) i kad sam uzeo ovaj naslov na red za gledanje, on je bio posve izvan slike kao razlog. Ali zato je stari Bill Paxton bio broj jedan. Čovjeka gotovim još odkako se kao skinhead pojavio u Terminatoru (iako mi je trebalo cirka desetljeće i pol da uopće skužim kako je ondje “glumio”) i kad sam pročitao “osebujni teksaški šerif” – prodano kupcu pod imenom Deckard za cijenu jednog torrent downloada.

Priča je sljedeća; u Los Angelesu, Ray, Pluto i Fantasia, trio junkie fanaticus, izvede upad u dvije kuće, ukrade drogu, lovu i poubija sve živo. Tj, jednog klinca ne, što im navuče svu moguću policiju, FBI, NSA, CIA, itd, itd na vrat te se upućuju u bijeg preko pola Amerike. Jedini trag jest nekakva pripizdina imenom Star City gdje Ray ima nekakvog rođaka i gdje bi mogao svratiti na malo odmora. Policija se javi lokalnoj upravi i dogovore zasjedu. Ali Star City ima svoju vlastitu atrakciju, šerifa Dalea “Hurricane” Dixona, pravog sina Texasa, živahnog, hiperaktivnog, zaigranog kao dijete i spremnog na najveću akciju svojeg života, pogotovo za veliko uhićenje. I dok gradski murjaci seljačkog murjaka gledaju s povećim podsmjehom, vrijeme konačnog obračuna se ipak približava, a kako priča ide, Dixon će biti taj koji će imati najveću i najtežu ulogu u svemu tome.

Billy Bob kao nepredvidljivi sajko Ray plijeni pažnju samo tako, Paxton kao neobični šerif još više, prvo što vam ostane u sjećanju nakon svega jesu njihove izvedbe i tu je jedna od onih generalnih zajeba Akademije što barem jednog nisu nominirali za Oscara. Billy Bob je pokupio neku nagradicu za scenarij, ali moglo je toga biti više. Druga stvar koju uvidite jeste lakoća pripovjedanja jer pratimo dvije strane; Dixona i co. te Raya i co. bez da ijedna strana krade drugoj minutažu, spajajući njihove odvojene strane u efektnu, jednostavnu, sirovu i nasilnu završnicu. Mana nema, to da vam odmah bude jasno, čak i nakon što skužite da je u završnici dan jedan prelijepi homage filmu High Noon (usamljeni šerif i negativci koji dolaze autom umjesto vlakom). Dijalog u svemu toma igra veliku ulogu, posebice jer ocrtava karaktere protagonista i dodaje na njihovoj težini. Dramski su elementi spojeni s kriminalističkim, oni s onima filma ceste, a sve to pojačano aromom modernog vesterna – gozba za gledanje i slušanje. I onda Billy Bob ode kod Seagala i počne kominjati o razvučenim kudacima…fucking sad world.