Arhiva za 16 prosinca, 2011

Dead Bang (1989)

Posted: 16 prosinca, 2011 in Akcija, Don Johnson, Kriminalistički, Thriler

IMDb

Trailer

Tko od nas nije pogledao barem jednu epizodu popularne serije Miami Vice? Ruke gore i iskreno priznajete, nije to tako strašna stvar. Usprkos temeljnoj postavci da se radi o seriji koja ne može ništa ponuditi, stvar je posve drugačija jer u njezinoj izradi svoje prste imao je cijenjeni filmaš Michael Mann, koji će kasnije istu adaptirati u punokrvni kriminalistički film. Ovdje ću se zaustaviti, serija pripada nekim drugim vremenima, a ono što nas ovdje zanima jeste njezin glavni akter Don Johnson. Zašto? Zato što je između trajanja serije uspio snimiti par filmova koji se danas drže i najvećim uspjesima njegove karijere na velikom ekranu. Neću reći da su najkvalitetniji, ali su svakako najpoznatiji, a kako mi je radar namješten da hvata one naslove koji su generalno i bezrazložno podcijenjeni, odmah dobijem inspiraciju da složim par riječi o njima. Moram odmah i naglasiti kako ovo nije posve objektivni tekst, Dead Bang prvi je naslov u kojem sam upoznao Johnsona izvan okvira serije, a sami film inicirao je i začetke nekih osobnih ideja koje koristim u opisima likova kada ih bezočno iskorištavam u svojim pokušajima kad glumim pisca.

Johnson ovdje glumi Jerrya Becka, još jednog generalno sjebanog policajaca u velikom gradu koji se rastao s gospođom, koji ima zabranu prilaženja vlastitom klincu, koji živi u trećerazrednom hotelu i čija se karijera nalazi u ekspresnom dizalu prema dolje. Kada netko ubije prometnog policajca na novogodišnju noć i kad Becku bude dodijeljen slučaj, cijela priča može početi. Sumnja u roku odmah pada na lokalnog tipa s dosjeom debelim kao kineski zid, i ista se potvrdi točnom kad lik, s nekoliko prijatelja, pobjegne iz grada. Beck počinje pratiti sitne tragove, započinje potragu preko pola Amerike koja ga na kraju odvodi do dobro financirane grupe neonacista. I isti nemaju namjeru predati osumnjičenike samo tako, ali ni Beck ne planira samo tako odustati.

Johnson je u ovdje odbacio svoj izgled iz serije, navukao mamurni pogled, obukao zgužvano odijelo, a da su stvari loše pokazuju i naočale koji lijepi selotejpom. Klišej? Možda, ali ga je pravo osvježenje gledati u takvom izdanju pošto je i glumački dobrano potegao da dočara transformaciju iz mamurnog policajca u žestokog murjaka koji želi obaviti posao. Motiv osobnog iskupljenja podebljan je metar debelom crtom, ali ubačena je i grižnja savjesti pošto je njegov lik spavao s ženom ubijenog policajca (doduše, nije to znao) što samo dodaje na težini grijeha koji ga prate. A da je Johnson bio itekako spreman za glumačke eksperimente pokazuje sirova scena kad se nakon duge potjere, koja uključuje trčanje, njegov lik jednostavno ispovraća na osumnjičenog. No, za razliku od srodnih uradaka koji govore o policajcima čije se akcije nalaze na rubu zakona, ili opsjednutosti, ili iskupljenja, ali ništa od toga ne koriste u svojstvu priče, ovdje imamo suprotnu stvar. Beck je junak kojega pratimo, slučaj je tek stvar koja na površinu izvlači da je on jednostavno dobar u onome što radi, ali su druge okolnosti od njega napravile ono što je na početku. Također, Johnsonov lik nije simpatičan, njegova funkcija ovdje nije da nam bude drag ili da suosjećamo s njim, on je ovdje da ispriča svoju priču i na nama je da procijenimo koliko će nam se svidjeti. Što dovodi do onog što sam već rekao; Johnson je dobrano potegao da izvuče sve što može iz svojeg glumačkog talenta da dokaže kako njegov lik nije propalica, a paralela se može povući i s mišljenjem o njemu samom kao glumcu. Redatelj stare škole, John Frankenheimer to dobro zna, čime ulazi na usamljeni popis onih koji su znali iskoristiti karizmatičnost koju Johnson, svidjelo se to nekim ili ne, ima, u prave svrhe.

No, film s takvim junakom ne može funkcionirati ako nema dobru podlogu. Iako je težište prebačeno na Johnsonov lik, prateća radnja također je izvan uobičajenog mainstrema. Iako djeluje kao još jedan žandar-lopov film, dobrim dijelom je i film potjere, a ne treba izbaciti ni akciju koja je režirana iskusno, žestoko i nasilno, kako i dolikuje. U cijelu priču su uvučeni i neonacisti, no oni su ovdje više kao zapažanje o neinformiranosti modernog društva jer takve grupe (zamijenite neonaciste s vjerskim sektama) izrastaju pred javnim očima i na to nitko ne obraća pažnju. Film ne propituje njihova uvjerenja, ali jasno ocrtava kakvi su ljudi privlačni takvim organizacijama, nakon čega još više cijenimo Beckov nesavršeni karakter jer ipak je riječ o osobi koja ima sve ja. Završnica je ujedno i kraj putovanja našeg glavnog junaka jer uspio je napraviti posao, transformirajući se iz onog čovjeka koji je bio na ravnom putu prema dnu u nekog tko može bez straha pogledati u budućnost. Zaključak? Dobro odglumljen, žestoki krimić, koji Johnsona prikazuje u netipičnom izdanju, s dobro prebačenim težištem na prikaz glavnog junaka umjesto nizanja nepotrebnih akcijskih scena. Na posljetku, vrijednost uratka je prepoznata, nakon desetljeća zaborava i podcijenjenosti i šteta što je trebalo toliko dugo. Ali, bolje ikad neko nikad.


IMDb

Trailer

Malo je komplicirano pisati o stvarima koje poznajete bolje od prosjeka, uvijek postoji mogućnost da se izgubite u vlastitim idejama, interpretacijama istih i neobjektivnosti kao takvoj. Tu je i pitanje pristupa, odakle početi i što je ustvari važno za priču koju mislite ispričati. Jer pisanje o kultnim filmovima je upravo to, pričanje priče, pošto se uvijek asociramo na određeni trenutak kad smo se po prvi put susreli s njima. Neću reći da je važan i dojam koji ostave na nas jer isti je podložan promjenama, uvijek postoji ta mogućnost da nam se ne svidi ono što vidimo, što je opcija koju uzimamo zdravo za gotovo i radi koje ponekad požalimo oštre kritičarske riječi. Nikad nisam napisao ni riječi o popularnom filmu, čak ni kao preporuku nekome, i iz nekog razloga vjerovao sam da to neću nikad ni napraviti. Glavno je to što sam film pogledao u posve krivo vrijeme, i neću reći da je to bilo loše iskustvo jer nije, ali bilo je nedorečeno. Za razliku od nekih drugih naslova iz Carpenterove filmografije, Bijeg… nije me uspio impresionirati na način da mogu otvoreno reći kako je riječ o odličnom filmu kojeg svatko mora pogledati. Uvijek sam držao da su to nedovršeni poslovi, još jedno gledanje me neće ubiti i onda ću biti posve siguran u neku svoju odluku što i kako. Par godina kasnije, naši su se putovi ponovo ukrstili i rezultati su takvi da posve razumijem zašto je The Thing u svojem premijernom izdanju potonuo na onakav način. A filmovi koji imaju takav efekt na ljude, da promjene mišljenje iz temelja iza sebe i u sebi uvijek nose dobru priču koju treba pogledati i iz šireg konteksta, izvan okvira samog filma, da bi bila dobro ispričana.

Otok Manhattan pretvoren je u zatvor za sve kriminalce kojima nema pomoći oko rehabilitacije, svi su putovi odsječeni i pod strogim nadzorom. Jednom kad uđeš unutar njega, izlaza više nema. Nakon što predsjednički avion bude oboren na njegovu području, vlasti imaju samo jedan izbor, poslati čovjeka koji će izvući predsjednika iz zarobljeništva. Čovjek za posao – Snake Plissken, materijal radi kojeg dotični zatvor i postoji, hardcore kriminalac i klasični američki outlaw pojedinac koji do predsjednika i pomaganja policiji drži koliko i do lanjskog snijega. Kako ipak voli svoju glavu na ramenima, po mogućnosti živu, Plissken će prihvatiti misiju, no tek kad mu u krvotok ubace otrov koji će ga dotući za određeni broj sati. Igra života, doslovce i u prenesenom značenju, može započeti.

Za jednu drugu, raniju generaciju, Snake Plissken bio je ono što je za neke nove gledatelje Richard B. Riddick, jedinstvena karizmatična pojava kakve se ne događaju često. Također, Plissken je utjelovljenje Carpentera osobno, koji je u originalnu priču ubacio dosta toga iz svojih iskustava. Obojica su u neku ruku unajmljeni revolveraši koji su se morali nositi s dobro uhodanim strojem birokracije kako bi nešto napravili. Loše pogodba koju je Plissken primoran prihvatiti ima eho stvarne loše pogodbe koju je Carpenter morao prihvatiti radi Halloweena (čime je izgubio ugodan komad financijskog kolača) te nije nikakvo čudo što su obojica (Russell&Carpenter) izjavili kako je Plissken njihova najbolja kreacija, kojoj će se nakon desetljeća i pol još jednom vratiti. Film je znakovit i po tome što je riječ o njihovoj drugoj suradnji, odmah nakon Elvisa iz 1979, potvrđujući njihovu dobru kemiju na setu i izvan njega. Ona je, uostalom, dovela i do Russellovog transfera iz dječje zvijezde do zdravog akcijskog mužjaka.

Na stranu sve off set zanimljivosti, film je sam po sebi originalan već po samoj priči (ideju o otoku kao zatvoru Carpenter vuče još od početka sedamdesetih) čak i ako se u njoj mogu prepoznati bezbrojni uzori i inspiracije na koje smo već navikli kod Carpenterovih filmova. Film je nastao u doba kad su space priče bile itekako u modi (Star Wars i Close Encounters of Third Kind) te poigrati se tmurnom vizijom budućnosti (iako je danas malo smiješan onaj podatak da se radnja odigrava 1997 godine) u kojoj vlada policijski režim, nehumanost i zamalo fašizam nije bio potez kojim bi se netko mogao proslaviti. Carpenter se ponovo vratio hijerarhiji uličnih bandi kao glavnim negativcima, stvarajući galeriju šarenih likova, koji više podsjećaju na plemenske frakcije nego same bande. Nije zaboravio ni likove koji su sve samo ne crno-bijeli, loši imaju volju da naprave dobro, dobri da naprave zlo, jedan izmiješani kolorit subkultura koji se međusobno nadovezuje. Upotreba Lee Van Cleefa ima prizvuk vesterna, posebice posebno dizajnirana scena gdje on i Plissken izmjenjuju replike u Clint Eastwood maniri. Priča, koncept budućnosti, likovi i izvedba… sve je uklopljeno u cjelinu drugačiju od klime unutar godina kad je science fiction kao žanr ponovo počeo dobivati na poletu i svježini (iako je više riječ o financijskim uspjesima nego kreativnim), ali da bi se dobila veća slika o tome treba se vratiti na onaj dio o studijima, njihovim pravilima igre i kreativnosti koja je Carpentera uglavnom i proslavila odmah na početku karijere.

Iako na glasu kao netko tko vraća tri puta više od uloženog (možemo reći i dvadeset puta jer je The Fog snimljen za milijun dolara i nadozidao je dvadeset zarade) Carpenter svejedno nije mogao dobiti budžet koji je želio te je film sniman – izvan New Yorka. Igrom kadrova, maketa i nacrtanih pozadina (zadnje dvoje radilo se pod paskom buduće redateljske zvijezde Jamesa Camerona) malo je tko i shvatio da se nije snimalo u originalnom gradu (osim nekoliko važnijih scena panorame) a jednostavnim je trikovima uspio napraviti različite atmosfere. Igra svjetla, neon i betonska struktura „civilizacije“ naspram zapuštenih i prljavih ulica zatvorenog grada-zatvora. Stvarajući minimalne „atrakcije“ tipa gladijatorske borbe na svakom koraku i snimajući widescreen tehnikom (trik iz The Fog) film je dobio na dinamici, ali i na dobrom izgledu, skupljem izgledu te i dan danas izgleda posve pristojno. Konačni proizvod nije postao blockbuster u rangu Star Warsa, no odradio je sasvim finu financijsku turu u svom kino pohodu, ali još je važnije da je publika prepoznala originalnost koja je ravna entuzijazmu da se ispriča dobra priča, bez obzira na moguće prepreke. Nije nužno da će se svima svidjeti ponuđena kombinacija, vrijedi spomenuti i da su likovi, iako razrađeni, još uvijek kartonski do neke mjere, reference na neke druga žanrove nisu za svakoga, a mračni ton budućnosti može djelovati pretjerano (iako u doba kad Veliki Brat sve gleda baš i ne). Preporuka bi bila – pogledati ga otvorenog uma. I onda još jednom, tek toliko da provjerite može li vas početni osjećaj prevariti. Kako je završilo moje drugo gledanje? Jednostavno. Našao se na top pet najboljih SF filmova koje sam pogledao i, kako stvari stoje, ondje će ostati jako dugo vremena.