Arhiva za 18 prosinca, 2011

Best Seller (1987)

Posted: 18 prosinca, 2011 in Brian Dennehy, James Woods, Thriler

IMDb

Trailer

B filmovi uglavnom su podcjenjeni, ali jedna dobra stvar u njima je (barem bila, u nekom drugom vremenu) da su si uzimali vremena za ispričati zanimljivu priču na jedan posebni način. Nema tu prečaca, nema tu glupavih pojašnjenja, jednostavno sve ide kako treba ići – nenametljivo. Što, u prijevodu znači, nema vizaulnih atrkacija i nepotrebne pirotehnike. Doduše, obično je to ispadalo zato što su im budgeti bili smanjeni, ali to je dovodilo do razvijanja kreativnosti, traženju zgodnih i praktičnih rješenja, a najveći aduti su se polagali na priče kojima se tražila gledateljeva pažnja. Postojali su slučajevi gdje je bila dovoljna i pojava glumačkog imena, ne nužno kvalitetnog, ali nadasve zanimljivog (Chuck Norris, Charles Bronson, pa čak i Steven Seagal duguju svoje karijere takvim projektima), no ako bi se karte pravo posložile onda bi dobili hat trick svega što je dobro.

Scenarist i redatelj Larry Cohen oduvijek ima inspiraciju za zanimljivo postavljene priče, težeći originalnosti i neuobičajenim zapletima, koji ustvari i budu bit spomenute originalnosti, a ova ovdje nije nikakav izuzetak od tog pravila. Dodajte u jednadžbu dva glumca koja bi i ekranizaciju telefonskog imenika učinila zanimljivom, redatelja koji si je filmografiju naoružao sličnim, kvalitetnim uracima, i stvar jednostavno mora biti dobra. Brian Dennehy u 80-ima je bio dio one kvalitetnije garniture glumaca koja si je cijelu karijeru izgradila sporednim ulogama, pripomogla je i prepoznatljiva fizionomija trokrilnog ormara, ali, ako ćemo baš iskreno, lik je glumio uvijek iste uloge. Radio je to kvalitetno, no šablon prepoznatljivosti je postao njegov nespominjani trademark od kojeg je rijetko kad odstupao. James Woods  ovdje igra cool profi killera (čiji će sličan nastup biti dorađen do savršenstva u Vampires od Johna Carpentera) s upadima svoje poznate živčanosti, pri čemu mu Dennehyeva poznata smirenost odlično parira. Oni su daleko od nekakvog simpatičnog budy-budy para kakve smo imali prilike upoznati kroz filmove Lethal Weapon ili 48 Hours, ali imaju uvjerljivu kemiju na ekranu koja drži vodu, a ne škodi spomenuti kako pripomaže i uživljavanju u priču. Sama priča– To je ono pravo.

Nalazimo se u 1972 godini, Nixon se smješka s izbornih plakata, a tri maskirana tipa (s maskama starog Dicka) upadaju u policijsko skladište i po kratkom postupku likvidiraju tri murjaka, odnesu bogati plijen i i iza sebe ostave tek jednog preživjelog. Dennis Meechum od toga napiše knjigu koja postaje bestseller, ali nastavlja raditi kao žandar te u idućih 15 godina postaje poznat i kao pisac i kao vrhunski drot. Samo, 1987 godine, Dennisu više nije do ničega, posao mu je postao besmislen, a književna karijera neispirativna i čovjek jednostavno preživljava od danas do sutra. Prilikom jedne zbrčkane akcije, život mu spasi čudan tip koji se nastavlja muvati u njegovoj blizini. Dennis počinje polako gubiti strpljenje, ali drugi tip je čisto cool frajer koji kao da ima svo vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju. Ime mu je Cleve, profesionalni je hitman i želi da Dennis napiše novu knjigu. O njemu. I poslovima koje je radio za jednog jako bogatog i utjecajnog tipa. Zašto? Zato što on i Dennis imaju svoju prošlost staru 15 godina. Čudan tandem u još čudnijem savezu kreću na dugačko putovanje otkopavana starih tajni koje će ih bez pardona odvesti u naručje bliske opasnosti.

Film radi poveznicu na sve iole važnije iz svakog žanra, početak je tipični film pljačke, pa prelazi u urbanu kriminalističku dramu, triler koji nije u konvencinalnim vodama, a ne libi se ubaciti i malo dobrog starog obračunavanja među negativcima i potrošiti koji metak da dobije notu dinamičnosti koja obična krasi ovakve uratke. Postoji i određena razina karakterizacije likova, no zadržava se u poprilično površnim vodama, ne koristeći baš uobičajene klišeje na kakve smo navikli (izrađeni policajac u pravilu je i sadašnji alkoholičar) ali dolazeći jako blizu njih, samo ih postavljajući u posve novo okružje (kad ste posljednji put vidjeli da je spisateljska blokada problem jednog policajca). Umjesto klišeja, film se fokusira na svojevrsno putovanje na koje Dennis i Cleve kreću, kao i kronografiju zločina koji će se na završetku posložiti u cijelinu, pri čemu pomaže da se glavni dvojac baš i ne voli previše, kao i stvaranje tenzije u njihovu odnosu radi događaja koji su se odigrali na početku radnje. Film praktički da nema mane, bilo scenarističke, bilo glumačke, pa čak i ako neki njegovi dijelovi djeluju površno, i dalje se radi o uratku čija je kvaliteta visoko na razini, čak i za neke više opcije od običnog B filma.


IMDb

Trailer

 

Pronaći dobar science fiction film predstavlja mi problem. Probirljiva sam duša, neću reći istančanog ukusa, ali imam neke odrednice kojih se volim pridržavati. Blade Runner je bio nedavno na repertoaru, a njega spominjem samo zato jer vas želim upitati; znate li kolika je muka pronaći film koji spaja osjećaj svakodnevice i futurističko okružje? I da se u postupku ne požali trošak uloženog vremena? Poprilična, ako ćemo iskreno, nema ih previše. Krivim Spielberga i Lucasa, zeznuli su osamdesete svojim blještavim efektima i oni iole ozbiljniji igrači nisu imali šanse preživjeti u novom zaletu posustalog žanra. Ipak, uvijek se zna pronaći pokoji biser zakopan duboko u naslagama prošlog vremena, samo treba malo prokopati. Outland (ili kronično nemaštovito prevedeni Planet Prokletih) nije posve nepoznat film, dapače, ima jedan mali povoljni status koji ga drži u dobrom sjećanju onih koji idu drugačijom prugom od one kojom putuju gospoda Spielberg i Lucas, ali to je otprilike sve. Zanimljivost vezana uz njega? Ovo je pred bladerunerovsko doba, snimljen je godinu dana ranije i gotovo da odiše onim nečim…drugačijim što će sa Scottovim poznatijim naslovom doći do izražaja.

No, na njega ne treba gledati kao na još jedan pokušaj revitalizacije osnovnih pitanja koji razgrađuju ljudskost kao takvu i ono što nas čini ljudima, film je nešto drugačije, ali opet svjetski prepoznatljivo. Drugačije nije ni moglo jer je ovo je klasični vestern smješten u science fiction okružje, redatelj Peter Hyams adaptirao je poznati vestern High Noon u svoju verziju viđenja cijele priče te postoji cijeli niz nanovo rekreiranih scena, počevši od one u baru gdje O’Neil traži asistenciju i dobije tihu odbijenicu od građana, do dolaska revolveraša space shatlom, koji mijenja vlak. Uloga usamljenog pojedinca protiv sustava (ali i trojice individualnih gunmena) Conneryu stoji kao salivena. Opuštena izvedba, dobra kondicija za akcijske scene, prirodna karizmatičnost – on je tip za kojeg bi voljeli da vam čuva grad, pardon, radno područje. Ni ostatak casta ne zaostaje. Peter Boyle kao dežurni bradati negativac nema previše manevarskog prostora, ali dovoljno ga je vidjeti i već ga ne volimo. Frances Sternhagen baš i nije nešto kao previše opuštena doktorka koja našem junaku daje podršku. Prisilna vrckavost i wanna be duhovitost ne leži svakome, ali možemo mirne duše zaključiti da ne predstavlja tipičan ženski lik kakve smo navikli viđati u ovakvim filmovima.

Izgled filma je za svoje godine jednostavno fascinantan. Od “vanjskih” kadrova rudnika i scena gdje shutle slijeće, pa da skučenih hodnika tipično hladne unutrašnjosti korporacijske tvrtke sve djeluje tako… realno. Ovdje nema X Wings-fightera koji love Zvijezdu Smrti i gotovo da se može osjetiti zadah umjetne klime, prenatrpanost prostora i hladna korporacijska mašinerija. Kad O’Neila ostavi žena radi svega toga, vjerujemo joj da joj je puna kapa svega jer cijelo okružje je jednostavno deprimirajuće. Vizualno film izgleda fantastično, a pomaže i to što je Hyams discipliniran redatelj (danas bi ga se moglo nazvati i prekrutim) i pažnju zadržava na detaljima, bez forsiranja dramatike da bi dobio na zanimljivosti. Također – pohvalno – ne objašnjava nam nešto kao glupom trogodišnjaku. Futurističko okružje, da, ali ono je tu radi likova te služi u onoj svrsi kako bi služio i ured na Wall Streetu. Istu stvar radi i Scott u Blade Runneru, te je zanimljivo kako se isti često spominje kao prekretnica u SF vodama, dok je Outland zanemaren, iako im je vizualna strana, kao i korištenje istog u svrhu vođenja radnje, ista.

Iako, postoji pojašnjenje za to. Možda djeluje realno, ali glavni je lik izgrađen od mitova. Connery je tip koji će se sam samcat suprotstaviti korupciji. Da je možda sjeo i zaplakao onda bi imali o čemu pričati, ali ovako je to drugačija storija. Umjesto suza, O’Neil će uzeti sačmaricu i krenuti na put obračuna, a takvi potezi uvijek imaju simpatije gledatelja, no ne i kritike. U tome leži činjenica da film nije bio propast kao Blade Runner, činjenica je da publika voli junake. No, nije se baš nešto posebno ni proslavio. Na 16 uloženih milja zaradio je 18 do 20 milja. Skromno, u najboljem slučaju. Kritike su bile povoljne i općenito suzdržane, kako to već ide, a trebalo je proći i koje desetljeće da ocjene porastu, kako i to već ide. I do čega sve to vodi? Do remakea, naravno. Najavljen je još 2009, ali za sada još ništa dalje od toga. Što bi se reklo, i bolje.