Arhiva za 22 prosinca, 2011

Cop (1988)

Posted: 22 prosinca, 2011 in Ekranizacije, James Woods, Neo-Noir, Thriler

IMDb

Clip 1

Clip 2

 

Oduvijek vjerujem da bi se ljudi trebali držati onoga što znaju raditi, poznavati granice svojih mogućnosti i biti svjesni svojih ograničenja. James Ellroy mi je kao pisac cool lik, ima ono nešto u njegovim pisanim stvarima radi kojih mogu reći da se osjećam kao zadovoljan čitatelj, ali čovjek bi trebao bježati od pisanja scenarija kao vrag od crkve jer nema kreativnosti. Znam da će neki sad skočiti i reći “kako, dovraga, to možeš reći” ali to je istina. Od Dark Blue, preko Street Kingsa, pa do najnovijeg Ramparta Ellroy mlati po jednim te istim motivima; veteran policije, koji je, naravno, totalno sjeban po svim moralnim stavkama dnevnog reda, počne propitivati svoj život, tražeći nekakvo iskupljenje. Hej, nemam nikakvih problema s griješnicima, jedan sam od njih, ali kad ti tri filma idu na isti kalup, od čega mi je Dark Blue najdojmljiviji, čak i slijepac vidi da nešto zapinje. Ono što je najzabavnije, Ellroy baš i ne voli ekranizacije svojih romana, kaže da su mlake, osrednje i da su romani bolji (pa, to sam stvarno nije nikakva novost, da su romani bolji od filmova, je’l) i čist mi je neobično da se nije prihvatio adaptcije neke svoje knjige. Cijeli uvod, ali dolazim do poante, samo što nisam. Iako je kao pisac bio gubica već duže vrijeme, za filmski je svijet postao ime tek nakon L.A Confidential, a za one koji nisu skloni prekopavanju prašnjavih arhiva, Ellroy je filmski svijet vidio već i prije, u adaptaciji jednog romana iz serije o čvrstom L.A murjaku Loydu Hopkinsu; Blood on The Moon. Ellroy nije bio zadovoljan ekranizacijom, dapače, javno je progovorio riječ-dvije protiv cijelog projekta, a sam film i nema nekakvu posebnu reputaciju. . Ma koliko god da se nisko provukao ispod radara javnosti, radi se o posve solidnom uratku kojeg uvelika spašava, pogađate, nastup Jamesa Woodsa.

O čemu se radi? Prosječno sjebani detektiv LAPD-a, Lloyd Hopkins, dobiva bizaran slučaj za istraživanje. Netko ubija žene po cijelom vrlom L.A.-u i to radi na najbrutalnije načine, a Hopkins kroz svoju istragu otkriva da je sve to povezano s jednom feminističnom pjesnikinjom i danima dok je išla u srednju školu. Killer, naime, ima posebno mjesto u srcu samo za nju, a da ona toga nije ni svjesna. Film je, istini za volju, mix od pomalo svega; urbanog kriminalističkog filma, noir trilera, serial killer filma (ako me sjećanje ne vara, ovo je prvi naslov u kojem se službeno i počeo upotrebljavati taj naziv “serijski ubojica”) malo klasičnog trilera – sve zajedno predstavljaju cjelinu kojoj nije posebno teško pronaći mana, ali, srećom, kvalitete su one koje prevladavaju u većoj mjeri.

Woodsu uloga opsjednutog murjaka stoji ko salivena, svaki njegov korak zadržava pažnju gledatelja jer nas uvjerio kako mu rješavanje slučaja znači sve u životu. Također, što je pohvalno, njegov lik ne traži nekakvo moralno iskupljenje, kao što to već zna biti polazna točka u ovakvim filmovima, a ono što ga pokreće jeste da se takve stvari ne mogu raditi ženama i proći nekažnjeno. Iliti, moralno stajalište. I dok je Hopkins odlično zamišljen i izveden lik (ali ništa što već nije viđeno kod Ellroya, iskreno) ostatak glumačkog ansambla i nije tako sjajan. Lesley Ann Waren, jedna od onih sjajnih televizijskih glumica koje se mogu vidjeti posvuda, tek na trenutke može parirati Woodsu. U njezinu obranu, ni lik pjesnikinje nije baš nešto sjajno napisan, ali…moglo je bolje. Također, radnja ima nesretnih scenarističkih rješenja. Posebice kraj. Iako zadovoljavajući, jednostavno ne pristaje ovakvoj vrsti filma, a ne može da se ne osjeti nepotrebno ubrzanje. Serijski killer ima zanimljiv opus moderandi, no kad izvuče Uzi… nije to to. Konačni zaključak? Ovisi. Ako volite prave murjake, žene kojima treba zaštita, opake killere, ponešto istražiteljskog posla, serijske ubojice i ako ste fan Jamesa Ellroya …naslov kao stvoren za gledanje u kasnije noćne sate. Ako ne volite… preporučava se izbjegavanje.