Arhiva za 25 prosinca, 2011

Scrooged (1988)

Posted: 25 prosinca, 2011 in Fantasy, Komedija, Richard Donner

IMDb

Trailer

 

Sretan Božić svima koji ga slave, nadam se da vam prolazi u dobrom i veselom raspoloženju te se jako dobro zabavljate. U duhu vremena, jedan mali naslov radi kojeg sam se teškom mukom ustao s omiljenog kauča, prenatrpan hranom, da napišem koju riječ jer nešto se ipak malo treba raditi, tek toliko da popunim vrijeme prije nego se vratim natrag. A kako je vrijeme kad smo ovisili o televizijskom programu odavno prošlo (blagoslovljeni torenti) izbor materijala za gledanje više nije ograničen na Home Alone i Wonderfull Life (korektni filmovi, iskreno, ali nakon 1789 repriza dosadili bi i Sizifu) pa je bio red da se istraži nešto novo, ali opet staro, ako me razumijete. Ipak, pošto nisam baš mogao pustiti Die Hard (nadam se da kolega Dragonrage uživa) jer ovo je vrijeme kad moramo biti dobri naspram onih koji su nam bliski, tako sam izbor prepustio boljoj polovici. I nakon početnih stvari kao što su A Christmas Carol te The Family Man nije baš zvonilo na dobar filmski provod (prvi je čudan spoj dosade, prenaglašene animacije i nimalo humora, a drugi nešto malo bolji, no samo malo) treći je filmić bio nekako kompromis jer bio je prije par dana na RTL-u i ja sam ga propustio, namjerno. Ugodno poslijepodne napokon je počelo sličiti na nešto.

U “malo” redizajniranoj priči o Scroogeu, glavni mešter ceremonije je Frank Cross, najmlađi tv urednik koji ustvari radi na adaptaciji Dickensova klasika. Frank je tip koji nema milosti, egocentrik, samodopana osoba, ne mari za nikoga (Bill Murray u svakoj ulozi koju glumi) i, kako priča već ide, dobit će malu posjetu od tri duha koji će mu promijeniti percepciju pogleda na život. Tako je naš prvi Duh Prošlosti taksist iz Pakla, Duh Sadašnjosti nekakva kvazi vila koji voli mlatiti ljude, a Duh Budućnosti Smrt osobno (taj se valjda ne mijenja u nijednoj verziji) te doznajemo zašto je Frank postao kakav jest. I, ljudi moji, nakon one crtane verzije, ovo mi je sjelo kao budali šamar. I oda odmah napomenem, Murrey mi je poprilično antipatična osoba, gledam njegove filmove, ali lik je dobar tek kad ima pravu podršku i ovo je valjda jedini naslov gdje ga mogu gledati bez opterećenja jer imam osjećaj da glumi samog sebe. Na stranu poznata klasika o mijenjanju osobe iz loše u dobru, film je crna komedija kakve se ne bi posramio i Tim Burton (redatelje je inače Richard Donner kojemu je ovo… neobičan izlet u još neobičniji projekt) a već kad sam spomenuo Burtona, zanimljiva stvar, glazbu je radio Danny Elfman i ako vam zvuči poznato to je zato što je identičan score upotrijebljen u Batman Returns (gle, još jedan božićni film). Natrag na film, crnjak komedija je ono što je i najzabavniji dio cijele priče, kad na početku vidite “trailer” za The Raindeer must die, akcijski flick u kojem teroristi napadaju radionicu Djeda Mraza… što da vam pričam, christmas joy u pravom obliku.

Film ne bježi od patetike, naravno, kao ni feel good osjećaja (ipak je to božićni film) no radi s njom oprezno, stavljajući naglasak na komediju (jednu od uloga glumi i  Bobcat “Zed” Goldthwait) i malo bizarne stvari (Duh Sadašnjosti je netko tko ozbiljno treba razmisliti o dvostrukoj dozi tabletica za živce) no najveća vrlina jest što je sve uklopljeno ua zabavnu cjelinu, gdje se prepoznaje sigurna Donnerova režija, ali i opušteni nastupi svih uključenih (nikakvo čudo jer je Donner ubacio sav sporedni cast iz Lethal Weapon serijala ovdje) te na kraju imate malo smijeha, malo emocija, malo… božićnog duha, da tako kažem. Iako je film oduvijek malo na marginama svih tih lista božićnih filmova, svojedobno je postigao zavidan financijski uspjeh te ne mogu dovoljno naglasiti kako je RTL napravio pravi potez (što zvuči kontradiktorno samo po sebi) što ga je pustio, pa da se malo skine prašina zaborava s njega. Za sve koji možda ovo pročitaju jedna prigodna pjesma iz filma te, naravno – SRETAN BOŽIĆ!


IMDb

Trailer

(na njemačkom)
 
 

Svi vjerojatno znaju sve o The Invasion Of The Body Snatchers, kultnom filmu koji je uspio naslagati čak četiri verzije do sada, a od kojih dvije nešto i vrijede. O njemu nećemo govoriti. Dobro, hoćemo, ali ne u onom smislu za koji bi mogli pretpostaviti. Prije nego je Jack Finney objavio svoj roman “The Invasion…” istu je stvar napravio i bard znanstvene fantastike, Robert A Heinlein, The Puppet Masters, storiju o malom gradu, čudnim posjetiteljima iz svemira i invaziji koju isti počnu izvoditi na nevinom seoskom življu. U čemu je kvaka? U ekranizaciji, naravno. Finney, koji je u osnovi pokrao sve važnije motive Henileinova romana, tako slovi za dobrog pisca, dok je pravi majstor ostao posve zaboravljen, barem što se tiče filmskog svijeta. I onda se netko sjetio da bi od tog romana mogao ispasti zanimljiv film te je 1994 originalni materijal dobio svoju celuloidnu verziju, što nas i dovodi do naše priče.

U nekakvoj američkoj zabiti nešto se skrši, lokalni klinci to ugledaju i u roku odmah stvari postaju čudne. Rez na pripadnike tajne haš-haš vladine organizacije koja dolazi u posjet gradiću da vidi što se dogodilo. Iskusni veteran, hot doktorica i mladi specijalac jedva izvuku živu glavu, shvate da nešto nije kako treba i tu počinje onaj dio o invaziji. Jer, posjetioci su nešto slično morskim ražama, prilijepe se čovjeku na leđa i on postaje njihova lutka. Nakon nekog vremena, naši junaci vraćaju se natrag u gradić ne bi li sredili stvari.

Film je doslovce zakasnio nekih dvadesetak godina, i u neko drugo vrijeme bio bi instant kultni klasik kojeg bi mase obožavale. Ovako je tek korektan uradak, neloš, vrhunsko izdanje B SF-a uz koji vrijeme prolazi bezbolno. Ono što je dobro, pa…invazija. Ljigavi stvorovi su zanimljivi i dobro izvedeni, čak izazivaju neugodu. Glumci su uigrani u svoj posao (Donald Sutherland vraća udarac radi onog što su mu napravili u jednoj verziji The Invasiona…) i film sam po sebi nema nikakvih preočitih mana da bi bio marginaliziran, zabačen i zaboravljen. Ali, ima jedan problem.

Kako rekoh, kasni sa svojim pojavljivanjem jer cijela je radnja posvećena dobrim starim vremenima kad su Ameri i Rusi igrali svoje toplo-hladne igrice i dok je postojao javni užas da će se ruskiji tiho infiltrirati u nevina američka domaćinstva. Gledajući s te strane, film funkcionira kao švicarska urica. Gledajući vremenski, ET je postao opasna živina koja invazije radi s brodovima velikim kao gradovi i tiha infiltracija više – nije u modi. Izostaju i specijalni efekti koji su postali uobičajeni dio SF žanra, ali to u ovom slučaju i nije mana. Ima nešto stvarno creepy u tom tihom dolasku stranaca među nas. Ali to znači i uživati u radnji, a ne u vizualnim poslasticama, koja baš i ne uzima prečace da bi pojasnila stvari. Dobra stara paranoja, efektni ljigavci, dobre glumačke izvedbe, korektna režija…ne smeta čak ni što je radnjom iz sedamdesetih zalutao u devedesete.

Dodatak, film ima jedan dostupni prijevod za hr. tržište. Mojih ruku djelo. Valjda će vam odgovarati.