Arhiva za Siječanj, 2012

Futureworld (1976)

Posted: 31 siječnja, 2012 in Science Fiction, Thriler

 

IMDb

Trailer

Već kad sam krenuo, da odem i do kraja, ne. Kako to već ide u filmskom svijetu, svaka potencionalno dobra ideja, pogotovo ako bude uspješna, mora dobiti svoj nastavak, takvo je pravilo posla. Po naslovu vam je sve jasno, a ako kojim slučajem nije, radi se o nastavku Westworlda (naslova ispod) i uvijek sam imao neko neodređeno mišljenje o njemu. Načelno mi je bolji od originala, ali , opet načelno, radi se o istom filmu, samo malo lošije napravljenom. Ne lošijem u smislu da je lošiji kako to nastavci znaju biti pošto ide drugačijim smjerom od prvog filma i nemaju baš nešto posebno zajedničko, ali sama ideja nije razrađena koliko je to potencijal dopuštao. S druge strane, vješto je izbjegnuta zamka običnog nastavka (premisa da roboti pošize i krenu radit krvoproliće) time što je uveden novi smjer koji graniči s jako dobro napravljenim paranoičnim trilerom. I, priznajem, glumački mi je nešto povoljniji od Westworlda jer uvijek sam gotovio Petera Fondu više nego… one iz prvog dijela. Sličnosti su u načinu pripovjedanja, što znači da oba filma pate od predugačkog uvoda i polaganog razvijanja nekog življeg tempa prema kraju, s završnicom koja je pristojna čak i za tako stare filmove.

E, sad, priča je sljedeća. vije godine nakon fijaska u Westworldu, tvrtka Delos razvila je novi park, poboljšani, sigurniji i atraktivniji. Glavna atrakcija je Futureworld, putovanje u svemir, skijanje na Marsu…ali to je pomalo i promašen naslov za film jer se radnja ne bazira na tome već na dvoje novinara koji dolaze u park na poziv samih vlasnika da se uvjere (time i javnost) kako je sve tip top. Samo što novinari jako brzo dokuče da nešto nije baš kako treba te da neki članovi Delosa imaju svojih inkognito zamisli koje uključuju zamjenu svjetski važnih ljudi identičnim robot-replikama. Hmmm, ideja je malo… već viđena, ali u vrijeme kad je film izašao bila je svježao kao netom ubrana jabuka i možete na nju gledati kao na dašak staromodne američke paranoje o infiltraciji nečeg nepoznatog u američki način života (iako Ameri ustvari rade kopije za infiltraciju u druge države) no film ne naglašava to previše. A i novinari su u planu za zamjenu, radi čega počinje igra s vremenom i nadmudrivanje s tvrtkom. Krajnji cilj, pokušati se izvući van iz parka i dostaviti informacije o tome što se radi tamo. Jesu uspjeli? Pogledajte film.

Kad sam već spomenuo dašak paranoje, ona je povezana i s malom svježijim stvarima tog vremena, afera Watergate (dva novinara istražuju zakulisane igre, ring a bell) moćnici rae tajne stvari, radi se o glavama važnih ljudi, sve je to nagurano kao dio radnje, no osim osnovnog plota nema previše toga što bi opterećivalo gledanje. Mana je taj prerazvučeni način uvod u radnju. Nije to mana samo ovog filma, to se tako nekad radilo, ali sistem pratimo-svaki-korak nije tako sjajan jer se zadržava na detaljima koji su nevažni i koji nemaju nikakve svrhe za radnju. Tehnički dio filma je napredniji nego u Westworldu, ali samo zato što su izbjegnuti komplicirani efekti koje se nije moglo dobro napraviti.  Režija je drvenasta, kao i akcija, a gluma je, iskreno, li-la, s tim da Fonda ima prirodniji i opušteniji nastup nego Blythe Danner. U maloj ulozi se pojavio i Yul Brynner kao Gunslinger, ali ovaj put je čak odigrao neku vrstu pozitivca koji spašava glavnu junakinju (odakle je Cameron popalio ideju o “pozitivnom” Terminatoru) ali njegova je uloga takva da je tu samo kako bi se iskoristila pozitivna reakcija iz prvog dijela. Manje je spooky, ako ćemo iskreno, a upečatljiva je i po tome što je bila posljednja Brynnerova uloga. Sada, da vam kažem kako će vas oduševiti bila bi laž, već znam da neće, da je potpuni promašaj, daleko je i od toga. Prvi je možda jedan od klasika SF-a (ma kakav god da bio s manama i pozitivama) ali nastavak je samo poveznica na priču i u rangu je s originalom, samo što je,… pa nastavak. Oni rijetko kad postanu kultni.

Westworld (1973)

Posted: 31 siječnja, 2012 in Science Fiction, Western

IMDb

Trailer

Making off…

Kada bih izašao na ulicu i postavio pitanje – tko vam je najupečatljiviji glumac u ulozi humanolikog robota – odgovor bi bio? Ne trudite se odgovarati, znam ga već. I pogriješili bi. Donekle. Prije prvog uvijek postoji prvi, to, vjerujem, znate svi, a jedan Arnold, koji je možda svojim The Terminator otvorio vrata Hollywooda sebi i Cameronu, ipak nije prvi. I, meni osobno, nije ni blizu toga da bude toliko scary kao nezaustavljiva mašina koja proganja nevine ljude. Yul Brynner, lokalno poznat i kao dinamitaš Vlado iz Bitke na Neretvi, najpoznatiji je po svojem nastupu u The Magnificant Seven. Osobno, meni je taj kaubojac tako-tako, nikad se nisam palio na te priče o jadnim seljacima koji nisu zakurac i koje moraju braniti tamo neki gunfighteri, ali da je loš – nije. Druga strana priče, Brynner je zaigrao skoro istu ulogu u potpuno drugačijem filmu i stekao poprilično scary reputaciju, kao robot Gunslinger, koji, nakon što se u tematskom parku dogodi kratki spoj, krene ubijati žive ljude. Kao desetljeće kasnije, tako je i ovaj film otvorio karijeru Michaelu Crichtonu. Ljudi ga možda doživljavaju prvenstveno kao pisca, ali čovjek je stao par puta iza kamere i snimio nekoliko jako dobrih filmova, baziranih uglavnom na svojim scenarijima i romanima. Crichton, tematski parkovi i glavne atrakcije koje se okrenu protiv ljudi doživjet će ponovni reunion kad izađe Jurassic Park (koji nije režirao, ali je napisao roman) a da je vrijeme koje prolazi dobra stvar za uočit početne pogreške znaju valjda već i vrapci na grani.

U neodređenoj bliskoj budućnosti, odmor će se provoditi u tematskim parkovima, a jedan od najpopularnijih jest – Westworld, zemlja divljeg zapada, revolveraša, saluna i odmetnika. Tamo se možete obući u omiljenog gunmena i doživjeti pravi dvoboj jer vaši su suparnici roboti koji jako sliče ljudima. Odmor iz snova. Za Amerikance koji se pale na Divlji Zapada, naravno. No, kad jedan mali mehanički kvar (ili virus) pobrka spojeve u glavnom kompjuteru, roboti će krenuti u čistku gostiju.

Svijet Divljeg Zapada kultni je filmić po svim kriterijima, često je spominjan, citiran (iako i on sam citira druge) s jednom od najsvježijih ideja koje su se mogle pojaviti na tržištu svježih ideja. Ali nije toliko dobar film, ako ćemo iskreno. To vam je kao lektira za srednju školu, znate da je ideja dobra, ali kad uistinu sjednete pročitati knjigu vidite da nešto ipak nedostaje. Gledao sam ga nedavno (nakon jedno 15 godina pauze) i ovaj put sam viđe zapazio mane nego prednosti. Točnije, prednosti su uvođenje tih humanolikih robota kao glavnih negativaca (na čemu je najviše profitirao Cameron) i za svoje je vrijeme bio popričino scary. Zamislite Terminatora u kaubojskom outfitu, kako bez milosti tamani nevine goste. Ono što mu nedostaje jeste tempo. Zna ući u popriličnu dosadnjikavost dok se ne pokrene akcija, a ni s narativne strane nije baš sjajan. Dok je u svoje vrijeme predstavljao zadnji krik tehnologije (barem ono što se vidi na ekranu kao oprema budućnosti) danas djeluje zastarijelo, a dobra dio pripovjedanja otpada na prikaz svijeta vesterna, pa ispada da gledate vestern – samo što nije vestern. Barem ne u onom klasičnom smislu Efekti su, oni povezani s dijelom koji opisuje budućnost, zastarijeli (iako treba cijeniti inicijativu i pristupu) i djeluju neuvjerljivo. Zanimljivo, s druge strane, Gunslinger je napravljen izuzetno uvjerljivo (dio kad mu skidaju lice) te su sve scene s njim ili napete ili poprilično scary, te time i najbolje. Glumački je… hmmm, pomalo promašen. Odlični Brynner, solidni James Brolin (tatek od Josha Brolina) i potpuno promašeni Richard Benjamin kao glavni lik. Znate da će dotični razriješiti loš dan, ali vam ne odgovara po nijednom kriteriju kao junak, što poprilično umanjuje doživljaj. Postoji i malo logičnih mana tipa zašto roboti imaju oružje nabijeno pravom municijom, ali jednom kad film uhvati tempo (u drugoj polovici) toga jedva da postane svijesni. Preporuka? To vam je kao lektira. Ne gubite ništa ako je ne pročitate, no ispadnete bogatiji za jedno iskustvo ako pročitate. S tim da će vas film ipak gnjaviti malo manje nego Smrt Smail-Age Čengića.


IMDb

Trailer

Da budem odmah iskren: pojma nemam što je definicija trasha u filmskom svijetu, čak ni koji bi filmovi bili dobri predstavnici (Flash Gordon, možda?) a obično ni ne gledam takve stvari čak ni radi osobne zabave. Život je prekratak za to. No, ponekad naletim na nešto izvan serijsko. Ne namjerno, posve slučajno, tražio sam jedan drugi film koji sam davno gledao i ovaj naslov mi je djelovao kao taj (ali nije) te sam ga skinuo, pohranio na hard-disck i ostavio da miruje do neke druge prilike. Inače volim SF kao takav, posebice onaj iz 80-ih, neki su naslovi zabavni, neki dobri, neki pak odlični, no najveći problem jeste taj što nisam sklon eksperimentiranju pa obično uzmem nešto što sam već gledao (mogu napraviti monodramu i odrecitirati cijeli Enemy Mine ili Innerspace koliko sam ih već puta gledao) tako da nešto nepoznato i ostane nepoznato. E, sad, već kad sam natrapao na nešto izvan serijsko, da odmah podijelim mudrost s širom publikom (ili barem onima koji slučajno nalete na ove stranice, jel’te). A filmić je pravi slatkiš, čistokrvna definicija trasha (nadam se) kao takvog. Paz’te priču.

Tri uber zgodne znanstvenice/koji-već-vrag sruše se sa svojim svemirskim brodom na nekakav lijevi planet kojeg je poharala kuga/koji-već-vrag i u roku odmah ih otmu neke spodobe za roblje (što drugo). Tu sad u priču ulazi naš lovac na glave/nagrade/koji-već-vrag jer njegov je biznis da izvuče dotične iz šapa pohotnih otmičara. Lik je Indiana Jones tip frajera, ležeran, ciničan, s gomilom on-linera u jednom džepu i oružjem u drugom i ima ženskog robota da mu pomaže u poslu (i na neke malo drugačije načine, ako me razumijete) Odmah čim dođe na planet upadne u probleme, sukobi se s nekakvim Mad Max/koji-već-vrag bandama, izgubi ženskog robota (padne i jedan emotivni trenutak) ali pronađe nekakav curetak koji je, hmmm, jako dobra kao zamjena za robota, ali i kao side kick pomagač. Tu je i jedan dodatni pomagač (Ernie Hudson, the man) i neobična trojka kreće u daljnju avanturu u kojoj će pronaći i nešto ljigavih čudovišta, ponešto čudovišta koje sliče zombijima, neku vrstu žena-ratnica/koji-već-vrag i Michaela Ironsadea kao glavnog negativca.

Film je genijalno zabavan, iako naivan ko Humpty Dumpty, i gotovo da ne smeta što je em prekopirao svega čega se mogao dohvatiti ili iskoristio svaki mogući klišej koji postoji u knjizi fantasy/SF-a. Efekti su očekivano prizemni, jeftini, no služe svrsi. Malo veća lova je uložena u neke dodatne lokacije, ali sve je to u jako sitnom proračunu, molim lijepo, no šarmantno da gledate radnju i ne skidate osmjeh s lica. Sama priča ispala je iz nekog šund romana kakvi su se izdavali i kod nas (biblioteka X-100 ili kako se već zvala) gdje je logika posve sporedna stvar, a sve što znači glavnu odliku istih ovdje je. Zgodne djeve u nevolji, šarmantni junak i gadni negativac, sve po školski. O nekakvoj umjetničkoj vrijednosti ovdje nema ni slova, kao ni glumi, kao ni logici, kao ni želji da bude nešto više od obične zabave i to je, ljudi moji, pravo osvježenje. Naspram Blade Runnera i inih ovo je šamar ozbiljnom filmostvaralaštvu i ako koji slučajem imate jako nizak prag za stvari koje nisu ambiciozne – bolje da ga izbjegnete. Peter Strauss je sasvim solidan kao Junak, a nekadašnja teen zvijezda Molly Ringwald prolazi kao zgodni mlađahni curetak sa stavom. Ako pitate za mane, sve čega se možete sjetiti (iako film narativno nije uopće loš) od loših dijaloga, pa da prenaglašene glume, no kad imate takvu priču kao što je ovaj, mane jednako tako mogu postati prednosti. Ne bih ulazio u to, svatko neka odluči sam, ali za jedno nedjeljno poslijepodne ovo je vraški dobro uloženo vrijeme.


IMDb

Trailer

U 90-ima smo dobili par lekcija o tome kako postaviti negdje bombu i pokušati zaraditi koji dolar prijetnjom da ćemo dignuti nešto u zrak. Napravio je to Tommy Lee Jones u Blown Away, a napravio je to i Dennis Hopper u Speed. No ako ste pomislili da su bombe, ucjene i ludi bombaši proizvod devedesetih, pa čak i osamdesetih, posebice je bilo gadno kad se inspiracija tražila u stvarnim sranjima koje je izvodila IRA, onda bi mogli pogriješiti jer takav modus operandi svoje korijene vuče čak iz sedamdesetih, kad se takav način zarađivanja za život nije koristio previše, barem ne u obliku da ga se može shvatiti zaozbiljno, a napraviti film koji će u cijelosti ležati na temeljnoj radnji koja uključuje prijetnju bombom (i ne izgledati smiješno radi opće karikature bombaša koji drži par štapina povezanih s prastarim budilnikom) bio je tako rijedak pokušaj da se samo par njih pamti kao uspjela roba koja se shvatila zaozbiljno. Da je ovaj film snimljena danas prozvali bi ga u roku odmah klonom Die Hard i Under Siege filmova, ali kako je nastao skoro dvadeset godina ranije, možemo ga opisati i kao prethodnika spomenutim. I to jako dobrim prethodnikom, ako ćemo iskreno i ako niste snob po pitanju godine izlaska.

Dakle, priča je sljedeća. Manijak kao takav, koji se potpisuje imenom Juggernaut, dostavi odgovrnima pismo u kojem traži poveću sumu novca, milijun i pol dolara. Kako su to 70-te, ta je cifra bila jako velika (danas bi tražio 10 milja) Ako mu lova ne bude isplaćena, putnički brod s oko 1500 duša ide pravo na dno mora jer se na njemu nalazi nalazi nekoliko buradi s jakim eksplozivom. Britanska vlada odluči poslati tim specijalaca na brod kako bi izvidila situaciju, a među njima je i Fallon, stručnjak za demontiranje bombi. Igra s vremenom može započeti.

Odmah ću vas upozoriti da ako krenete ovo gledati kao jedan tipični akcijski flick s puno pucnjave, zaboravite na to, pucnjave skoro da i nema, ovo je više triler koji dosta toga u stvaranju napetosti izvlači iz kultnog filma Nadnica za Strah. Fallon i njegov frend moraju razmontirati bombu koja nimalo ne podsjeća na onu karikaturu što sam je maloprije opisao, bombe su sofisticirane, osjetljiva na dodir, pomicanje i ostale pokrene, njih dvojica moraju pronaći način kako da zaobiđu sve zamke i dođu do mehanizma za okidanje, a to ne ide samo tako, ima tu i žrtava, pa čak i par eksplozija. Ekipa će ujedno tražiti i tipa koji je bombe postavio tako da radnju gledamo iz dva kuta, odnosno tri jer vidimo i što se događa s putnicima na samom brodu. Neke stvari mogu djelovati drveno iz današnje perspektive pošto je montaža bila najbolja za te godine, no to primjetite samo onda kad bi brža montaža dobro došla (ukrcavanje specijalaca a brod). S druge strane, mirna režija dodatno naglašava dijelove kad se radi o finom ispitivanju bombi jer nikad ne znaš kad će nešto pogrešno biti napravljeno. Veliki komad privlačnosti nabačen je i na leđa zvijezda koje se ondje pojavljuju, a jedan Richard Harris, Anthony Hopkins, Ian Holm i Omar Sharif trebali bi biti sasvim dovoljni da privuku i onu publiku koja uz malo napetosti voli i ponešto kvalitetne glume. Ako volite i trivijalnosti, film je nastao po stvarnom događaju kad je dojavljena prijetnja bombom za Queen Elisabeth 2, nakon čega su se britanski specijalci padobranom spustili na njega i preuzeli kontrolu. Bombe nije bilo, a “bombaš” je uhvaćen par dana kasnije, no zgodna je inspiracija izašla iz toga. Ako volite komplicirane situacije, junake koji su svojeglavi i skloni vlastitim načinima rada, u što dodate i malo globalne prijetnje… film kao stvorena da vam ispuni očekivanja.

Raise the Titanic (1980)

Posted: 27 siječnja, 2012 in Avantura, Ekranizacije, Thriler

IMDb

Trailer

 

Kako za koji mjesec dolazi točno 100 godina otkako je slavni prekooceanski putnički brod Titanic udario u santu leda i otišao na dno Atlanskog mora (malo je reći da je time postao najpoznatiji brodolom u povijesti takvih nesreća) filsmki i televizijski svijet spreman je debelo nas podsjetiti na njegovo postojanje, kao i samu tragediju. James Cameron vraća svoj Titanic u kina, preuređen za 3D doživljaj, no ne kasni ni televizijska produkcija jer spremne za isplovljavanje stoje i dvije mini serije (najave možete vidjeti na blogu kolege Dragonragea ovdje i ovdje) pokraj kojih teško da će itko propustiti samu obljetnicu. Pa, rekoh, da se priključim kompoziciji podsjećanja, ali, naravno, na malo drugačiji način. Za ovu posebnu priliku na površinu sam podigao jedan naslov koji je pomalo drugačiji od klasičnog Titanic filma, a oni koji su ga slučajno pogledali znaju o čemu je riječ. Drugačiji je po tome što je danas malo, khm, smiješan jer govori o…pa, podizanju olupine Titanica na površinu, koja je u savršenom stanju, više-manje. Prije nego odmahnete rukom na ovu besmislicu, uzmite trenutak i pogledajte godinu u kojoj je nastao, pa ću vam dodati mali povijesni podatak – prava olupina nije pronađena sve do 1985 godine i do tada se vjerovalo kako je brod više-manje u netaknutom stanju (svi su kao zanemarili što može napraviti slobodan pad u dužini od 4 tisuće metara) te je ovaj film samo odraz razmišljanja kakvo je prevladavlo do 1985. Sad kad sam vam to rekao, da vas provedem i kroz ostatak priče.

Podignite Titanic je više James Bond filma, a malo manje Titanic film. Stvar je u tome što je ovo ekranizacija jednog od mnogih bestsellera Clive Cusslera te u njemu uopće nije riječ o potonuću već o hladnoratovskim igrama koje igraju stari drugovi Ameri i Rusi. Naime, Titanic je prevozio jako rijedak mineral koji je objema stranama potreban kako bi ga upotrijebili za napajanje nekakvog super oružja. Jednom kad se doznalo gdje je mineral, drugi je problem pronaći brod (do tada se nije znala točna lokacija potonuća) a kad pronađu olupinu, da bi došli do minerala moraju je izvući na površinu. Ono zašto je ovo više James Bond film jeste zato što je glavni junak Dirk Pitt, Cusslerov junak iz romana koji je mješavina Bonda i nekog super drota, i romani su ustvari zanimljiva roba za čitanje, ako ste fan podvodnih misterija, slavnih brodoloma i sličnih stvari. Većina je možda i čula za njega, ali filmski svijet baš i nije pošto je Cussler na kraju balade ispao uvrijeđena persona jer su autori ovog filma poprilično toga izmjenili u odnosu na roman. I nisu tako puno, ruku na srce, no izbačena je jedna velika akcijska scena na kraju filma, gdje se Rusi i Ameri obračunavaju u Die Hard stilu, naganjajući se po Titanicu ko Steven Seagal i Tommy Lee Jones po USS Missouriu u Under Siege. Cussler je radi toga dao zabranu ekranizacija svojih romana te je čak i tužio autore zabavne Sahare, gdje se Dirk Pitt ponovo pojavio (iako je ono bio posve korektan film). Cussler, koji je neka srednja kategorija pisca s fetišom da sam sebe ubacuje u svoje romane, išao je toliko daleko da je 1985 godine, kad je olupina pronađena, izjavio da je oko 90% toga točno pogodio te da je potraga koristila kordinate iz njegova romana. Oni nikad nisu jasno označeni u romanu, a kad su i pronađene neke reference, vidjelo se da je promašio za oho-ho nautičkih milja, a po stanju same olupine (one prave) jasno je koliko je točno pogodio.

Sam film i nije takva propast kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled, radi se o sasvim pristojnom, na par dijelova i atraktivnom naslovu koji je imao taj peh da Titanic i akcijske priče ne idu zajedno. Potrage za skrivenim blagom oduvijek su dobar mamac za publiku – kad je pravo blago u igri. Hladnoratovske igre, povezane s najslavnijim brodolomom, nisu baš takav mamac za publiku (a u jednadžbu ubacite i to da u filmu od originalnog brodoloma nema ničega) te je u konačnici ispao pravi junački flop vrativši od 40 milja (jedan Indiana Jones je u to doba snimljen za 15 milja, pa vi vidite razliku) jedva 13 milja. Scene podvodne potrage imaju dosta dobar štimung, kao i scene gdje se brod podiže na površinu (ipak je korišten princip kojim se brodovi ustvari i podižu na površinu) te na njega treba gledati kao na jednu anomaliju u cijeloj toj Titanic priči pošto ne ide na isti kalup kao svi drugi filmovi. Također, to što je malo pregažen vremenom i na trenutke smiješan u tehničkom smislu (pukotina veličina igle na mini podmornici bi u roku odmah dovela do implodiranja ili bi mlaz vode bio takav da presječe čovjeka na pola) odraz je naivnosti koja je vlada među pomorskim stručnjacima prije nego je olupina pronađena. Brod je prepolovljen i rasturen, a udarac u dno ga je zakopao 16 metara u morsko dno – iako film sugerira da su svi pokušaji izvlačenja propali, do njih nikad nije ni došlo jer je to jednostavno nemoguće za izvesti. Ako ste fan Cusslerovih romana (moram priznati da su meni neki od njih poprilično zabavni) i ako vas interesiraju potrage za potonulim blagom, ovaj film bi vas mogao i zabaviti u svoja dva sata trajanja (što pozitivno, što negativno) te vam ga neću preporučiti otvorena srca, no ponekad i ovako malo nenamjerno smiješne stvari znaju zabaviti čovjeka više nego bi se to moglo pomisliti na prvi pogled.

 

 

Road House (1989)

Posted: 24 siječnja, 2012 in Akcija, Patrick Swayze

IMDb

Trailer

 

“The name is… Dalton” Ako imate imalo pojma o akcijskom filmu kao takvom i ako niste prespavali osamdesete (čak i u obliku nekakve retrospektive) onda bi vam Kuća na putu (ili Krčma na putu, kako je film bio prije poznat) trebala značiti svašta. Od jednog klasika do jedne od najpoznatijih uloga starog Patricka, s tim da je ono “klasik” podložno raznim interpretacijama. Ako pitate one koji vole malo ozbiljnije filmove onda će definica glasiti kako se radi o ispraznoj papazjaniji nabijenoj klišejima, a ako pitate one koji vole da ih se naziva običnim gledateljima onda će definicija biti drugačija – zabavan akcijski flick koji je zabavaljao (i još to uvijek radi) generacije. Gledali vi na Road House kao na ispraznu papazjaniju ili vrhunac akcijskog filma 80-ih (OK,OK, sklon sam malom preuveličavanju) jedna stvar je jasna – film je jebeno dobar. Ne mislim sad na njegovu priču, ne mislim sad na koreografiju, ne mislim sad na likove – sve odvojeno i nije bog zna kako privlačno, no kad se sve to posloži u zajedničku cijelinu onda priča postaje zanimljiva. Film kao takav funkcionira odlično samo kao cjelina, što je stvar koja se događa rijetko, skoro nikad, ako gledate samo kroz liniju akcijskog žanra. Što god da rekli, Dalton ostaje jedan od pravih bad ass tipova koji su prošetali velikim ekranom, a svoju veliku popularnost duguje upravo pokojnom Patricku jer na njega se jednostavno ne može gledati kao na još jednu običnu akcijsku zvijezdu. Barem se nije moglo onda jer mu je prethodni veliki uspjeh bio The Dirty Dancing, pa vi sad zaključite koliko vam taj podatak ulijeva povjerenja u njegove fajterske sposobnosti.

Radnja je zabavna, u najmanju ruku. Profesionalni izbacivač (iliti cooler) Dalton dolazi na novi posao u mali grad. Gradom vlada bogati biznisman i svi su ljudi u strahu od njega. Naš junak će sve to srediti. Jebiga, čak i da uljepšavam bolje od ovoga ne ide, film ima stvarno jednostavnu radnju, debelo podvučenu vestern motivima. Ono što je u njemu zabavnu (osim fajtova) jesu sitnice kojima se ilustrira život izbacivača (u filmu je to skoro pa plemenito zanimanje) tipa “nikad ne radi gužvu u lokalu gdje radiš” (pa onda scena gdje izvedu tipa van bez da ga ustvari itko dirne) pa par praktičnih savjeta o samim fajtovima “čak i najveći padaju ako im sjebeš koljeno” (i to sranje funkcionira u stvarnosti) a par gegova ide i na račun Daltonovog modusa operandija, tipa da uvijek kad dođe u novi grad zamjeni svoj Marcedes za neki krš jer ga svako veče razbiju. S druge strane, radnja ne može biti veći klišej. Bogati tip je  lik koji može sve, ima love, ima hrpu gorila koji će napraviti sve za njega, a jedini pošteni komad u gradu (kojim ima pamet i izgled i pada na Daltonov šarm) je njegova bivša. Kad sve to posložite u cjelinu dobijete miks svega i svačega, od pomalo komedije, do fine tučnjave, i nekih stvarno over the top scena kao što je ona kad negativac monster truckom pregazi auto salon. Dalton je možda faca, ali Wade Garrett (legendarni Sam Elliott) je uber frajer koji doslovce pokrade cijeli film. I još je vraški zabavan, što je najbolje. Teško da će netko ovdje išta proglasiti originalnim (osim možda toga da je izbacivač glavni lik, što se do tada nije vidjelo na velikom ekranu) no teško da će netko film proglasiti i dosadnim. Jedino možda fajtovi danas nisu tako atraktivni kao prije (koreografija je u Hollywoodu napredovala) no imaju onaj staromodni štih koji je oduvijek palio kod publike (posebice fajt Daltona i glavnog negativčevog hanchmena) i, iako više nije toliko u toku događaja, još uvijek nije toliko zastario da ga se nazove dosadnim.

O nekakvoj glumi nećemo previše govoriti jer je ni nema (iako je Swayze upregao nešto snaga da dočara par emocija i to mu je pošlo za rukom) no svi uključeni, iako nisu glumili, nisu ni skrivali da su se dobro zabavljali što se odmah osjeti po njihovoj kemiji. Sam film, doduše, i nije bio tako velik hit u kinima (omjer je 10 milja uloženo – 30 zarađeno) ali je dodatno popravio tu novčanu sliku VHS izdanjem, a praktički odmah je dobio kultni status, iako je za priznanje da je jedan od najprepoznatljivijih akcijskih naslova 80-ih pričekao par godina. Danas je dostupan posvuda, naravno, a 2006 godine dobio je i svoje dvostruko DVD izdanje s poprilično dodatnih off set dodataka. Zanimljiva stvar, iste je godine izašao i njegov nastavak. Road House 2: Last Call kao takav nema veze s originalom osim po nekim kratkim poveznicama s likovima (glavni junak je Daltonov sin) ali radi se o zanimljivom filmu o kojem će još biti riječi. Što se još može reći o originalu? Ništa. Ako ste ga gledali, onda vam je sve jasno. Ako ga niste gledali onda vam nije ništa jasno. Jedini način da to ispravite jeste da ga pogledate, bolji savjet od toga nemam.

Ronin (1998)

Posted: 23 siječnja, 2012 in Akcija

IMDb

Trailer

 

Kada idete raditi film na starinski način, bez CGI-a, onda to nešto govori o vama kao redatelju. Da ste stara škola, da cijenite kaskaderski posao, da želite vidjeti autentičnost i da vas boli neka stvar za kompjuterske novotarije. Kapa dolje, treba imati cojones za to napraviti. Rezultat je poprilično impresivan, barem gledano s tehničke, vizualne i narativne strane (box office je bio malo slabiji) te film i dana danas ima jako visok ugled u svojem žanru (koji i nije tako jasno definiran, ako ćemo iskreno) te ispada da je skoro ko posljednji Mohikanac što se tiče car chase filmova. Za ovakav način snimanja može se stvarno i bez pretjerivanja reći – takvi se filmovi doslovce više ne snimaju. Čak i ako se snimaju (nedavni Drive je imao nešto jako malo staromodnog pristupa jurnjavama) nemaju jačinu kakvu bi trebali imati. Doduše, to je i dvosjekli mač, Ronin je danas poznat po svojim automobilskim akrobacijama, no malo manje po svojoj priči, a još manje po svojem jezivo kvalitetnom castu. Film ima glumačku postavu od koje vas moraju proći trnci, posebice kad ih sve zajedno vidite na jednom mjestu. I, što je najbolje, usprkos svim jurnjavama koje vidite na ekranu, glumački lafovi dobili su podjedanko dobru minutažu. Kombinacija koju ne viđate svaki dan.

Priča je već malo čudnija priča. U igri je skupina međunarodnih kriminalaca (barem ih takvima predstavljaju) koja ima zadatak ukrasti srebreni kofer iz ruku drugog kriminalca. To sad poteže pitanje akcije, jurnjave i pucnjave, čak i planiranja, no ne i samog sadržaja kofera. Uz ta pitanja radnje krene s dobrim tko-je-koga-izdao preokretima jer nitko od njih nije ono za što se predstavlja, svatko radi za nekoga, svi imaju svakoga na nišanu. Priču i dijaloge razvijao je David Mamet, pa ako poznajete njegov rad onda znate što možete očekivati: puno dobrih dijaloga i interakcije među glumcima, a koje su tako dobro ispale jer glumački odabir je takav da je sve to (barem dok pričaju) moralo dobro ispasti. Robert DeNiro, Jean Reno, Stellan Skarsgard, Jonathan Pryce, Sean Bean. Treba nekome nešto više od toga? Faktički jedina ženska uloga pripala je Nataschi McElhone, što je jako cool stvar pošto sam poprilično slab na dotičnu damu (fucking David Duchovny je dobro ispipao that ass) no osim one ne baš klasične umjetne holivudske ljepote, zna i glumiti te nimalo ne zaostaje za svojim muškim kolegama. Priči čete zamjeriti nedorečenost, u najmanju ruku, ali taj pristup nije loš, ako ćemo iskreno, jer morate malo upregnuti moždane vijuge tko tu koga, što je još jedna relikvija iz zaboravljenog doba filmšatva kad su redatelji od publike očekivali da sudjeluju u filmu, tj. razmišljanju o istom. To što će vam ostati par pitanja u glavi nakon gledanja nije nimalo loša stvar (mene i danas zanima koji quratz se nalazi u tom koferu) jer znači da niste postali dio nepismene gomile koja očekuje da im sve bude nacrtano.

Tehnička strana filma impresivna u podjednakoj mjeri kao i sve ostalo. Ulice Nice i Parisa postale su područje gdje se natjerivaju mišićavi europski auti (Audi, BMW) i u svakoj sceni se vidi da su kaskaderi (i neki od glumaca) imali pune ruke posla pri jurnjavama snimanim pri stvarno velikim brzinama i sa stvarnim sudarima. Polet je bio takav da se jedna mala pogreška ipak morala potkrasti i ako dobro pratite, vidjet ćete da je BMW bio na “gimbalu” kad je krenulo prevrtanje, iliti platformi koja se koristi kad se stvara osjećaj kretanja kako bi se uhvatio krupni plan glumca (u ovom slučaju Natasche) dok je za upravljačem. Zanemarivo, ali fora je vidjeti da su korišteni stvarno stari trikovi pri snimanju (danas se za taj sport koristi zeleni ekran i CGI) što samo pojačava osjećaj nekakve izdvojenosti iz krda sličnih uradaka. Gradske su ulice igrale podjedanku ulogu kao i auti (jebote, što je lijepo vidjet BMW ili Audi umjesto onih jurilica sa spoilerima do zemlje i hip-hop glazbom u prtljažniku) jer se ne koriste često, a uske ulice Nice dodale su na pojačavanju adrenalina jer tamo stvarno treba znati voziti i ne očešati zid pri velikim brzinama. Vrhunski napravljen film starog majstora Johna Frankenheimera neće zadovoljiti svakoga, što zbog priče koja nije nacrtana, što radi jurnjava,a što radi same teme, no teško da će itko izgubiti vrijeme, ili reći da je gubljenje vremena, ako ga sjedne i pogleda. Ako niste fan car chase filmova, uživajte u glumcima. Ako ne volite glumce, uživajte u autima. Ako ne volite nijedno od toga… gledate krivi film.

 

Heartbreak Ridge (1986)

Posted: 22 siječnja, 2012 in Akcija, Clint Eastwood, Komedija, Ratni

IMDb

Trailer

 

Što se tiče filmografije starog Clinta tu imam princip pikada. Uzmem listu njegovih filmova, postavim je na pikado ploču i onda što pogodim. Jednostavan princip jer o svakom njegovom filmu bih mogao napisati nešto (OK, OK, nisam gledao dva, možda tri naslova) no nekako uvijek završim na drugom dijelu Dirty Harry serijala ili “Vojničini” (fakat volim te naše lokalne prijevode) jer mi djeluju kao… jako zanimljivi naslovi o kojima se vrijedi nešto reći. Nije da je u njima nešto drugačije nego u drugim filmovima, stari Clint, koliko god mi drag kao lik, glumio je jednu te istu ulogu u skoro svakom naslovu (jedno sam vrijeme mislio da je lik iz Gran Torina ustvari lik iz ovog filma) tako da po tom pitanju na Zapadu ništa novog. No, ima drugih stvari koje vrijedi spomenuti, podjednako zanimljive, a kako sam ovaj vikend radio nešto sitno za kolege s FAK-a, nisam odolio tome da i pogledam film već kad mi se našao pri ruci. Kako je u igri i jedna prehlada, naslovi o kojima ne trebaš previše razmišljati jako su dobar izbor za ovakve prilike.

Priču, vjerujem, znate svi. Thomas Highway je ona vrsta vojnika koju popularno nazivamo “izumrlim dinosaurima” jer on sere, piša, iznojava i krvari vojnički život iz sebe. On je ostarijeli veteran, problematičan tip sklon nepoštivanju bilo kakvog autoriteta, cinizmu, sarkazmu i kočijaškom riječniku, napunjen s toliko šrapnela da aktivira svaki alaram na aerodromima. Polako već na zalasku karijere pronalazi utočište u vojnoj bazi gdje mora obučiti vod zabušanata kojima je do vojske stalo koliko i do lanjskog snijega, a da bi to uspio upotrijebit će… neuobičajene metode. Gunny Highway je još jedan u nizu klasičnih Eastwoodovih likova: neprilagođen, izvan svojeg vremena, grub u ponašanju, oštar na jeziku i sklon svemu i svačemu. Metode obučavanja mladih vojaka ovdje uključuju par zanimljivih rješenja tipa stalno mjenjanje majica kako bi naučio dečke da se prilagode situaciji (što je ustvari poprilično dobra scenaristička fora) do puškaranja na njih živom municijom da nauče kako zvuči AK-47 jer je to oružje broj 1 njihovih neprijatelja. Htjeli mi to ili ne, ali ti vojnički drilovi uvijek ispadnu smiješno ili barem polusmiješno čak ni kad im to nije namjera. Eastwood je ovdje ciljao komediju, da ne bude zabune, poprilično dobro parodirajući vojni lik, jednako i kao mlade generacije koje dolaze na mjesto starih, no ujedno je odao i malu počast voljenim Marincima jer je i sam bio jedan od njih (radio je kao instruktor plivanja dvije godine) tako da sve to funkcionira na više razina.

Također nemoguće je zamijetiti početak one poznate samoironije na račun vlastitih godina koja će tek u kasnijim godinama dobiti puni zamah. I ovdje je on čovjek izvan vremena, no koji pokušava uskladiti samog sebe sa stvarima o kojima se prije nije pričalo (čitanje ženskih časopisa da bolje razumije bivšu ženu geg je samo takav). Ipak, ne zaboravlja ni macho stranu cijele priče te na kraju imamo mali oružani sukob njega i njegovih vojaka protiv tamo nekih neprijatelja (iako je sukob u Grenadi bio stvaran) u kojima će razmaženi dečki pokazati kako su dorasli zadatku, a da je i Gunny Highway još uvijek alive i kicking. Teško da se taj dio može nazvati baš nešto posebno atraktivnim, pa ako još niste pogledali film i krenete ga gledati u svojstvu ratnog filma – nemojte to raditi, teško da će vas zadovoljiti po tom pitanju. Ne shvatite to krivo, pirotehnika je zgodna, pucnjava isto, ali ima i boljih filmova na tu temu. Likovi su površni, posve očekivano, i ocrtani su kartonski, no ovdje ionako nije toliko bitna karakterizacija koliko šarenilo razmažene grupe (i lik Highwaya je uglavnom sastavljen od klišeja) i jedini kojeg vrijedi izdvojiti jest mladi (barem tada bio) Mario Van Peebles kao rock’n’roll freak koji postaje vojnik. Gledano iz perspektive običnog gledatelja, film proleti dok si rekao keks, dva sata čiste zabave namjenjene praktički svima (iako baš ne i ženskom spolu, ako ćemo iskreno) i lakoća pripovjedanja je takva da se odmah vidi zašto je Clint jako dobar kao redatelja. Možda danas i nije tako aktualan jer ne govori poruku “rat je sranje”, no to je stari Clint u vrhunskom poletnom izdanju – koga briga što nema nikakvu poruku.

Fled (1996)

Posted: 21 siječnja, 2012 in Akcija, Komedija, Laurence Fishburne

IMDb

Trailer

Nakon što sam (opet) ostao bez inspiracije što pametno pogledati u vrijeme dok imam vremena nešto pogledati, riješenje je bilo jednostavno – uzmi nešto za što znaš da A) ima nekog šarma, B) neće te previše opterećivati C) zabavit ćeš se i D) nisi to dugo gledao. Fled (nikad nije dobio nekakav adekvatni zamjenski prijevod) ide u onu kategoriju brzo poteznih, ne posebno inteligentnih, poprilično zabavnih B filmova kakvi su se prije znali snimati na tone. E, sad, nije da se i danas ne snimaju B filmovi, ali onda su imali nekoliko važnijih stvari koje su ih činili boljim materijalom za gledanje nego danas. Imali su solidne redatelje koji su znali stvar-dvije o tome kako se nešto režira, imali su i glumce koji su znali stvar-dvije o glumi, a čak su bili i poznati te su sami filmovi gledali više na to da zabave publiku nego da budu ograničeni samo na jedan dio istih.

U ovoj našoj priči redatelj je Kevin Hooks i ako niste čuli za njega, ne krivim vas, no čovjek je režirao po nekoliko epizoda valjda svake serije koja se pojavila na malim ekranima (Prison Break, ER, 24 i Lost su samo neke od njih) a snašao se i na velikom ekranu poprilično uspjelim akcićem Passenager 54 koji je od Wesley Snipesa, barem na pet minuta, napravio crnačku verziju John McLenea. Ako ništa drugo, lik barem zna kako složiti kadar i napraviti dinamiku od praktički ničega. U priči je i jedan Laurence Fishbourne, koji je u to vrijeme bio nova nada crnog glumišta (nominacija za Oscar u filmu o životu Tine Turner je pomogao) koji ima izgled akcijske zvijezde, ima potreban samouvjereni nastup akcijske zvijezde, ima karizmu koja uopće nije zanemariva i ima jako dobar komični nastup ako to scena zahtjeva. Stephan Baldwin kao podrška i nije baš najsretniji izbor jer lik ima karizmu kuhane ribe te je daleko po kvaliteti od ostatka svoje braće. Komični tempo mu je srednja žalost, a jednako tako i gluma te se može proglasiti i najslabijom karikom cijele priče (iako nije baš u cijelosti katastrofalan). Tu je i Salma Hayek u jednoj od onih prvih uloga nakon što je dobila američku adresu. Žena je zgodna, žena je simpatična i žena ima dobar smisao za komediju. Tko nije zadovoljan traži previše od filma. Will Patton je ovdje kao druga violina (odnosno treća) i stvar zašto ga spominjem jeste to što je on glumački laf (iako, pretpostavljam po imenu nemate pojma tko je on) koji je donio malo one autentične glumačke kvlitete na stol. Nije da je dobio i neku značajnu minutažu, ali bolje išta nego ništa. Glavni negativac je izvučen pravo iz naftalina te ga oni ovisni o sapunicama (pogotovo osamdesetima i Dinastiji) znaju kao Dex Dextera (iliti Michael Nader, kako se čovjek ustvari zove)

Znate igrače, da kažem i koju o samom filmu (iako ste možda zamijetili da izbjegavam reći nešto o samom sadržaju). Film kao takav je brz, zabavan buddy-buddy akcić kojeg, vjerujem, nećte pamtiti duže od jednog dana. Ali, vraški dobro ispunjava sat i pol vremena i dok traje, mogao bi vas zabaviti više nego očekujete. Priča je tanka, ako ćemo iskreno. Dva lika pobjegnu iz zatvora (onog otvorenog) zavezani su jedan za drugog i moraju surađivati ako žele izvući živu glavu. Jedan je mrknuo podosta love od kolumbijske mafije i, kako to već ide, mafija nimalo ne prašta. Ima tu natezanja, verbalnog i fizičkog, jurnjave motorima i autima, pokoji mali preokret i, naravno, vatrenog obračuna. Koktel svega što jedan ljubitelj zabavne akcije (iako ne komedije kao takve) može poželjeti. Za svoje ograničene uvjete film je svojedobno bio i relativni hit te mu je kino život bio zanimljiv jer se onda više medijske pozornosti poklanjalo i takvim projektima, a ne samo onim koji su megalomanski, nabrijani i puni preplaćenih zvijezda. Danas je, naravno, nestao na policama zaborava, što je šteta jer ga vrijedi pogledati barem jedanput (možete mirne duše i dva puta) jer predstavlja bolji primjer kako se radi film zabave radi, a ne radi nečijeg muženja novca na račun ničega.

 

Phoenix (1998)

Posted: 20 siječnja, 2012 in Drama, Kriminalistički, Thriler

IMDb

Trailer

 

Oduvijek sam volio pošteni komad kriminalističkog filma: grubi junaci, pljačke koje krenu naopako, završni obračuni… Cijeli taj paket. Možda će većina reći kako je kultna Heat pravi primjer takvog filma i neće pogriješiti, no to nije ni početak ili kraj takvih naslova (Affleck je iznenadio sa svojim The Town) i uvijek vrijedi malo zagrebati ispod površine kako bi se otkrilo nešto novo, posve zaboravljeno i, recimo to uvjetno, podcijenjeno jer Phoenix, istini za volju, nikad nije postao nešto više od običnog krimića za kojeg publika uopće nije ni znala da postoji. Razlozi su za to dvojaki, ali nije riječ  lošem filmu već je riječ o filmu koji ima drugačije koncipiranu radnju te se jedan dio njegove neprepoznatljivosti može pripisati i tome.

Priča kao takva prati četiri člana Phoenix policije, četiri detektiva sklona kocki, kurvama, krađama, zelenašenju i sličnim veselim stvarima (ponajmanje ustvari rješavaju zločine) i najveći dio radnje gledamo kroz oči Harrya (Ray Liotta) okorijelog kockara koji nema u što se neće kladiti. Ali, Harry, iako je u problemima do grla, dužan je bogu i vragu, još uvijek vjeruje u neke svoje principe te će ih samo djelomično pogaziti kad zajedno s partnerima odluči opljačkati lokalnog zelenaša. Naravno, takva stvari u ovakvoj vrsti filma nikad nemaju sretan kraj, pa već možete naslutiti što će se sve dogoditi.

75 posto filma prati Harrya, ali i njegove partnere (samo u manjoj mjeri) kroz uobičajene aktivnosti kojima se svakodnevno zamaraju. I dok je netko morao malo patiti u takvom pripovjedanju, žrtve su likovi koje glume Daniel Baldwin i Jeremy Piven pošto su tek ugrubu ocrtani, bez nekakve dubine. Njihov život tako je skup kratkih crtica koje povezuju neki likovi (lik zelenaša i lik kladioničara) te i radnja djeluje kao takva. Sve dok se ne odluče na pljačku. Film tek onda ulazi u ono ravnomjerno pripovjedanje kakvo se očekuje da bude. Tu je zalutala i Angelica Houston kao Harryev ljubavni interes te će većina odmah primjetiti kako između njih i nema neke prave kemije (što kaže kolega Boris – ona djeluje malo prestaro za Liottu) no njihova veza nije ni zamišljena da probudi strasti u gledateljima već da prikaže kako bi izgledao normalan Harryev život jer sve ostalo što se vidi je jednostavno loše, bolesno ili uronjeno u pesimizam. Glumci su potegli iz pete da nešto dočaraju (barem Liotta i LaPaglia) a neće biti razočarani ni oni koji vole sirove policijske drame (što prvi dio filma jest) kao ni oni koji vole pošteni film pljačke (pucnjava uključena u cijenik, naravno). Film kao takav nije materijal da bude nekakvo remek djelo, no odlična izvedba same ideje, skup zanimljivih likova i dobar tempo čine ga boljim dijelom dotičnog podžanra te je šteta da se baš posve na njega zaboravi.