Arhiva za 8 siječnja, 2012


IMDb

Trailer

 

X-Man: Prvi razred film je koji poštuje ostavštinu svojih prethodnika. Ako je netko pomislio da je to loša stvar, neka tu pomisao pomisli ponovo jer radi se o naslovu koji je bez muke pomeo ovogodišnju superhero ponudu ne igrajući na specijalne efekte kao dobitnu kartu, izostalo je zamorno izmišljanje tople vode, a nema ni već napornog povezivanja s ostatkom Marvelovog svemira. First Class igra na svoju najjaču kartu, likove, i to radi na način da ih predstavi kao nekog s kim se gledatelj može poistovjetiti, ne srameći se upotrijebiti emocije kao još jedan trik kojeg više nitko ne koristi iz straha da bi gledatelja mogao slučajno opteretiti nepotrebnim uključivanjem u radnju.

Iskreno, oduvijek sam imao respekt prema autorskom timu koji stoji iza ekranizacija X-Men franšize, svojedobno su pokazali jaku odvažnost ne igranjem po pravilima, radi čega čak i X-Men: Last Stand, iako možda najslabiji u originalnoj trilogiji, ima snagu kakvu srodniji uradci mogu samo sanjati. Konačnost u njemu izazvala je svojedobno zanimljiva nagađanja kako će se to vremenom morati pregaziti jer radi se o unosnom poslu, a rijetko koji se ne odazovu pozivu moćnog dolara. I to se naposljetku dogodilo, ali ne baš na način za koji bi se moglo reći da će biti logičan put. Umjesto forsiranja nastavka završenog putovanja, ovaj put svjedočimo njegovu početku. Teško da bi se sama ideja mogla nazvati originalnom, nakon što je Batman Beginns pokrenuo taj trend vraćanja u prošlost, nema koja strip adaptacija je nije iskoristila. Rezultati su uglavnom ispadali – zanimljivi, u najmanju ruku, pri čemu je uz Batmana najviše profitirao, ironično, spin off samih X-Mena, Wolverine. Iako je Hugh Jackman sam po sebi dovoljno preporuka za gledanje tog filma (ima nešto u tim Australcima) film je dobro došao i kao ispipavanje pulsa javnosti što misle o nastavku sage.

A saga započinje time da Charles Xavier još uvijek ima kosu i može hodati, a nije mu strano ni upucavanje komadima u pubovima pričajući kako su njihove genetske mane ustvari najbolja stvar koja im se mogla dogoditi. Xavier tako otkriva da je volio dobar provod jednako kao i lijepe žene, što je, priznajmo, baš cool stvar. S druge strane, vidimo zašto je Erik Lehnsherr nagomilao toliko negativne energije u sebi produbljivanjem njegovih trauma iz konc-logora na razinu koja je još upečatljivija od one koja je samo ovlaš prikazana u originalnoj trilogiji. Treba napomenuti i da je glavni glumački dvojac, James McAvoy i Michael Fassbender, uspio stvoriti dva potpuno nova lika svojim interpretacijama, no s podsjetnicima na originale koji su i privukli publiku. Njihova interakcija na ekranu ima potrebnu kemiju da stvori dojam kako oni nikad nisu bili posve pravi prijatelji, ali ni mrski neprijatelji već su razvili odnos čvrstog poštovanja, iako obojica imaju posve različita uvjerenja.

Za razliku od originalne trilogije, Prvi Razred nema centralnog lika, što je spretan način da svaki od likova dobije svoj dio medijskog prostora. Usprkos kratkom trajanju tog prostora, scenaristički se uspjelo dočarati zašto su likovi završili na stranama gdje smo ih prvi put upoznali. Doduše, zapostavljena je garnitura svježih klinaca, ali moralo se igrati malo na sigurno te pažnju zadržati na likovima koje već, u neku ruku, i poznajemo. A filmu je trebao i negativac, pri čemu Kevin Bacon ispada možda i najjače glumačko ime koje se nalazi u njemu. Glumački je ipak zasjenjen od svojih mlađih kolega, no to i nije tako loša stvar jer im je uspio parirati samom pojavom. A negativac je ovdje kako bi se napravio drugi dio popularnih stvari u franšizi. Akcija.

X-Men kao takvi nikad nisu imali pretjerano velike akcijske scene, ali su zato bile pažljivo raspoređene, razrađene i svrhovite bez da se pretjerivalo s divljom montažom ili nepreglednošću. Bilo tako prije, bilo tako sada, Prvi Razred ne odstupa od pravila, a dojam je vrhunski te ga se ne može nazvati vizualno siromašnim čak ni kad se usporedi s drugim naslovima tipa Thor ili Captain America, koji su bogatiji po tom pitanju. Uzvratiti udarac nije teško, ovdje su likovi razrađeniji, pa iako bi naziv dramski orijentiran bio pomalo pretjeran, u njemu ima i dosta istine. Također, nije se moglo i bez nekakvih vremenskih referenci, kao što je Kubanska nuklearna kriza (što i glavni plot filma) i nekih stvari koje su se odigrale u stvarnosti. Američko okretanje leđa saveznicima koji su htjeli srušiti Castrov režim ovdje je ilustrirano ljudskim okretanjem leđa mutantima nakon što su im pomogli i teško je ne vidjeti žalac kritike u svemu tome. A malo zdravog podsjećanja na neke pogrešne odluke nikad nikome nije naškodilo. Što sve to u konačnici znači?

First Class je spektakl (što je samo uvjetno rečeno) s dušom koji u svojoj ponudi ima za svakoga ponešto. Dobro razrađeni likovi (iako se u nastavku mogu očekivati i neke novije stvari o njima) priča koja nema prečaca, poštena doza zdrave akcije, ležerni i opušteni pristup pripovijedanju te fina količina autoironije i humora. Svježi početak nekih već poznatih stripovskih imena, ali s novim glumačkim pojavama koje se bez problema mogu nositi i puno jačom konkurencijom. Nije to malen zadatak za izvesti, ostati vjeran ostavštini na kojoj si nastao, a istodobno biti potpuno samostalan. Rijetki to uspiju izvesti, što je samo još jedan dodatni plus ionako dugačkoj listi pozitivnih stvari koje se mogu vidjeti u njemu.

As Good as It Gets (1997)

Posted: 8 siječnja, 2012 in Drama, Komedija

IMDb

Trailer

 

Za Melvina Udalla stvarnost je takva da on o svim ljudima koje vidi oko sebe ima ponešto za reći, rijetko kad ugodno. Njegov je život kompilacija najvećih hitova koje život može pružiti; mi-zantropstvo, cinizam, sarkazam, opsesivno kompulzivni poremećaji i dobra stara čangrizavost, što ga čini zanimljivim, ali iznenađujuće teškim likom s kojim bi htjeli imati interakciju. Njegov život, onaj koji vodi izvan zatvorenog i sigurnog prostora svojeg stana, može se gledati i kao skup sporadičnih, ali redovitih interakcija s određenim ljudima koje, kako i priliči, uzima zdravo za gotovo, bez da se suzdržava kad treba poneku i prešutjeti o njima. Koliko god drugima te interakcije bile čudne, da izbjegnem reći i uvredljive, za Melvina one predstavljaju još jednu vrstu rituala o kojoj ovisi pouzdanost i čvrstina njegova života, no ono što on još nije stigao doz-nati, a što svi drugi već odavno znaju – ništa nije pouzdano i čvrsto u životu.

Još tamo davno, prije nego je postojao Internet, načuo sam glasinu kako će Jack Nicholson glumiti malo pomaknutog pisca u romantičnoj komediji. Jack i romantične komedije? Nisam bio baš nešto posebno uvjeren, ali kako sam pozitivna osoba, jedna od onih kojima je čaša uvijek polu puna, suzdržao sam se od nekakvih zlih komentara sve dok nisam doslovce i pogledao film. I jedna stvar mi je odmah postala jasna: treba biti jako oprezan kad se stavlja etiketa na film, nešto slično kao pri rukovanju s tekućim nitroglicerinom dok se nalazite na neravnoj cesti. „Bolje ne može“ ima komediju u sebi (sarkastični ljudi bez dlake na jeziku uvijek su duhoviti, ali pomaže kad iste glumi stari Jack) ima i romantiku u sebi, ali ponajviše to je film o ljudima koji se nalaze sigurno zatvoreni u svoje živote, čije interakcije s drugim likovima predstavljaju tek običnu svakodnevicu, a čije će se sudbine, neplanirano, kako bi drugačije i bilo, ispreplesti na takav način da će postati posve jasno kako je i površna svakodnevica ono što nas drži u nekakvom tihom iščekivanju sutrašnjeg dana.
Tako Melvin, iako nije baš veliki fan interakcije s ljudima, skoro svaki dan provodi u omiljenom restoranu, vodeći male razgovore s konobaricom Carol, na svoj osebujni način, čak ni ne primjećujući kako je ona jedna od rijetkih koja ga trpi i to sa smiješkom na licu i spremnom dosjetkom na jeziku. Carol, iako više po „službenoj“ dužnosti trpi Melvina nego iz dobrote svojeg srca, u njemu vidi usamljenu osobu, nespremnu da to i prizna (čak i nesposobnu za takvo priznanje) što joj olakšava površnu interakciju, bez da ima ikakve volje upoznati ga bolje. Njihovo malo društvo zaokružit će i gay umjetnik Simon, ali tri osobe odvojene u svoje zasebne cjeline ukrstit će svoje putove kad se dogodi nepredviđene stvari. Simon će završiti u bolnici, a na Melvinu će ostati da se brine o njegovom psu (istom onom kojeg je jednom prilikom lansirao niz otpadnu cijev) što je zadatak iz prisile, ali će prerasti u ugodu. Dapače, nakon što se Simon vrati iz bolnice, njih dvojica će početi sklapati čudno, ali iskreno prijateljstvo. Ni situacija s Carol neće ostati samo na površnosti jer Melvin jednostavno neće prihvatiti njezin odlazak iz omiljenog mu restorana. Naravno, iako uvjeren da je to sve radi njega, shvatit će da Carol ima život i izvan restorana te da sama odgaja bolesnog sina te će izvesti malu intervenciju osiguravanja bolje zdravstvene njege za njega samo kako ona ne bi morala tražiti drugi posao. I zato jer se uopće nije složio s novom konobaricom, što je ipak sporedna stvar. No, u svemu tome Melvin će si priznati da njegov interes za Carol nije samo zato da mu svako jutro služi doručak već nešto dublje, intimnije, i da bi to doprlo do nje, morat će napraviti i pokoju intervenciju i na sebi.

Na prvi pogled balansiranje s tri potpuno različita lika djeluje kao popriličan komad posla, no redatelj James Brooks kao da nije imao nikakvih problema s time, počevši s njima kao trima odvojenim svjetovima, te završivši kao jednim, spojenim i još uvijek u fazi nadogradnje, ali ugodnim za sve uključene. Ne samo da je uspješno izveo integraciju tri lika u jednu cjelinu već je spretno spojio klišeje (neodlučni gay, cinični pisac, samohrana majka) s različitim razinama osobnih emocija s kojima se likovi suočavaju, stvarajući mješavinu humora i osjećajnosti koja ne djeluje isforsirano već prirodno, kao da su likovi uistinu prošli cijelu jednu ljestvicu promjena, suočavajući ih s njihovim nedostacima, uspješno stvarajući trodimenzionalne likove s kojima se publika može bez problema poistovjetiti. Naravno, riječi bez osjećaja i nemaju nekakvu posebnu vrijednost zato treba skinuti kapu i cjelokupnom glumačkom ansamblu koji je unio duh i život u napisano. Jack i Helen Hunt su za svoje izvedbe pokupili i Oscare (iako baš i ne držim do njih kao nekakvo mjerilo, ovdje su otišli u zaslužene ruke) no čak su i one sporedne minijature odrađene sa stilom (Cuba Godding Jr. i poznati scenarist Shane Black kao vlasnik restorana) nadopunjujući glavnu družinu. Romantična komedija, s jakim daškom drame, izvela je gotovo nemoguće, spo-jivši zabavu, emocije, toplu priču, odlične glumačke izvedbe, uvjerljive dijalog u jednu opuštenu, ali izrazito nadahnutu cjelinu nakon koje se osjećate da ste gledali poseban filmski doživljaj.