Arhiva za 10 siječnja, 2012


IMDb

Trailer

Nakon što sam imao izlet u visoku produkciju, vrijeme je da se malo vratim u područje gdje se bolje osjećam. Privatni detektivi, muškarci koji nose šešire, zgodne i tajanstvene dame, slučajevi koji su sve samo ne jednostavni, nesposobni policajci i poprilična gomila macho spike kao i off naracije, sastavnog dijela svakog poštenog filma koji uključuje privatne dekstere. Ekranizacija još jednog romana Raymonda Chandlera s detektivom Phillipom Marlowom već mi je dugo stajala na listi za gledanje, možda čak i predugo, no kako sam upao u malu neinspiraciju što uopće pogledati, nekako se istaknuo na vrhu gomile. Inače sam slab na dekstere koji nose šešire i rade za kikiriki jer pripadaju davno zaboravljenim filmskim vremenima, podjedanko tako i zanimljivijim. Jer, koliko to zvučalo banalno, izvedba je bila u drugom planu, priča je ta što se cijenilo, pa iako je Marlowe pomalo zastario kao lik i sami filmovi danas znaju izazvati osmjeh na licu, još uvijek imaju ono nešto što mi ih čini zanimljivim. Također, ovdje je jedan od najkvalitetnijih glumaca svoje generacije odigrao svoje prvo pojavljivanje kao Marlowe, što je plus samo takav. E, sad, ovisi jeste li kalibrirani na staromodne detektivske priče i šmeka te li uopće dekstere koje svi mlate. Jer ako niste, slobodno možete preskočiti ostatak teksta. Ali, ako jeste, dobro došli u Los Angeles pedesetih godina prošlog stoljeća, zabavno je mjesto za posjetiti… barem preko televizijskog ekrana.

Marlowe, vječni cinik i čvrsti momak s dozvolom za privatnog detektiva, dobije neočekivani posao od tipa koji je građen kao trokrilni ormar – da pronađe žensku imenom Velma. Taj div je nije vidio šest godina (malo je gulio kaznu u zatvoru) i nije baš čovjek od velike inteligencije, sve što mu je na pameti jeste njegova Velma. Marlowe nakon niza susreta s nekoliko čudnih individua napokon i pronađe dotičnu, ali smještenu u sanatorij i izvan stvarnosti. Okreće se drugom poslu, koji jednako tako krene loše, no otkrije dvije stvari. Njegova Velma nije Velma, a drugi slučaj povezan je s prvim. Pojavljuje se tu i nekoliko loših momaka koji žele ubiti Marlowa, onog diva s početka priče, pa je tu i nekoliko zgodnih ženskih lica koje vole izbaciti noge u prvi plan, nekoliko mutnih bogataša… cijeli paket noir detalja. Razriješenje slučaja? Napeto, ali za to pogledajte film.

Robert Mitchum je kao stvoren za ulogu Marlowe, grub i sirov oko rubova, cinik po prirodi, grub po ponašanju, s pripadajućim zanimljivim licem. Pomalo kao Bogart, ali s uvjerljivijim ponašanjem. Karakterizacija ovdje ne igra nikakvu ulogu, Marlowe je skup hard boiled detalja (jednako kao i klišeja) te zanimljivost njega kao lika poprilično leži na glumcu koji ga igra. Sporedni cast je isto tako zanimljiv, počevši od Charlotte Rampling, koja igra klasičnu ulogu zavodnice i opasne žene, no koja jednako tako osim dobrog stasa i jake sličnosti s Lauren Bacall baš i nije ponudila nešto posebno. U sve to zalutao je i jedan Sly Stallone kao filmski početnik (zanimljiva trivijalnost da je i Arni zalutao kao filmski početnik u drugi film koji ima Philipa Marlowa za centralnog lika) i ima točno dvije scene, ne izgovori ni jednu riječ, ali uspije ubiti nekoga – početak karijere samo takav. Što se tiče samo filma, to je stara škola i to ima svoje dobre strane. I loše strane. Priča se raspetljava tako da vas uvuče u radnju, ali način snimanja je malo prestatičan, zna biti čak i zamoran te ako niste skloni interakciji među likovima kao glavnom adutu privlačnosti, bit će vam dosadan. Off naracija ima štimung klasičnog noira filma, ali zna biti i nepotrebna jer kad Marlowe počne slagati maštovito složene riječi brzo shvatite da ne govori ništa važno. Preporučit ću vam ga i neću. Par glumačkih legendi, dobra ekranizacija, dobra priča i mane koje sam spomenuo – sami odaberite želite li uložiti ili izgubiti vrijeme.