Deckard
IMDb
Trailer
Stvar je sljedeća i to vam govorim ozbiljno, neke filmove jednostavno treba pogledati da bi se povjerovalo u to da Hollywood još uvijek zna ponekad iznenaditi, barem kad je u pitanju visoka produkcija. Takve stvari se dogode kad poštujete nepisana pravila kojih se treba pridržavati kada radite nastavak serijala koji je uspio preživjeti tri posve različita filma, tri drugačija autorski potkovana redatelja i tri različita pristupa materijalu. Jedno od pravila jeste da budete drugačiji od svojih prethodnika, drugo pravilo je da na stol donesete nešto novo, treće je da nadogradite ono što već postoji bez da nepotrebno zaboravite ono što su napravili vaši prethodnici, a četvrto je da dovedete neko svježe lice u priču. Već mogu vidjeti kako se odabiru redatelji koji bi trebali stajati za kormilom svakog takvog projekta (uz riječi: your mission, should you choose to accept it… je da napraviš film koji nas neće blamirati) i ovaj put stvari nisu bile tako lagane kao prije. Nakon što je Brian De Palma svojom hladnom i preciznom režijom oživio serijal, John Woo svojim unaprijeđenim vizualnim stilom održao na životu, a J.J Abrams svojim emocionalnim dodatkom nadogradio priču o Ethanu Huntu, Brad Bird imao je pravu malu nemoguću misiju za izvesti i rezultati su uistinu impresivni, čak i za jedan nastavak.
Kako je cijeli serijal oduvijek plesao na tankoj granici toga da postane običan klon Bond filmova, četvrti dio vraća se svojim korijenima i počecima – dobrom starom high tech špijuniranju, stvaranju napetosti iz situacije kao takve, koristeći se likovima i zadacima koji se moraju obaviti da bi stvari funkcionirale kako treba. Ubačen je i dašak staromodne nostalgije (kad ste posljednji put vidjeli da negativci uz pomoć detonacije nuklearnog oružja žele zavladati svijetom) dodana je nikad previše korištena humoristična komponenta te je izgrađen dublji odnos među likovima pošto je to tako dobro funkcioniralo u nekim drugim dijelovima serijala. Hunt i njegov IMF odjel u ovom nastavku postaju odmetnici, prepušteni sami sebi, nakon što ih po kratkom postupku optuže da su digli Kremlj u zrak (svaka sličnost s rušenjem WTC tornjeva namjerna je) i ako žele da svijet ostane sjebano mjesto kakvo oduvijek poznajemo, moraju se povući duboko u ilegalu kako bi uhvatili nuklearnog teroristu kodnog imena Kobalt. Glavni negativac u filmu ima okus i miris klasičnih negativaca koje smo vidjeli u Bond filmovima i najpametnija stvar koja se mogla napraviti bila je – ne koristiti ga previše. Težište je prebačeno na planove kako ga uhvatiti, interakciju s drugim likovima koji IMF trebaju odvesti do njega, što je potez hvale vrijedan jer teško da netko može nadmašiti izvedbu Phillipa Seymoura Hoffmana i trećeg dijela (ne treba zaboraviti ni Jon Voighta, odnosno Dougray Scotta iz prošlih nastavaka) te ponovno korištenje istog pristupa bilo bi, pa ponavljanje već viđenog. Akcija je jednako tako odgurana u drugi plan, pažljivo je dozirana kako ne bi preuzela glavnu ulogu, no nije zaboravljena te djeluje pristojno i razrađeno. Uvođenje novog lika u dinastiju Huntovih pustolovina također djeluje osvježavajuće posebice zato što je Jeremy Renner solidan glumac (nije čudo da su ga producenti htjeli ubaciti kao Cruiseovu zamjenu za daljnje nastavke) ali i zato što je nadodana emocionalna komponenta koju dva lika dijele radi nekih stvari iz prošlosti, čime se nadogradio karakter likova, što, složit ćemo se, nikad nije loša stvar. Uvođenje komedije kao jednog od sastavnih elemenata moglo je ispasti svakako, od parodije do neduhovitosti, no, čistom srećom, funkcionira gotovo kao dobro podmazani stroj jer do sada nikada nije bila korištena u tolikoj mjeri, a da je originalnost u novim stvarima znaju i ptice na grani. I pomaže što je Vinga Rhamesa zamijenio Simon Pegg, koji s ozbiljnom akcijom ima veze koliko i ja s istraživanjem tamne strane mjeseca.
Vizualno, film djeluje korektno, Bird ipak nije redatelj kalibra jednog Woo-a ili De Palme, no kompenzacija je napravljena protočnom radnjom u kojoj ima za svakoga ponešto te se bez ustručavanja može reći kako je Ghost Protocol žrtvovao neke stvari kako bi dobio neke stvari, ali ustvari nije ništa izgubio u tom procesu. Dva sata prolaze samo tako, bez opterećivanja, pa čak i vrijeđanja inteligencije, stvarajući okružje zabavnog i napetog, nakon čega se osjećate da ste nešto stvarno i gledali, pa čak se i zabavili. Doduše, vjerojatno ćete osjetiti neke ustupke u realizaciji, kao što je korištenje svjetskih metropola i nekih njihovih atrakcija kao mamac za gledatelje, no njihovo ne preveliko korištenje (stječe se dojam da su svi elementi u filmu oprezno korišteni) ipak sprječava da se pojavi osjećaj kako gledate turističku razglednicu nekog mjesta. Dosta muke, dosta loših vibracija (svijet može gledati na Cruisea kao jednog religijskog frika, ali je čovjek vrsni profesionalac dok radi na filmovima) i dosta negativnog nasljeđa radi nastavaka čija je svrha izvlačenje novaca nisu spriječili da novo izdanje MI franšize neočekivano postane – dobar film. Dobar u smislu da će vas zabaviti, da će vas nasmijati, da će vas odvesti u neki drugi, egzotični svijet, te da će vam pružiti nešto novo i originalno. Iako možda nije najpametniji savjet da ga pogledate bez ikakvih očekivanja, predrasuda ili ideja o tome što bi mogli vidjeti, upravo to ću vam preporučiti jer da je holivudska mašinerija štancanja nastavaka u svim slučajevima ovako kreativna, filmski bi svijet bio puno bolje mjesto za prosječnog gledatelja. Vaša misija, u slučaju da je prihvatite, jeste da film pogledate što prije. I da se dobro provedete.
Deckardov Kutak 