Arhiva za 22 siječnja, 2012

Heartbreak Ridge (1986)

Posted: 22 siječnja, 2012 in Akcija, Clint Eastwood, Komedija, Ratni

IMDb

Trailer

 

Što se tiče filmografije starog Clinta tu imam princip pikada. Uzmem listu njegovih filmova, postavim je na pikado ploču i onda što pogodim. Jednostavan princip jer o svakom njegovom filmu bih mogao napisati nešto (OK, OK, nisam gledao dva, možda tri naslova) no nekako uvijek završim na drugom dijelu Dirty Harry serijala ili “Vojničini” (fakat volim te naše lokalne prijevode) jer mi djeluju kao… jako zanimljivi naslovi o kojima se vrijedi nešto reći. Nije da je u njima nešto drugačije nego u drugim filmovima, stari Clint, koliko god mi drag kao lik, glumio je jednu te istu ulogu u skoro svakom naslovu (jedno sam vrijeme mislio da je lik iz Gran Torina ustvari lik iz ovog filma) tako da po tom pitanju na Zapadu ništa novog. No, ima drugih stvari koje vrijedi spomenuti, podjednako zanimljive, a kako sam ovaj vikend radio nešto sitno za kolege s FAK-a, nisam odolio tome da i pogledam film već kad mi se našao pri ruci. Kako je u igri i jedna prehlada, naslovi o kojima ne trebaš previše razmišljati jako su dobar izbor za ovakve prilike.

Priču, vjerujem, znate svi. Thomas Highway je ona vrsta vojnika koju popularno nazivamo “izumrlim dinosaurima” jer on sere, piša, iznojava i krvari vojnički život iz sebe. On je ostarijeli veteran, problematičan tip sklon nepoštivanju bilo kakvog autoriteta, cinizmu, sarkazmu i kočijaškom riječniku, napunjen s toliko šrapnela da aktivira svaki alaram na aerodromima. Polako već na zalasku karijere pronalazi utočište u vojnoj bazi gdje mora obučiti vod zabušanata kojima je do vojske stalo koliko i do lanjskog snijega, a da bi to uspio upotrijebit će… neuobičajene metode. Gunny Highway je još jedan u nizu klasičnih Eastwoodovih likova: neprilagođen, izvan svojeg vremena, grub u ponašanju, oštar na jeziku i sklon svemu i svačemu. Metode obučavanja mladih vojaka ovdje uključuju par zanimljivih rješenja tipa stalno mjenjanje majica kako bi naučio dečke da se prilagode situaciji (što je ustvari poprilično dobra scenaristička fora) do puškaranja na njih živom municijom da nauče kako zvuči AK-47 jer je to oružje broj 1 njihovih neprijatelja. Htjeli mi to ili ne, ali ti vojnički drilovi uvijek ispadnu smiješno ili barem polusmiješno čak ni kad im to nije namjera. Eastwood je ovdje ciljao komediju, da ne bude zabune, poprilično dobro parodirajući vojni lik, jednako i kao mlade generacije koje dolaze na mjesto starih, no ujedno je odao i malu počast voljenim Marincima jer je i sam bio jedan od njih (radio je kao instruktor plivanja dvije godine) tako da sve to funkcionira na više razina.

Također nemoguće je zamijetiti početak one poznate samoironije na račun vlastitih godina koja će tek u kasnijim godinama dobiti puni zamah. I ovdje je on čovjek izvan vremena, no koji pokušava uskladiti samog sebe sa stvarima o kojima se prije nije pričalo (čitanje ženskih časopisa da bolje razumije bivšu ženu geg je samo takav). Ipak, ne zaboravlja ni macho stranu cijele priče te na kraju imamo mali oružani sukob njega i njegovih vojaka protiv tamo nekih neprijatelja (iako je sukob u Grenadi bio stvaran) u kojima će razmaženi dečki pokazati kako su dorasli zadatku, a da je i Gunny Highway još uvijek alive i kicking. Teško da se taj dio može nazvati baš nešto posebno atraktivnim, pa ako još niste pogledali film i krenete ga gledati u svojstvu ratnog filma – nemojte to raditi, teško da će vas zadovoljiti po tom pitanju. Ne shvatite to krivo, pirotehnika je zgodna, pucnjava isto, ali ima i boljih filmova na tu temu. Likovi su površni, posve očekivano, i ocrtani su kartonski, no ovdje ionako nije toliko bitna karakterizacija koliko šarenilo razmažene grupe (i lik Highwaya je uglavnom sastavljen od klišeja) i jedini kojeg vrijedi izdvojiti jest mladi (barem tada bio) Mario Van Peebles kao rock’n’roll freak koji postaje vojnik. Gledano iz perspektive običnog gledatelja, film proleti dok si rekao keks, dva sata čiste zabave namjenjene praktički svima (iako baš ne i ženskom spolu, ako ćemo iskreno) i lakoća pripovjedanja je takva da se odmah vidi zašto je Clint jako dobar kao redatelja. Možda danas i nije tako aktualan jer ne govori poruku “rat je sranje”, no to je stari Clint u vrhunskom poletnom izdanju – koga briga što nema nikakvu poruku.