Arhiva za Veljača, 2012

The Cars That Eat Paris (1974)

Posted: 29 veljače, 2012 in Horor, Misterija, Thriler

IMDb

Trailer

Nakon što sam pogledao ovaj filmić došao sam do dva važna zaključka. Svaki redatelj starije generacije ima neki film s kojim je započeo karijeru. Mislim, daaa, sad sam rekao nešto jako pametno, ali neki od tih redatelja uistinu, čak i u ograničenim uvjetima snime nešto…zanimljivo. Druga stvar koju sam zaključio: ti australci imaju opasnu opsesiju naspram redizajniranih automobila. Izgled Mad Maxa prije Mad Maxa (sve si sumnjam da je ponešto popaljeno i iz ovog filma) te Peter Weir nekako ne pašu u istu rečenicu (barem ako je suditi po njegovoj daljnjoj karijeri) ali to se dogodilo. Ovdje. U njegovim mlađim, početničkim danima. Ustvari, ovaj film je i privukao pažnju na njegovo ime, što je posve OK stvar, ovakvi mali, niskobudžetni filmovi i jesu za to, da netko pokaže ima li ikakve kreativnosti.

Prije nego pomislite da se iza ovog naslova krije majka svih trash filmova, odmah upozoravam da to ne napravite. Naslov možda sugerira svašta, ali ustvari dobro opisuje radnju (iako auti nisu pojeli Paris, Australija) jer se to odnosi na zadnje rasturanje gradića. Priča je ekvivalent gusarima (ha, to niste očekivali, zar ne) i dobrim starim danima kad su lažnim svjetlima navlačili brodove na hridi i onda ih pljačkali. Ovdje je slična stvar, samo što se namjerno izazivaju nesreće, nakon čega građani Parisa uzimaju sve što se može uzeti od olupina, ali i mrtvaca. Nije riječ o hororu, pa čak ni nekakvom trileru, ali ima pomalo štimung jedne Zone Sumraka. Radnja započinje kada jedan preživjeli dobije ponudu koju ne može odbiti, da ostane u gradu. To ustvari i nije neki izbor jer ne može otići (tako se popunjava kvota stanovnika) i malo po malo naš junak (koji je pravi stušteni Tugomir) otkriva pravu istinu o načinu života ondje. Grad ima i svoju lokalnu bandu, a ista će malo preurediti grad na kraju kao osvetu što su im spalili jedan od onih Mad Max auta.

Film nema neke misterije, uglavnom se sve zna i nema nekih posebnih iznenađenja. Očevidno je da je budžet bio ograničen i da je većinom otišao na vozilice. Ipak, redateljskim trigovima i nekim scenama Weir stvara dobro okružje bizarnosti, radi čega pati razvoj likova. Istoga, da budem precizniji ni nema. Kao što nema ni nekakvih poznatih zvijezda ovdje (iako bi neki mogli prepoznati Brucea Spencea, koji je kasnije postao dio Max filmova, kao i Matrixa i ostalih poznatijih stvari) te je odabir zadovoljavajući. Više se gledalo da likovi imaju potrebnu dozu bizarnosti u izgledu nego neko glumačko znanje. Režija je drvenkasta, očekivano, a scene demoliranja zadovoljavaju uvjete. Mali film budućeg velikog redatelja koji je u njemu pokazao da ga čega sjajna budućnost. I to je napravio u skoro nikakvim uvjetima. Neke naše redateljske “zvijezde” bi trebale baciti pogled na naslov da nauče trik ili dva o tome kako napravit gledljiv film.


IMDb

Trailer

Već sam u nekoliko navrata pisao o privatnim detektivima na ovim stranicama i , kako stvari stoje, bit će toga još. Čovjek uvijek otkrije ponešto dobro ako zagrebe malo po prašnjavaoj arhivi, no da budem odmah iskren, ovaj put je inspiracija došla iz smjera književnosti pošto sam odlučio malo prorešetati opus Rossa McDonalda, američkog pisca hard-boiled proze kojeg smještaju rame uz rame s velikanima kao što su Raymond Chandler. McDonald je, osim što je bio vrsni pisac, uspio popuniti sliku privatnog dekstera i postaviti ga na vrlo visoku poziciju u književnosti, a vjerujte mi na riječ kad vam kažem da se radi o romanima koji se ne ispuštaju samo tako iz ruke. Jako dobri zapleti nadopunjavaju se s jako dobro osmišljenim likovima te bi se svatko tko voli dobru misteriju mogao pronaći u njima. I, posve slučajno koristeći se Wikipediom (da netko ne kaže kako i od nje nema koristi) naletim na podatak da je McDonaldova serija o Lew Archeru i ekranizirana u dva navrata. Doduše, lik se u filmu zove Harper, Lew Harper, jer je Paul Newman vjerovao kako prezimena na H donose sreću, i filmovi su kao i knjige, štivo koje se mora pogledati jer imate osjećaj kako si je netko dao truda da to bude rasni krimić kakvi se nikad nisu snimali u prevelikim količinama.

Lew Archer je privatni detektiv koji ima mali ofucani ured, izbijani Porsche, stav i nastup tvrdog momka, te je na putu prema bogataškom imanju gdje ga dočeka poslovna ponuda kakve su obično pravi mali raj za poduzetnike njegova kalibra. Nestao je lokalni biznisman, njegova žena je hladna kučka kojoj je do njegova zdravlja stalo koliko do lanjskog snijega, ali što će svijet reći, pa je Archer zato tu. I što nitko ne voli policiju. Archeru pak ne treba dugo da shvati kako je kompletna obitelj generalno sjebana jer tamo nitko nikoga ne voli, počevši od žene, pa do kćeri, koja voli tresti guzom ispred svakog tko je ne poznaje, preko osoblja koje voli u sva gurnuti svoj nos. U igri su i neki mutni krimi tipovi, lokalni čudaci, zadimljeni barovi u kojima udara jazz glazba, otmica, ucjena… gomila toga koja se na kraju uredno posloži u cjelinu.

Sadržaj kao takav nemoguće je prepričati jer je kao i knjiga, prati sve pravce radnje, što je način na koji su se nekad radile ekranizacije. Vrijeme kad se roman uzeo da bi se po njemu snimio film, a ne samo iskoristila ideja. I Archerov lik je moderniji dečko od svojih suradnika Sama Spadea i Philipa Marlowea, ne nosi šešir, ne nosi kišni kaput, zna s ženama, sluša jazz, zgodan je ko vrag (ipak je to Newman u mladim danima) i zna s riječima. Naravno, klasika je uvijek prisutna, pa je tako u ratnim odnosima s policijom ili bilo kakvim pojmom autoriteta, ženske su malo stereotipne, počevši od kučki, pa do lagane robe, ali ono što ovdje vrijedi jeste sama priča. Kad je gledate imate dojam da se odvija u više slojeva, što dodaje osjećaju da ste nešto i gledali. Ono što će biti mala smetnja jeste što se osjeti drvenija režija, kao i upotreba nekih već odavno zastarijelih trikova pri snimanju: likovi sjede u autu iza kojeg je nadodana pozadina, ali tako se to nekad radilo. Ali, tu je i ono što ja zovem impresivan cast jer Newmanu društvo prave Lauren Bacall i Janet Leigh. Archer će Newmana pratiti kroz cijelu karijeru, točnije, vratit će mu se 10 godina kasnije u The Drowning Pool-u, a zaokružit će trilogiju Twilightom, koji, točno rečeno, nije dio Archer serije, ali je trebao biti, pa je umjesto toga zamišljen kao posveta ovim dva filma. Imate ukus za privatne dekstere koji samostalno rješavaju komplicirane slučajeve? Lew Harper je čovjek trebate nazvati.


IMDb

Trailer

Zločini iz prošlosti, zaboravljeni slučajevi i misterije koje se riješavaju u današnje vrijeme (OK,OK, u 80-ima) uvijek su kod mene imali prolaznu kartu (ja sam vjerojatno fan broj jedan serije Cold Case) i kad pronađem jedan naslov koji odgovara kriterijima, pa kad je priča još puna intrige i poveznica na stvarne događaje, pa i korektni glumci su tu…Božić je prije reda. Ovaj naslov već jako dugo imam na meti za postavit na ove stranice, ali sve sam odugovlačio jer ga nisam stigao pogledati (a prije toga je bila potraga za njom koja je najjednostavnije može opisati kao potraga za Svetim Gralom) a nisam baš navikao postavljati nešto o čemu nemam svježe dojmove jer godine prolaze, dojmovi se mijenjaju, pa da ne preporučim nešto radi čega bih dobio javni progon. Ustvari, neću vam ništa preporučiti, to radim samo s onim provjerenim, kultnim naslovima, ali ću vam ispirčati priču o tome kako novac s neba ponekad i nije tako dobra stvar. Dapače, zna biti jako loša stvar. Jer nikad ne znate kome pripada i za što je bio namijenjen.

Priču otvaramo 1962 godine i kišnom noći te jednim usamljenim đipom koji doživi nesreću. Sleti su puta koji ne postoji u nekakvoj pripizdini. Moving foreward, ljeto gospodnje, 1982 i upoznajemo dva prijatelja: Bobby & Ernie, koji su čuvari granice. Marice za sve, da budemo precizni, od ilegalnih useljenika, pa do dilera drogom. Prilikom jedne takve vožnje, Bobby (uvijek rado viđeni Kris Kristoferson) pronađe vozilo ukopano u zemlju. Stoji ono tamo već neko vrijeme i on se baca na posao otkopavanja. Pronađe đip, kostur, snajpersku pušku i kovčeg pun love. Tajnu, naravno, podijeli s frendom Erniem (pristojni Treat Williams) i njihova istraga, diskretna, naravno, jer ne žele svima reći kako su sad puni ko brod, otkriva ništa, nikakve tragove o novcu, tipu, vozilu, ali kad u grad dođu FBI dečki (povodom drugog slučaja) i priča se sazna, naši će junaci shvatiti da su naletjeli na nešto što ima veze s atentatom na JFK-a (kao, oh, recimo, drugog strijelca koji je bio na onom famoznom travnatom humku) a FBI neće biti baš od pomoći. Točnije, dečki će uprijeti iz sve snage da se cijela priča ponovo zataška.

Iako je ovo film koji odgovara uvjetima da bude hladni slučaj film, on to nije u cijelosti. Ujedno je i film situacije. Znate već, jedna stvar koja se dogodi pokreće lanac drugih stvari, a da je toliko sjajan, i nije. Glavni mu je problem narativna struktura. Početak je impresivan, em je dobra misterija tu, em su “dokazi” intrigantni, em su likovi postavljeni u dobro okružje. Problem je što film skrene malo u kriminalističke vode, pa imamo malo i lova na dilere drogom, što je opravdanje da se dovuku dečki iz FBI-a. Nakon toga, vraća se na prvobitnu radnju (koja, istini za volju, nikad ni ne nestane jer se naši junaci stalno propituju u vezi novca) ali radnja kao da je krenula u četvrtoj brzini, pa prebacila u drugu, pa se vratila u četvrtu, s naznakom pete pri završnici. Malo je neuravnotežen, da budemo iskreni. Sama priča je posve OK ispričana (iako vjerujem da izgleda bolje na papiru) glumci su odradili korektan nastup i uspjelo se postići neki osjećaj neugode u vezi svega. Reference na stvarni događaj su i više nego dobre (taj atentat još ni danas nije jasan, pa sve prolazi) i još jedna prednost (iako sporedna) jeste što ovakvih filmova baš i nema previše. U sjećanje mi dolazi A Simple Plan, koji ima ponešto sličnu radnju. Kako sam ga prvi put gledao prije nekih 20-ak godina, ovo je bilo jako dobro utrošeno vrijeme (jerbo sam zapamtio samo da je netko otkopavao nekakav đip u pustinji) te mu lake ruke otpuštam sve eventualne grijehe koji će drugi zapaziti pošto je to bilo jako dobro uloženih dva sata. Povijesne intrige, zakopane stvari, likovi koji se nađu u škripcu, zločesti G-Men-i… prodano u svako doba dana.

Bad Day at Black Rock (1955)

Posted: 21 veljače, 2012 in Thriler, Western

IMDb

Trailer

Mali gradovi skrivaju velike tajne, ali potrebne su još manje stvari kako bi ih se razotkrilo. Tako će dolazak jednog po ničemu posebnog čovjeka imenom McReady (Spencer Tracy) pokrenuti lančani niz stvari koje će odvesti do neočekivanih rezultata, kao i seciranja života u maloj sredini, opterećenoj teretom kojeg nije sposobna nositi na svojim leđima. Black Rock ne postoji, ali je ondje, zauzima prostor, no ne i mjesto na zemljopisnoj karti. Njegovi stanovnici žive u prošlosti i iluziji da su stvari nekad bile bolje, jednostavnije, kad su svi znali svoje mjesto i kad nije bilo malih stvari koje bi im remetile polagano umiranje koje nazivaju životom. Jedna od tih malih stvari predstavlja i zaustavljanje putničkog vlaka, istog onog koji ondje nije stao nekoliko godina, i silazak čovjeka koji nosi crno odijelo, skoro kao pogrebnik, i koji će jednostavnim odgovorom da ostaje samo jedan dan unijeti nervozu među malobrojne preostale stanovnike zaboravljenog gradića. Pokreće se lanac dostavljanja informacija, mrki pogledi, strah, nervoza, koji, kako se čini stranca nimalo ne diraju. Dapače, uvrede, pritajene prijetnje i otvoreni antagonizam dočekuje s malim osmjehom na licu i skromnošću nekoga čije su namjere ništa drugo osim obične i svakodnevne. Posve bezazlene i nimalo opasne.

Ali, pitanja znaju biti opasnija od nabijenog revolvera, što tajanstveni posjetila zna bolje nego se čini na prvi pogled. Sve što želi napraviti jeste posjetiti prijatelja iz rata. Japanca. Čovjeka kojeg svi u gradu poznaju, ali čije spominjanje kao da nije dozvoljeno, kao da je nešto prisilno zaboravljeno, što je i izravni uzrok nezdrave atmosfere koja vlada unutar gradskih granica. Pitanja. Pitanja. Pitanja. Što ih se više postavi, što je veći otpor pri odgovaranju to je sve jasnije kako su ista ta pitanja tek fitilj koji će dovesti do konačne eksplozije nasilja, nakon čega stvari više neće biti iste. Redatelj John Sturges, veteran vestern filmova, koji je pred kraj karijere ušao u modernije doba, nikako nije uspio iz svojeg sistema izbaciti ikonografiju Divljeg Zapada, što mu nije uvijek služilo najbolje kad je u pitanju kvaliteta dočaravanja određenih stvari, no Loš dan u Black Rocku nije moderan film iako se događa u vrijeme kad su poštanske kočije zamijenili putnički vlakovi, kad se umjesto konja koriste džipovi i kad  žene mogu same voditi svoj posao. Vestern okružje ovdje je da dočara jedan završeni način života čega stanovnici grada još uvijek nisu svjesni, i kao takvo, bilo da se radi o vremenskom ili prenesenom značenju, funkcionira najbolje. Ali nije okružje jedino što ima svoju funkciju već i sami likovi, od kojih većina vuče na prepoznatljive obrasce (nepoznati stranac, jedan bogati vlasnik, grupa sljedbenika) koji su upotrijebljeni manje za pokretanje fizičke akcije, a više za slikoviti prikaz odnosa dominantnih naspram onih slabijih, pri čemu je Sturges uspješno prenio duh tadašnjeg Hollywooda na ekran. Crne liste, proganjanje, čvrsto vjerovanje u to da ako nešto funkcionira ne treba mijenjati te da svaku promjenu treba dočekati s negativnim stavom. Radi se o finom podkontekstu koji uopće ne remeti narativnu nit filma, nadograđujući ga s dubljom dimenzijom koja kao takva samo podiže kvalitetu snimljenog materijala.

Već kad sam spomenuo narativnu nit, ona je poprilično jednostavna, neki bi mogli reći i predvidljiva jer i ne skriva nekakva posebna iznenađenja. Već se na polovici filma (što je jako brzo jer traje sedamdeset i nešto minuta) shvati što se to dogodilo da je cijeli grad na rubu, no film nije preporučljivo gledati samo kao na prosječni triler (iako sasvim solidno ispunjava i tu normu) već na studiju određenog sloja društva. Tako glavnog junaka u prvoj polovici ni nema pravo u zbivanjima jer se centar prebacuje na stanovnike grada i njihovo zbijanje redova radi postavljenih pitanja, ali i otkivanju pukotina unutar istih jer ne mogu svi nositi teret jednako. Kako radnja odmiče, postat će očito da čak i iza najtvrđe zajednice postoje oni koji na stvari gledaju drugačije, ali onda je već jasno da se zid sazdan od laži jednostavno mora srušiti da bi se napravio novi, moralno ispravniji. Junak u crnom tako će svoju ulogu odigrati do kraja, ali neće jedini doći do odgovora i saznanja već će to napraviti svi koji dođu u interakciju s njim. Što stvari, gledano izvan scenarija, čini još zanimljivijim. Spencer Tracy tek je vrh glumačkog ansambla koji prolazi ekranom. Tu je i tvrdi Lee Marvin, sirovina Ernest Borgnine te uglađeni Robert Ryan i iz svake izgovorene rečenice se vidi kako su se glumci nekad birali zato što su imali glumačke kvalitete, a ne samo lijepi izgled (pri čemu nijedan od njih ne bi dobio ulogu da je to bio kriterij) i usprkos onom kratkom trajanju, fascinantno je kako je svaki od njih dobio svoj dio fine minutaže, s jako dobrim razradama karaktera (iako postoje određeni klišeji koji vuku porijeklo iz već spomenutog vestern okružja). Jednostavan, direktan, čak i kritičarski nastrojen (stvari koje su Amerikanci napravili američkim Japancima još uvijek su bile svježe i aktualne), s glumačkim odabirom koji garantira kvalitetu, Loš dan u Black Rocku je sve samo ne loš dan za gledatelje.


IMDb

Trailer

Sve mi neugodno priznati da ovaj film još nisam bio gledao. Do vikenda. Mislio sam da sam ga gledao, cijeli niz tih ratnih mission filmova sam već pogledao, o nekima sam već i pisao ovdje, ali ovaj mi je (čak i nakon jedne ovdje preporuke) prošao ispod radara. Kada bih sad rekao da sam izrazito oduševljen, bilo bi to pretjerivanje, nažalost nisu svi ti filmovi baš uspjeli u svojoj namjeri da budu ujedno i zabavni i avanturistički nastrojeni. Ovaj je nastao po romanu, kao i većina svojih predhotnika/nasljednika i to mu daje određene pluseve, navodno ima neke veze i sa stvarnim faktima, ali su oni još uvijek strogog huš-huš kako se ne bi osramotila britanska vlada što je tako traljavo čuvala svojeg premijera. Ima i glumačku podjelu snova, jedan Michael Cain i Donald Sutherland, pa Robert Duvall, pa Donald Pleasance, itd, itd. Ono što mu ruši dojam jeste, ne izvedba, već tempo radnje. Ali, to me nekako nije previše iznenadilo (kao ni drvenkasta režija) jer John Sturges nije čovjek vičan akciji i ratnim stvarima već vesternima te mu je ovo bio jedan tek poluuspješni izlet u netipični žanr i posljednji film u karijeri. A priča je dušu dala za jedan pravi, rasni akcijski film, nabijen avanturističkim duhom kakav je, recimo samo primjer onog najboljeg, Where Eagles Dare.

Grupa Nijemaca u WWII dobije zadatak da odtu Winstona Churchila te ga prebace u Njemačku. Rat je pri svojem kraju, glavni i odgovorni kuže da je kraj pred vratima i ova misija je tek nešto što je započela kao loša šala (iako ima veze s nekakvim sigurnim prbacivanjem Musolinija u isto vrijeme) ali koja je prerasla u pravu top secret misiju. Odabrani su akteri, Steiner, čovjek koji je živio u engleskoj i zna spikat ko Englez, te irski plaćenik, Devlin, tip koji će za lovu napravit svašta, pa čak pomoći elitnoj german jedinici da se ubaci u Englesku i izvuče starog Winstona iz sigurnosti ladanjskog imanja. Plan će, naravno, krenuti krivo i ratna akcija može započeti.

Plan je bio jednostavan, s tako jakom pričom bolje od toga nije moglo ni biti, ali već na samom početku film gubi vrijeme na nepotrebne stvari. Steiner je častan čovjek, koji radi svojih budalastih poteza dobije crveni karton i onda vrijeme provodi čekajući streljački vod. To je OK. Pa imam malo planiranja od strane čelnika Hitlerovog osoblja (Duvallov lik je preslika lika Colonela Clausa von Stauffenberga) i onda naš junak Devlin odlazi u Englesku kako bi pripremio teren za dolazak. Dio s Devlinom je predugačak, posebice njegovo uživanje po Engleskoj, vozakanje uokolo s motorom i zabavljanje s domaćom selskom curom. Kada upad napokon krene, stvari se malo ubrzaju, no samo da bi iz bespotrebnog došli jako blizu komičnog. Američki zapovjednik je idiot, no Larry Hagman (legendarni J.R iz serije Dallas) ga ne glumi kao idiota već kao komičnog idiota, što film odvodi jako blizu parodije. Tek nakon što se u priču ubaci i mlađahni Treat Williams kao malo sposobniji zapovjednik, film napokon dobije pravi tempo kojeg uspije zadržati do samog kraja. Prve dvije trećine su tako… ne baš uspjele svaka iz svojih razloga, no zavrni čin je čista OK avantura/akcija kakava je trebao biti od početka. Pridodajte mu i lošu režiju, drvenu režiju, (posebice su glupasti dijelovi kad vojnici pucaju tresući strojnice lijevo-desno ko da bacaju krumpire iz vreća – ne bi vrata od štaglja pogodio tako) i to više govori o Sturgesu kao redatelju nego samom materijalu. Plusevi idu zato što je uopće snimljen, tj, pripada elitnom društvu onih filmova koji su imali suprotnu stranu za likove (uz Peckinpahov Iron Cross te Valkyrie) što ga čini rijetkom zvjerkom između ostalih. Glumačke izvedbe su nadahnute i prepoznatljive te nisu svi oni bez razloga glumački lavovi čije karijere traju i danas. Ako ništa drugo, vrijedi ga pogledati radi toga, dobre akcije u završnici, originalnoj ideji, ali da će vam doći vrh liste najboljih filmova, to znam da neće.

The Monster Squad (1987)

Posted: 17 veljače, 2012 in Fantasy, Horor, Komedija, Shane Black

IMDb

Trailer

 

Kada je davne 1985 godine film The Goonies udario u kina dogodile su se dvije stvari. Film je bio relativni hit (60 milja na 30 uloženih) ali je gotovo odmah postao kultni za većinu dječurlije diljem svijeta. Pa je onda odrasla još jedna generacija na njemu. Pa još jedna. Kvragu, film je i danas zabavan kao i onda, bit će, valjda, dovijeka. E, sad, kad imate takvo što u rukama, red je da ideju pokušate još malo kapitalizirati, koji dolar baciti na hrpu, napraviti nešto slično, ali, recimo, različito. Dvije godine kasnije došao je Odjel za čudovišta. Sličnosti između dva filma ogromne su, u oba imamo grupu klinaca koji su osnovali svojevrsni klub obožavatelja (Družba Goonies za avanturističke stvari, ovi ovdje za retro horor ikone) i obje radnje povežu grupe s onim što ih najviše zanima. Gooniesi su napravili malu posvetu klasičnim avanturističkim filmovima (kud ćeš bolje ikone od pirata/gusara za to) a ovi su uzeli ikone klasičnog horora za to. Rezultati su dijametralno suprotni, što samo govori kako nisu svi sposobni napraviti film za djecu.

Za početak, imamo klince, imamo njihov klub čudovišta, imamo za uvod starog Van Helsinga i nekakav obred koji krene krivo, pa imamo sadašnjost i povratak starih nam znanaca (Frenky, Wolfy, Dracky i Mummy) od kojih onaj najopakiji (Dracky) želi zavladati svijetom ili nešto sličnu dijabolično. Ovi ostali su tu da pomognu. Klinci to skuže, klincima nitko od odraslih (sram ih bilo)  ne vjeruje i oni odluče sami srediti stvar.

Nažalost, ima tu svega, počevši od klinaca koji nisu baš tako simpatični kao oni iz Gooniesa (ili glume star male ili su iritantni) pa su to čudovišta koja su simpa, klasika, pa imamo i jednog Shane Blacka koji je radio scenarij (no, nije isto pisat Lethal Weapon i film za klince) i ostao nigdje (klinci imaju dobrih on linera, svaka mu dala za to) i onda imamo neraspoređenu radnju. Malo pratimo negativce, koji, ruku na srce nisu pravi negativci (ipak je to film za klince) te izgledaju više kao parodije (ali s nekim scenama koje su prikladnije odraslom dobu) pa malo pratimo klince čija potraga i saznanja nisu ni pola tako zanimljiva kao onih u Družbi Jednookog Willya. Film je tako nigdje, nije duhovit kako bi treba biti, a nije ni strašan (malo jeze ubvijek dobro dođe) te jedino što vrijedi su neki dijelovi, kao što je, recimo završnica. I klinac koji je James Dean look a like hohštapler, pa postane tamanitelj vampira James Dean look a like. I to je to. Nešto love je uloženo u efekte, čudovišta izgledaju baš kako treba… sve je tu. No, film nema ukusa, djeluje kartonski, kao kulisa, jer niti je postignuta kemija između likova (Super 8 je ispao bolji po tom pitanju) niti je radnja intrigantna. OK, za malo starije. Za klince koji će progutati bilo što (a da baš i ne razumiju što gledaju) ovo će biti pravi slatkiš jer će vidjeti sebi slične (barem po godinama) i par monstera iz prošlosti.

The Amityville Horror (1979)

Posted: 17 veljače, 2012 in Duhovi, Horor

IMDb

Trailer

 

Naletio sam jednom prilikom na nešto stvarno…zanimljivo. Transkript poziva u pomoć kad su stanovnici Long Islanda otkrili tijela obitelji DeFeo. Na stranu to što se operater ponašao kao zadnji moron (to trebate pročitati da bi vjerovali) s gomilom glupih pitanja, nekako sam se se upleo u istraživanja o tome što se ustvari dogodilo. Ronald DeFeo je poubijao sve članove svoje obitelji (njih šest, ako se ne varam) koristeći se puškom. Jedne noći jednostavno se prošetao i poubijao sve njih. Drugi dan je otišao na posao te čak zivkao kući i govorio ljudima kako je zabrinut za svoju obitelj. Pa sam, jednako tako slučajno, pronašao i slike s mjesta zločina. Iako ih ne bih preporučio svakome, ustvari su poprilično bezazlene, s jako malo krvavih detalja, ali jedan pravi, autentični horor koji je izlazio iz njih (posebice onih koje prikazuju kuću, policijske automobile oko nje i mrtvozornike) bilo su nešto… jedinstveno. Kako još uvijek nisam posve odustao od neke svoje spisateljske karijere, to je istraživanje završilo u nekom folderu i čeka da me udari inspiracija da to iskoristim (tek osnovu događaja, ne stvarne fakte). I onda sam pogledao film. Film kao takav slovi za jedan od kultnih klasika žanra, najjezovitiji film svih vremena, ljudi su bježali iz kina, gubili svijest… Moja je prva pomisao bila – koji quratz? Jel mi to govorimo o istom filmu?

Inače sam s tim starim klasicima u jako dobrim odnosima, znaju imati atmosferu, dobru ideju i takve stvari. Stvar je u tome da Amiyville ne govori o obitelji DeFeo već o obitelji Lutz. Pa sam morao otići vidjeti o čemu je riječ. Izgleda da saga kuće nije završila s ubojstvima već je to bio početak. Recimo. Lutzovi su u kući izdržali 21 dan i pobjegli radi nezdravog okoliša, onog nadnaravnog. George Lutz u stvarnosti nije promijenio ponašanje kao njegov filmski lik, i nije naganjao ženu po kući sjekirom, ali navodno su se tamo događala svakojaka čuda. Kažem navodno jer se i danas lome koplja oko toga da li je to sve bilo za pravo ili tek obična prijevara. Film govori o tim danima koji su Lutzovi proveli tamo. I nakon filma zaključio sam dvije stvari – Ameri vole praviti dramu oko ničega i nekad su horori puno više plašili ljude nego danas (pripisujem to činjenici da ste ih mogli vidjeti samo u kinu). Kako film dodaje Lutzovima dosta toga, tako ga se ne može nazvati nekakvom autentičnom rekonstrukcijom (koliko ja znam, u kući nije pronađena nikakva vražja soba u kojoj su se radili crni rituali), a ima jako malo toga da bi se opravdao onaj naziv “najstrašniji” film svih vremena. Da budem iskren, veću jezu izazvalo je čitanje stvari vezanih uz obitelj DeFeo, a gledanje njihovih slika (pravih, obiteljskih, prije nego pomislite da sam neki psihopat) nešto je najezovitije što sam vidio (plus, postoji snimka “pravog” dječijeg duha koja je, bila prava ili lažna, jebeno spooky) tako da me film nije uopće dirnuo.

I riječ je o lošem filmu, ako ćemo iskreno. Gledano sa scenarističke strane, radnja je zbrka. Bračni par je sveamerički bračni par koji žive u svakom susjedstvu, Margot Kidder je OK glumica (ali ništa posebno) James Brolin je zgodan tip, ali slab glumac. Njihova karakterizacija…ne postoji. Cijela jeza leži u kadrovima kućerine (koja stvarno sliči pravoj, a koja je isto tako spooky na prvi pogled – ali nije izolirana kao na filmu već je okružena drugim kućama) i na mjenjanju karaktera gospodina Lutza. Iskreno, meni tu nije bilo nikakve napetosti. Stvari u kući imaju prizvuk nadnaravnog, lupanje vratiju, škripanje poda i tek jedna ili dvije scene su bile..ho-ho, vidi vraga, prošli su me žmarci. Imamo tu i svećenike koji ne doprinose ničemu osim da budu dio inventara kojeg je donio The Exorcist, no Rod Steiger je jako dobar glumac, pa ga je fino gledati kako radi bez obzira ima li to smisla ili ne. Samo zlo u kući nije posebno definirano i to drži vodu (čak je i Ron DeFeo govorio kako su ga glasovi natjerali da poubija obitelj) sve dok kraja kad se počnu otkrivati detalji vezani uz nekakve crne rituale. Ubacite u to i neke stvarno besmislene stvari (zlo, koje je vezano uz kuću, odjednom radi čuda na drugoj strani grada sa svećenikovim autom) previše praznog hoda koji dovodi do čiste dosadnjikavosti i prosječnu glumu… i dobijete precijenjeni film koji je danas zanimljiv samo kao retro materijal, tek toliko da se prisjetite da je u nekim drugim vremenima bila dovoljna poslovično dobra ideja i prosječna razrada iste da dobijete hit. A vidi se da je imao utjecaja i neke kasnije filmove koji su pokupili detalj-dva (kad George Lutz lovi ženu po kući sa sjekirom, to jako poznato izgleda jer je istu/sličnu stvar godinu dana kasnije radio i Jack Nicholson u The Shining) samo što su nasljednici ideje to izveli malo bolje i jezivije od originala.

 

 

Face (1997)

Posted: 16 veljače, 2012 in Akcija, Drama, Kriminalistički

IMDb

Trailer

 

Vrijeme je za izvlačenje teške artiljerije, dosta mi je ovih li-la filmova koji žele biti jebeni i pošteni te igraju na kartu da se svide apsolutno svima, a kako smo kolega bloger Hank Moody i ja izmjenili nekoliko riječi o kvaliteti Standera, uhvatilo me kriminalno raspoloženje (doduše, da gledam kako drugi razvaljuju bankovne sefove, ali, hej, važna je namjera) i obično imam naslov-dva spremljen u arhivi za crne dane. To znači, naslove koje mogu gledati sam, bez da budem ometan od ljepše polovice (koja se u ovom slučaju priključila jer joj je Robert Carlyle jako simpa glumac (krivim Full Monty za to) i koji su deep deep undercover, skriveni i zaboravljeni (za ovo krivim Face/Off jer ga google stalno izbacuje kad krenete tražiti ovaj naslov pošto su izašli iste godine) što ne znači da su loši, dapače, samo su, recimo to tako, ignorirani od strane veće publike. Britanski krimić mi je oduvijek drag u srcu, no za razliku od Get Cartera i inih, ovo je malo više…urbaniji film, vatreni heist film kakve Ameri (obično) rade bolje. Ako vam je Heat bila jako dobra, a The Town dobar, nadovezat ću niz, ubacit malo riječi o jednom srodniku, pa tko zna, možda nećete okupiti frendove i krenuti do prve banke kako bi podigli nepovratni kredit, ali možda proširite riječ dalje da postoji još koji film slične tematike za sve one koji nemaju vremena gubiti vrijeme na internetu. Priča glasi…

Ray i njegovi frendovi imaju plan napasti nekakav depo gdje leži novac, nešto kao banka, ali nije. I plan je dobar, maske, oružje, veliko vozilo i sve bi to trebalo biti OK da se ne dogodi mali zajeb. Novac je ondje, ali ni blizu onome što su trebali povući (oko 3 milje funti) te svaki od njih dobije tek sitniš od udjela. Neki članovi se malo pobune, neki ostnu hladne glave, ali problem se pojavi kad drugi dan neki članovi budu pronađeni mrtvi, njihov dio nestao u akciji, a ovi preživjeli moraju dokučiti tko ili što ih napada. I to bi bilo OK da ne vlada međusobno nepovjerenje, da im policija nije na tragu te da u cijelu priču nije uključena i treća strana.

Kako i dolikuje dobrom heist filmu imamo sve, od pljačke, pa do obračuna s policijijom (po gradskim ulicama, sa svom silom oružja) i malo trilera dok naši junaci otkrivaju mrtva tijela te da su sjebani. Film nema klasičnog planiranja, upadamo u samo akciju kao uvod u film, a umjesto planiranja, imamo hrpu british dijaloga koji, ako ćemo iskreno, baš i nemaju neke povezanosti s radnjom (stvar koju radi Tarantino), ali pokazuju kako likovi funkcioniraju, tko je tko u grupi, a dozna se i podatak-dva o njihovoj prošlosti, što u konačnici ne govori ništa, ali tek toliko da ne možete reći kako nema karakterizacije. Stil filma nije ušminkan, da to odmah naglasim, ovo je grity, sirovi pristup, hoćeš od likova, preko dijaloga, do akcije. Ima i malo over the top stvari kad se sve zbroji (upad u policijsku postaju) ali kao cjelina film nema praznog hoda, ni previše krivudanja radnjom, što je već hvale vrijedan uspjeh. Puno pomaže nastup već spomenutog Carlylea, ali i Raya Winstonea, no to je već otkrivanje tople vode pošto su obojica prime time engleskog glumišta (i još kad sam na jednom mjestu pročitao da lik misli kako je Carlyle dobro skinuo engleski naglasak jerbo to ne može svaki amerikanac, pokidao sam se od smijeha) i njihove izvedbe već odavno garantiraju određenu kvalitetu. Režija je precizna, pregledna i tek se na par mjesta osjeti kako je u igri bio tek osrednji budžet, razina napetosti i intrige ispunjava normu, a akcija je pristojno dozirana tamo gdje film zaprijeti da uđe u bezidejnost. Svojedobno se pojavio i odmah nestao s radara, ali, srećom, Net je veliko mjesto, pa ga se može pronaći (iako bih ja požurio na vaš mjestu) tako da, ukoliko vas ove riječi zaintrigiraju…nećete ostati praznih ruku ako ga potražite. Bilo što se tiče doživljaja pri gledanju, bilo u sveopćem dojmu.

Toy Soldiers (1991)

Posted: 14 veljače, 2012 in Akcija, R.Lee Ermey

IMDb

Trailer

Pošto sam već danas izgubio vrijeme opisivajući dogodovštine grupe klinaca za vrijeme ruske invazije na Ameriku, da odmah izgubim još malo vremena na opisivanje dogodovština grupe klinaca za vrijeme invazije grupe terorista na jednu privatnu školu. I nastupi trenutak tišine, zar ne? Vjerujem da velika većina zna o čemu govorim, no za one koji možda ne znaju, Die Hard je napravio puno zla na ovom svijetu, toliko kopija da se više ne zna koja je koja, no između tih lošijih stvari, dogodilo se i par dobrih, što me dovodi do ovih redaka. Da, u filmu postoje teroristi, i, da, oni zauzmu jednu privatnu školu. Zašto? Zato što su u njoj klinci utjecajnih roditelja koji im mogu pripomoći oko nekih stvari. Jedina kvaka je što otpor dolazi s neočekivane strane, samih klinaca, što je zabavna stvar. Ili je možda cijela priča ustvari poprilično previdljiva jer su isti ti klinci ovdje samo zato što ih nijedna druga škola više nije htjela. Vi procijenite.

Već kad sam spomenuo Die Hard i kopije, u njima (kopijama, je’l) se događa ista stvar. Grupa negativaca, opasni pozitivac. To je već postala klasika, ali kad se uzme da je iz tih korijena nastao jedan Passenager 57 i Under Siege, bit ćemo dobri i reći da poneki scenarist (kao i redatelj) znaju što rade. Da bi cijela stvar ostala zanimljiva, a opet u okvirima podžanra (zatvoren i ograničen prostor, je’l) moraju se izmišljati nove stvari. Škola kao takva uopće nije loš izbor za postavljanje predstave, dodaš malo klasike (čitaj- opasni terorist koji nema milosti) i malo noviteta u obliku grupe klinaca koja odluči pružiti otpor te dobiješ sasvim prihvatljivu osnovu za film. I držiš se realnosti, naravno. Klinci nisu obučeni specijalci ili mamurni policajci te nemaju oružje na svakom koraku i ne znaju baš dobro borilačke vještine. Zato se Toy Soldiers izdvajaju iz krda sličnih jer, općenito gledajući, nemaju previše akcije kao takve. No, ima dobru napetost koju stvara igom mačke i miša, klinci su ti koji pronalaze načine da pruže otpor tako što će nadzirati, pratiti i zapažati slabosti svojih protivnika, što će na kraju dobro doći kad krene akcija oslobađanja. I, da, onda neki od njih uzmu oružje u ruke. To je to. Što se tiče glavnih stvari.

Film ima i podkontekst, poprilično realan, ako ćemo iskreno. Svi klinci su neodgovorni vragovi, bez volje ili želje da se poprave, a otmica ih prisiljava da stvari sagledaju iz šire perspektive te da se jednom za svagda da svaka akcija ima i reakciju te da u tom procesu znaju nastradati i oni bližnji, ne samo oni. Inače nisam pobornik edukacije u filmovima, hvala lijepo, postoji dokumentarni program za to, ali ovo je prošlo relativno bezbolno, nije nametnuto već je fino integrirano u priču. Moglo je sve to puno tragičije završiti, uvjeravam vas. Ako mi ne vjerujete, pogledajte Masterminds iz 1997 godine koji isto ima školu, teroriste i jednog antipatičnog klinca. Naša ekipa je pak puno ugodnija. Tu je i Sean Astin u malo odraslijoj fazi od one iz Gooniesa, i jedan Will Wheaton (omraženi Wesley Crusher) koji je posve OK lik izvan Star Treka, a pomoć je starija garda u obliku R. Lee Ermey i Louisa Gossetta Jr. Mlađarija i stara garda zajednu, poprilično napetosti u igri mačke i miša, dosta akcije da i ta strana bude osigurana, priča koja je malo over the top, ali funkcionira te nešto malo humora… filmska zabava u pravom smislu riječi, što drugo reći.

Red Dawn (1984)

Posted: 14 veljače, 2012 in Akcija, Patrick Swayze, Ratni

IMDb

Trailer

 

Već kad sam kod kolege Dragonragea najavio skorašnji dolazak remakea (to je ono: nadajmo se koliko je puta odgođen) nekako me uhvatilo da pogledam i original. Nisam imao nekakav pametniji izbor, došlo mi, volim te ho-ruk filmove s tako… neobičnom idejom, vi izaberite i nakon što sam ga (ponovo) pogledao, jednostavno mi je došlo da nešto i zapišem. Ništa pametno, kako stvari stoje, jer ni film nije nešto posebno pametan, no kako obično volim biti malo temeljitiji, tako ću istu stvar morati napraviti i ovdje. Jer Crvena Zora je film koji je A) nastao pod izravnim utjecajem sveameričke paranoje kako je svim u interesu da ih srede B) nafilan je dječijim maštarijama o svijetu gdje bi klinci i klinceze vodili pravi ozbiljni rat i C) nabijen s tolikim sveameričkim ponosom koji korijene vuče još tamo od doba Američke Revolucije da postoje samo dva zaključka. Ili je film jedinstveno remek djelo ili je najgore promidžbeno smeće koje je flmski svijet vidio. Između toga nema ničega, ili ga volite ili ne. Tj. krivo sam se izrazio. Ili ćete priču progutati kao takvu ili će vam se sve zamjeriti u roku od pet minuta. Ali, da je zabavan do neke mjere, jest.

Ima čak i jednu kultnu scenu, kad ruski padobranci započnu svoju invaziju u nekakvoj američkoj pripizdini. Nebo prekriveno crvenim padobranima fora je snimak, ima neke poetike u njemu (u nedostatku boljeg opisa) koja nestane odmah nakon toga. Jer, Ruskiji su opasni živalj, oni ubijaju, razaraju i rade čuda. Posljednja nada slobodnom američkom životu? Grupa klinaca koja se još nije počela ni brijati. Oni bježe u obližnja brda i šume, te u najboljoj maniri Mirka i Slavka započinju svoju gerilsku borbu protiv mrskog neprijatelja. Ako ste kojim slučajem pomislili kako je to trashčina živa, moram vas razočarati i reći da je sve što vidite na ekranu napravljeno smrtno ozbiljno, nema šale, nema gegova, opasna situacija (invazija) u kojoj nastaju junaci. Iza svega toga leži mokri san svakog klinca: da ode u šumu, da bude okružen prijateljima i najzgodnijim curama iz škole te da dobije priliku postati junak. Prisjetite se kad ste bili klinci i igrali se sličnih igara, to vam je bit filma, samo što svi koriste nabijeno oružje. Druga stvar: američka mitologija o nastajanju junaka koji se odupiru premoćnijem neprijatelju, Iwo Jima, podizanje zastave (na kraju naši junaci dobiju sličan spomenik) vodimo pravedan rat protiv nepravednog neprijatelja – ekonomsko propagandnih poruka ima ko u priči, toliko da u ponekoim trenucima zna postati jako, jako iritantan, posebice kad klinci počnu govoriti nadahnute govore o slobodi jerbo takvo što zvuči fake koliko i bezvezno.

Druga stvar koja će biti zamjećena pod obavezno, film je nastao pod izravnim utjecajem hladoratovske paranoje (oš Ruše, oš Kubance, oš reference na Japance i strah od njihove invazije za vrijeme WWII) straha od crvene globalizacije te inih ideja koja su prevladavale u to doba (a koje su na neki način ugrožavale američki način života) te je pružanje otpora istima bio gotovo pa sigurni preduvjet da napravite film koji će zasigurno vratiti uloženo (trebam li reći da je ovaj film bio hit u kinima). John Millius, jednako poznat i kao redatelj, scenarist i zadrti republikanac, pobornik za prava nošenja oružja i još dosta militantnih stvari, s ovim je filmom stavio sva svoja razmišljanja na “papir” i bio slavljen kao pravi čovjek za pravi posao (u slučaju da Rusi stvarno naprave invaziju) te je film izvučen iz arhive kad su počela sranja u Iraku (akcija u kojoj je uhvaćen Saddam Husein nazvana je Red Dawn) te nije nikakvo čudo što se netko sjetio radit remake pošto je današnje doba slično kao i ono u 80-ima (samo što su Rusi zamijenjeni talibanima, kinezima i korejcima) a film koji slavi mitsku borbu malih pojedinaca protiv velike osvajačke sile ima sve potrebno da bude hit, barem na matičnom tržištu. E, sad, kad sam vam iznio kontenst, podkontekst i njegove nimalo skrivene poruke, da kažem koju i o onome što valja u njemu.

Film je zabavan. Na način da trebate isključiti mozak, ne razmišljati o svemu onom što sam vam napisao i to je to, vrijeme uz njega prolazi bezbolno. Doduše, režija je drvena u nekim dijelovima, scenaristička rješenja  znaju biti OK i nešto malo manje OK, a glumački odabir je nekako znakovit – Patrick Swayze, Charlie Sheen, Powers Booth…- svi su bili no name u to doba (prva uloga Sheena na velikom ekranu) i njihova uloga, tj. napravljeni posao je zadovoljavajući pošto scenarij ionako ne radi ništa drugo osim da ih baca iz akcije u akciju. Koju godinu kasnije Swayze i Jennifer Gray postat će ljubimci svijeta radi Dirty Dancinga, a ovdje možete vidjeti njihov prvi zajednički posao. Invazija je prikazana korektno, ali osim uvoda ništa posebno, akcija je pristojna, no vidi se da nije bila velika lova u igri i zabavno je gledati povijesne pizdarije u kontekstu da se događaju Amerima (kao što je pritvorenički logor za lokalne stanovnike, hint = tako su prošli amaerički Japanci u WWII). Patetiku svakako očekujte, kao i uzvišene govore, a kontekst je (pre)nabijen proameričkim stvarimate stvari, ako ste maštoviti, znaju biti gotovo urnebesno smiješne. To je i vrlina i mana. Mana jer je to dosadno. Vrlina jer je zgodno vidjeti da neki film sam sebe ne shvaća ozbiljno (iako to nije bila namjera autora). Film je s razlogom kultni, ali koliko je ustvari dobar procijenite sami.