The Resurrected (1992)

IMDb

Trailer

 

Zahvaljujući kolegi Borisu i njegovom poznavanju inside linkova za one dobre stvari, napokon sam se dokopao nečeg malo zanimljivijeg. Samo što je potrajalo dok nije došlo na red za gledanje, premalo sati u danu, društvene obaveze i tako to, ali, već kad je snijeg zatrpao sve moguće, malo da si dam oduška. I nisam gledao horor ima sto godina. Film pamtim iz ere VHS-a kao nešto što mi nije bilo previše zanimljivo, ali to ima svoje razloge – bio mi je previše atmosferičan, dok sam ja tražio i u ono vrijeme gledao nešto malo manje atmosferične stvari. Kako godine prolaze, nakupilo se i malo mudrosti, malo se i ukus isprofilirao i, kako sam ja čovjek koji uvijek tvrdi da se svemu treba da ti druga šansa, dolazimo do ovog teksta. Da odmah naglasim, opus, bilo književni, bilo onaj ekranizirani, od H.P. Lovecrafta mi ne igra nikakvu ulogu u životu. Mislim, čitao sam čovjeka, ali me nije nešto posebno impresionirao jer, iako su mu priče dobre, ponavljanje motiva nikad nije dobra književna forma. Cijenim raznolikost. Film kao takav predstavlja ekranizaciju njegove priče/novele/romana/što već “Čudni slučaj Charlesa Dextera Warda” i dok nisam pogledao film, nisam imao pojma o čemu se radi. Radi se o čudnom slučaju Charlesa Dextera Warda (malo preočito) i film je malo moderniziran (čitaj: događa se u 90-ima, prošlog stoljeća, a ne u 20-im godinama prošlog stoljeća) no ništa dalje od toga da glavni lik nosi modernu odjeću i vozi moderniji auto. E, sad, radnja je u najmanju ruku zanimljiva jer ne započinje kao klasični horor već dobri stari noir film pošto jedna zgodna plavuša…

…angažira privatnog detektiva da joj otkrije što se događa s njezinim mužem, dotičnim C.D.Wardom. On je, naime promijenio ponašanje otkako je primio nekakvu zaostalu papirologiju od bvišeg pra-pra rođaka i počeo se zanimati čudnim stvarima, kao što je dovoženje svježeg mesa iz klaonice, svježe krvi i tako to. Naš detektiv polako otkriva klupku stvari i tek pred kraj stvari postaju pravi horor. Znači, za one koji teže nekakvom tipičnom slešeraju i sisatim ljepoticama, piši kući propalo, toga ovdje nema. Da ne znam bolje, rekao bih da je lik nekakav križanac Dylana Doga i Marti Misterije te priča leži (skoro 75 posto filma) na jezgrovitom opisivanju stvari koje se događaju i to takvim riječima da ih je milina za slušati (to ja zovem jako dobrom scenaristikom) što stvara atmosferu mističnog, tajanstvenog i nepoznatog bez pol muke. Povremeno se dogodi nešto što pruži radnji potrebni tempo (pokoji flashback glavnih likova, pokoji mrtvac) i vidi se da je plan bio stvaranje stanja neugode (stalno je kiša, zabačeni krajevi) nego nekakvog šokiranja. Sve to je i podloga za dobru završnicu, gdje stvari postanu malo otvorenije, ali gdje se i doznaje o čemu je riječ. Da je to neki preokret i nije, skuži se to već na pola radnje, ali to je gotovo kao rad starih majstora: precizan i detaljan, bez žurbe.

Redatelj je Dan O’Bannon. Za one kojima to ima ništa ne znači radi se o čovjeku koji je napisao Aliena, Totall Recall i Blue Thunder. Iza kamere je stao samo dva puta. Ovaj naslov i Return of The Living Dead i to je šteta. Kao vrstan scenarist zna kako se stvara atmosfera napetosti, očekivanja i kako se razvija radnja, što je glavni plus ovog naslova. Također, neki su trikovi uistinu uspjeli, u mračnim se scenama koristi tek jedna ili dvije baterija i imate osjećaj mraka kao da ste tamo. Nije loše. Glumci su mu malo pripomogli s korektnom glumom: John Terry i Chris Sarandon nisu elita, ali su kvalitetni. Efekti su malo slabiji dio cijele priče, no ne koriste se previše i za svoju svrhu naprave posao (animatronika i stop-motion, relikvije nekog drugog vremena). Kako Lovecraft nije bio tipični horor pisac, tako ni ovo nije tipični horor film, a kad se pomiješaju svi njegovi sastojci, od tog noir štiha, do klasičnog horora, dobije se pravi mali uradak koji jednostavno ne može razočarati. Čak je trebao ići u kina, ali kako je producentska kuća doživjela bankrot, odlepršao je pravo na vodeo, no to onda nije značilo ono što znači i danas (čitaj: nekad su pravo-na-video naslovi bili bolji od kino stvari). Ako vam je dosta površnosti, glupih dijaloga, još glupljih likova, imbecilnih priča i svega ostalog što je horor kao takav dovelo na loš glas, here you go…naslov ko stvoren da se gušta u njemu.